Pogled unazad

ponedjeljak, 30.04.2012.

Sveti Pio V. dominikanac, veliki reformator Crkve

30. travnja

Rođenje u Boschiju (kod Aleksandrije), u Italiji, 1504. od siromašnih roditelja. Na krstu je dobio ime Antun Ghislieri, a kad je 1520. stupio u Red braće propovjednika, dobio je ime Mihael. Bio je 225 papa katoličke Crkve.

Teološke je nauke završio u Bologni, u blizini groba sv. Dominika, a godine 1528. zaređen je za svećenika. Kako je bio veoma pobožan i revan redovnik, poglavari su mu povjeravali važne službe u redu. Predavao je svetu teologiju, više puta vršio službu priora, bio je učitelj novaka.

Odlikovao se čestitim vladanjem i strogošću života. Postao je provincijal lombardske dominikanske provincije. Za vrijeme svoga provincijalata vršio je službu inkvizitora u biskupijama Como i Bergamo, koje su graničile s područjima u kojima su bili protestanti.

Pavao IV. ga je imenovao općim povjerenikom Svete inkvizicije 1551., a onda biskupom Nepija i Sutrija 1556.; zatim kardinalom 1557. Konačno mu je Pio IV. povjerio biskupiju Mondovi u Pijemontu (1560.).


El Greco portet pape Pia V

Kad je god. 1566., uz potporu sv. Karla Boromejskog, bio podignut na najvišu pastirsku službu, primivši ime Pio V, sav se predao spasenju duša i obnovi Crkve.

Papa je želio biti reformator, a znao je da svaka zdrava reforma mora početi od svoje kuće, pa je zato počeo s reformom papinskoga dvora, rimske kurije i biskupije. Svoj je dvor pojednostavio i sjaj sveo na najmanju mjeru. Čak nije bilo ni svečanog banketa prigodo posvećenja za papu. Za svoje suradnike pozvao je u kardinalski zbor vrijedne ljude. Borio se protiv simonije, koja je sve do njega cvala i na papinskome dvoru.

Mnogobrojnoj rodbini koja je došla u Rim nakon izbora za Papu nadajuć se novčanoj dobiti, odgovorio je da su oni već bogati time što imaju Papu iz obitelji. Odmah je osnovao kardinalsku komisiju za obnovu rimskoga klera.

On je i kao papa provodio strog i jednostavan život redovnika dominikanca, kojemu je svjetski sjaj i raskoš bio posve tuđ. Sličnu strogost, tražio je i od svojih suradnika, pa i od cijele Crkve. Iza njegove vanjske strogosti krilo se ipak srce kojemu je bilo mnogo stalo do spasa i duhovnog dobra svih ljudi. Na početku svoje vladavine izjavio je: "S Božjom pomoći nadam se tako vladati da će kod moje smrti biti veća žalost od ove kod moga izbora za papu."

Nakon posvećenja za papu nastavio je nositi bijeli dominikanski habit umjesto crvenog kojeg su nosili biskupi. Ta tradicija je ostala do danas, sve Pape nose bijeli habit.

Odvažno je branio katoličku vjeru protiv novatora, brinuo se za njezino širenje te proveo u život odredbe Tridenskog sabora. Od biskupa je odlučno tražio da stoluju u svojoj biskupiji, da sazivaju i održavaju biskupijske sinode, da obavljaju vizitacije svojih biskupija, da bdiju nad klerom i pukom, da proniču katehizaciju i pouku u vjeri.

Mnogo je držao i do sjemeništa, u kojima su se po naredbi Sabora imali temeljito odgajati budući svećenici. Uveo je u sjemeništa proučavanje Sume teologije sv. Tome Akvinskog; njega je - proširivši dotadašnju upotrebu toga naslova - proglasio petim učiteljem Latinske Crkve nazvavši ga "Anđeoskim naučiteljem" (1567.).

