Nakon 8 godina stala sam u jednu te istu haljinu. Eeee, alo, nakon 8 godina! Čovjek ne bi povjerovao dok tako nešto zaista ne doživi. To me je 'čudo' natjeralo da počnem razmišljati o jednoj stvari: da li se mi uopće možemo promijeniti?!
Promijenit ćemo boju kose, možda dobijemo koju kilu ili smršavimo koju (ako imamo sreće xD), no da li se mijenjamo kao osobe? Nekako mi se čini da ne. Ne kažu džabe da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Što je isto, a što različito na meni ako usporedim sebe prije 8 godina i sada? U principu je drugačije jedino to da sam puno toga prošla i da puno toga više znam i razumijem. Ostalo se ništa nije promijenilo. I dalje sam brbljava, tvrdoglava i svoja, ambiciozna i puna snova. I dalje imam ciljeve; i dalje želim nešto postići u životu. To se nije promijenilo…
Mijenjamo li se kao osobe ikada u životu ili smo onakvi u kakve jednom izrastemo? Kao osobe se nadograđujemo, to stoji! Učimo, drugačije razmišljamo sada i prije, više stvari znamo, no karakter je i dalje isti. Onakva mala zla ili dobrice kakvi smo bili kao bebe smo i kasnije s 20, 30, 50 godina. Niša se ne mijenja. Karakter je onakav s kakvim smo se rodili.
Ne možemo se promijeniti. Ako smo bili dobri čitav život, jedno sranje koje nas slomi neće nas učiniti lošom osobom. Ako smo zli po prirodi, nećemo se popraviti. Vuk ne može postati janje; vuk se može samo prerušiti u janje. Ali kad-tad sve maske padnu, pa i ta. Što utječe na naš karakter? Geni, odgoj i životne situacije u najranijoj dobi našeg života. Tada se on izgrađuje i u jednom trenutku postaje takav kakav je danas. No ima nešto i do nas u cijeloj toj priči. Neki su ljudi po prirodi jednostavno jači od drugih. Kako i kada su naučili da ih ono što se loše dogodi u životu nikako ne smije slomiti – e, to mi nije poznato. Znam samo da će neki pasti na dno, dok će se neki uzdići iznad svega što je bilo i krenuti dalje.
Danas sam dobra, sutra sam zla jer je netko prema meni bio zao. To je moj karakter. Ponekad sam izgubljena u kaosu vlastitog života. Radim grešku za greškom, ali znam da će i to jednom proći. Zato se dižem iznad loših stvari. Glavu gore i ne daj svijetu da te zgazi. Takva sam bila i prije 8 godina, u onoj istoj haljini koju i danas mogu staviti na sebe…
Preselila sam se, napravila drastične promjene u svojem životu, počela sam raditi ono što volim bez obzira na činjenicu da je možda nešto drugo za mene bilo bolje. I prije 8 godina kategorički sam odbijala sve ono što su drugi govorili da je bolje za mene. Ne i ne. Slušala sam uvijek sebe i svoje srce i koliko bi god situacija bila teška, ja sam bila sretna. Idemo dalje, jedan pad nas ne može slomiti…
Možda nekome drugome ta haljina ne izgleda lijepo na meni. Možda mi po njegovom mišljenju neka druga ljepše stoji. Ali kada se pogledam u ogledalo, znam da mi niti jedna druga haljina u ovom trenutku ne bi ljepše stajala. Zašto? Jer imam viziju i vidim sebe u njoj, kao što sam se u njoj vidjela prije 8 godina. To je bio moj savršen kroj. To je i danas moj savršen kroj. Izgleda da se ništa nije promijenilo; izgleda da još uvijek isto razmišljam kao i ona curica prije 8 godina…Ona je imala velike snove. I ja imam velike snove. Vjerojatno su nam i snovi isti jer sve što sam onda željela do danas se ostvarilo. Sve što danas želim, vjerojatno je željela i ona negdje u dubini svoje duše, samo je znala da treba proći vremena…
Dokle god se u svojim snovima osjećam dobro, sretna sam. Tim više, jer znam da sam bila sretna i prije puno godina. Apsolutno ništa se nije promijenilo. Moja vizija dobrog bila je ista kao i današnja…
Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Baš nikad…
Post je objavljen 31.01.2013. u 02:23 sati.