Pogled unazad

petak, 30.09.2011.

Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim Ps.90


2. listopada se slave sveti Anđeli čuvari. Danas i sutra ću objaviti par (30.rujna ,1.listopada) promišljanja o njima. Zajedno s danom 2. listopad bit će to malo trodnevlje posvećeno njima u čast.
Hrvatske sestare dominikanke pripadaju kongregaciji svetih Anđela čuvara. Sestrama nek je sretan rođendan. Preporučujem ih u vaše molitve.


"Kapela od presvetog" baziika svetog Dominika u Bolonji

1Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,što počivaš u sjeni Svemogućega,
2reci Jahvi: "Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!"
3Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske, od kuge pogubne.
4Svojim će te krilima zaštititi i pod njegova ćeš se krila skloniti: Vjernost je njegova štit i obrana!
5Nećeš se bojati strašila noćnoga ni strelice što leti danju,
6ni kuge što se šulja kroz tmine, ni pošasti što hara o podne.
7Pa nek' padaju tisuće kraj tebe, deseci tisuća s desne tvoje, tebi se neće primaći!
8Tek što okom pogledaš, već ćeš vidjeti plaću grešnika.
9Jer Jahve je zaklon tvoj, Višnjega odabra sebi za okrilje.
10Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu.
11Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim.
12Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen.
13Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu, zgazit ćeš lavića i zmiju.
14Izbavit ću ga jer me ljubi, zakrilit ga jer poznaje ime moje.
15Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti, s njim ću biti u nevolji, spasit ću ga i proslaviti.
16Nasitit ću ga danima mnogim, pokazat' mu spasenje svoje."


Anđel sa arke svetog Dominika

Iz Govora svetoga Bernarda, opata
(Govor 12. o psalmu Tko stanuje, 3. 6-8, Sabrana djela, cistercitsko izd. 4 166, 458-462)

Neka te čuvaju na svim tvojim putovima

Anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putovima tvojim. Neka hvale Gospodina za milosrđe njegovo i za čudesa njegova sinovima ljudskim.

Neka hvale i govore među narodima daje Gospodin učinio velika djela na njima. Gospodine, stoje čovjek damu se objavljuješ? Ili da mu primčeš srce svoje? Srce mu primičeš, za nj se brineš, o njemu se staraš.

Napokon šalješ svoga Jedinorođenca, ulijevaš svoga Duha, čak i svoje lice obećavaš. I da ne bi štogod nedostajalo na nebu u vezi s djelom brige o nama, radi nas šalješ na službu one blažene duhove; određuješ ih za čuvare; zapovijedaš da nam budu vođe.

Anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putovima tvojim. Koliko bi tek ta riječ trebala da ti ulije poštovanje, potakne pobožnost, donese pouzdanje! Prema tome, prisutni su. Tebi su prisutni; ne samo s tobom, već za te. Tu su da štite; tu su da budu od koristi. On je doduše naredio, ali ni njima, koji ga tolikom ljubavlju slušaju i nama pritječu u pomoć u tolikoj potrebi, ne smijemo biti nezahvalni.

Budimo stoga pobožni i zahvalni takvim čuvarima. Uzvratimo im ljubav, častimo ih koliko možemo, koliko moramo. Ipak nek se sva naša ljubav i naše čašćenje vine Onome od koga sve dolazi i njima i nama. Odonudje da možemo častiti i ljubiti; odonuda je da zaslužujemo biti ljubljeni i čašćeni.

Stoga, braćo, u njemu ljubimo srdačno njegove anđele kao naše buduće subaštinike, a sada od Oca postavljene upravnike i skrbnike, i kao nama pretpostavljene. Sad smo naime sinovi Božji, iako se to još ne očituje, te smo kao mala djeca pod upraviteljima i starateljima i kao da se zasad nimalo ne razlikujemo od slugu.

Uostalom, makar smo tako nejaki, makar nam predstoji tako velik put, ali ne samo velik već i opasan, čega da se bojimo uz takve čuvare? One koji nas čuvaju na svim putovima našim niti što može nadjačati niti zavesti, a još bi manje oni mogli odvesti na stranputicu. Vjerni su, razboriti su, moćni su: čega se strašiti? Samo idimo za njima, njih se držimo i boravimo u zaštiti Boga neba.

30.09.2011. u 00:02 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 28.09.2011.

Japanski mučenici


28. rujna

Ova nova četa od šesnaest svetih mučenika spominje se između 1633. -1637. godine. Svi su oni u raznim službama, kao svećenici ili svjetovnjaci, u Nagasakiju u Japanu radili za izgradnju Crkve.

To su bile žrtve progona od 28, veljače 1633, koji je naredio šogun Tokagawa Yemitsu, koji je s ediktom broj 7, udario sve stranaca i njihove pomagače koji "propovijedaju kršćanske zakone", a bili su zatvoreni u zatvoru Omura.


Japanski mučenici

Ti kršćani su bili izloženi nezamislivim mukama. Očito ljudsko divljaštvo nema granica pri otkrivnju novih načina mučenja. Nemože ih se usporedit niti sa životinjama - one napadaju instiktivno da bi nabavile hranu.

Tehnika nazvana “ana-tsurushi” bila je uvedena upavo tih godina. Osuđenici bi bili zavezani za jednu gredu (nešto slično vješalima) te naglavačke spušteni do pasa u jednu rupu napunjenu otpadom. Tu bi se jadnici u agoniju gušili te bi umirali i patili danima.
Prije “ana-tsurushi” bili bi podvrgnuti drugim vrstama mučenja. Nasilno bi ih nalijevali vodom te bi ih jakim udarcima u stomak natjerivali na povraćanje. Zatim bi im oštre predmete stavljali pod nokte.

Tjelesa bi im bila isječena na komade i pokopana na različita mjesta ili jednostavno spaljena, a pepeo razasut. Službeno objašnjenje je bilo malo sarkastično "smanjit mogućnost da mrtvi uskrsnu".

Za mučeništvo održana 1637 i 1638 godine biskupijskih Akti su pronađeni početka dvadesetog stoljeća, što je omogućio Svetoj Stolici nastavak Kauze za proglašenjem svetim.

Ivan Pavao II. svečano ih je 18. listopada 1987. na Filipinima proglasio svetima istaknuvši ih kao primjer sloge i jedinstva kršćanske zajednice, kao i Dominikanske obitelji, koja je u njezinu krilu i njoj na službu.

Devet od njih bilo je iz Japana, četvorica iz Španjolske, a po jedan iz Francuske i Italije. Svi su oni bili članovi Dominikanske obitelji jednog i drugog spola. U njihova imena su podatci o godini mučeništva (u zagradi )te datum kad ih se spominje Romanum Martyrologium .

Devet njih bili su svećenici:
Dominik Ibanez Erquicia (1633.), 14. kolovoza
Jakov Kvshei Tomonaga (1633.), 17.kolovoza
Luka Alonso od Duha Svetoga (1633.), 19.listopada
Jordan Ansalone od sv. Stjepana (1634.), 17.studenog
Toma Hioji Rokuzavemom Nishi (1634.), 17. studenog
Antun Gonzalez (1637.), 24.rujna
Vilim Courtet (1637.), 29.rujna
Mihovil iz Aozaraze (1637.), 29.rujna
Vinko Schiwozuka (1637.); 29.rujn

dva brata suradnika:
Franjo Schovmon (1633.) 14. kolovoz
Matej Kohiove od Presv. Ružarija (1633.); 19.listopada

dvije svjetovne sestre:
Magdalena iz Nagasakija (1634.) 15. listopada
Marina iz Omure (1634.); 11.studenog

tri svjetovna suradnika i katehista:
Mihovil Kuribiove (1633.), 17.kolovoza
Lazar iz Kvota (1637.) 29.rujna
Lovro Ruiz iz Manile, otac obitelji, koji je ujedno i prvi mučenik Crkve na Filipinima (1637.). 18.listopada

Zanimljivo je da su plemići vjernici bili malo bolje gledani nego obični vjernici. Razlika je u strogim društvenim podijelama koja je vladala u Japanu. Japanski plemići su mogli izabrat egzil ili Seppuku. Mnogi od njih su pobjegli na Filipine gdje dan danas žive njihovi potomci zvani Mestizos.

U godini izdavanja edikta 1614. biva pogubljen i posljednji japanski biskup tako da nije bilo više nitkog tko bi mogao zaređivat nove svećenike.


Japanski mučenici

Iz Pisma ocu svetog Dominika Ibaneza iz Erquicije, prezbitera i mučenika, poslana iz Japana 18. listopada 1630.

(Usp. S. C. C. S., Offic. Hist., Positio super martyrio, Romae, 1979., str. 116-117)

Pred Bogom ću biti na pomoći cijelom narodu

(...) Predragi oče, ovo će ti moje pismo donijeti barem neku utjehu; drugačije te ne mogu utješiti niti pokazati svoje sinovske osjećaje, niti ti biti od pomoći, osim pred Bogom, što ne zaboravljam, nego to činim svojim skromnim molitvama i žrtvom svete mise, bilo da živimo, bilo da umiremo. Isto činim za svu rodbinu i svim ljudima tamo, kojima želim svako dobro.

Već je osam godina da sam otišao iz Filipina i došao u Japan. Ovdje pak već dvanaest godina traje progonstvo kršćana i za to su vrijeme mnogi redovnici i svjetovnjaci poginuli kao mučenici. Svaki dan progon postaje žešći, a posljednje dvije godine postao je užasan. Protekle godine, krajem srpnja, došao je u grad u kojem boravim upravitelj koji je sve izlaze na kopnu i na moru zatvorio, da ne bi tko pobjegao, pa je počeo mučiti kršćane takvim i tolikim mukama, i to tako bijesno, daje vrlo mnoge naveo na otpad te su napusili vjeru u Krista...

Kad je oluja malo prestala, nastojali su uhititi redovnike, tako da su se svi sakrili, jedan ovdje, drugi ondje, zamijenivši svoju odjeću s urođeničkom; tko bi našao redovnika, dobio bi nagradu. Tako su 20. studenog uhitili jednog redovnika augustinca, a nakon tri dana u ovom gradu uhitiše prezbitera Družbe Isusove, rođena u ovom kraju. On je uhićen tako blizu mjesta gdje sam ja bio da sam o podne, preodjenuvši se, pobjegao od kuće povjerivši se Božjoj providnosti...

Sljedećeg mjeseca svibnja uhitiše jednog brata laika Reda sv. Franje. Sada su, dakle, uhićena petorica redovnika zajedno s narodom, što skupa čini oko četrdeset mučenika.

Prošli su mjesec mnogi živi spaljeni, a tridesetak njih je prepiljeno pilom od trake. Okrutne su, naime, muke kojima te jadnike nastoje prisiliti da napuste vjeru: jedne po glavi polijevaju vrućom vodom pomiješanom sa sumporom, smolom, uljem i drugim stvarima kojima povećavaju muke; jedne razapinju na križ, druge opet urone u vodu da umru od studeni, a druge ukopaju do pasa pa ih polako pile pilom od trstike, tako da im se muke produže sedam do osam dana.

Redovnike pak do sada ne muče drugačije nego da ih žive pale tako da drvlje stave malo podalje, kako ih plamen ne bi obavio, nego kako bi polako umirali između vatre.

Već sada ulazim u najveću opasnost, već predosjećam da će mi ovo pismo biti posljednje. Poradimo, dakle, predragi moj oče, da se u nebu vidimo zauvijek, ne bojeći se nikakva rastanka. Nemojmo se brinuti za ovaj svijet jer nam je on mjesto progonstva i odvaja nas od Boga, koji je sva naša sreća.

Isto kažem svojoj predragoj sestri, neka me ne zaboravi preporučiti Bogu. Pozdravljam svu svoju rodbinu. Čuvao te naš Gospodin sve do nebeske domovine!

28.09.2011. u 13:20 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.09.2011.

Gospodine, gdje si bio dok je moje srce bilo u strahu zbog onih napasti?


Kad se jednom vratila iz crkve i stala moliti, dođe joj rasvjetljenje Duha Svetoga. Sjeti se da je nedugo prije opisanih kušnja molila od Gospodina dar hrabrosti. Gospodin ju je tada poučio kako će taj dar postići.

Najednom shvati razlog tih napastovanja. Njezino se srce ohrabri i odluči da s veseljem podnaša dosađivanja doklegod Zaručnik to želi.
Tada joj jedan od đavola, možda najdosadniji i najgori, upravi ove riječi:
»Jadnice, što namjeravaš? Želiš li sprovesti čitav život u tom bijednom stanju? Ako nam se ne podložiš, progonit ćemo te do smrti.