Bdio je brižno nad obdržavanjem svećeničkog celibata i zakona klauzure po samostanima.Da bi župnicima olakšao pouku u vjeri, izdao je godine 1566. Rimski katekizam na latinskom, koji je onda bio prevođen na žive jezike te služio kao priručnik kateheze.
Priredio je i izdao novi časoslov i misal, koji je ostao u upotrebi sve do reforme II. vatikanskog sabora. Uniformirao je liturgiju te dokinuo sve obrede koji nisu bili stariji od 200 godina.

Istaknuo je jedinstvo dogmatske predaje Istočne Crkve te su crkveni naučitelji postali i istočni kršćanski teolozi: sv. Atanazije Aleksandrijski, sv. Ivan Zlatousti, sv. Bazilije Veliki i sv. Grgur Nazijanski time pridružujući ih zapadnim crkveni Naučiteljima proglašenih 1298 godine.
sv. Augustin, sv. Ambrozije, sv. Jeronim i sv. Grgur I. Veliki.

Mnogim se snagama i sredstvima suprotstavio protivniciima vjere.
Godine 1571. kršćanska je vojska kod Lepanta pobijedila tursku silu. U zahvalu za tu veliku pobjedu Papa je za 7. listopada uveo blagdan Naše Gospe od pobjede, a u Lauretanske litanije uveo je zaziv "Pomoćnica kršćana".

Grgur XIIL, njegov neposredni nasljednik, promijenio je naslov blagdana 7. listopada u blagdan Krunice, koji se kao takav i danas slavi.

Papa je umro 1. svibnja 1572., a žalost je za njim bila sveopća, pa se tako ispunilo njegovo proročanstvo. Klement X. ga je 1. svibnja 1672. uvrstio među blaženike, a Klement XI. dana 22. svibnja 1712. upisao u popis svetaca.


Grob pape Pia V u bazilici Svete Marije Velike u Rimu


Od svih papa novoga vijeka on se uz Pija X. jedini slavi kao svetac. Barem zasada. Tijelo mu počiva u jednoj pokrajnoj kapeli u bazilici Svete Marije Velike.

Iz Izlaganja svetog Tome Akvinskog, prezbitera, o Ivanovu Evanđelju

(Pogl. 10, lekc. 3, I-II, izd. Marietti, Roma, 1952., br. 1397-1399, str. 261)

Služba dobrog pastira jest ljubav

Isus reče: Ja sam dobri pastir. Jasno je daje Isus pastir, jer kao što pastir vodi i pase stado, tako i Krist hrani svoje vjernike duhovnom hranom, a također i svojim tijelom i krvlju.

Ali, da označi razliku između lošeg pastira i tata, dodaje: dobri. Dobri, velim jer ispunjava službu pastira, kao što se o vojniku kaže da je dobar kad ispunjava službu vojnika. A kako je Krist bio prije rekao da pastir ulazi kroz vrata, a ovdje kaže da je on pastir, valja reći da on ulazi kroz samoga sebe. Doista, ulazi kroz samoga sebe jer sebe očituje i po sebi poznaje Oca. Mi pak ulazimo po njemu jer postajemo blaženi po njemu.

Ali pazi dobro: nitko drugi nije vrata osim njega, jer nitko drugi nije pravo svjetlo, osim po udioništvu. On ne bijaše Svjetlo - to se kaže o Ivanu Krstitelju - nego da svjedoči za Svjetlo. O Kristu se pak kaže: Svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakog čovjeka. Stoga nitko ne može reći daje vrata; to je u pravom smislu Krist pridržao za sebe. Naprotiv, pastirsku je službu priopćio i drugima te ju je dao i svojim udovima. Jer i Petar je pastir, i ostali su apostoli pastiri, i svi dobri biskupi. Dat ću vam pastire po svom srcu.

Premda su svi pretpostavljeni u Crkvi, koji su njezini sinovi, pastiri - kako kaže Augustin - ipak Krist na poseban način kaže o sebi: Ja sam pastir dobri; to zato da podsjeti na krepost ljubavi. Nitko, naime, nije dobri pastir ako po ljubavi ne postane jedno s Kristom, i tako postane ud pravoga pastira.


