Pregled posta

Borba za duhovno zvanje svete Katarine

Danas u Dubrovniku petorica mladića ulaze u novicijata, čime postaju članovi dominikanskog reda. (Spomenute ih se u vašim molitvama.)

Na posebnan način molimo Kraljicu svete Krunice, svetog oca Dominika i svetu Katarinu sijensku da u Red braće propovjednika pozovu još djevojaka i mladića spremnih nasljedovat Tomin Contemplata aliis Tradere .
Novaci neka čistog srca i čvrste volje svakodnevno njeguju sjeme zvanja posijano u njihovim dušama.

Iz knjige Životopis svete Katarine sijenske blaženog Rajmunda iz Capue, donosim dio teksta koji opisuje kolika je bila želja i volja svete Katarine za primanjem odjela Dominikanskog Reda.

Nek se takva želja rasplamsa u srcima mnogih djevojaka i mladića koji se još bore, sumnjaju i boje odgovorit na ponuđen im "Poziv".
U današnje vrijeme kad je veća kriza "Odziva" nego "Poziva", duhovna Zvanja TREBAJU još veću molitvu i podršku.




Sveta Katarina u dominikanskoj odjeći

Katarina se vrati svojim dnevnim vježbama molitve i posta. Vršila ih je sve većim marom, jer joj se činilo da se pakleni neprijatelj još žešće urotio protiv nje.
Uzdisala je i suze prolijevala moleći Gospodina daje učini dostojnom odjeće za kojom je čeznula i koju joj je sv. Dominik u viđenju obećao.

Osjećala je da joj zavjet djevičanstva, zbog neprestanog dosađivanja ukućana, nije siguran dok ne obuče svetu odjeću. Znala je da će, iza kako primi redovničku odjeću, prestati nagovaranja na udaju i da će se tek tada moći posve predati svome Zaručniku.


Sveta Katarina sijenska

Roditelje je ponizno molila da je puste, a dominikanske »Sestre od pokore«, koje su u Sijeni pučki nazivali Mantelate, da je prime u svoju zajednicu i da joj dopuste obući odjeću njihova svetoga udruženja. (Mantelate su u Sijeni bile Trećoredice sv. Dominika.

Tako su ih nazivali po ogrtaču (mantello) crne boje što su ga nosile poviše bijele odjeće Dominikanskog reda).

Lapa nije to odobravala, ali joj nije ni branila. Ipak je stalno smišljala kako će je odvratiti od tih strogosti. Sjeti se da s Katarinom pođe u liječilišne kupke. Oslobodit će je, doista, od nekih svjetovnih zabava, ali će joj ublažiti stroge pokorničke vježbe. Ne vjerujem da i to nisu bile spletke staroga neprijatelja, koji ju je na svaki način nastojao istrgnuti iz naručja vječnoga Zaručnika. Naivnu je Lapu oplitao svojim lukavstvom.

No nikakve spletke ne mogu nadmudriti Gospodina. Kristova Zaručnica, oboružana pobjedničkim oružjem, neprijateljske je navale okretala u svoju korist. U vrućim kupkama, gdje se njezino tijelo moglo ugodno odmoriti, nalazila je način da strogo sa sobom postupa. Pretvarajući se da se želi što bolje okupati, išla je do izvora sumporne vode i tu, izlažući se toplini, trapila se više nego da se bičevala željeznim lancem.

Sjećam se da se Lapa, u prisutnosti svoje kćeri, jednom razgovarala sa mnom o tim kupkama. Katarina je govorila upravo onako kako sam izložio. Majku je molila daje ostavi samu u vodi kad nikoga nema blizu. Držala je da neke stvari ne bi bila slobodna obavljati u nazočnosti majke.

Zapitao sam je, kako je mogla izdržati toliku toplinu vode a da joj nije bilo zlo. U svojoj bezazlenosti mi odgovori: »Dok sam se nalazila u vrućoj vodi, mislila sam na paklene i čistilične muke. Molila sam svoga Stvoritelja, koga sam mnogo puta uvrijedila, da se milostivo udostoji izmijeniti vječne muke koje sam, dobro znam, zaslužila, s mukama što ih upravo trpim. Bila sam uvjerena da ću postići tu milost od njegova milosrđa. Tako mi je to što sam trpjela pružalo zadovoljstvo. Bila sam izložena strašnoj toplini, ali boli nisam osjećala.«

Nakon kupki vratile su se kući. Sveta se djevica odmah dade na svoje uobičajene pokorničke vježbe. Kad majka to opazi, izgubi svaku nadu da će Katarina promijeniti način života. Ipak je nije prestala koriti zbog njezinih strogosti.


