U istoj haljini nakon 8 godina
četvrtak, 31.01.2013.Nakon 8 godina stala sam u jednu te istu haljinu. Eeee, alo, nakon 8 godina! Čovjek ne bi povjerovao dok tako nešto zaista ne doživi. To me je 'čudo' natjeralo da počnem razmišljati o jednoj stvari: da li se mi uopće možemo promijeniti?!
Promijenit ćemo boju kose, možda dobijemo koju kilu ili smršavimo koju (ako imamo sreće xD), no da li se mijenjamo kao osobe? Nekako mi se čini da ne. Ne kažu džabe da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Što je isto, a što različito na meni ako usporedim sebe prije 8 godina i sada? U principu je drugačije jedino to da sam puno toga prošla i da puno toga više znam i razumijem. Ostalo se ništa nije promijenilo. I dalje sam brbljava, tvrdoglava i svoja, ambiciozna i puna snova. I dalje imam ciljeve; i dalje želim nešto postići u životu. To se nije promijenilo…
Mijenjamo li se kao osobe ikada u životu ili smo onakvi u kakve jednom izrastemo? Kao osobe se nadograđujemo, to stoji! Učimo, drugačije razmišljamo sada i prije, više stvari znamo, no karakter je i dalje isti. Onakva mala zla ili dobrice kakvi smo bili kao bebe smo i kasnije s 20, 30, 50 godina. Niša se ne mijenja. Karakter je onakav s kakvim smo se rodili.
Ne možemo se promijeniti. Ako smo bili dobri čitav život, jedno sranje koje nas slomi neće nas učiniti lošom osobom. Ako smo zli po prirodi, nećemo se popraviti. Vuk ne može postati janje; vuk se može samo prerušiti u janje. Ali kad-tad sve maske padnu, pa i ta. Što utječe na naš karakter? Geni, odgoj i životne situacije u najranijoj dobi našeg života. Tada se on izgrađuje i u jednom trenutku postaje takav kakav je danas. No ima nešto i do nas u cijeloj toj priči. Neki su ljudi po prirodi jednostavno jači od drugih. Kako i kada su naučili da ih ono što se loše dogodi u životu nikako ne smije slomiti – e, to mi nije poznato. Znam samo da će neki pasti na dno, dok će se neki uzdići iznad svega što je bilo i krenuti dalje.
Danas sam dobra, sutra sam zla jer je netko prema meni bio zao. To je moj karakter. Ponekad sam izgubljena u kaosu vlastitog života. Radim grešku za greškom, ali znam da će i to jednom proći. Zato se dižem iznad loših stvari. Glavu gore i ne daj svijetu da te zgazi. Takva sam bila i prije 8 godina, u onoj istoj haljini koju i danas mogu staviti na sebe…
Preselila sam se, napravila drastične promjene u svojem životu, počela sam raditi ono što volim bez obzira na činjenicu da je možda nešto drugo za mene bilo bolje. I prije 8 godina kategorički sam odbijala sve ono što su drugi govorili da je bolje za mene. Ne i ne. Slušala sam uvijek sebe i svoje srce i koliko bi god situacija bila teška, ja sam bila sretna. Idemo dalje, jedan pad nas ne može slomiti…
Možda nekome drugome ta haljina ne izgleda lijepo na meni. Možda mi po njegovom mišljenju neka druga ljepše stoji. Ali kada se pogledam u ogledalo, znam da mi niti jedna druga haljina u ovom trenutku ne bi ljepše stajala. Zašto? Jer imam viziju i vidim sebe u njoj, kao što sam se u njoj vidjela prije 8 godina. To je bio moj savršen kroj. To je i danas moj savršen kroj. Izgleda da se ništa nije promijenilo; izgleda da još uvijek isto razmišljam kao i ona curica prije 8 godina…Ona je imala velike snove. I ja imam velike snove. Vjerojatno su nam i snovi isti jer sve što sam onda željela do danas se ostvarilo. Sve što danas želim, vjerojatno je željela i ona negdje u dubini svoje duše, samo je znala da treba proći vremena…
Dokle god se u svojim snovima osjećam dobro, sretna sam. Tim više, jer znam da sam bila sretna i prije puno godina. Apsolutno ništa se nije promijenilo. Moja vizija dobrog bila je ista kao i današnja…
Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Baš nikad…
komentiraj (0) * ispiši * #
(Obaveze) bez veze
ponedjeljak, 28.01.2013.U zraku miris benzina i jutarnje žurbe na posao. Grad još spava i tek će se probuditi, no gradski ljudi već su budni. Hodaju užurbano ulicama svatko svojim putem. A grad i dalje spava...