«Imajući na pameti datu joj uputu, spremno i odlučno odgovori: »Izabrala sam patnje kao izvor snage. Nije mi teško podnositi ni teže progone za ljubav moga Spasitelja kad on tako hoće, dapače, u njima uživam.«


Sveta Katarina moli nad opsjednutom djevojkom

Na te riječi napusti je krdo đavola. Veliko svjetlo obasja njezinu sobicu, a usred svjetla ukaza se Gospodin Isus Krist pribijen na križu, obliven krvlju, kao u času razapinjanja. S križa zazove svetu djevicu i reče joj: »Kćeri moja Katarina! Gledaj koliko sam pretrpio za te. Neka ti ne bude teško da i ti nešto pretrpiš za mene.«

Promijenivši izgled, približi joj se da je utješi. Nježno je s njom razgovarao o stečenoj pobjedi.

A ona mu, kao nekoć sv. Antun, reče: »Gospodine, gdje si bio dok je moje srce bilo u strahu zbog onih napasti?«
Gospodin joj odgovori: »Bio sam u tvome srcu.«
A ona će: »Vjerujem u tvoju istinu, Gospodine, i poštujem tvoju uzvišenost, ali kako mogu vjerovati da si bio u mom srcu dok je bilo prepuno nečistih i neurednih misli?«
Gospodin će joj na to: »Jesu li ti misli i napasti donosile radost ili uzrokovale žalost?«
Odgovori mu: »Golemu bol i veliku tugu.«
Opet Gospodin: »Tko je činio da se zbog toga žalostiš ako ne ja, skriven u dubini tvoga srca? Da ja nisam bio tamo, misli bi ti prodrle u srce i ti bi im se radovala. Ali jer sam ti ja bio u srcu, odbacila si ih i zbog njih trpjela. Ja sam bio skriven u tebi i dopustio sam da trpiš koliko je bilo potrebito za tvoje spasenje.
Kad je bilo dosta, poslao sam ti svoje svjetlo i mračne sile se razbježaše. Tko te je poučio, ako ne moje svjetlo, da su ti patnje koristile za stjecanje hrabrosti?«
Gospodin nastavi: »Da bolje shvatiš i da ugodnije prihvatiš što ti kažem, evo ti i primjera.

Kad je moje tijelo bilo mučeno i umoreno na križu, tko je mogao vjerovati da je život u njemu, daje s njime na nevidljiv način sjedinjeno?
Zaista to nisu mogli vjerovati ne samo oni koji me nisu znali i moji mučitelji nego ni moji apostoli koji su mnogo vremena sa mnom bih. Iako moje tijelo tada nije oživljavala duša, bilo je sjedinjeno s beskonačnim životom od kojega sve živi.

Snagom toga života moje je tijelo, kad se je ispunilo vrijeme, dobilo besmrtnost i druge odlike koje prije nije imalo. Sada je savršenije nego prije jer je postalo besmrtno i može uvijek iskazati svoju snagu.

U početku sam stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Zatim sam uzeo vašu narav da vam budem sličan. Uvijek sam nastojao da i vi, ukoliko je to moguće, budete slični meni. Nastojim da u vama, dok ovdje živite, ostvarim svoj život. A ti, kćeri moja, jer si se borila ne svojom snagom nego mojom, zaslužila si veću milost. Odsad ću ti se ukazivati češće i povjerljivije.«


Sveta Katarina sijenska u ekstzi

Viđenja nestane, a Katarina osjeti takav slatki mir da ga je nemoguće opisati. Bila je posebno dirnuta zbog beskrajne nježnosti kojom ju je Gospodin nazvao kćerkom, jer je rekao: »Kćeri moja, Katarina.«
Kad je svome ispovjedniku pričala o tom viđenju, molila ga je da je i on tako zove kako bi ponovno osjetila doživljenu ugodnost.

Otada je presveti Zaručnik s njom razgovarao tako nježno da bi onima koji ne znaju što se dogodilo sve moglo izgledati nevjerojatno i naivno. Ali duša koja je osjetila kako je sladak i dobar Gospodin, zna da je to moguće pa i razumljivo.

Djelovi iz knjige "Životopis svete Katarine sijenske" blaženog Rajmunda iz Capue.

25.09.2011. u 00:33 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 21.09.2011.

Dominikanski projekt volontiranja za laike


Što je D.V.I.?

D.V.I. je internacionalni projekt Dominikanske Obitelji, kojim se laici šalju u dominikanske zajednice širom svijeta da zajedno podjele misiju i propovijedanje.
Nastao je 2000. godine, iako su i prije te godine, dominikanci i dominikanke imali projekte volontiranja na nacionalnim razinama.


Pogled uvis

D.V.I. je rođen iz jednog pitanja: Na koji način, na internacionlnoj razini možemo osnažiti suradnju laika i redovnika-ca Dominikanske obitelji u misiji Propovjedanja.

Dosad je oko 60-ak volontera završilo svoju misiju sa većim uspjehom i ponekom poteškoćom. Ovo znači da je D.V.I. još dijete koje se može poboljšati i narasti. Svaka zajednice, kongregacija i pojedinca može dati svoj doprinos rastu. Ono što je do danas učinjeno skup je mnogih sramežljivih “da”; i osoba i zajednica…

Kako djeluje DVI?

Glavni sudionici ovog projekta osim volontera-ke koji odlučuje posvetit 1-2 godinu vlastitog života za druge su: zajednica koja šalje, zajednica koja prima, i internacionalna grupa koja koordinira.

Sestra Rose Ann Schlitt, op. i fr. Edward Ruane op. su odgovorni u upravi. Zadaća sestre Rose Ann je da kontaktira dominikanske zajednice i kandidate laike zainteresirane za misiju i olakšavanje međusobnog upoznavanja. Završni rezultat je slanje kandidata u zajednicu u kojoj sudjeluje kao volonter u misijskom projektu.

Otvorit vrata vlastite kuće - samostana je izazov. Izazov je i za kandidata koji ostavlja svoj “svijet” da se izloži drugom, te da od ovog bude mjenjan. I za sam Red ovo je izazov, koji se hrani entuzijazmom svih dominikanki i dominikanaca koji su već imali sličnih iskustava.

D.V.I. je zamišljen kao projekt zajednice u kojoj bi i najmanja zajednica braće i sestara mogla sudjelovat.
U projektu se može sudjelovat: govoreći o ovoj mogućnosti “osobama u kojima prepoznajemo misijski poziv”, prihvaćanjem laika u zajednicu gdje se zajednički podjeljuje misija, informacijaom drugih članova dominikanske obitelji, te zadnji, ali u biti prvi - pratnja projekta molitvom.

Bitne sastojnice D.V.I-a

1.Volonter-ka
2.Zajednica koja šalje
3.Zajednica koja prima
4.Internacionalna grupa koja koordinira

1.Volonter-ka
Je laik stariji od 21 godinu sa jednom određenom duhovnom zrelošću, i privrženosti Dominikonskom Redu. Laici koje osjećaju određeni poziv za misijama tamo gdje su već prisutni misijski projekti, da podjele svoje znanje sudjelujući u propovjedanju...

2.Zajednica koja šalje
Je zajednica braće, sestara, ili kojeg druge dominikanske stvarnosti, koja poznaje kandidata, te ga prati u odlučivanju i podržava u misiji.

3.Zajednica koja prima
Je zajednica koja otvara svoja vrata da bi ugostila volontera. Prima ga i prati u misijskom hodu. Djeli život s njim-njom. Nudi jedno posebno sudjelovanje, dijalog, i zajednički rad. Zajednica i volonter zajedno otkrivaju novu dimenziju života u istoj Dominikanskoj Obitelji.

4.Internacionalna grupa koja koordinira
Je određena od uprave Reda za animiranje, vođenje i olakšavanjeovog projekta.

Najautentičnija i najrealnija izvješće o D.V.I. mogu dati oni koji su ga proveli i oni koji ga još žive. U knjizi naslova “Primicias. Voluntarios y voluntarias en la misión dominicana” ( Prve mladice, volontari i volenterke u dominikanskoj misiji) izabrano je 15 svjedočenja laika volontera. Tekst sadrži refleksije, pitanja, sumnje i radosti napisane od sudionika u vrijeme trajanje njihovog misijske službe.


Volonter podučava

Evo par misli iz knjige:

”Mi smo jedna multikuturna zajednica…

Ovdje sam naučio kako kao laik mogu doprinjet dominikanskoj misiji…

Ono što najviše držim vrijednim u iskustvu volontarijata je; da je san oca Dominika moguće ostvarit.

Redovnici-ce i laici mogu raditi zajedno. Ne samo raditi nego i živjet zajedno.

Ovo je uistinu “Sveto Propovjedanje”. Izazov je shvatiti da nismo samo redovnici i laici, nego smo braća i sestre. Kad jedan otvori vrata dočekuje u zagrljaj osobu koja ulazi, od tog susreta raste osoba koja ugošćuje i ona koja ulazi. Otvorit vrata je otvorit i dio samog sebe.


Ako netko želi drugih informacija o D.V.I ili želi nabavit knjigu (dostupna samo na španjolskom) može posjetit web stranice D.I.V-a ili obratit se na dvi@curia.op.org .




21.09.2011. u 22:09 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 20.09.2011.

Rajmund iz Capue i Sveta Katarina sijenska


U svibnju ili u lipnju godine 1374. najviši autoritet Reda Ilija Rajmund - poznat kao Ilija iz Tuluze - imenovao je Rajmunda ispovjednikom i duhovnikom Katarini. Ilija Rajmund upravljao je kao vrhovni učitelj Reda od 1361. do 1379.

Pismo o. Ilije o tom imenovanju nije se sačuvalo. Ali to imenovanje spominje papa Grgur XI. u pismu što ga je objavio u Avignonu 17. kolovoza godine 1376. U pismu papa obnavlja, bolje rečeno, potvrđuje imenovanje o. Ilije i potvrđuje ga svojim apostolskim autoritetom, a da pri tome uopće ne navodi datum Ilijina pisma.

Rajmund iz Kapue, opisujući svoj apostolat u Sijeni za vrijeme kuge u lipnju do listopada godine 1374, očito govori o svojoj službi kao duhovnika Katarine.

Po drugim izvorima doznajemo da je Katarina bila u Firenci za vrijeme održavanja Generalnog kapitula Reda, u svibnju, godine 1374. Ilija je također bio nazočan i predsjedao Kapitulu. Također je i Rajmund mogao biti u Firenci u svibnju 1374. zbog njegova imenovanja za priora u 1373. i 1374. godini.

Iz ovih podataka lako možemo zaključiti da je upravo za vrijeme Kapitula u Firenci, u svibnju 1374. Rajmund bio od o. Ilije imenovan duhovnikom. Nažalost, spisi tog Kapitula nisu nam sačuvam.

Katarina je imenovanje smatrala osobitim činom Božje providnosti za sebe i za Rajmunda. Često je znala opetovati da joj je Rajmund - njezin otac i njezin sin - »bio slatki dar, poklonjen od slatke Majke Marije«.
Osobitu Marijinu zaštitu međusobno su održali tajnom, a tek su je znale jedna ili dvije osobe, bliski učenici Katarine i prijatelji Rajmunda.


Katarina nagovara papu da se vrati u Rim

Pismeni dokument od Stefana Maconija - nekoć vjerni tajnik i u neku ruku Rajmundov drugi »ja« - što ga je u Castellanu pod zakletvom predao na procesu, koji se bavio istraživanjem Katarinina života: »Sada kad je Rajmund zamijenio ovaj svijet boljim - piše Stefano - iznijet ću nešto što je do sada smatrano tajnom, ali je meni dobro poznato.
Evo mog iskaza: Nekoliko godina prije nego je Katarina upoznala Rajmunda, a on nju, ukazala se je Blažena Djevica Marija Katarini u tjelesnom obliku i obećala joj dati oca ispovjednika, veoma pobožna njoj, koji će joj donijeti više utjehe negoli bilo koji dosadašnji ispovjednik. Vremenom se to jasno pokazalo.«

I Katarina spominje u tri pisma Rajmundu da joj je on dar Marijin.
U 211. pismu piše: »Sine moj, darovan meni od slatke Majke Marije, ne želim da se uznemiruješ i gubiš hrabrost zbog bilo koje duhovne teškoće koja bi te mogla zateći. Radije želim da ustraješ u dobroj, svetoj, pravoj i vjernoj odluci za koju znam da ti je Bog dao u svom milosrđu.«

U pismu 226. piše: »U ime Isusa Krista Raspetoga i slatke Marije, tebi preljubljeni i dragi Oče i sine u Kristu Isusu, darovana meni od slatke Majke Marije, ja, Katarina, službenica i rob slugu Isusa Krista pišem ti u njegovoj dragocjenoj krvi . . .«

U pismu 373. kaže: »Molim vas, oče moj i sine moj, što mi ga dade slatka Majka Marija, ako osjećate da sada Bog gleda mene svojim milosrdnim okom, odlučite započeti novim životom. Kao čovjek, mrtav svojim naravnim osjetilima, idi i daj sebe u službu svete Crkve.« To je njezino zadnje ili predzadnje pismo Rajmundu.

