Nakon nekoliko dinamičnih dana i još dinamičnijih večeri, odlučila sam malo stati s 'divljanjem' i večer provesti doma na svojem novom kauču. Nisam asocijalna, nikako, ali ponekad čovjek treba stati na loptu, zatvoriti vrata svojeg stana i biti sam sa sobom i svojim mislima. Pogotovo oni čiji je karakter takav da će se lako prilagoditi društvu i situaciji, pa umjesto u roku od 2 sata kući doći (pre)kasno.
Idemo na jednu cugu – može, da, ali negdje u grad gdje dolazimo kao fini i pristojni ljudi i odlazimo nakon maksimalno dva sata. Ne i nikako negdje na mjesta gdje se osjećamo kao kod kuće, jer takvi izlasci redovito završavaju prekasno (da ne kažem i prepijano).
Našla sam se u situaciji od prije nekoliko mjeseci. Malo pametnija nego tada, shvatila sam da je sada krajnje vrijeme za samokontrolu. Ne izlascima, ne klatarenju. Ukratko: nisam se nikako ponovo htjela naći u rutini u kakvoj sam bila prije, jer to nije više moj način života. Svašta se promijenilo i vraćati se na staro značilo bi vraćanje na dno.
Nije krivo društvo. Krivi smo mi sami, jer je u principu sve stvar našeg odabira. Da sam odabrala i večeras otići van, prvo ne bi bilo ovog teksta, i drugo, vjerojatno bi upala u staru rutinu. Nije da je loša ona rutina, ali to više nije moja rutina. Trenutno su mi na pameti stvari koje iziskuju žrtvu za neko bolje sutra i koje ne dozvoljavaju da se zakopamo u malu sredinu i tamo trunemo.
A i jednostavno, nije to više to i nekada ti se i ne da ponovo po stoti puta peglati iste teme s istim ljudima. Smučilo mi se prolaziti isti scenarij po n-ti put, jer ga već znam napamet.
Samokontrola je majka napretka i nešto što bi svaki čovjek trebao naučiti barem tamo do 25.godine života. Reći sam sebi da je to krivi put i da danas nema klošarenja/klatarenja i zajebancije divna je stvar, jer tek tada saznamo i shvatimo koliko smo sazreli kao osobe. Kada naučimo sami sebe kontrolirati, tada postajemo odrasle osobe.
Da, do prije nekoliko godina mama i tata bili su ti koji su kontrolirali. Reći ću samo jednu stvar: svaka im čast, mojim roditeljima, jer su očito dobar posao napravili. Sada mogu na zasluženi GO, jer se njihovo dijete može brinuti samo o sebi. I to ne samo ja; i ono manje dijete u stanju je brinuti o sebi, iako mu je tek 18.
Najteže je sam sebi reći ne. Lako je otpiliti druge, no sebe već malo teže; pogotovo oni koji sve rade po osjećaju i po srcu. Glava bi još možda i rekla ne, al srce ne može. Kada se nauči zabraniti osjećajima da tjeraju po svome, e onda je to već druga priča. Naučili smo kako smiriti buntovnika u sebi. Plus.
Stvari stoje nekako ovako, da ne naklapam dalje: ako nešto želiš postići, nešto trebaš i žrtvovati. Neke stvari moraš izbaciti iz svojeg života, a neke pak samo svesti na minimum. Naše se navike mijenjaju kako se i mi mijenjamo. Nekada ih ne možemo više ukomponirati u trenutni život, a nekada ih ne želimo više u svom životu. Nije nužno to bilo loše, no jednostavno to više ne želimo jer je sada situacija drugačija. Neke bi možda i htjeli i dalje imati u svome životu, no tada odnekud iz nas iznikne onaj kliker za samokontrolu, pa stanemo na crtu i sami sebi kažemo: NE. Ne i ne, jer to nije dobro.
Valjda to tako dođe s godinama. I s ozbiljnošću i sa životom koji je pred nama. Kako god, dobro da dođe. Bilo bi loše da stigne prekasno ili da uopće ne stigne. Pred nama su ipak veliki dani u kojima treba biti pametan…i drugačiji nego prije, svakako.
Post je objavljen 25.09.2013. u 00:01 sati.