Ikona svete Kataria sijenske

Katarina se nije odrekla svoje svete želje. Oglušujući se na mamine tužaljke, tražila je svagdano od majke da pođe do »Sestara od pokore« i da za nju moli njihovu odjeću, koju je vruće željela obući.

Izmorena od tolikog moljakanja, majka napokon pođe. Sestre joj odgovoriše da nemaju običaj primati u družbu djevojke ni djevojčice nego samo udovice, u zreloj dobi i na dobru glasu, koje se žele posvetiti službi Božjoj.

Te su, naime, sestre živjele izvan samostana, svaka u svojoj kući. Zato je bilo potrebno da svaka od njih dobro zna vladati sama sobom.
Razlog takvome odgovoru vidjet ćeš, dragi čitatelju, u slijedećem poglavlju. Sada nastavimo naše pripovijedanje.

Lapa se vratila s odgovorom koji je bio utjeha za nju, ali ne za njezinu kćerku. Kristova se djevica nije dala smesti. Znala je da obećanje slavnoga Oca neće doći na manje nego da će se potpuno ispuniti. Uporno je i dalje molila majku da, bez obzira na odgovor što ga je dobila, i dalje neprestano nagovara sestre da je prihvate. Svladana kćerinim molbama, majka je ponovno tražila, ah svaki put se vraćala istim odgovorom.

Postupak Mantelata začuđuje. Pravilo o tome ne kaže ništa. Odgovorile su neuobičajeno, možda ne prvi put. Nera Tolomei, koja sigurno nije bila udovica, s dvadeset je godina postala Mantelata god. 1250.

Katarina se u međuvremenu razboljela od neke bolesti koja se običava pojaviti kod mladih ljudi, prije zrele dobi. Možda je bolest izbila zbog pretjerano vrućih kupki, ali radije bih rekao da je došla voljom Božjom i to ne bez nekih tajnovitih razloga.

Koža je po cijelome tijelu bila osuta prištićima ili, kako liječnici kažu, malim potkožnim nabreknućima. Uzrok bolesti nije bio poznat. U isto ju je vrijeme držala i velika ognjica.

Lapa, koja je nježno ljubila djecu, a Katarinu više od drugih jer ju je jedinu hranila mlijekom svojih prsiju, vrlo se uznemiri. Bila je uvjerena da bolest nije došla zbog slabe prehrane. Činilo joj se da je to posljedica viška neke hrane. Pojave takve vrste nisu neobične u mladenačkoj dobi.

Ožalošćena majka sjedjela je uz kćerkinu postelju, liječila ju je kako je znala i nastojala utješiti. Katarina je, međutim, sve više izgarala od čežnje za redovničkom odjećom. Zaklanjajući se iza bolesti, iskoristila je priliku da od majke dobije što želi.

Majci je s puno uvjerenja govorila: »Draga mama, ako želiš da ozdravim i budem opet jaka, udovolji mojoj želji da dobijem odjeću 'Sestara od pokore'. Inače sve me strah da će Bog i sv. Dominik, koji me zovu u svoju službu, učiniti da me nećeš dugo gledati živu ni u sestrinskoj odjeći ni bez nje.«

Na tolike molbe svoje kćeri majka, sva u strahu da joj kći naglo ne umre, pođe ponovno do Sestara. Molila ih je usrdno. Svladane majčinim molbama, Sestre promijeniše prvašnju odluku i odgovore joj: »Ako vaša kći nije odveć lijepa i privlačna, primit ćemo je zbog tolike njezine želje i vaše molbe. No ako je lijepa, bojimo se, kako smo vam već rekli, da se ne dogodi kakva sablazan, jer je svijet pun opakih ljudi. Eto zašto se ustručavamo udovoljiti vašim željama.«
Na to im Lapa odgovori: »Dođite, pogledajte i prosudite.«


Dvorište ispred crkve svete Katarine u Sijeni unutar koje se nalaze ostaci svetičine roditeljske kuće.


Sestre poslaše nekoliko svojih mudrih i razboritih gospoda da posjete bolesnicu, da je pogledaju i da čuju njezinu želju. Za posjeta nisu mogle opaziti njezinu ljepotu, jer ili zaista nije bila lijepa ili ju je bolest bila toliko nagrdila da joj se obrisi lica jedva razaznavahu.

Po riječima kojima je izrazila svoju želju, prosudiše da je djevojka razborita i bistra. Začudile su se i bile su zadovoljne. Uvidješe da je djevojka, iako mlada po godinama, zrela po pameti i da je u krepostima naprednija od mnogih starijih osoba.