Što se pak tiče Marijinog obećanja Katarini da će joj Rajmund donijeti više utjehe negoli bilo koji njezin prijašnji ispovjednik, Rajmundov osvrt o tome je veoma skroman.
»Razlog zašto joj je moje duhovno vodstvo donijelo više utjehe negoli bilo koji ispovjednik prije mene, jest taj što sam ja bez obzira kakvim su joj zaprekama priječili primanje pričesti uvijek nastojao kako sam bolje mogao da uživa tu utjehu koju je tražila i upravo je tu našla«.

Od godine 1374. do 1378. Rajmund je bio u Sijeni. Ipak je dobar dio vremena proboravio u Pizi i po okolnim mjestima i gradovima. Njegov se apostolat kretao u društvu Katarine i malog broja njezinih sljedbenika, upravljajući radom oko spasenja duša. Surađujući tako s njome surađivao je ujedno u apostolatu što mu ga je povjeravao papa Grgur XI. da propovijeda u prilog križarskih ratova kako bi se natrag zadobila sveta mjesta oteta Crkvi od muslimana.

Zajedno s Katarinom posjetio je i Montepulciano gdje je prije toga upravljao sestrama od godine 1363. do 1367. Tom se zgodom dogodilo poznato čudo kad je Katarina poljubila nogu čuvenog tijela svete Agneze.

U travnju iste godine u crkvi svete Kristine u Pizi u prisutnosti Rajmunda Katarina je primila stigmate.
U lipnju je Katarina na povratku u Sijenu pisala Rajmundu u Pizi poznato pismo o svojoj suradnji u pripremanju Nikole Tolda na smrt kao i svoju prisutnost na stratištu u času njegova smaknuća, kada su mu odrubili glavu.

Godine 1376. Katarina bi poslana kao posrednik mira u dugoj borbi između grada Firence i Svete Stolice.
Povezana s papom Grgurom XI. Katarina je poslala Rajmunda s nekolicinom svojih sljedbenika, u mjesecu ožujku, 1376. u Avignon u »Rimsku kuriju«. Tada je i sama otputovala za njima. Od tada pa sve do rujna bila je u Avignonu s Rajmundom.
Tu je primljena nekoliko puta u audijenciju kod pape s kojim je razgovarala na toskanskom dijalektu, a Rajmund je bio tumačem papi na latinskom jeziku.

Pothvati oko mira s Firencom nisu uspjeli jer su firentinski predstavnici odbili Katarinino posredništvo. No, bilo je još dosta važnih pitanja o kojima su Rajmund i Katarina raspravljali s papom: križarski rat da se povrate sveta mjesta. Zatim reforma Crkve »in capite et in membris« (u glavi i u članovima). Najvažnije pak pitanje koje je Katarina najviše zagovarala bilo je da se papa povrati na svoju Rimsku stolicu, na svoje zakonito sjedište.

Tijekom ovih razgovora Grgur je veoma dobro uočio koliko je koristilo crkvenim poslovima zauzetost i duhovno posredstvo dvojice članova dominikanske obitelji. Vjerojatno je ovo saznanje navelo papu da bulom od 17. kolovoza, godine 1376. potvrdi Rajmunda ispovjednikom Katarini.
Napokon je 13. rujna, godine 1376. Grgur XI. otputovao morem, preko Genove, u Rim da se tamo stalno nastani.

Istoga su dana Katarina i Rajmund i njihova pratnja otputovali kopnenim putem u Sijenu. O događajima na tom putovanju Rajmund je sve to zabilježio u ŽIVOTU. Početkom godine 1377. dospjeli su konačno u Sijenu.
Upravo tih je dana, točno 13. siječnja, g. 1377. Grgur XI. svečano ušao u Rim.

Rajmund je g. 1377. ostao u Sijeni pomažući Katarini u njezinim karitativnim i apostolskim putovanjima u obližnja mjesta. Jedno je putovanje bilo i u dvorac Belcaro što ga je obraćenik Vanni Di Ser Vanni darovao Katarini. Tu je papinom privolom otvorila samostan zatvorenih sestara. Drugo je putovanje bilo u dvorac obitelji Salimbeni u Val d'Orcia. Tu je Katarina učinila mnogo čudesa i nekoliko izvanrednih egzorcizama.

U siječnju, godine 1378. Rajmund bi izabran drugi put priorom u samostanu Santa Maria Sopra Minerva, u Rimu. To mu je veoma izmijenilo njegov životni put. Napustio je Sijenu, a vratio se tek nakon smrti Katarine.

Ipak prije tog događaja njihov je suživot bio ponovno obnovljen, dolaskom Katarine u Rim koncem 1378. gdje je i ostala do svoje smrti.
Ali još prije toga surađivala je s Rajmundom u jednoj papinskoj misiji. U ožujku, godine 1378. pitanje mira između Firence i Svete Stolice, ranije neuspjelo, ponovno je obnovljeno.


Povratak pape u Rim

Pothvat je započeo ugledan Firentinac, Nikola Soderini, prijatelj Katarine i Rajmunda, koga je papa često pozivao u rješavanju svojih poslova; on bi nenadno pozvan na ručak sa svetim ocem. Papa mu tom prigodom reče da se još jednom želi poslužiti Katarinom u pitanju mira s Firencom.

Papa je zatražio od Rajmunda da pripremi potrebna apostolska pisma i pošalje ih Katarini s uputama da pođe u Firencu i tu se sastane sa Soderinijem i njegovom skupinom ljudi kako bi se ponovno pokrenulo pitanje mira.

Rajmund nije pošao s njome, ali je živo prikazao u ŽIVOTU dramatične prizore koji su slijedili. O tome je dosta napisano i nije potrebno ovdje ništa nadodavati. Sve dok mir nije bio konačno potpisan u Firenci 28. srpnja, godine 1378. Katarina nije htjela napustiti Firencu i povratiti se u Sijenu.

Međutim je Grgur XI. umro 27. ožujka, godine 1378. Konklave su se u Vatikanu sastale za izbor njegova nasljednika navečer 7. travnja. Sastalo se šesnaest kardinala, nesložni u mišljenjima.

Čitave noći događali su se veoma uzbudljivi prizori na trgu sv. Petra u Rimu. Svjetina je vikala i tražila da novi papa bude Rimljanin. Ujutro 8. travnja, nadbiskup Barija Bartolomej Prignano - koji nije bio ni kardinal niti član konklave nego samo prisutan u Rimu kao vice-kancelar rimske Stolice - bi izabran za papu. Uznemirenost je nastala u konklavi jer su se kardinali bojali oglasiti izbor za papu nerimskog građanina. On je ipak pristao i uzeo ime Urban VI. Stavio je na se papinski ornat i s prozora svoje palače pokazao se narodu.

Što je sve poslije toga slijedilo svima je dobro poznato. Zato nije potrebno ovdje bilo što spominjati. Nakon izbora u gradu Fondi, 20. rujna 1378. grupa nezadovoljnih kardinala, protivnici pape Urbana VI, započeše Zapadni raskol.

Za protupapu bi izabran kardinal grof Robert iz Genove koji uzme ime Klement VII. Ovaj antipapa uskoro uspostavi svoje sjedište u Avignonu.
Rajmund je od početka raskola priznavao pravoga papu u osobi Urbana VI. Za boravka u Avignonu Urban je vrlo dobro upoznao duhovno drugovanje i prijateljstvo Rajmunda i Katarine, osobno upoznao služenje koje su ovo dvoje pružali Grguru XI.
Slijedeći primjer Grgura XI. sada je imao uza se oboje kao svoje suradnike.

U listopadu, godine 1378. posredstvom Rajmunda papa je pozvao Katarinu da dođe i da se nastani u Rimu sa svojim najvjernijim sljedbenicima s namjerom da ga svojim molitvama i dobrim djelima pomažu i podupiru u njegovim pothvatima.

Rajmund nam osobitim zadovoljstvom priča kako je Urban bio zadovoljan nagovorom što ga je Katarina održala, na zahtjev pape, novoizabranim kardinalima u Vatikanu.
Nekoliko dana kasnije, Urban je - kako piše Rajmund - zamolio Rajmunda da pošalje Katarinu skupa s drugom Katarinom kćerom švedske kraljice Brigite kao posrednike zloglasnoj napuljskoj kraljici Ivani, ogorčenoj protivnici Urbana.


Kanonizacija svete Katarine sijenske

Rajmund je ipak odvratio papu od te nerazborite misije iako je Katarina veoma rado prihvatila tu ulogu. U tome je ona gledala dobru prigodu da na tom pohodu stekne mučeničku krunu.

Međutim, Urban je 8. studenoga 1378. imenovao Rajmunda posebnim propovjednikom protiv raskolnika, a 21. studenoga papinim legatom Karlu V, kralju Francuske, u pokušaju da ga pridobije kako bi prekinuo veze s protupapom Klementom VII.

Rajmundov odlazak bi zakazan polovicom prosinca. Oboje, Rajmund i Katarina, osjećali su da njegovim imenovanjem u službi Svete Stolice znači konačan rastanak među njima u ovozemnom životu. Rajmund je dirljivo opisao njihov oproštaj i rastanak na obali u Ostiji. Otputovao je brodom do Genove, a odatle kopnom do francuske granice.

Ali se u Ventimiglia susreo s jednim dominikancem, koji ga je upozorio da ga brat protupape čeka u zasjedi na granici, s nakanom da ga ubije. Vratio se u Genovu, obavijestio o tome papu i zapitao ga za nove naredbe. Papa ga zamoli da ostane u Genovi i da što više vremena posveti propovijedanju protiv raskolnika i pobrine se za neke poslove Svete Stolice. U Genovi i okolnim mjestima bilo je dosta zagovornika protupape.

Pri kraju 1379. Rajmund bi izabran provincijalom Gornje Lombardije, dominikanske provincije, sa sjedištem u Genovi. Na taj način bilo mu je moguće sudjelovati u skorom kapitulu svoga Reda koji se imao održati na Duhove, u svibnju, godine 1380.

U međuvremenu, pak, Katarina mu je godine 1379. poslala veoma znamenito pismo, pošto joj je Rajmund javio da je sretno izbjegao ubojicama. U tom pismu mu je spočitnula nenadmašivim umijećem majčinske strogosti i ujedno majčinske nježnosti što je izmaknuo opasnosti i tako izgubio prigodu da položi svoj život za Istinu -"

Polovicom veljače pisala mu je dva pisma, jedno za drugim, i to su njezina zadnja pisma, najdragocjenija od sviju. Bilo je to u času kad je bila na vrhuncu svojih konačnih patnja, u času kad ju je skrhao teret Petrove lađe. Taj teški teret boli i patnje stavio je Gospodin na njezina ramena, da bude žrtva paljenica u obrani Crkve.

Zadnje vijesti koje je Rajmund čuo od nje zbile su se u onom otajstvenom očitovanju njezine poruke koju je doživio u Genovi u času kad se pripremao otputovati na Kapitul u Bolognu gdje je bio izabran vrhovnim učiteljem Reda: »Ne boj se apsolutno ničega«! - čuo je njezin glas.
»Ja sam ovdje uza te! Ja ću te čuvati i braniti! Ne boj se! Ne budi zabrinut! Ja stojim ovdje uza te!«.
Bila je to šesta ura kanonskog časoslova, u nedjelju 29. travnja, godine 1380, ura u kojoj je Katarina u Rimu preminula.

20.09.2011. u 00:05 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.09.2011.

Sveti Ivan Macias - redovnik


18. rujna

Rođen je 2. ožujka 1585. u Riberi del Fresno, gradu u Estremaduri (Španjolska). Kao dijete ostaje siroče, te se posvećuje poslu seoskog pastira. Imao je ukazanje Sv. Ivana apostola, koji mu je objavio da će postati redovnikom u jednoj stranoj zemlji.