Obaveze su te koje su ih natjerale da se probude u cik zore, da se izvuku iz topline svojih domova i da se izgube negdje u mreži gradskih ulica. Mračno me jutro inspirira, no ni ono nije uspjelo odgovoriti na pitanje koje mi se već dobrih tjedan dana mota po glavi. Ljubav i prijateljstvo dva su zasebna pojma. No što kada se u prijateljstvo uplete dio stvari koje nekako tradicionalno vežemo uz ljubav?
„Prijatelji s povlasticama“ pojam je koji vežemo uz dvoje ljudi u dobrim odnosima koji se s vremena na vrijeme nađu i prepuste ljubavnim užitcima. Veza bez obaveze, rekli bi neki. No je li u takvoj situaciji zaista riječ o vezi bez ikakvih obaveza? Možemo li tako nešto nazvati vezom? I ako možemo, da li zaista nemamo apsolutno nikakvih obaveza?
Sukladno općeljudskom konceptu ljubavi, ovakva se situacija ne može nazvati vezom. Pojam 'klasične' veze je drugačiji. Veza u pravom smislu riječi za sobom povlači doslovno hrpetinu obaveza. Ovdje obaveza nema (ili su svedene na minimum). Može li se dvoje ljudi koji se povremeno nalaze isključivo iz razloga da bi zadovoljili svoje potrebe nazvati 'parom'? Ne može se, ali svojevrsna kemija u ovom slučaju itekako postoji...
Ljudi se odlučuju imati „prijatelje s povlasticama“ iz razloga da bi izbjegli obaveze koje sa sobom donosi veza u pravom smislu riječi. Ili se ne želimo prilagoditi klasičnom konceptu veze ili se ne možemo prilagoditi. Zato se odlučujemo na „veze bez obaveza“. U takvim situacijama ono što je jedino čvrsto jest prijateljstvo koje i dalje povezuje dvoje ljudi. Emocije su u vezama bez obaveza tabu tema; jednostavno ih naša svijest zabrani i u potpunosti se ogradi od njih. Ono što nakon ograđivanja od dubokih emocija dolazi do izražaja (ono što zapravo drži vodu) jest prijateljstvo.
Prijateljstvo je svojevrsna veza, a veza donosi obaveze. I tada se počinjemo vrtjeti u začaranom krugu koji nema izlaza. Ako je zaista tako, onda i veza bez obaveza za sobom povlači obaveze. Možemo li se viđati s drugim ljudima (odnosno s ljudima koje gledamo kao potencijalne partnere)? Možemo li biti sigurni da su naše veze bez obaveza u potpunosti lišene emocija? Ne možemo. Jer da su u potpunosti lišene emocija, tada se ne bi niti upustili u takvo nešto.