Vratiše se zadovoljne i svojim sestrama izniješe što su čule i vidjele. Kad su Sestre čule takav izvještaj, s odobrenjem Braće sazvaše Vijeće i jednoglasno prihvatiše Katarinu kao sestru. Obavijestiše Lapu da dovede kćer čim ozdravi u crkvu Braće propovjednika, kako je bio običaj, da primi toliko željenu odjeću sv. Dominika, u nazočnosti Sestara i Braće kojima je bila povjerena briga za njih.

Kad joj majka tu vijest prenese, zaplače Katarina od radosti i zahvali svome Zaručniku i ljubljenom sv. Dominiku koji je tako divno izvršio svoje obećanje.Molila se da čim prije ozdravi, ne zato da joj tijelu bude lakše, nego da joj se što prije ispuni želja i da bolest ne bude zapreka njezinim težnjama.

Dotada je bila vesela zbog svoje bolesti i rado podnosila neugodnosti iz ljubavi prema svome Zaručniku. Sada joj je bolest bila težak teret i neprestano je molila da što prije ozdravi.

Molitva joj bi uslišana. Nekoliko dana iza toga ozdravi. Onaj za čiju je ljubav sve rado podnosila, ispunio joj je želju. Katarina je tražila samo svoga Gospodina. Njega je svim snagama duše željela. Njegovoj se službi posve predavala.

Katarina je ozdravila, ali se činilo da majka hoće odugovlačiti izvršenje kćerine odluke. Katarina joj nije davala mira i majka se konačno primirila. Približavao se dan velikog veselja njezinog srca, što ga je sama Providnost odredila, kad će primiti toliko željenu odjeću.

Majka i kći pođoše u dominikansku crkvu i tu, okružena od razdraganih sestara, Katarina primi crno-bijelu dominikansku odjeću iz ruke brata koji je bio za to određen. Takvu su odjeću naši oci odabrali, da bude znak nevinosti i poniznosti. Naime, bjelina ima biti odraz nedužnosti, a crnina skromnosti.

Čini mi se da odijelo ni jednoga drugoga Reda nije moglo bolje odraziti stanje duše naše svete djevice. Vanjskim je vladanjem nastojala svim marom umrtviti sve štogod nije bilo obnovljeno, štogod je od pale naravi još u njoj živjelo, sve nad čim je oholost vladala, a to je označavala crna boja.

U nutarnjem životu djevičansku je čistoću duše i tijela smatrala sredstvom kojim će se približiti svome vječnom Zaručniku, istinskom svjetlu, kojim će i ona sama biti rasvijetljena. A to je imala pokazati bjelina njezine odjeće.

Da je odjeća bila samo crna ili samo bijela, označavala bi samo jednu od tih kakvoća. Da je bila siva ili pepeljasta, pokazivala bi, doista, njezino mrtvenje, ali ne čistoću i sjaj duše.


Crkva svetog Dominika u Sijeni u kojoj je sveta Katarina obuklo odijelo Dominikanskog Reda

Držim da bi Sestre bile bolje učinile da nisu u prvi mah odbile majčinu molbu i da su Katarini odmah dale svoju odjeću. Zaista, one su bile manje vrijedne te odjeće od Katarine, jer im je nedostajala slava djevičanstva. Nisu smjele odbiti posvećenoj djevici odjeću koju su naši sveti oci shvaćali kao znak nevinosti.
U njezinu slučaju nevinost je bila odlika iznad ostalih odlika jer djevičanska nevinost predstavlja, nema sumnje, veći stupanj svetosti od udovičke čistoće.

Usuđujem se reći da ta odjeća nije nikada stekla toliko poštovanja u Sijeni koliko kad ju je ova djevica stavila na svoje djevičansko tijelo. Ona je bila najdostojnija u ovome gradu nositi tu odjeću. Bila je prva divna djevica koja ju je obukla, a zatim su je mnoge slijedile, te se lijepo moglo pjevati s Davidom: »Sva lijepa korača kći kraljeva u haljinama zlatom vezenim. U haljini od veza šarena kralju je dovode, pratnja su joj djevice, druge njezine.«
Kako se to dogodilo, pokazat ću kasnije opširnije.

Završavam ovo poglavlje i prelazim na iduće u kojemu ću opisati postanak i život Reda u koji je Božja Providnost postavila svetu djevicu. Čitatelji koji nisu imali prigodu upoznati vrijednost takva življenja, doznat će za mogućnost stjecanja svetosti što je takvo življenje pruža.

Događaje spomenute u ovome poglavlju doznao sam od same svete djevice i njezine majke Lape. Način primanja redovničke odjeće poznat je svakome, nije ga potrebito opisivati.

Dio iz knjige Životopis svete katarine sijenske blaženog Rajmunda iz Capue



Post je objavljen 03.09.2011. u 11:10 sati.