U 25. godini života ostavlja mirni pastirskii život te se zapošljava kod jednog trgovca. Trgovačkim brodom je otputovao u Kartagenu, u Kolumbiju. Trgovac je brzo uvidio da mu Ivan neće biti od pomoći u trgovini pa ga u Kartageni otpusti.


Olivenza gradić u kojem se dogodilo Čudo riže

Ivan se tada nalazi u nepoznatu kraju, napušten od sviju, no on se obraća Bogu – a sve pod vodstvom sv. Ivana, apostola. Nakon četiri mjeseca stiže u Limu; gdje još dvije i pol godine radio kao pastir kod veleposjednika Ximenesa. Tek tada se počelo ispunjavati davno proročanstvo: stupiti u samostan.

U to vrijeme živjela je u Limi dominikanska trećoredica Ruža Limska, prva kanonizirana svetica Latinske Amerike. U Limi su također bila i dva dominikanska samostana: stariji Svete Krunice, u kom je baš tada živio danas svetačkom krunom ovjenčani Martin de Porres, i novoosnovani samostan Sv. Marije Magdalene, poznat po strogosti redovničkoga opsluživanja.
Ivan se odlučuje za taj posljednji i 22. siječnja 1622. u 37. godini života oblači dominikanski habit i već naredne godine 25. siječnja polaže svečane zavjete.

Težio je za tihim, mirnim životom, ali poslušnost je odredila da bude samostanski vratar. Službu samostanskog vratara obavljao je gotovo 22 godine, pri čemu je marljivo vršio djela milosrđa.

Živio je u stalnom dodiru sa svijetom, a ipak nije izgubio mir duše. Noći je posvećivao molitvi, a ni danju je nije zaboravljao. Naročito je častio Presveti Sakrament pa je prisustvovao i na 5 do 6 misa dnevno.
Svaki je dan molio po tri krunice: za obraćenje grješnika, za duše u čistilištu i za svoje spasenje.

Na vratima je bio pravi samaritanac: hranio je gladne, a kad je ponestalo hrane, Bog je i čudo učinio da s malo hrane nahrani mnoge. Još je više mislio na duše. Dok je dijelio hranu, poučavao ih je u istinama vjere.

Nije mu bilo uvijek lako, ni u svijetu, ni u redovničkom životu. Ne samo da su bolesti, bdjenje, post, bičevanje lomili njegovo tijelo, već ga je i sotona kroz 12 godina na razne načine pokušavao svladati i uljuljati u oholost ili mlakost.

U tome nije uspio jer se svetac u napastima nije samo molio za Božju pomoć, nego se obilno služio i blagoslovinama što ih je ustanovila Crkva, posebno blagoslovljenom vodom, koju je postavljao na mnogim mjestima samostana, pozivajući i druge da se njom posluže u borbi protiv ubojice ljudi od početka, kako je sotonu nazvao sam Krist.

Preminuo je 16. rujna 1645. Odmah nakon smrti počeli su ga častiti kao sveca. Blaženim ga je proglasio Grgur XVI. godine 1837., a svetim 28. rujna 1975. papa Pavao VI.


Reljef na kući pastoralnog centra u Olivenzi

Čudo riže u Olivenzi

Povod za kanonizaciju bilo je čudo što se dogodilo u njegovoj užoj domovini, u Španjolskoj, a na njegov zagovor.

Bila je hladna nedjelja 23. siječnja 1949. godine. Glad i siromaštvo poslijeratne Španjolske bila je posebno prisutna u ruralnim djelovima pokrajina. Tisuće ljudi preživljavalo je zahvaljujući pučkim kuhinjama i sirotištima koje su vodile časne sestre.

U jednom takvom sirotištu u Olivenzi, ublizini rodnoga mjesta sveca za hranu su imali samo malo riže. Žena koja se brinula za siročad, videći to, zavapila je blaženiku: »Naši će siromasi ostati gladni.«

Ono malo riže pristavila je na vatru. Riža se kuhala, a s kuhanjem se počela povećavati i njezina količina, te je morala tražiti posuđe da unj presipa rižu.

Pozvan je i župnik, okupilo se i do 100 suseljana i svi su vidjeli čudo i do sita se nahranili te čudesno umnožene riže. Sam događaj je trajao 4 sata. Kad su se svi nahranili, župnik je maknuo lonac riže s peći – i u tom je času prestalo i čudo umnažanja riže.

Preostala riža poslana je na analizu u laboratorij u Valenciju gdje je istražena najmodernijim sredstvima suvremene znanosti. Drugu analizu su proveli profesor Giovanni Petrocinio, direktor Instituta za kemiju u Perugi, te profesor Angelo Bianchi, direktor Instituta za žitarica i usjeve u Rimu.

Ustanovljeno je da je to obična riža, a iznos temeljni 750 g. ni u kojem slučaju nije moglo premašit volumen od 2,5 litre nakon kuhanja. Nakon četiri sata kuhanja od riže je mogla ostat samo smjesa, a ne kao u ovm slučaju riža koja je bila u odlično stanju.

Kako se riža umnažala, to znanost ne može ni pokazati ni dokazati, ali jedno je dokazano - Bog je iznad svih zakona prirode.

Vatikan je nakon više od dvadeset pet godina službeno potvrdio taj događaj kao čudo. Umnožavanje riže u Olivenzu je jedino čudo ove prirode koje Crkva priznaje, naravno nakon umnožavanja kruha i ribe opisanih u Novom Zavjetu.


Sveti Ivan Macias

Iz Homilije pape Pavla VI. u povodu kanonizacije blaženoga Ivana Maciasa
(Homilija održana u Rimu 28. rujna 1975.; AAS 67, 1975., str. 573-5"

Divni i rječiti svjedok evanđeoskog siromaštva

Ivan Macias divan je i rječit svjedok evanđeoskog siromaštva. Kao dječak i siroče, svojom je malom plaćom, koju je dobivao kao pastir, pomagao ljudima, "svojoj braći", priopćavajući im vjeru.

Kao iseljenik, slijedeći primjer svoga svetog zaštitnika Ivana Krstitelja, ne traži bogatstvo kao ostali, nego samo želi da ispuni volju Božju. Kao sluga u krčmi i ujedno vođa pastira, skrovito vrši djela ljubavi te svoje drugove uči moliti. Kao redovnik, svoje zavjete čini temeljem ljubavi prema Bogu i bližnjemu. "Ništa ne traži za sebe osim Boga."

U vratarskoj je sobici vrlo bogat život molitve i pokore uskladio s brigom za mnogobrojne siromahe, kojima pomaže i poslužuje hranu. Lišava se velikog dijela hrane da nahrani gladne, u kojima njegova vjera gleda Isusa Krista, prisutnog na poseban način.

Da sažmem: zar život ovog "oca siromaha, siročadi i potrebnika" nije dokaz kako je evanđeosko siromaštvo, kad ga netko živi u potpunosti, doista plodno?



Kada kažemo daje Ivan bio siromah, ne mislimo, zaista, na siromaštvo u smislu bijede zbog vlastite krivnje ili lijenosti koja ništa ne čini da se postigne pravedno blagostanje - tu bijedu Bog ne želi niti blagoslivlje - nego na siromaštvo puno dostojanstva, koje u poniznosti zarađuje kruh, plod svoga rada.

S kolikim li je marom on prionuo uza svoj posao prije i poslije redovničkog života! O tom otvoreno svjedoče njegovi gospodari i poglavari.

Svojim je rukama uvijek pribavljao kruh za sebe, za svoju sestru, kruh za mnogovrsna djela ljubavi. Taj kruh bio je plod truda, s društvenog gledišta plodnog i uzornog, koji čovjeka usavršava, otkupljuje i suobličuje Kristu, a u dušu mu usađuje povjerenje vlastito djeci Božjoj, pouzdanje kojim se vjeruje da Otac koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske - ne prestaje svojoj djeci davati što im je potrebno za život: "Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a ostalo će vam se dodati".

Uostalom, težak posao što ga je Ivan obavljao nije njegovu dušu odvraćao od kruha nebeskog. On je od dječačke dobi bio upućen u intimnost Božje prisutnosti, pa je i posred mnogostruke zaposlenosti ostao kontemplativna duša. Druženje s Bogom ne samo da ga nije odvraćalo od ljudi nego je njima i njihovim potrebama pristupao s novim nastojanjem i zauzimanjem, s namjerom da im pruži lijek te ih privede dostojnijem, uzvišenijem, ljudskijem i kršćanskijem životu.

Tako postupajući, nije činio drugo nego slijedio nauk i zapovijedi Crkve, koja siromasima daje prednost, te, ljubeći evanđeosko siromaštvo, nije siromahe prepustila njihovu jadnom stanju, nego im je priskakala u pomoć i poticala na uzvišenije shvaćanje života koje je većma u skladu s ljudskim dostojanstvom i dostojanstvom djece Božje.

Sve nam to, barem dijelom, stavlja pred oči divan uzor svetog muža koji privlači duše, uzor koji pristaje ovom vremenu, sjajan primjer nama i našem društvu.

Ivan Macias znao je dvostrukim primjerom svoga života istaknuti dostojanstvo siromaštva: s pouzdanjem je tražio kruh za siromahe i neprestance je tražio Kruh siromaha, tj. Krista, koji svakoga krijepi i tako vodi da postigne višnji cilj. Odatle proizlazi izvrsna poruka nama i našem svijetu, koji je zaražen bolešću materijalizma i koji tako često boluje od neobuzdane potrošnje i zanemarivanja društvenih dužnosti.

Pred nama je i primjer "unutarnjeg jedinstva", koje čovjek kršćanin mora ostvarivati u ovom zemaljskom životu prožimajući ga vjerom i ljubavlju.


18.09.2011. u 00:02 • 0 KomentaraPrint#

petak, 16.09.2011.

Ako imaš bilo što uza se daj mi...


Vidi, dragi čitatelju, kako su s Katarinom ponovno oživjela djela sv. Nikole, ne jednom nego mnogo puta. Pogledajmo dalje djela njezine plemenitosti kakvu je iskazivao sv. Martin.

Jednom dok se nalazila u dominikanskoj crkvi u Sijeni, dođe do nje siromah i zamoli je da mu, u ime Božje ljubavi, pomogne. Pri ruci nije imala ništa što bi mu mogla dati jer nikada nije nosila nikakve vrijednosti. Reče mu da počeka dok se vrati od kuće i tada će mu dati obilnu milostinju. No siromah koji je bio netko drugi, a ne sirotan kako se činilo, reče joj: »Ako imaš bilo što uza se daj mi jer ne mogu čekati.«

Razmišljajući što bi mu mogla dati, sjeti se malog srebrenog križića što ga vjernici običavaju privezati na krunicu, a pučki ga zovu Očenaš. Katarina upravo držaše u ruci takav Očenaš. Bez razmišljanja pruži ga siromahu. Čim ga je dobio, otiđe veseo ne tražeći više milostinju, kao da je želio imati upravo taj križić.


Sveta Katarina poklanja Isusu križić

Iduće noći, dok je Katarina po običaju molila, ukaže joj se Gospodin držeći u ruci onaj isti križić urešen draguljima i zapita je: »Kćeri, da li prepoznaješ ovaj križić?« »Poznam ga dobro«, reče ona, »ali dok je bio kod mene nije bio tako lijep.«

»Jučer«, odgovori Gospodin, »dala si ga meni u znak milosrđa. To milosrđe označuju ovi dragulji. Obećajem da ću ti ga darovati na dan posljednjega suda pred anđelima i ljudima, ukrašena kako ga vidiš sada, da bi tvoja radost bila potpuna. Toga dana kada zablista milosrđe i pravda Očeva, neću prešutjeti djelo milosrđa što si mi ga iskazala.«

To reče i nestane. Duša Katarinina osta puna zahvalnosti i ushićenja. To isto potvrdit će još jedan događaj...

Djelovi iz knjige "Životopis svete Katarine sijenske" blaženog Rajmunda iz Capue.

16.09.2011. u 11:25 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 13.09.2011.

Moraš ići, makar umrlo!


Ljubav svete Katarine sijenske prema ubogima

Kad je Katarina spoznala da će se više približiti Gospodinu što obilnije iskaže milosrđe svome bližnjemu, svom se životnom snagom dade na taj posao.

