7/39

subota, 26.01.2013.

Inspirirana pozamašnom količinom jučer polokanog alkohola, odlučila sam krenuti u nove pobjede! Odakle početi? Od jučerašnje utakmice protiv Danaca? Od činjenice da mi ovaj tjedan apsolutno ništa ne ide? Ili možda od toga da sam već dobrih tjedan i pol pod takvim stresom da samo čekam dan kada ću se srušiti i krepati?! Najbolje da krenemo redom...
O utakmici neću previše govoriti! Iako su dečki izgubili, za mene su oni i dalje svjetski prvaci imali oni tu medalju ili ne. Jedino za čime žalim jest to što nisam sve otjerala u rodno mjesto, kupila kartu za Španjolsku i bila tamo na svim našim utakmicama. Odluka je pala: iduće veliko natjecanje u rukometu neće proći bez Ines u prvim redovima na tribinama.
Ovaj mi tjedan apsolutno ništa ne ide. Što god napravim očito krivo napravim. Već sam pomislila da je problem u meni i da se trebam promijeniti, dok mi frendica nije stala 'na rep' i lijepo rekla: „Ne mijenjaj se, budi svoja!“. Uh, sreća pa me tom rečenicom vratila u normalu. Ja takva smotana i naivna kakva jesam vjerojatno bi krenula za idejom 'promijeniti sebe'. Nikada ne treba mijenjati sebe, jer kakvi god da jesmo – dobri smo! U nama ima barem stotinu dobrih kvaliteta koje ljudi vole i traže. To što ponekad sve ode k vragu pa pokažemo onu drugu stranu sebe...i to je dobro! U svima nama skriva se i dobro i loše. U meni očito dobro i glupo, jer ona druga strana nije zla nego je naivna i blesava. Sukladno tome, ja uvijek lijepo elegantno nadrapam i nekome nešto skrivim. Možda ponekad i skrivim, ali nije to namjerno napravljeno. To je jednostavno trenutak nerazmišljanja i nepromišljanja...
Već dobrih tjedan i pol dana pere me neka depresija i pod stresom sam. Čudo pa spavam zadnjih dana, jer obično zbog tih gluposti noći provodim gledajući strop. Vjerojatno je to ono: „Kako si namjestiš krevet, tako ćeš i spavati!“...Bemti miša, al sam si lijepo onda ja taj krevet namjestila kad me u roku od 24 sata sve pritislo i skoro pa slomilo. Kažem skoro, ali nije. Dane provodim lutajući okolo, tražeći mir daleko od stana i svega što me podsjeća na moj život. Što i nije tako loše po jednoj strani. Maknula sam se od rutine. Počela sam čitati novine opet, jer sam shvatila da nema kruha od indexa, dnevnika i sličnih portala kojima je top vijest 60 cm snijega u Zagrebu (wow, zamisli, snijeg, ajme majko!! Alo, pa zima je idiotine glupe, što će drugo padati nego snijeg! Lopatu u ruke i deri. I ja sam ga godinama u Varaždinu svake zime čistila, pa se nisam kasnije po medijima žalila koliko snijega ima i kako sam ga ja jadna morala sama čistiti jer ralica nije prošla.) i kako je Kim Kardashian danas izgledala kada je došla na ručak u restoran. Kavica, pivica, novine, pikado, društvo – tako je nekako izgledalo moje ovotjedno liječenje depresije. Samo ne daj Bože depresije i idući tjedan, jer ću onda kada izliječim depresiju ići na liječenje jetre...
Danas mi je prekipjelo. Što zbog konstantnog cendranja koje više i meni samoj ide na živce, što zbog jučerašnjeg dana. Brate mili, pa ne možeš tako i gotovo. Malo je i sunce utjecalo na to. Lijep je dan, šteta da propadne. Stoga sam izvukla svoje dupe iz fotelje, spremila se i otišla u grad.
Sjetila sam se da bih usput mogla rezervirati kartu za doma. „Dobar dan. Rezervaciju za srijedu za Varaždin bih vas molila. Izvolite, 8 kuna. Hvala, doviđenja.“
Aha, tu smo dakle...Tu je bio problem i to je glavni razlog svih mojih nevolja. Čim mi je ljubazna plava teta dala moju kartu i rezervaciju, pao mi je kamen sa srca. Nisam bila doma 2 mjeseca. I lud bi poludio nakon 2 mjeseca u gradu...
U povratku mi je sinula još jedna ideja. Nisam već dugo odigrala loto. Kad me neće ljubav, kad me neće život, možda me lutrija voli. Mozgala sam nad onim brojevima valjda pola sata. Što ću, kako ću, koju kombinaciju? U jednoj koloni odigrala sam datume rođenja, drugu sam nešto random iskrižala, a u trećoj sam igrala na brojeve u pikadu koje volim pogoditi. Ako me vole na ploči, možda me vole i na papiru.
Kada mi je teta ispisala papirić, sva sretna i euforična krenula sam prema stanu. Razmišljala sam o brojevima iz treće kolone, nešto mi nije štimalo. I onda shvatim: 2 puta 19 je po meni 39. Failllll!!!! Jao i matematici i takvom matematičaru. Možda me zato ni u pikadu baš ne ide previše dobro u zadnje vrijeme...
Ali, nije sve tako sivo! I 39 je izlaz. 3 puta 13....Iz svega postoji izlaz...iz tunela, iz podruma, iz stana...pa i iz depresije i groznog raspoloženja...
Lakša za 17 kuna i s dva papirića koji su mi trenutno sva sreća ovoga svijeta vratila sam se u stan. Jedan će dati nešto para, a drugi će me odvesti doma na rehabilitaciju od depresije, stresa i od ovog drugog života u kojem mi trenutno ništa ne ide.
Jel' to neki osmijeh na mome licu?! Da da, je! KONAČNO!!