Potreba, požuda i strast faktori su koji na 'gurnu' u ovakav tip veze. Sva tri faktora javljaju se i u pravoj vezi; onoj koja podrazumijeva obaveze. Iako u slučaju veze bez obaveza sve ukazuje na to da 'kako ćeš namjestiti krevet, tako ćeš i spavati', na kraju ispadne u potpunosti drugačije. Netko se ili zaljubi ili posumnja u nepostojanje emocija. Tada započinje borba koju vodimo sami sa sobom. Tisuću pitanja, a niti jedan odgovor. Nemamo dovoljno hrabrosti priznati drugoj strani ono što nas muči jer se bojimo da ne ostanemo povrijeđeni. Postoje šanse da druga strana ne razmišlja kao mi i da će je naša pitanja jednostavno otjerati od nas. Kada se počnemo vrtiti u krug i na takav način preispitivati sebe, tada jednostavno sami sebi moramo priznati da nismo lišeni emocija i da naša veza bez obaveza ima obaveze - u prvom redu obavezu prijateljstva, a u drugom redu obavezu poštovanja prema toj osobi, koja nam ipak nešto znači. Da nam ne znači, ne bismo se upuštali niti u prijateljstvo niti u vezu bez obaveza.
Gdje ima dima, ima i vatre. Samo što se negdje dimi malo duže nego što smo navikli...
komentiraj (0) * ispiši * #
Ajde pliz odhebite mi nedjeljom!
nedjelja, 27.01.2013.Većina građana Lijepe nam Naše radi od ponedjeljka do petka. Subotom ako imaju sreće su slobodni, nedjeljom isto tako. No svako pravilo ima i izuzetke, pa tako i ovo. Ima nas puno kojima je radni tjedan raspoređen malo drugačije od uobičajenog...
Četvrtak, petak, subota i nedjelja – to su dani koje ja brojim kao svoje radne dane. Raditi na radiu je nešto najbolje što mi se u životu dogodilo, no nije sve tako bajno i krasno kako izgleda. Petak je udarni termin. Sredi emisije, zovi goste, snimaj, montiraj i u ponoć sjedni u studio i započni program. Četvrtkom ili uleti kakav intervju za snimiti, ponekad neko javljanje, ali više-manje četvrtkom započinju lagane pripreme. Subotom trči po gradu, hvataj glazbenike radi intervjua, idi tamo, idi ovamo (jer se javljaš uživo u program i moraš vidjeti kakvo je stanje u pojedinim klubovima) i svaku drugu subotu nakon dvosatnog rallyja po gradu, sjedaj u ponoć u studio i vodi program. Prije toga sredi toplistu, prebroji glasove, izbaci stare pjesme, dodaj nove pjesme i izludi sam sebe traženjem neke relativno dobre pjesme. A nedjeljom...prvo se odmori jer 2 dana nisi spavao, a nakon toga skupi sva sranja od protekla tri dana, sredi ta sranja i završi posao koji nije dovršen.
Tako nekako izgleda moj radni tjedan (odnosno vikend). Ne žalim se, uživam u tome i sretna sam što radim posao koji volim. Moji izlasci djelom su izlasci, a djelom posao. Čudno se to povezalo, ali neka se – dvije stvari koje volim postale su jedna. Ima li veće sreće??? J
I onda dođe nedjelja. Dan kada se i Bog odmarao, dan kada se ne bi trebalo raditi i dan koji obično imamo samo za sebe. Ja naravno nedjeljom spavam (što bi drugo radila nakon 2 dana noćne smijene). Ne znam zašto i ne znam kako svi moji prijatelji i poznanici imaju potrebu zvati ne nedjeljom ujutro. Naravno uspiju me probuditi, ja samo elegantno stišam zvonjavu, okrenem se na drugu stranu i spavam. I onda me pitaju: Zašto se ne javljaš?!
PA MOŽDA JER SPAVAM NAKON ŠTO SAM 2 JEBENA DANA RADILA I SPAVALA 4 SATA UKUPNO?!?!?
Ljudi se druže nedjeljom, da. Ali ja ne. Ja bih nedjeljom spavala i odmarala se. Ja bi nedjelju voljela imati samo za sebe i za nedovršeni posao kada se probudim...
Jasno mi je da neki ljudi nemaju vremena kroz tjedan radi posla. Ali isto tako neka drugima bude jasno da mi neki nemamo vremena vikendom radi posla. Jebiga, takav je život i vikendom se radi!