No budući da nije imala ništa što bi mogla nazvati svojim, jer je bila redovnica s trima zavjetima, zamoli oca da joj dopusti davati milodare siromasima, kako joj savjest bude savjetovala, od onoga što je Gospodin dao njemu i njegovoj obitelji.

Otac joj vrlo rado dade slobodne ruke jer bijaše uvjeren da je svaki čin što ga njegova kćerka učini vođen Duhom Božjim. Nije to dopustio protiv svoje volje. Naprotiv, cijeloj je obitelji dao nalog: »Neka nitko ne smeta moju dragu kćer u davanju milostinje. Dajem joj u tome neograničenu vlast i ako hoće neka razdijeli sve što imam u kući.«

S takvim dopuštenjem dade se na djela milosrđa. Razboritost je bila naročita krepost koja je resila Katarinu, zato je pomagala u prvom redu one za koje je bila sigurna da se nalaze u teškoj oskudici pa i ako nisu tražili pomoć.


Sveta Katarina Sijenska djeli milostinju

Doznala je da u njezinu susjedstvu ima obitelji koje su u velikoj bijedi, ali se stide tražiti milostinju. Nije ni te zaboravljala. Dapače, poput sv. Nikole pošla bi rano ujutro do njihovih kuća noseći brašna, vina, ulja i do čega god bi mogla doći. Kao po čudu nalazila bi vrata otvorena. Ostavljala bi što bi donosila, zatvorila bi vrata i udaljila se.

Jednom je bila bolesna. Boljelo ju je čitavo tijelo i nije se mogla dignuti s ležaja ni stati na noge. Doznala je da neka siromašna udovica, nedaleko od njezine kuće, živi u neimanjštini sa svojom djecom. Katarina osjeti veliku samilost. Iduće noći pomoli se svome Gospodinu da joj dade zdravlje za toliko vremena koliko je potrebno da pomogne siromašnoj ženi. Rano ustane, pretraži kuću, vreću napuni pšenicom, jednu bocu vinom, drugu uljem i štogod je jestiva našla donese u svoju sobicu.

No jedno je bilo sve to pomalo unositi u sobu, a nešto sasvim drugo odnijeti do udovičine kuće. Njoj samoj to bijaše nemoguće. Ipak, uze sve, objesi uz svoje slabašno tijelo, nešto prihvati desnom, nešto lijevom rukom, nešto stavi na rame, drugo na leđa. Uz Gospodinovu pomoć uspravi se s tim teretom. Učini joj se da su sve te stvari izgubile težinu. Priznala je meni i drugim ispovjednicima da joj se činilo kao da na sebi ima slamku. A ipak, procijenio sam da je na sebi nosila oko pedeset kilograma.

Čim je jutarnje zvono zazvonilo (bilo je, naime, zabranjeno naći se na ulici prije toga znaka) Katarina, slabašna tijela i bolesna, s tim se teretom, kao da ništa nije na njoj, uputi prema udovičinoj kući.

Što se više približavala udovičinom stanu, osjećala je sve veću težinu tereta te je pomišljala da neće moći naprijed. Činilo joj se da se njezin ljubljeni Zaručnik želi našaliti s njom. Pouzdano se uteče Gospodinu te se uputi prema udovičinoj kući, uz napor, a time joj se zasluga povećala. Božja je volja bila da je gornji dio vratiju bio pritvoren.

Pruži ruku, otvori širom vrata i unese sav teret u kuću. Odlažući stvari probudi ženu. Katarina je htjela smjesta pobjeći, no Gospodin joj, kao iz šale, ne dopusti ni da se makne s mjesta. Snaga koju je isposlovala molitvom najednom je napusti. Prijašnja je slabost ponovno obuze te se ne mogaše ni maknuti.


Katarina poklana odjeću prosjaku

Malo smijući se, malo plačući, obrati se ponovno svome Zaručniku: »Preslatki, zašto me napuštaš? Držiš me ovdje kao prikovanu. Smijat će mi se ukućani a i prolaznici koji će se naskoro pojaviti na ulicama. Želiš li mi uskratiti svoju blagu naklonost koju si mi dosad uvijek iskazivao? Znam da nisam zaslužila pomoć. Molim te ipak, daj mi snage da se mogu vratiti kući.«

Pokušavala se maknuti s mjesta. Zapovjedi svome tijelu: »Moraš ići, makar umrlo!«Napokon joj s velikim naporom uspije da krene s mjesta. Uto se udovica digne i po odjeći prepozna svoju dobročiniteljicu. Nebeski Zaručnik kao da više nije mogao gledati koliko se muči, ponovno joj darova snagu koju joj je bio dao na početku puta, ali ipak ne onoliku.

Teškom mukom stigne kući prije sunca, baci se na postelju svladana umorom jer nije ozdravila nego joj je bolest bila samo ublažena. To što se dogodilo ovaj put, događalo se često, jer su je bolesti stalno pratile. Napadi bolesti i ozdravljenja nisu imali prirodne uzroke. Događali su se voljom Stvoritelja. To će nam postati jasnije kad budem opisivao pomoć Božju u pojedinim slučajevima.

Djelovi iz knjige "Životopis svete Katarine sijenske" blaženog Rajmunda iz Capue.

13.09.2011. u 23:40 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.09.2011.

O divote! O čuda! Takva prisnost s Gospodinom u naše vrijeme!


Gospodin joj se sada prikazivaše vrlo često i pohodi su trajali duže. Katkada bi došao sa svojom slavnom Majkom ili sa sv. Dominikom, a nekada s oboje.

Koji put bi se pojavio s Marijom Magdalenom, sv. Ivanom Evanđelistom, sv. Pavlom apostolom ili s drugima, pojedinačno ili skupno, kako mu se svidjelo.

Najčešće je ipak dolazio sam i s Katarinom se razgovarao kao prijatelj s dragim prijateljem. Priznala mi je, iako nerado, da su, šećući se po sobici, zajedno molili psalme kao dva redovnika koji skupa mole časoslov.


Sveta Katarina moli Časoslov sa Isusom

O divote! O čuda! Takva prisnost s Gospodinom u naše vrijeme! Ne smijemo to smatrati nevjerojatnim ako imamo na pameti što smo prije spomenuli i što ćemo reći kasnije, i ako smo uvjereni u nedokučivu Božju dobrotu.

Svakome svome svecu Gospodin daje nešto osobito čime nije druge obdario, i svaki se može radovati onome što ima. Ne samo u svima zajedno nego i u svakome pojedinome svecu odrazuje se neopisiva slava Božja.

Psalmist kaže: »Po uzvišenosti svojoj umnažaš sinove ljudske.« Gospodin umnaža sinove ljudske po svojoj uzvišenosti. Kao što se ljudi razlikuju jedan od drugoga, tako se svaki svetac razlikuje od ostalih nekom posebnom milosti. Zato se ne treba čuditi ako se kaže da neki imaju što drugi nemaju.

Spomenuo sam moljenje psalama. Želim ti, čitatelju, reći da je sveta djevica znala čitati, a da je nitko od smrtnika nije poučavao. Čitala je, ali nije govorila latinski. Znala je čitati riječi i izgovarati ih.

Govorila mi je da je bila odlučila naučiti čitati i pisati da bi mogla moliti časoslov. Poučavala ju je prijateljica. Trudila se nekoliko sedmica, ali uzalud.

Da ne troši vrijeme, obrati se nebesima. Jednog se jutra zadube u molitvu i reče Gospodinu: »Gospodine, ako ti je milo da naučim čitati, moliti psalme i pjevati hvale časoslova, udostoj se poučiti me, jer nisam sama sposobna to naučiti. Uostalom, nek se vrši tvoja volja. Ostat ću u svome neznanju, a vrijeme koje mi daješ rado ću provoditi u drugim razmatranjima.«


Sveta Katarina i Isus mole Časoslov

Dogodi se čudo. Divni dokaz Božanske svemoći i dobrote. Za vrijeme molitve bila je božanskim načinom poučena. Čim je ustala, znala je čitati kao najbolji čitač. Kad sam to vidio, bio sam iznenađen s kojom brzinom čita. Ali kad sam je pitao da čita slovo po slovo, nije mogla. Pojedina je slova jedva razaznavala. Gospodin je tako htio da čudo bude očito.

Katarina potraži knjige božanskog časoslova. Čitala je psalme, himne i štogod spada u časoslov. Zanio ju je psalmički redak kojim počinje svaki čas Božanske službe. Na pameti joj je bio do smrti. Redak glasi: »Bože, poteci mi u pomoć; Gospodine, pohiti i pomogni mi!«. Prevela ga je i često ponavljala.

Duša joj je toliko napredovala u promatranju Boga da je malo po malo prestala moliti riječima. Toliko je napredovala da je, prije nego bi izgovorila do kraja Očenaš, pala u zanos. O tome ću još naduže govoriti.

Što sam ovdje iznio sažetak je razgovora sa svetom djevicom u ispovjedaonici i pisama u kojima je nekada, radi duhovne izgradnje drugih, govorila o događajima iz svoga života, ali kao da se to drugome dogodilo.

Djelovi iz knjige "Životopis svete Katarine sijenske" blaženog Rajmunda iz Capue.

12.09.2011. u 00:34 • 1 KomentaraPrint#

petak, 09.09.2011.

Mistične zaruke svete Katarine sijenske


Katarinine mistične zaruke

Katarina je stalno rasla u milosti pred svojim Stvoriteljem. Letjela je putem kreposti, ne samo hodala. Obuze je želja da se što više približi savršenstvu kreposti vjere kojom bi potvrdila bezuvjetnu odanost svome Zaručniku, da mu se što više svidi.

Počela je moliti Gospodina, kako su to činili njegovi učenici, da umnoži njezinu vjeru, da joj dade vjeru u savršenoj mjeri. Gospodin joj odgovori ukratko: »Zaručit ću te sebi u vjeri.« Djevica nije prestajala opetovati istu molbu. On je uvijek jednako odgovarao.

Približavalo se vrijeme kada se vjernici pripremaju na korizmeni post. Tih pokladnih dana, kada se ljudi običavaju pretjerano gostiti, Katarina se duže nego obično zadržavala u svojoj sobici, opetujući bezbroj puta svoju uobičajenu molbu. Gospodin joj reče: »Prezrela si sve ispraznosti i odbacila ih iz ljubavi prema meni. U ove dane kada se svi oko tebe zabavljaju i uživaju za punim stolom, ti si svemu tome okrenula leđa i usmjerila svoje srce meni, jedinoj radosti tvoje duše. Zato sam odlučio proslaviti zaruke s tobom. Ispunjam svoje obećanje, zaručujem te sa sobom u vjeri.«


Mistične zaruke svete Katarine sijenske

Nije bio ni dovršio, kad joj se ukazu Blažena Djevica Marija, sv. Ivan Evanđelist, slavni apostol Pavao, sv. Dominik i David s harfom. Dok je David nježno prebirao po žicama, Djevica, Majka Božja, uzme svojom svetom rukom Katarininu ruku, prinese je svome Sinu i zamoli ga da Katarinu zaruči u vjeri.

Potvrđujući svoj pristanak, jedinorođeni Sin Božji uze zlatni prsten s četiri bisera i sjajnim dijamantom u sredini, postavi ga na prst Katarinine desne ruke i reče: »Eto, zaručujem te u vjeri s tvojim Stvoriteljem i Spasiteljem. Očuvaj nedirnutu vjeru do dana kada budeš slavila sa mnom vječnu svadbu na nebesima. A sada, kćeri, drži se hrabro. Ne odbij ništa što ti ponudi moja Providnost. Učvršćena vjerom sretno ćeš nadvladati sve neprijatelje.«

Viđenja nestane, a prsten ostane na njezinom prstu. Drugi ga nisu mogli vidjeti, ali je Katarini bio stalno pred očima. Suzdržljivo mi je priznala da ga je stalno imala na prstu i ni za čas ga nije ispuštala iz vida. (Katarinine mistične zaruke proslavljene su, prema Gigliju, dan prije Pepelnice god. 1370, a prema Joergensenu u utorak, 2. ožujka 1367.)

Sjećaš li se, čitatelju, one druge Katarine, mučenice i kraljice koja je, kako se čita, bila zaručena s Gospodinom nakon krštenja? Ovdje imaš drugu sretnu Katarinu koju je nakon mnogih pobjeda nad tijelom i đavlom Gospodin svečano sa sobom zaručio. Ako pogledaš kakav je prsten dobila, vidjet ćeš da i njegov sastav savršeno odgovara njezinoj želji. Molila je za čvrstu vjeru. A što je čvršće od dijamanta? Ništa od njega nije otpornije, on sve reže, u sve prodire. Samo ga jedno lomi, krv jaganjčeva. Tako i srce, čvrsto u vjeri, svladava i pobjeđuje sve navale kad ima uporište u krvi Kristovoj.


