Zatvoreno zbog preuređenja

subota, 14.09.2013.

Promjene, promjene i samo promjene. Odkad sam se vratila u Grad na Rječini, svaki dan nešto novo (sve bolje od boljeg, jelte). Neki su fascinirani kad me vide, neki malo manje. Neki pitaju kako mi je bilo raditi i što sam to točno radila, a neki pak samo komentiraju: „Blago tebi, al' si se naputovala.“ (fala Bogu jesam i nek sam, eto vam sad). Uglavnom, kad se malo makneš od svijeta s kojim živiš, shvatiš kako je taj svijet zapravo pokvaren i iskvaren (da ne kažem lažljiv)…
No to je već stara priča o pokvarenim ljudima, lažljivom društvu i razočaranim jedinkama. Sve je o tome više-manje izrečeno i nema potrebe izmišljati nove filozofije na ofucanu temu. Po prirodi, postoje oni tolerantni i oni malo manje tolerantni ljudi. Oni tolerantniji u životu više najebu, jer ih ljudi mahom iskorištavaju.
Vjerojatno vam se barem jednom u životu dogodilo da šetajući gradom doživite totalno razočaranje kada se nađete pred vratima omiljene trgovine, a na vratima stoji natpis: „Zatvoreno zbog preuređenja!“. Jebemti preuređenje, i onog tko je naredio da se preuredi, i one koji preuređuju i one koji su im dali dozvolu da preuređuju. Što li će se sad dogoditi s našom trgovinom? Kako ćemo sada znati gdje stoje haljine, a gdje hlače, gdje je muški, a gdje ženski odjel robe (mislim, trgovina je bila savršena i točno se znalo gdje što stoji, a sad će oni od toga napraviti kaos)? Glupi vlasnici dućana, zašto ga baš sad preuređuju?!
Promjene nas koliko god mi to negirali plaše. Svaki odmak od rutine za nas je smak svijeta i civilizacije. Banalan primjer je preuređenje trgovine. Po završetku preuređenja, dvije su opcije: sviđa nam se ili nam se nikako ne sviđa; obično u nama prevlada ovo drugo.
I ljudi se mijenjaju. Neki na bolje, dok neki na gore. Kako god da se promijene, njihovoj okolini nikada ne valja promjena. Uvijek nešto 'fali' kada se promijenimo na bolje i naravno, uvijek nešto ne valja kada se promijenimo na gore (logično). Kako god da bilo, u tijeku preuređenja vlastite duše sami smo na ovome svijetu, jer nas većina odbaci od sebe ne znajući što i kako da rade s nama, odnosno kako da se ponašaju prema nama. Mi smo u suštini i dalje oni isti ljudi, samo neke stvari malo manje ili malo više toleriramo. No pošto je naša osobnost jedno vrijeme bila 'zatvorena zbog preuređenja', ljudi oko nas boje se uopće pogledati što se to promijenilo u nama.
U cijeloj toj priči najčešće nedostaje prostora pa zato i trčimo ka preuređenju. Ali naravno, oni nikako to da shvate. Teško je razumijeti tuđe potrebe, jer smo u većini slučajeva sami sebi najbitniji. Pričali bi samo o sebi i svojim problemima, a time ne shvaćamo da gušimo sve oko sebe i da se ljudi miču od nas jer smo ih ugušili svojim problemima i naklapanjima o životu, smrti, ljubavi i sličnim temama.
Previše se toga skupi u nama, previše upoznamo život i okolinu te nam je s vremena na vrijeme potrebno zatvaranje za okolinu i preuređenje vlastitih misli i stavova. Kaos u nama teško je posložiti u roku dva dana; za to je potrebno puno više vremena. Teško se nosimo s promjenama i nečim novim, pa zbog toga i gubimo ljude oko sebe nakon preuređenja.
Onaj tko se ne mijenja, nije upoznao život i smisao postojanja. Onaj tko se ne mijenja stoji i ne miče se nikuda. Čemu onda smisao života ako ne napredujemo, ako ne rastemo i ako povremeno ne zatvaramo svoju dušu zbog preuređenja? Kada nakon promjene pogledamo svijet oko sebe, shvatimo samo jednu stvar: oni gube. Gube na ljepoti koju pruža život i gube na napretku ka boljemu.
Nije svaka promjena ona promjena koja mijenja karakter i stavove, odnosno nas kao osobu. Nije niti jedna promjena takva ustvari. Promjena je dobrodošla za onaj površinski dio, onu masku koju svaki čovjek nosi na licu. U suštini smo mi isti kakvi smo bili, samo se malo preuređujemo, pa onda sukladno tome i zatvaramo na neko vrijeme. Tužno lice mijenja se u sretno lice. Pa je li to na kraju krajeva loše? Naravno da ne! Ako netko misli da je to loše što čovjek s promjenom postaje sretniji, da Bog da dat isto pao na pješačkom i na tri mjesta slomio nogu i bio zagipsan minimalno pola godine. Znam, ovo je sad zločesto od mene. Ali tuđoj se sreći trebamo veseliti baš kao da je naša…To je ona jedna osobina, a zove se ljudskost…