Koliko god ljudima pokušavaš objasniti da ponekad nije lako trčati na sve strane i biti na sto mjesta u isto vrijeme (iako to voliš, zaista voliš), jednostavno oni to ne razumiju i zovu te nedjeljom. „Di si? Idemo na kavu!“ Ne idemo! „Šta još spavaš?!“ Da, radila sam sinoć!!! „Pa ti nikada nemaš vremena!“ Pa kad radim vikendom! „Ajde idemo van, nisi već 100 godina bila s nama vani!“ Nisam, jer radim! I radim i danas i ne mogu van. „Ajoj da ti radiš...“ (aleluja, to sam ti rekla i prije tjedan dana, i prije dva tjedna i prije mjesec dana!).
Da, nedjelja je dosadna obično pa ljudi zovu i traže društvo da ubiju dosadu. Tek sada razumijem svoju mamu koja se nedjeljom jednostavno ne želi pomaknuti s kauča i ne želi nigdje ići. Kaže ona, pusti me da se odmorim, to mi je jedini slobodan dan u tjednu! Mama, razumijem te...
Gašenje mobitela ponekad je savršena opcija, ali nije najpametnija stvar. Može se zlo dogoditi, može te netko zaista trebati, a tebi mobitel ugašen. Zbog toga je moj stalno upaljen, ali često zvoni bez da birani pretplatnik trza na to. Naravno, ljudi se ljute jer im se ne javljam. Slobodno, samo izvolite! I ja se ljutim kada me bezveze zovete nedjeljom!
Nije svaki posao od ponedjeljka do petka. Neki su poslovi od četvrtka do nedjelje. Suklado tome, tražite si društvo među ovim radnicima koji imaju normalno radno vrijeme. Nas vikendaše ostavite na miru ili nas zovite početkom tjedna.
Završit ću ovaj tekst bahato i bezobrazno: odhebite mi nedjeljom (pogotovo kada radim subotu!!). Vjerujte mi, nisam dobro društvo za nedjeljnu kavu!
A sad adio, čeka me puno nesređenog posla kojeg treba završiti...
komentiraj (1) * ispiši * #
7/39
subota, 26.01.2013.Inspirirana pozamašnom količinom jučer polokanog alkohola, odlučila sam krenuti u nove pobjede! Odakle početi? Od jučerašnje utakmice protiv Danaca? Od činjenice da mi ovaj tjedan apsolutno ništa ne ide? Ili možda od toga da sam već dobrih tjedan i pol pod takvim stresom da samo čekam dan kada ću se srušiti i krepati?! Najbolje da krenemo redom...
O utakmici neću previše govoriti! Iako su dečki izgubili, za mene su oni i dalje svjetski prvaci imali oni tu medalju ili ne. Jedino za čime žalim jest to što nisam sve otjerala u rodno mjesto, kupila kartu za Španjolsku i bila tamo na svim našim utakmicama. Odluka je pala: iduće veliko natjecanje u rukometu neće proći bez Ines u prvim redovima na tribinama.
Ovaj mi tjedan apsolutno ništa ne ide. Što god napravim očito krivo napravim. Već sam pomislila da je problem u meni i da se trebam promijeniti, dok mi frendica nije stala 'na rep' i lijepo rekla: „Ne mijenjaj se, budi svoja!“. Uh, sreća pa me tom rečenicom vratila u normalu. Ja takva smotana i naivna kakva jesam vjerojatno bi krenula za idejom 'promijeniti sebe'. Nikada ne treba mijenjati sebe, jer kakvi god da jesmo – dobri smo! U nama ima barem stotinu dobrih kvaliteta koje ljudi vole i traže. To što ponekad sve ode k vragu pa pokažemo onu drugu stranu sebe...i to je dobro! U svima nama skriva se i dobro i loše. U meni očito dobro i glupo, jer ona druga strana nije zla nego je naivna i blesava. Sukladno tome, ja uvijek lijepo elegantno nadrapam i nekome nešto skrivim. Možda ponekad i skrivim, ali nije to namjerno napravljeno. To je jednostavno trenutak nerazmišljanja i nepromišljanja...