Mistične zaruke svete Katarine sijenske

Četiri bisera označuju četverostruku čistoću Katarinine duše: čistoću nakane, čistoću misli, čistoću riječi i čistoću tijela. Sve će to, što smo rekli i što ćemo reći kasnije, zasjati u još većoj istini.

Držim da je Katarina time bila potpuno utvrđena u milosti Božjoj. Kao znak imala je prsten, vidljiv samo njoj, ne drugima. Njezina će zadaća biti da donaša spas mnoštvu duša u uzburkanim valovima ovoga svijeta. Zato joj je bilo potrebito čvrsto pouzdanje u milost Božju da ne bi sama postala žrtva nemirnih voda dok bude druge spašavala.

Jedan od glavnih razloga, po nauci svetih učitelja, zašto Bog daje naročite milosti nekim svojim odabranicima taj je, šio ih on šalje u svijet da se bore za čast njegova imena i za spas duša u ovom pokvarenom svijetu. Tako je bilo na dan Duhova s apostolima koji su primili znakove milosti, tako i sa sv. Pavlom kome je rečeno: »Dosta ti je milost moja.« I drugi su na sličan način dobili znakove trajne milosti.

I naša djevica koja, mimo običaja kojeg se držahu ondašnje žene, imaše nastupiti u javnosti za Božju čast i spas tluša, primila je znak koji joj je svjedočio za milost. Tako je mogla smjelije i odlučnije ustrajati u službi koju joj je nebo povjerilo. O tome ćemo, s Božjom pomoći, govoriti kasnije.

Katarinin je slučaj nešto posebno. U drugih su ti znakovi bili prolazni, prema potrebi njihova zadatka. Nekada su bili vidljivi, nekada ne. Katarinin znak bio je postojan i uvijek vidljiv. Mislim da je tako htio Gospodin. Slabost spola i neobičnost njezina zadatka mogle su biti zaprekom poslanju što joj ga je nebo povjerilo. Zato joj je bila potrebita naročita i neprekidna pomoć.

09.09.2011. u 00:43 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 07.09.2011.

"Sestre od pokore", "Mantelate", "picokare" ....



Iz knjige "Životopis svete Katarine sijenske" blaženog Rajmunda iz Capue, donosim dio teksta koji opisuje tko su u Katarnino vrijeme bile "sestre od Pokore" ili "mantelate".

Te pripadnice nekadašnjeg Trećeg reda sv. Dominika živjele su u svojim obiteljima slijedeći pravilo svetog Dominika, posvećivale su se karitativnom radu, te okupljale na zajedničku molitvu. Duhovno vodstvo je bilo povjereno braći dominikancima.

Trećoredice je bila neka vrsta oznake koja ih je razlikovala od dominikanskih monahinja koje su bile pripadnice drugog Reda svetog Dominika i živjele su u klauzuri. Ponekad se dominikanske "sestre od pokore" - mantelate udružuju u zajednice, čime nastaju prvi samostani (aktivnih) sestara.


Krist puža Katarini dvije krune

U dalmatinskim krajevima takve specifične redovnice često su nazivane i picokarama sv. Dominika. Jedan od takvih samostana je i samostan svetog Martina smješten kod zlatnih vrata Dioklecijanove palače. U njemu već preko 600 godina žive sestre dominikanke.

Kroz povijest članice tog smostana (kao i drugih po dalmaciji) su bile obične pobožne žene, koje su živjele u zajednici, te su se malo više posvetile molitvi i karitativnim djelima.
Uzdržavale su prošnjom i ručnim radom. Molitva im je bila dio Ružarija, te nisu polagale zavjete kakve danas poznajemo, nego su polagale zakletvu koju je primao brat dominikanac zadužen za njihovu zajednicu.

Kroz stoljeća picokare (mantelate) bila su normalna pojava po dalmatinskim mjestima. Pitam se samo, kako bi današnje društvo reagiralo na pojedinaca ili pojedinku koji bi u vlastitoj obitelji (ili samostalno) živjela samostanskim životom po pravilu nekog Reda?


Katarina prima stigme od Križa


»SESTRE OD POKORE«

U ovom poglavlju objašnjavam što su dominikanske »Sestre od pokore«. O tome sam čitao i čuo govoriti od pouzdanih osoba iz raznih dijelova Italije. Sestre se spominju i u prikazima djelovanja našega sv. oca Dominika.

Taj divni branič naše vjere, Kristov vitez, revno je unapređivao stanje svete Crkve. Sa svojom je braćom izvojevao pobjede nad zabludama u Tuluzi i u Lombardiji. U raspravama o kanonizaciji sv. Dominika pred Vrhovnim Svećenikom, dokazano je da se samo u Lombardiji na njegovo propovijedanje i po čudesima obratilo više od stotine tisuća zabludjelih.

Otrovna naučavanja krivovjeraca tako su bila zarazila neke ljude, da su uza sva ta obraćenja ometali Crkvu u njezinim pravima i zadržavali njezina vlasništva kao da ih imaju po nasljednom pravu. Posljedica toga je bila daje Crkva ostala bez sredstava, da nije mogla suzbijati zablude i uzdržavati, kako joj je dužnost, svećenstvo i siromahe.

Gledajući takvo stanje, revnosni Dominik, koji je za sebe odabrao siromaštvo, podvostruči napore da vrati Crkvi imanja. Okupi oko sebe nekoliko bogobojaznih ljudi, većinom prijatelja, i njihovom pomoći osnuje udruženje s ciljem ostvarivanja crkvenih prava i odstranjivanja zlih posljedica krivovjerja. Kad je družba počela djelovati, Dominik je tražio dobrovoljnu zakletvu od svakoga pojedinca da će učiniti sve što mu bude moguće kako bi se taj cilj ostvario.

Prihvaćenu obavezu trebalo je vršiti uz cijenu života i gubitka imovine. Da se oženjeni članovi udruženja ne bi dali od svojih žena odvratiti od svetog pothvata, Dominik je i od njihovih žena tražio zakletvu, da neće onemogućivati muževe u tome radu i da će po svojim silama s njima surađivati.

Muževima i ženama koji budu vjerni svojim obećanjima, da im objasne način života, kako ga je sv. Dominik zamislio. Kako o tome nitko nije bio ništa zabilježio, neki otac svete uspomene, fra Munio iz Španjolske, koji je bio vrhovni poglavar Reda, pobrinuo se da o tome nešto napiše.

To je kratka povijest postanka i razvitka družbe. Danas je nazivaju Pravilom. Strogo govoreći, to nije redovnički život s nekim Pravilom jer ne uključuje tri redovnička zavjeta koja su bitna oznaka svakoga Reda i redovničkoga života.

Broj članica družbe je rastao, a zasluge Sestara nadaleko se pročuše. Zato papa blažene uspomene, Honorije IV, znajući za njihove velike zasluge, dopusti Sestrama da mogu prisustvovati službi Božjoj u crkvi Braće propovjednika i za vrijeme interdikta.

Papa Ivan XXII, koji je izdao dekret zvan Clementina protiv Begina i Begarda, objasnio je da se njegova osuda ne odnosi na dominikanske »Sestre od pokore« u Italiji te da se nimalo ne poriču vrijednosti ni zasluge njihova načina života.

Eto sam ti, čitatelju, objasnio zašto su u to vrijeme samo žene mogle pripadati toj družbi i zašto su Sestre u Sijeni odgovorile da nemaju običaj primati djevojke, pa ni mlađe žene, nego samo udovice neporočna vladanja.

Što sam ovdje ispričao našao sam u pisanim izvorima koje sam potražio po raznim krajevima Italije. Neke sam podatke doznao od vjerodostojnih muževa i žena, od starijih članova Reda braće propovjednika i od dominikanskih »Sestara od pokore«.


.

07.09.2011. u 10:52 • 3 KomentaraPrint#

subota, 03.09.2011.

Borba za duhovno zvanje svete Katarine


Danas u Dubrovniku petorica mladića ulaze u novicijata, čime postaju članovi dominikanskog reda. (Spomenute ih se u vašim molitvama.)

Na posebnan način molimo Kraljicu svete Krunice, svetog oca Dominika i svetu Katarinu sijensku da u Red braće propovjednika pozovu još djevojaka i mladića spremnih nasljedovat Tomin Contemplata aliis Tradere .
Novaci neka čistog srca i čvrste volje svakodnevno njeguju sjeme zvanja posijano u njihovim dušama.

Iz knjige Životopis svete Katarine sijenske blaženog Rajmunda iz Capue, donosim dio teksta koji opisuje kolika je bila želja i volja svete Katarine za primanjem odjela Dominikanskog Reda.

Nek se takva želja rasplamsa u srcima mnogih djevojaka i mladića koji se još bore, sumnjaju i boje odgovorit na ponuđen im "Poziv".
U današnje vrijeme kad je veća kriza "Odziva" nego "Poziva", duhovna Zvanja TREBAJU još veću molitvu i podršku.




Sveta Katarina u dominikanskoj odjeći

Katarina se vrati svojim dnevnim vježbama molitve i posta. Vršila ih je sve većim marom, jer joj se činilo da se pakleni neprijatelj još žešće urotio protiv nje.
Uzdisala je i suze prolijevala moleći Gospodina daje učini dostojnom odjeće za kojom je čeznula i koju joj je sv. Dominik u viđenju obećao.

Osjećala je da joj zavjet djevičanstva, zbog neprestanog dosađivanja ukućana, nije siguran dok ne obuče svetu odjeću. Znala je da će, iza kako primi redovničku odjeću, prestati nagovaranja na udaju i da će se tek tada moći posve predati svome Zaručniku.


Sveta Katarina sijenska

Roditelje je ponizno molila da je puste, a dominikanske »Sestre od pokore«, koje su u Sijeni pučki nazivali Mantelate, da je prime u svoju zajednicu i da joj dopuste obući odjeću njihova svetoga udruženja. (Mantelate su u Sijeni bile Trećoredice sv. Dominika.

Tako su ih nazivali po ogrtaču (mantello) crne boje što su ga nosile poviše bijele odjeće Dominikanskog reda).

Lapa nije to odobravala, ali joj nije ni branila. Ipak je stalno smišljala kako će je odvratiti od tih strogosti. Sjeti se da s Katarinom pođe u liječilišne kupke. Oslobodit će je, doista, od nekih svjetovnih zabava, ali će joj ublažiti stroge pokorničke vježbe. Ne vjerujem da i to nisu bile spletke staroga neprijatelja, koji ju je na svaki način nastojao istrgnuti iz naručja vječnoga Zaručnika. Naivnu je Lapu oplitao svojim lukavstvom.

No nikakve spletke ne mogu nadmudriti Gospodina. Kristova Zaručnica, oboružana pobjedničkim oružjem, neprijateljske je navale okretala u svoju korist. U vrućim kupkama, gdje se njezino tijelo moglo ugodno odmoriti, nalazila je način da strogo sa sobom postupa. Pretvarajući se da se želi što bolje okupati, išla je do izvora sumporne vode i tu, izlažući se toplini, trapila se više nego da se bičevala željeznim lancem.

Sjećam se da se Lapa, u prisutnosti svoje kćeri, jednom razgovarala sa mnom o tim kupkama. Katarina je govorila upravo onako kako sam izložio. Majku je molila daje ostavi samu u vodi kad nikoga nema blizu. Držala je da neke stvari ne bi bila slobodna obavljati u nazočnosti majke.

Zapitao sam je, kako je mogla izdržati toliku toplinu vode a da joj nije bilo zlo. U svojoj bezazlenosti mi odgovori: »Dok sam se nalazila u vrućoj vodi, mislila sam na paklene i čistilične muke. Molila sam svoga Stvoritelja, koga sam mnogo puta uvrijedila, da se milostivo udostoji izmijeniti vječne muke koje sam, dobro znam, zaslužila, s mukama što ih upravo trpim. Bila sam uvjerena da ću postići tu milost od njegova milosrđa. Tako mi je to što sam trpjela pružalo zadovoljstvo. Bila sam izložena strašnoj toplini, ali boli nisam osjećala.«

Nakon kupki vratile su se kući. Sveta se djevica odmah dade na svoje uobičajene pokorničke vježbe. Kad majka to opazi, izgubi svaku nadu da će Katarina promijeniti način života. Ipak je nije prestala koriti zbog njezinih strogosti.


