Vratili smo se u 19. stoljeće. Ili se 19.stoljeće vratilo nama. Nisam sigurna što je od toga točno, no znam da su neke stvari jednake kao i u neka prošla svršena vremena...
Imam 22 godine, nemam dečka, s bivšim sam prekinula zbog posla i kroničnog neodstatka vremena te zbog toga ljudi oko mene smatraju da nisam baš okej. Slobodno se nakon ove rečenice poparate od smijeha, ali mi očito živimo u nekom zaostalom vremenu gdje bi cure od dvadeset i kusur godina trebale imati dečka i već se polako pripremati za udaju. To što ja nemam dečka jednostavno nije „normalno“.
Da rezimiramo zadnjih nekoliko godina i moje propale veze. Sve su neslavno završile. Zašto? Pa jednostavno zbog toga jer nam prioriteti u životu nisu bili isti. Nisam bila spremna odreći se svoje mladosti, izlazaka i društva zbog veze i nisam bila spremna subote, nedjelje i svaki komadić svojeg slobodnog vremena provoditi s dečkom. Nisam bila spremna da 'moj život' postane 'naš život'. Nisam bila spremna da nam se mame i tate međusobno druže. I da, nisam bila spremna zamišljati kakva će nam biti djeca, kako će izgledati naša svadba i kako će izgledati moja vjenčanica na taj toliko poseban dan (moš' mislit koliko je poseban, papir ko papir s 4 potpisa i to bi sad kao trebao biti dokaz ljubavi?! Još i svjedoke moraš imati, i oni se moraju potpisati jer brak drugačije nije valjan. Jebiga, mora netko potvrditi ljudima da si stvarno uplovio u bračnu luku. Jedna mala digresija samo: svjedoci su obično na suđenju. Kad ljudima sude da idu u zatvor. Hmm, izgleda da se brak zaista sveo na zatvor...).
Zadnji moj pokušaj doživotne ljubavi neslavno je završio zbog moje bolesne ljubavi prema poslu. Jednostavno nisam htjela da druga strana ispašta jer sam znala da mi kronično nedostaje vremena za sebe, a kamoli onda za nekog drugog. I tako sam sredinom prošlog ljeta ostala sama. U međuvremenu je još nekolicina mojih prijateljica prekinula svoje veze, pa smo osnovale kult nas 'jadnih i bijednih solo igračica'. Što da vam kažem? Nama je super. Izlazimo, zabavljamo se, zajebavamo sebe i sve oko nas. Provodimo se kao nikada u životu!
Oni zli jezici oko nas pak drugačije misle. Jednom mi se dogodilo da se u krugu moje šire obitelji otvorilo pitanje: „Kada ćeš ti konačno nekoga naći?“. Svi imaju nekoga, svi tog nekog dovode svojim kućama, a ja nemam nikoga! Sramota! Ne znam da li me to pitanje više isprovociralo ili šokiralo, no shvatila sam da je odgovor nepotreban jer ga ionako nitko neće shvatiti. Ja sam uvijek bila crna ovca u stadu. Zato sam i otišla 250 kilometara dalje od tog stada i iskreno, nemam se namjeru nikada vratiti...
Nemam ništa protiv ljubavi, nisam ogorčena i nisam protiv da se dvoje ljudi voli. Ali imam puno toga protiv pretjerivanja, protiv veza koje nakon godinu dana krenu u 'penzionerske vode' i protiv ljudi koji ne poštuju činjenicu da su neki ljudi slobodni i da mogu raditi što god žele. Nije mi jasno kako si ti ljudi uopće mogu dozvoliti da nekome idu soliti pamet i govoriti što je za njih dobro. Halo prijatelju, ja nemam nikakvu obavezu! To što je ti imaš je tvoj problem!
Ne želim ovim tekstom nikoga napadati. To nije bila moja namjera. Ali smatram da treba poštovati neke stvari koje ljudi ne poštuju. Ako ja poštujem činjenicu da je netko u vezi, onda taj netko mora poštivati činjenicu da ja nisam. Ako nisam u vezi, naravno da se ne trebam nikome opravdavati gdje sam, kako sam, s kim sam i kada ću se vratiti kući. Danas sam ovdje, sutra ondje, a prekosutra tko zna gdje ću biti. Bože, ako mi je to grijeh što mogu ići kuda hoću i kada hoću, molim te, neka mi se nikada ne oprosti!
Ako se već sutra u mojem životu pojavi osoba koja će moći samnom i koja će razumijeti sve moje prohtjeve i zahtjeve (kojih btw. nema puno i sasvim su normalni), zaljubit ću se odmah. No ne danas i ne u krivu osobu. Bolje biti sam nego imati nekoga 'samo da imaš nekoga'. Bolje čekati do 40te i zaljubiti se u nekoga tko će te razumijeti, nego ne razmišljati i imati nekoga s kim je postići razuman dogovor jednak nemogućoj misiji. Čemu srljati kad možemo malo pričekati; barem mi koje smo s dvadeset i kusur godina još uvijek slobodne. Unatoč svim mogućim naporima da ljudima dokažem kako je ta teorija ispravna, još se uvijek nisam pomakla s mjesta. Oni i dalje tupe po svome: „Zašto nemaš dečka?“
Nemam pa nemam, eto, ne treba mi. Najgluplji mogući odgovor, ali drugo ne pali. Još nisam našla srodnu dušu. I slične gluposti, samo da prestanu ispitivati. A što da im kažem? Istinu? Da nemam dečka jer tražim osobu koja me neće promijeniti i koja neće zanovijetati kada ću ja ići van s prijateljicama ili kada ću ga nazvati i reći mu: „Ej sorry, ništa od naše subote, radim!“
U najmanju ruku ljudi misle da nisam normalna kada kažem da to tražim od svoje buduće bolje polovice, pa zato odgovaram glupostima da moj princ na bijelom konju još nije dojahao.
Dok je on još na putu, dotad imam kraj sebe kult svojih prijateljica koje uvijek imaju vremena i razumijevanja za mene, a kad ja nemam vremena one to razumiju. To je tako jednostavno: ako ne možeš danas, vidimo se sutra. Ili neki drugi dan. I to je zapravo najsavršenija veza koja je ikada na svijetu postojala – veza koja se naziva prijateljstvo.
Iz svega toga naučila sam jednu stvar koja vrijedi više nego sva nauka ovoga svijeta. Savršena ljubav ne razmišlja o budućnosti. Savršena ljubav živi danas, ne razmišlja što je jučer bilo i ne radi planove za sutra. Savršena ljubav ne razmišlja o vjenčanju, vjenčanici i zajedničkoj budućnosti jer je ona savršena sama po sebe i bez toga.
Utopija? Ne dragi moji, nije ovo utopija, ovo je samo istina.
Dok se takva ljubav ne pojavi, živio kult slobodnih cura!! Tko čeka, taj i dočeka! Neka se i načeka. Ako ništa drugo, do tada ćemo proživjeti sve što trebamo. Zaključak: nije sramota imati 22 godine i biti sam. Sramota je imati 22 godine i biti zarobljen okovima veze. Sramota je u 21.stoljeću razmišljati kao u 19.stoljeću. Bez uvrede dragi sretno zaljubljeni parovi, ali poštivati treba i nas slobodne...
Post je objavljen 21.01.2013. u 10:40 sati.