Već dobrih tjedan i pol dana pere me neka depresija i pod stresom sam. Čudo pa spavam zadnjih dana, jer obično zbog tih gluposti noći provodim gledajući strop. Vjerojatno je to ono: „Kako si namjestiš krevet, tako ćeš i spavati!“...Bemti miša, al sam si lijepo onda ja taj krevet namjestila kad me u roku od 24 sata sve pritislo i skoro pa slomilo. Kažem skoro, ali nije. Dane provodim lutajući okolo, tražeći mir daleko od stana i svega što me podsjeća na moj život. Što i nije tako loše po jednoj strani. Maknula sam se od rutine. Počela sam čitati novine opet, jer sam shvatila da nema kruha od indexa, dnevnika i sličnih portala kojima je top vijest 60 cm snijega u Zagrebu (wow, zamisli, snijeg, ajme majko!! Alo, pa zima je idiotine glupe, što će drugo padati nego snijeg! Lopatu u ruke i deri. I ja sam ga godinama u Varaždinu svake zime čistila, pa se nisam kasnije po medijima žalila koliko snijega ima i kako sam ga ja jadna morala sama čistiti jer ralica nije prošla.) i kako je Kim Kardashian danas izgledala kada je došla na ručak u restoran. Kavica, pivica, novine, pikado, društvo – tako je nekako izgledalo moje ovotjedno liječenje depresije. Samo ne daj Bože depresije i idući tjedan, jer ću onda kada izliječim depresiju ići na liječenje jetre...
Danas mi je prekipjelo. Što zbog konstantnog cendranja koje više i meni samoj ide na živce, što zbog jučerašnjeg dana. Brate mili, pa ne možeš tako i gotovo. Malo je i sunce utjecalo na to. Lijep je dan, šteta da propadne. Stoga sam izvukla svoje dupe iz fotelje, spremila se i otišla u grad.
Sjetila sam se da bih usput mogla rezervirati kartu za doma. „Dobar dan. Rezervaciju za srijedu za Varaždin bih vas molila. Izvolite, 8 kuna. Hvala, doviđenja.“
Aha, tu smo dakle...Tu je bio problem i to je glavni razlog svih mojih nevolja. Čim mi je ljubazna plava teta dala moju kartu i rezervaciju, pao mi je kamen sa srca. Nisam bila doma 2 mjeseca. I lud bi poludio nakon 2 mjeseca u gradu...
U povratku mi je sinula još jedna ideja. Nisam već dugo odigrala loto. Kad me neće ljubav, kad me neće život, možda me lutrija voli. Mozgala sam nad onim brojevima valjda pola sata. Što ću, kako ću, koju kombinaciju? U jednoj koloni odigrala sam datume rođenja, drugu sam nešto random iskrižala, a u trećoj sam igrala na brojeve u pikadu koje volim pogoditi. Ako me vole na ploči, možda me vole i na papiru.
Kada mi je teta ispisala papirić, sva sretna i euforična krenula sam prema stanu. Razmišljala sam o brojevima iz treće kolone, nešto mi nije štimalo. I onda shvatim: 2 puta 19 je po meni 39. Failllll!!!! Jao i matematici i takvom matematičaru. Možda me zato ni u pikadu baš ne ide previše dobro u zadnje vrijeme...
Ali, nije sve tako sivo! I 39 je izlaz. 3 puta 13....Iz svega postoji izlaz...iz tunela, iz podruma, iz stana...pa i iz depresije i groznog raspoloženja...
Lakša za 17 kuna i s dva papirića koji su mi trenutno sva sreća ovoga svijeta vratila sam se u stan. Jedan će dati nešto para, a drugi će me odvesti doma na rehabilitaciju od depresije, stresa i od ovog drugog života u kojem mi trenutno ništa ne ide.
Jel' to neki osmijeh na mome licu?! Da da, je! KONAČNO!!
komentiraj (1) * ispiši * #
All the single ladies...
ponedjeljak, 21.01.2013.Vratili smo se u 19. stoljeće. Ili se 19.stoljeće vratilo nama. Nisam sigurna što je od toga točno, no znam da su neke stvari jednake kao i u neka prošla svršena vremena...