Ikona svete Kataria sijenske

Katarina se nije odrekla svoje svete želje. Oglušujući se na mamine tužaljke, tražila je svagdano od majke da pođe do »Sestara od pokore« i da za nju moli njihovu odjeću, koju je vruće željela obući.

Izmorena od tolikog moljakanja, majka napokon pođe. Sestre joj odgovoriše da nemaju običaj primati u družbu djevojke ni djevojčice nego samo udovice, u zreloj dobi i na dobru glasu, koje se žele posvetiti službi Božjoj.

Te su, naime, sestre živjele izvan samostana, svaka u svojoj kući. Zato je bilo potrebno da svaka od njih dobro zna vladati sama sobom.
Razlog takvome odgovoru vidjet ćeš, dragi čitatelju, u slijedećem poglavlju. Sada nastavimo naše pripovijedanje.

Lapa se vratila s odgovorom koji je bio utjeha za nju, ali ne za njezinu kćerku. Kristova se djevica nije dala smesti. Znala je da obećanje slavnoga Oca neće doći na manje nego da će se potpuno ispuniti. Uporno je i dalje molila majku da, bez obzira na odgovor što ga je dobila, i dalje neprestano nagovara sestre da je prihvate. Svladana kćerinim molbama, majka je ponovno tražila, ah svaki put se vraćala istim odgovorom.

Postupak Mantelata začuđuje. Pravilo o tome ne kaže ništa. Odgovorile su neuobičajeno, možda ne prvi put. Nera Tolomei, koja sigurno nije bila udovica, s dvadeset je godina postala Mantelata god. 1250.

Katarina se u međuvremenu razboljela od neke bolesti koja se običava pojaviti kod mladih ljudi, prije zrele dobi. Možda je bolest izbila zbog pretjerano vrućih kupki, ali radije bih rekao da je došla voljom Božjom i to ne bez nekih tajnovitih razloga.

Koža je po cijelome tijelu bila osuta prištićima ili, kako liječnici kažu, malim potkožnim nabreknućima. Uzrok bolesti nije bio poznat. U isto ju je vrijeme držala i velika ognjica.

Lapa, koja je nježno ljubila djecu, a Katarinu više od drugih jer ju je jedinu hranila mlijekom svojih prsiju, vrlo se uznemiri. Bila je uvjerena da bolest nije došla zbog slabe prehrane. Činilo joj se da je to posljedica viška neke hrane. Pojave takve vrste nisu neobične u mladenačkoj dobi.

Ožalošćena majka sjedjela je uz kćerkinu postelju, liječila ju je kako je znala i nastojala utješiti. Katarina je, međutim, sve više izgarala od čežnje za redovničkom odjećom. Zaklanjajući se iza bolesti, iskoristila je priliku da od majke dobije što želi.

Majci je s puno uvjerenja govorila: »Draga mama, ako želiš da ozdravim i budem opet jaka, udovolji mojoj želji da dobijem odjeću 'Sestara od pokore'. Inače sve me strah da će Bog i sv. Dominik, koji me zovu u svoju službu, učiniti da me nećeš dugo gledati živu ni u sestrinskoj odjeći ni bez nje.«

Na tolike molbe svoje kćeri majka, sva u strahu da joj kći naglo ne umre, pođe ponovno do Sestara. Molila ih je usrdno. Svladane majčinim molbama, Sestre promijeniše prvašnju odluku i odgovore joj: »Ako vaša kći nije odveć lijepa i privlačna, primit ćemo je zbog tolike njezine želje i vaše molbe. No ako je lijepa, bojimo se, kako smo vam već rekli, da se ne dogodi kakva sablazan, jer je svijet pun opakih ljudi. Eto zašto se ustručavamo udovoljiti vašim željama.«
Na to im Lapa odgovori: »Dođite, pogledajte i prosudite.«


Dvorište ispred crkve svete Katarine u Sijeni unutar koje se nalaze ostaci svetičine roditeljske kuće.


Sestre poslaše nekoliko svojih mudrih i razboritih gospoda da posjete bolesnicu, da je pogledaju i da čuju njezinu želju. Za posjeta nisu mogle opaziti njezinu ljepotu, jer ili zaista nije bila lijepa ili ju je bolest bila toliko nagrdila da joj se obrisi lica jedva razaznavahu.

Po riječima kojima je izrazila svoju želju, prosudiše da je djevojka razborita i bistra. Začudile su se i bile su zadovoljne. Uvidješe da je djevojka, iako mlada po godinama, zrela po pameti i da je u krepostima naprednija od mnogih starijih osoba.

Vratiše se zadovoljne i svojim sestrama izniješe što su čule i vidjele. Kad su Sestre čule takav izvještaj, s odobrenjem Braće sazvaše Vijeće i jednoglasno prihvatiše Katarinu kao sestru. Obavijestiše Lapu da dovede kćer čim ozdravi u crkvu Braće propovjednika, kako je bio običaj, da primi toliko željenu odjeću sv. Dominika, u nazočnosti Sestara i Braće kojima je bila povjerena briga za njih.

Kad joj majka tu vijest prenese, zaplače Katarina od radosti i zahvali svome Zaručniku i ljubljenom sv. Dominiku koji je tako divno izvršio svoje obećanje.Molila se da čim prije ozdravi, ne zato da joj tijelu bude lakše, nego da joj se što prije ispuni želja i da bolest ne bude zapreka njezinim težnjama.

Dotada je bila vesela zbog svoje bolesti i rado podnosila neugodnosti iz ljubavi prema svome Zaručniku. Sada joj je bolest bila težak teret i neprestano je molila da što prije ozdravi.

Molitva joj bi uslišana. Nekoliko dana iza toga ozdravi. Onaj za čiju je ljubav sve rado podnosila, ispunio joj je želju. Katarina je tražila samo svoga Gospodina. Njega je svim snagama duše željela. Njegovoj se službi posve predavala.

Katarina je ozdravila, ali se činilo da majka hoće odugovlačiti izvršenje kćerine odluke. Katarina joj nije davala mira i majka se konačno primirila. Približavao se dan velikog veselja njezinog srca, što ga je sama Providnost odredila, kad će primiti toliko željenu odjeću.

Majka i kći pođoše u dominikansku crkvu i tu, okružena od razdraganih sestara, Katarina primi crno-bijelu dominikansku odjeću iz ruke brata koji je bio za to određen. Takvu su odjeću naši oci odabrali, da bude znak nevinosti i poniznosti. Naime, bjelina ima biti odraz nedužnosti, a crnina skromnosti.

Čini mi se da odijelo ni jednoga drugoga Reda nije moglo bolje odraziti stanje duše naše svete djevice. Vanjskim je vladanjem nastojala svim marom umrtviti sve štogod nije bilo obnovljeno, štogod je od pale naravi još u njoj živjelo, sve nad čim je oholost vladala, a to je označavala crna boja.

U nutarnjem životu djevičansku je čistoću duše i tijela smatrala sredstvom kojim će se približiti svome vječnom Zaručniku, istinskom svjetlu, kojim će i ona sama biti rasvijetljena. A to je imala pokazati bjelina njezine odjeće.

Da je odjeća bila samo crna ili samo bijela, označavala bi samo jednu od tih kakvoća. Da je bila siva ili pepeljasta, pokazivala bi, doista, njezino mrtvenje, ali ne čistoću i sjaj duše.


Crkva svetog Dominika u Sijeni u kojoj je sveta Katarina obuklo odijelo Dominikanskog Reda

Držim da bi Sestre bile bolje učinile da nisu u prvi mah odbile majčinu molbu i da su Katarini odmah dale svoju odjeću. Zaista, one su bile manje vrijedne te odjeće od Katarine, jer im je nedostajala slava djevičanstva. Nisu smjele odbiti posvećenoj djevici odjeću koju su naši sveti oci shvaćali kao znak nevinosti.
U njezinu slučaju nevinost je bila odlika iznad ostalih odlika jer djevičanska nevinost predstavlja, nema sumnje, veći stupanj svetosti od udovičke čistoće.

Usuđujem se reći da ta odjeća nije nikada stekla toliko poštovanja u Sijeni koliko kad ju je ova djevica stavila na svoje djevičansko tijelo. Ona je bila najdostojnija u ovome gradu nositi tu odjeću. Bila je prva divna djevica koja ju je obukla, a zatim su je mnoge slijedile, te se lijepo moglo pjevati s Davidom: »Sva lijepa korača kći kraljeva u haljinama zlatom vezenim. U haljini od veza šarena kralju je dovode, pratnja su joj djevice, druge njezine.«
Kako se to dogodilo, pokazat ću kasnije opširnije.

Završavam ovo poglavlje i prelazim na iduće u kojemu ću opisati postanak i život Reda u koji je Božja Providnost postavila svetu djevicu. Čitatelji koji nisu imali prigodu upoznati vrijednost takva življenja, doznat će za mogućnost stjecanja svetosti što je takvo življenje pruža.

Događaje spomenute u ovome poglavlju doznao sam od same svete djevice i njezine majke Lape. Način primanja redovničke odjeće poznat je svakome, nije ga potrebito opisivati.

Dio iz knjige Životopis svete katarine sijenske blaženog Rajmunda iz Capue

03.09.2011. u 11:10 • 5 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.09.2011.

Proročanska kritika Crkve: Sveta Katarina Sijenska


Proročanska kritika Crkve: Katarina Sijenska

Katarina Sijenska (1347-1380) jedva je znala čitati i pisati. Unatoč tomu sačuvana su njezina mnogobrojna literarna svjedočanstva - prije svega, više od 300 pisama: pape i političari bili su primatelji ovih vijesti, teolozi i redovnici pripadali su u krug ljudi s kojima se dopisivala.

Rođena je 1347. u toskanskom gradu Sijeni, kao 23. dijete, Caterina - tako se talijanski piše njezino ime - potjecala je iz vrlo samouvjerenog obrtničkog staleža. Njezin otac Jacopo Benincasa posjedovao je unosnu bojadisaonicu. Već vrlo rano, unatoč protivljenju svoje obitelji, odlučila je ova mlada žena živjeti poput redovnice - doduše, ne u samostanu nego kod kuće.

Tada su bile poznate tzv. "Mantellatinnen", nazvane tako po svojim kaputima. Ove su žene pripadale jednoj duhovnoj zajednici (franjevci, dominikanci, augustinijanci, karmelićani). Kao članice laičkog društva, u okvirima različitih redova, provodile su duhovni život u postu i molitvi.


Sveta Katarina sijenska

Katarina se kao mantelata pridružila zajednici braće propovjednika. Još kao mlada žena bila je na glasu da postane učiteljicom duhovnog života. Kao tražena savjetnica, mogla je uspostaviti raznolike veze s ljudima različitih društvenih skupina, bilo da su to bili na smrt osuđeni zatvorenici ili visoki crkveni dostojnici. Ovi njezini kontakti začuđuju tim više što je ona bila žena.

Na temelju nekih glasova, koji su krajnje kritički komentirali razvijanje ove mlade žene, dodijelila su braća dominikanci mladoj mantelati ispovjednika i duhovnog pratioca: Raimunda iz Capue, koji je nekoliko godina kasnije biti izabran za učitelja Dominikanskog reda. "Raimund je uskoro stupio u osobni kontakt s Katarinom i nije postao samo njezin savjetnik, nego čak njezin sljedbenik u kojeg je utisnula svoj pečat" (Schenker, 79).

Na osnovu njezinih jako širokih kontakata i intenzivnig dopisivanja vidljivo je da je Katarina bila izuzetno dobro upućena u društvene i crkvenopolitičke prilike svog vremena. Druga polovica 14. stoljeća bila je u tom pogledu pogođena krizama: gospodarski pad, kao posljedica kuge, tištio je velik dio stanovništva.
Papinska vlast, koja je stolovala u Avinjonu i zavisila o politici Francuske, našla se u krajnje mogućoj izolaciji. Sukobi između papinske države i Firence dominantno su obilježili sliku Italije.

Izborom Urbana VI. započinje tzv. veliki zapadni raskol. Papa i protupapa podijelili su sveukupni crkveni život sve do pojedinih redovničkih obitelji. U ovom uzburkanom vremenu Katarina je pokušala posredovati da dođe do mira.
Svojim je visokim moralnim ugledom vrlo uspješno posredovala u sklapanju mira između crkvene države i Firence (1377.).