Imam 22 godine, nemam dečka, s bivšim sam prekinula zbog posla i kroničnog neodstatka vremena te zbog toga ljudi oko mene smatraju da nisam baš okej. Slobodno se nakon ove rečenice poparate od smijeha, ali mi očito živimo u nekom zaostalom vremenu gdje bi cure od dvadeset i kusur godina trebale imati dečka i već se polako pripremati za udaju. To što ja nemam dečka jednostavno nije „normalno“.
Da rezimiramo zadnjih nekoliko godina i moje propale veze. Sve su neslavno završile. Zašto? Pa jednostavno zbog toga jer nam prioriteti u životu nisu bili isti. Nisam bila spremna odreći se svoje mladosti, izlazaka i društva zbog veze i nisam bila spremna subote, nedjelje i svaki komadić svojeg slobodnog vremena provoditi s dečkom. Nisam bila spremna da 'moj život' postane 'naš život'. Nisam bila spremna da nam se mame i tate međusobno druže. I da, nisam bila spremna zamišljati kakva će nam biti djeca, kako će izgledati naša svadba i kako će izgledati moja vjenčanica na taj toliko poseban dan (moš' mislit koliko je poseban, papir ko papir s 4 potpisa i to bi sad kao trebao biti dokaz ljubavi?! Još i svjedoke moraš imati, i oni se moraju potpisati jer brak drugačije nije valjan. Jebiga, mora netko potvrditi ljudima da si stvarno uplovio u bračnu luku. Jedna mala digresija samo: svjedoci su obično na suđenju. Kad ljudima sude da idu u zatvor. Hmm, izgleda da se brak zaista sveo na zatvor...).
Zadnji moj pokušaj doživotne ljubavi neslavno je završio zbog moje bolesne ljubavi prema poslu. Jednostavno nisam htjela da druga strana ispašta jer sam znala da mi kronično nedostaje vremena za sebe, a kamoli onda za nekog drugog. I tako sam sredinom prošlog ljeta ostala sama. U međuvremenu je još nekolicina mojih prijateljica prekinula svoje veze, pa smo osnovale kult nas 'jadnih i bijednih solo igračica'. Što da vam kažem? Nama je super. Izlazimo, zabavljamo se, zajebavamo sebe i sve oko nas. Provodimo se kao nikada u životu!
Oni zli jezici oko nas pak drugačije misle. Jednom mi se dogodilo da se u krugu moje šire obitelji otvorilo pitanje: „Kada ćeš ti konačno nekoga naći?“. Svi imaju nekoga, svi tog nekog dovode svojim kućama, a ja nemam nikoga! Sramota! Ne znam da li me to pitanje više isprovociralo ili šokiralo, no shvatila sam da je odgovor nepotreban jer ga ionako nitko neće shvatiti. Ja sam uvijek bila crna ovca u stadu. Zato sam i otišla 250 kilometara dalje od tog stada i iskreno, nemam se namjeru nikada vratiti...
Nemam ništa protiv ljubavi, nisam ogorčena i nisam protiv da se dvoje ljudi voli. Ali imam puno toga protiv pretjerivanja, protiv veza koje nakon godinu dana krenu u 'penzionerske vode' i protiv ljudi koji ne poštuju činjenicu da su neki ljudi slobodni i da mogu raditi što god žele. Nije mi jasno kako si ti ljudi uopće mogu dozvoliti da nekome idu soliti pamet i govoriti što je za njih dobro. Halo prijatelju, ja nemam nikakvu obavezu! To što je ti imaš je tvoj problem!
Ne želim ovim tekstom nikoga napadati. To nije bila moja namjera. Ali smatram da treba poštovati neke stvari koje ljudi ne poštuju. Ako ja poštujem činjenicu da je netko u vezi, onda taj netko mora poštivati činjenicu da ja nisam. Ako nisam u vezi, naravno da se ne trebam nikome opravdavati gdje sam, kako sam, s kim sam i kada ću se vratiti kući. Danas sam ovdje, sutra ondje, a prekosutra tko zna gdje ću biti. Bože, ako mi je to grijeh što mogu ići kuda hoću i kada hoću, molim te, neka mi se nikada ne oprosti!
Ako se već sutra u mojem životu pojavi osoba koja će moći samnom i koja će razumijeti sve moje prohtjeve i zahtjeve (kojih btw. nema puno i sasvim su normalni), zaljubit ću se odmah. No ne danas i ne u krivu osobu. Bolje biti sam nego imati nekoga 'samo da imaš nekoga'. Bolje čekati do 40te i zaljubiti se u nekoga tko će te razumijeti, nego ne razmišljati i imati nekoga s kim je postići razuman dogovor jednak nemogućoj misiji. Čemu srljati kad možemo malo pričekati; barem mi koje smo s dvadeset i kusur godina još uvijek slobodne. Unatoč svim mogućim naporima da ljudima dokažem kako je ta teorija ispravna, još se uvijek nisam pomakla s mjesta. Oni i dalje tupe po svome: „Zašto nemaš dečka?“
Nemam pa nemam, eto, ne treba mi. Najgluplji mogući odgovor, ali drugo ne pali. Još nisam našla srodnu dušu. I slične gluposti, samo da prestanu ispitivati. A što da im kažem? Istinu? Da nemam dečka jer tražim osobu koja me neće promijeniti i koja neće zanovijetati kada ću ja ići van s prijateljicama ili kada ću ga nazvati i reći mu: „Ej sorry, ništa od naše subote, radim!“
U najmanju ruku ljudi misle da nisam normalna kada kažem da to tražim od svoje buduće bolje polovice, pa zato odgovaram glupostima da moj princ na bijelom konju još nije dojahao.
Dok je on još na putu, dotad imam kraj sebe kult svojih prijateljica koje uvijek imaju vremena i razumijevanja za mene, a kad ja nemam vremena one to razumiju. To je tako jednostavno: ako ne možeš danas, vidimo se sutra. Ili neki drugi dan. I to je zapravo najsavršenija veza koja je ikada na svijetu postojala – veza koja se naziva prijateljstvo.
Iz svega toga naučila sam jednu stvar koja vrijedi više nego sva nauka ovoga svijeta. Savršena ljubav ne razmišlja o budućnosti. Savršena ljubav živi danas, ne razmišlja što je jučer bilo i ne radi planove za sutra. Savršena ljubav ne razmišlja o vjenčanju, vjenčanici i zajedničkoj budućnosti jer je ona savršena sama po sebe i bez toga.
Utopija? Ne dragi moji, nije ovo utopija, ovo je samo istina.
Dok se takva ljubav ne pojavi, živio kult slobodnih cura!! Tko čeka, taj i dočeka! Neka se i načeka. Ako ništa drugo, do tada ćemo proživjeti sve što trebamo. Zaključak: nije sramota imati 22 godine i biti sam. Sramota je imati 22 godine i biti zarobljen okovima veze. Sramota je u 21.stoljeću razmišljati kao u 19.stoljeću. Bez uvrede dragi sretno zaljubljeni parovi, ali poštivati treba i nas slobodne...
komentiraj (4) * ispiši * #
Promjena – nužno zlo ili poklonjena nova prilika?
četvrtak, 17.01.2013.Ljudi mrze promjene iz jednog jednostavnog razloga: promjena znači kraj jedne ere u našim životima. Pristati na promjenu znači učiti sve ponovo odnosno krenuti ispočetka. Sve što smo do sada napravili promjena poništava. Jer, ako je moralo doći do promjene znači da nešto nije valjalo...