Sporno je pitanje u krugovima povjesničara, kakav je Katarina imala utjecaj u pogledu Papine odluke da se iz Avinjona vrati u Rim.
U svakom slučaju je dokazano da je mlada redovnica u svezi te molbe krenula izravno na Papin dvor u Francusku. Njezin pokušaj da ponovno pomiri protivničke papinske frakcije ipak nije uspio. "Njezin glas odjeknuo je u avinjonskoj stranci i kod Urbana VI., a da se nije čuo" (Schenker, 82).

Katarina Sijenska nije samo posredovala pri političkim sukobima. Ova je žena bila i najdublja mističarka. O tome svjedoči "Knjiga dijaloga" - nazvana i "Knjiga Božje providnosti", nastala između 1377. i 1378.


Sveta Katarina diktira Dijalog

Ovi zapisi u obliku razgovora između Dominikanke i samoga Boga, kao i njezine uslišane molitve, daju duboki uvid u misao i vjeru te tako neobične Dominikanke. Samo čežnja za Bogom, kao ishodište svake mistike, otvara čovjeka za božansku beskonačnost.

Kao Božje stvorenje koje je od samog Boga primilo svoje postojanje, čovjek vidi u svom vlastitom bitku i biću Božju ljubav. Ova božanska ljubav otvara se čovjeku koji čezne najjasnije u utjelovljenju i smrti na križu Božjeg Sina. U krvavom događaju Isusova smaknuća Katarina prepoznaje "ludost" Božje ljubavi. Na takav način žarko ljubljen, prema Katarininom mišljenju, čovjek je siguran u svom odgovoru na koji način ljubiti Boga, svoju Crkvu i čovjeka koji pati.

Katarinin je put započeo "kao put prema nutrini" (Gertz, 133) i još je na kraju svog životnog puta izmolila milost da smije skrovito sačuvati u svojoj nutrini rane Raspetog. Ipak vizionarski, ekstatični i mistični doživljaji čine samo jednu stranu ove žene. U Katarininom je životu karakteristična "Dijalektika tajnovitosti i očitovanja" (Gertz, 134). Iz svoje duboko vjerničke mistike ljubavi angažirala se Katarina Sijenska u (crkveno) - političkim sukobima svog vremena.

Iz žarke ljubavi prema Bogu i njegovoj Crkvi formulirala je Redovnica upravo proročki dojmljivim stilom svoju kritiku Crkve. Njezina duhovnost nije bila nipošto isključivo subjektivne prirode. Za životno djelo Dominikanke karakteristična je današnjim načinom rečeno - povezanost mistike i politike, borbe i kontemplacije. Protiv razaračke opsjednutosti vlašću crkvenih vođa, podigla je žena iz Sijene strastveno svoj glas.

Njezin životopisac Raimund iz Capue citira tako u svojoj "legendi maior" i jedno viđenje od kojeg je Katarina živjela: "Preda mnom (pred Bogom) nema niti čovjeka niti žene, niti običnog niti otmjenog, meni je svejedno jer je sve u mojoj moći (...) , sve što si mogu zamisliti, to mogu i ostvariti (Legenda, 98). Ako je to moralo biti, Katarina je znala u svojim riječima biti nadasve jasna: "Htjeti sve mirno prikriti, okrutnije je od svega ostaloga" (Pismo papi Grguru XI. početkom 1376.).


Sveta Katarina i Isus mole Časoslov

Unatoč svojem strastvenom angažmanu Katarini Sijenskoj nije bilo suđeno da konačno doživi uspjeh. Njezina proročanska kritika i njezino angažirano nastojanje oko reformi propalo je zbog prenaglašenog zahtjeva za vladanjem od strane Crkve čiji predstavnici u ograničenosti nisu u svojoj konačnici htjeli čuti pomirujuću riječ jedne žene.
Ipak je Katarina ljubila svoju Crkvu sve do konca života. 30. travnja 1380. umrla je s 33 godine u Rimu.
Pokopana je u crkvi Santa Maria sopra Minerva. Ovu neobičnu ženu papa Pavao VI. je 1970. proglasio Učiteljicom Crkve.

Djelovi preneseni iz Životopisa svete Katarine sijenske.



01.09.2011. u 16:50 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.



< rujan, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (11)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (5)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (9)
Siječanj 2012 (15)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (11)
Rujan 2011 (13)
Kolovoz 2011 (14)
Srpanj 2011 (9)

Opis bloga


pogledunazad@gmail.com

Free Site Counter





Za pisanje na chatu potrebno je upisat ime i poruku. E-mail nije obavezan.










Kalendar Reda Propovjednika

Svaki svetac u Crkvi je original. Nitko ne imitira drugoga. Kao što je svaka osoba u povijesti čovječanstva original, tako i Božja milost stvara originalne svece. U svakom svecu ćemo naći nešto što nema u drugom.

Prema knjizi: Fr. Innocentius Venchi O.P., Catalogus hagiographicus Ordinis Praedicatorum, Postulatio Generalis, Romae 2001. i prema dopisu Generalne postulature u Rimu od 22. VI. 2001.)


SIJEČANJ

3. BI. Stjepana Ojuinzani
sretan 4. Sv. Zdislava iz Lemberka u Češkoj
sretan 7. Sv. Rajmund iz Penvaforta
10. BI. Gundisalvo Amarantski
10. BI. Ana Monteagudo
11. BI. Bernard Scamacca
sretan 18. Sv. Margarita Ugarska
19. Bl. Andrija iz Peschiere
19. Bl. Antun della Chiesa
22. Bl. Marija Mancini
23. Bl. Henrik Suzon (Seuse)
27. BI. Markolin iz Forlija
sretan 28. Sv. Toma Akvinski
29. BI. Vilana de' Botti

VELJAČA

3. BI. Petar iz Ruffije
3. BI. Antun Pavoni
3. BI. Bartolomej Cerveri
sretan 4. Sv.Katarina de Ricci
Pepelnica ne dolazi prije.
sretan 7. Godišnjica pokojnih otaca i majki
sretan 12. BI. Reginald Orleanski
sretan 13. BI. Jordan Saski
16. BI. Nikola Paglia
18. BI. Ivan iz Fiesola ili bi. Angelico
sretan 19. BI. Alvar iz Cordobe
19 BI. Kristofor iz Milana
24. BI. Konstancije iz Fabriana

OŽUJAK

11. Pepelnica ne dolazi poslije
22. Uskrs ne dolazi prije.
24. Vigilija Navještenja Gospodnjega
25. Navještenje Gospodnje

TRAVANJ

1. Bl. Antun Nevrot
13. BI. Margarita iz Citta del Castella
14. BI. Petar Gonzalez (f 1246.)
17. BI. Klara Gambacorta
18. Bl.Sibilina Biscossi
19. BI. Iznard iz Chiampa
sretan 20 Sv. Janja (Agneza) iz Montepulciana
sretan 27. BI. Ozana Kotorska
28. Sv. Ljudevit Marija Grignon
sretan 29. Sv. Katarina Sijenska
sretan 30. Sv. Pio V

Uzašašće ne dolazi prije

SVIBANJ

1. Spasovo ne dolazi prije
sretan 3. BI. Emilija Bicchieri
5. Sv. Vinko Fererski
7. Bl. Albert iz Bergama
8. Zaštita BDM nad Redom propovjednika
10. Sv. Antonin iz Firence
11. Duhovi ne dolaze prije
12. BI. Ivana Portugalska
sretan 13. BI. Imelda Lambertini
16. BI. Egidije iz Vaozele
15. Bl. Andrija Abellon
19. BI.Franjo Coll Guitart
20. BI. Kolumba iz Rietija
21. Bl. Jacint Marija Cormier
24 Prijenos sv. oca Dominika
27. BI.Andrija Franchi
28. BI. Marija Bartolomeja Bagnesi
29. BI. Vrlim Arnaud
30. Bl. Jakov Salomoni

LIPANJ

2. BI. Sadok (oko 1260.) i 48 drugova
3. Uzašašće ne dolazi poslije
4. Sv. Petar iz Verone
sretan 8. BI. Dijana i Cecilija
10. BI. Ivan Dominici
12. BI. Stjepan Bande
13. Duhovi ne dolaze poslije.
18. BI. Hozana iz Mantove
20. BI. Margarita Ebner
23. BI. Inocent V.

SRPANJ

4. BI. Katarina Jarrige
4. Pier-Giorgio Frassati
7. BI. Benedikt XI.
8. Bl. Hadrijan Fortescue
9. Sv. Franjo Fernandez de Capillas i drugovi kineski mučenici
19. Sv. Ivan iz Kolna
13. BI. Jakov iz Varazzea
sretan 17. BI. Česlav Poljak
sretan 22. Sv. Marija Magdalena
24. Bl. Ivana iz Orvieta
24. Bl. Augustin iz Bielle
27. Bl. Robert Nutter

KOLOVOZ

sretan 2. BI. Ivanica od Aza

sretan 3. BI. Augustin Kažotić iz Trogira
sretan 8. Sveti Dominik
9. BI. Ivan iz Salema
12. Bl. Ivan Juraj Toma Rehm
12. Bl. Aimon Taparelli
15. Uznesenje B.D.M.
sretan
17. Sv. Jacint Poljak
sretan 18. BI. Manes
19. BI. Jordan iz Pise
sretan 23. Sv.Ruža Limska
26. BI. Jakov iz Bevagne
sretan28. Sveti Augustin

RUJAN

2. Bl. Gvala iz Bergama
2. Bl. Ingrid iz Skanningea
4. BI. Katarina iz Racconigija
5. Godišnjica pokojnih ukućana i dobročinitelja Reda
6. BI. Bertrandiz Garriguea
7. Mihael Czartorysky (1944.)
7. Bl.Julija Rodzinska (1955.)
sretan 18. Sv. Ivan Macias
22. BI. Franjo de Posadas
22. BI. Hijacint Serrano Lopez i 19 drugova mučenika
24. BI.Dalmacije Moner
25. BI. Marko iz Modene
26. BI. Lovro iz Ripafratte
sretan 28. Japanski mučenici:
Sv. Dominik Ibanez de Erquicia,
Sv. Jakov Kyshey Tomonaga
Sv. Lovro Ruiz iz Manile i 13 drugova



LISTOPAD

3. BI. Dominik Spadafora
4. Sv. FranjoAsiški
sretan 5. Bl. Rajmund iz Capue
BI. Bartolomej Longo
sretan 7. Gospa od Ružarija
8. BI. Ambrozije Sansedoni
8. BI. Matej Carreri
sretan 9. Sv. Ljudevit Bertran
11. BI. Jakov iz Ulma
13. BI. Magdalena Panatieri
14. BI. Marija Poussepin
19. BI. Janja od Isusa Galand
21. Bl.Petariz Cittadel Castella
22. GODIŠNJICA POSVETE CRKVE
25. BI. Petar Geremia
26. BI. Damjan Finalborgo
27. BI. Bartolomej iz Vicenze
30. BI. Benvenuta Boiani
30. BI. Terencije Albert O'Brien
bl. Petar Higgins

STUDENI

1. Svi sveti Svetkovina
sretan3. Sveti Martin de Porres.
5. BI. Šimun Ballachi
6. Bl. Alfons Navarrete i 125 drugova, japanski mučenici
sretan7. Svi sveti Reda propovjednika
sretan8. Godišnjica sve pokojne braće i sestara Reda
14. BI. Ivan Liccio
15. Sv. Albert Veliki
16. Bl. Lucija iz Narnija
19. BI. Jakov Benfatti
sretan24. Vijetnamski mučenici
27. BI. Margarita Savojska

PROSINAC

1. BI. Ivaniz Vercellija
8. Bezgrešno začeće bl. Djevice Marije
16. BI. Sebastijan Maggi
22. Godišnjica odobrenja Reda
24. Vigilija Rođenja Gospodnjega
25. Rođenje Gospodinovo


Virtualno hodočašće u baziliku sv. Dominika - Bolonja


wave Dominikanci u Bolonji

wave Unutrašnjost bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Kapele u desnom brodu bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Kapela svetog Dominika u Bolonji

wave Arka svetog Dominika u Bolonji

wave Druge kapele desnog broda bazilike

wave Desni tranzet bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Sakristija bazilike svetog Dominika

wave Muzej bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Kor bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Lijevi tranzet bazilike svetog Dominika u Bolonji.html

wave Druge kapele lijevog broda bazilike svetog Dominika u Bolonji

wave Kapitularna dvorana u samostanu svetog Dominika u Bolonji.

wave Soba (cella) svetog Dominika

wave Klaustar svetog Dominika (klaustar mrtvih)













free counters
Free counters