Ili možda ipak nije sve tako sivo! Možda je i ono staro valjalo, ali jednostavno je s vremenom izgubilo smisao, isfuralo se i nije se više uklapalo u naš život. Naći ćemo se u zlatnoj sredini – ponekad nešto ne valja pa traži promjenu, a ponekad valja no staro je, isprobano, istrošeno pa jednostavno promjena dolazi sama od sebe. Da ne duljim zamarajući sebe i vas svojim razmišljanjima, krenut ću u srž problema. Da li je promjena nužno zlo ili poklonjena nova prilika?
Prije 3 mjeseca mislila sam da je promjena nužno zlo. Ne, lažem..bila sam UVJERENA da je promjena nužno zlo i da se cijeli moj svijet ruši promjenom na koju sam htjela-ne htjela, morala pristati. Nije mi bilo lako. Radilo se o mojem životu koji je do tada funkcionirao na savršeno kaotičan način. I odjednom: bam! Sve se trebalo promijeniti. Trebalo je pokupiti svoje prnje i krenuti dalje. Sve je moje išlo samnom, no navika...tu prokletu naviku, rutine i dobro poznate ulice trebalo je zamijeniti novim navikama, novim rutinama i novim ulicama. Prazne bočice parfema trebalo je posložiti na druge police. Trebalo je pronaći novi kauč u koji će se moje dupe ugnijezditi i ne se željeti dizati. Trebalo je pronaći dio stana gdje će moj 'kreativni nered' od trenutka promjene stajati. Trebalo je ponovo izmjeriti koliko vremena treba od stana do centra grada i koja trgovina u blizini novog stana radi najduže u slučaju da u nekim kasnim satima ostanem bez nikotina. Sve su to bile gluposti, no ja sam ipak bila izgubljena u tom novom svijetu; u toj promjeni...
Dan po dan i počela sam se prilagođavati. Postajalo mi je sve ugodnije. Bio je to zapravo divan novi početak koji se savršeno poklopio s mojim novim poslom. Nakon mjesec dana shvatila sam da promjena nije bila nužno zlo nego poklonjena nova prilika za drugačiji život. Nije onaj 'stari' život bio loš, ali ovaj novi bio je bolji. Reći ću ovako: savršen nastavak nečeg dobrog. Nakon toga, svaku sam promjenu s veseljem prihvaćala jer sam znala da svaka promjena donosi nešto novo, zanimljivo i dobro.
Iste su promjene ponekad potrebne i što se društva tiče. Zašto? Pa jednostavno zato jer se i društvo izgubi u kolotečini rutine. Ne kažem da je potrebno mijenjati prijatelje kao prljave čarape. Daleko od toga. Prijatelj/prijateljica i društvo nisu dva ista pojma. Prijatelj je samo jedan, možda dva, eventualno za troje njih možemo reći da su naši 'pravi prijatelji'. Društvo je skup ljudi , tako nekako bi ga mogli nazvati. Da ne duljim – društvo je jedno na fakultetu, drugo na poslu, treće je ono iz djetinstva, četvrto iz kvarta, itd. Uvijek je jedno od njih ono s kojim provodimo više vremena nego s drugima. Je li i u ovim situacijama ponekad potrebna promjena? Zasigurno! Zasiti se čovjek istih priča, istih izlazaka i istih stvari kojima se društvo bavi. Ponekad stvarno nije loša opcija promijeniti društvo – promjene radi, novih ljudi radi i novih tema za pričanje radi. Razbiti kolotečinu ponekad jednostavno moramo.
Nužno zlo ili poklonjena nova prilika? Prije bih rekla poklonjena nova prilika. Bojati se promjene znači imati strah od vlastite budućnosti, jer nas u životu na svakom koraku čekaju promjene i nove stvari. Promjena je mogućnost da okrenemo život u potpuno novom smijeru. Možda baš u tom smijeru pronađemo sebe. Odnosno, ono najbolje od sebe.
Svaka moja iduća promjena bila je veselje. Koliko god ona loše izgledana na prvu, na drugu se ispostavi kao najbolje moguće rješenje u tom trenutku. Za sve postoji neki razlog; pa i za promjene...
komentiraj (0) * ispiši * #