Viđenje Pia V Pobjeda kod Lepanta

Služba dobrog pastira jest ljubav, pa stoga veli: Dobri pastir život svoj polaže za ovce svoje. Valja, naime, znati da između dobrog i lošeg pastira postoji razlika, jer dobar pastir ide za dobrom stada, a loš pastir za vlastitom koristi. I na tu razliku misli prorok kad kaže: Jao pastirima koji pasu sebe. Zar pastiri ne moraju pasti stado? Tko se, dakle, služi stadom samo da pase sebe, nije dobar pastir. A dobar pastir onaj zemaljski, štošta podnosi za stado za čije dobro brine. Zato i Jakov reče: Često sam da: skapavao od žeđe, a obnoć od studeni.

Ali, jer je duhovni spas stada važniji od tjelesnog života pastira, onda, kad prijeti opasnost za spas stada, treba da i duhovni pastir pretrpi gubitak tjelesnog života za spas stada. Zato Gospodin reče: Dobri pastir polaže život, tj. tjelesni život, za ovce svoje, i to zbog vlasti i zbog ljubavi. Jedno se i drugo traži, naime i da bude odgovoran i da ljubi ovce.
A primjer za taj nauk dao nam je sam Krist: Ako je Krist položio svoj život za nas, i mi smo dužni život svoj polagati za braću.


Molitva Svetom Piju V.

Pripjev. Pijo, divni pastiru, sjećaj se svojih ovčica i brani pred višnjim sucem svoje vjernike.
R. Moli za nas, blaženi Pijo.
O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.
Pomolimo se: Bože, koji si se dostojao izabrati blaženoga Pija za vrhovnoga svećenika da suzbiješ neprijatelje Crkve i da obnoviš božansku službu, učini da nas njegova zaštita brani kako bismo se posvetili tvojoj službi te svladavši zasjede svih neprijatelja radujemo se u trajnom miru. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

nedjelja, 29.04.2012.

Sveta Katarina sijenska crkvena naučiteljica - "Ono što ne valja s ovim svijetom upravo sam ja!"

29. travnja
Danas je blagdan svete Katarine sijenske. Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu sijensku naučiteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970.

Žena koja je u svom kratkom zemaljskom, a velikom duhovnom životu nosila sve muke i probleme Crkve njezinog doba. No ona nije ostala samo kod duhovne pomoći Crkvi, već se dala i u akciju. Krenula je od sebe i od svojih bližnjih. Molitvom i akcijom učvršćivala je mir i slogu među građanima Toskane. Odvažno se stavila u obranu rimskog Prvosvećenika i njegov povratak u Rim. Zajedno s Rajmundom iz Capue promicala je obnovu redovničkog života u dominikanskom Redu.

Katarina Benincasa rođena je 25. ožujka 1347. u Sieni u ulici Fontebranda. Bila je prezadnja od 25 djece, rođena kao blizanka sa sestrom Giovanna koja nedugo nakon rođenja umire.
Giacomo Benincasa pošteni bojač kože i Lapa Piacenti uzimaju na brigu još jednog desetogodišneg rođaka koji je ostao bez roditelja, koji će postat dominikanac i prvi Katarinin ispovjednik.

Katarina od malena traži tišinu, molitvu, samoću a redovito posvećuje obližnju baziliku svetog Dominika koju drže oci dominikanci.


Sobica Cella svete Katarine sijenske

Sa šest godina (1353.) ima prvu viziju. Nad krovom bazilike svetog Dominika vidi nasmješenog Krista koji sjedi na prijestolju u papinskoj odijeći u pratnji apostola Petra i Pavla te svetog Ivana evanđeliste. To je iskustvo koje će je pratit kroz cijeli život; osjeća da mora srce i svjest okrenut k Bogu čineći uvjek njegovu volju.

Sa sedam godina vođena Božjom milošću, zavjetuje se zavjetom čistoće (1354.).

U dobi od dvanaest godina prema običaju tog vremena roditelji su joj našli zaručnika ali Katarina odlučno odbija zaruke. U znak porotesta reže svoju dugu kosu što je shvaćanju tog vremena značilo da se djevojka «posvećuje» Bogu odričući se svijeta.


Sveta Katarina sijenska reže kosu

Dobrovoljno se zatvara u svoju sobicu gdje se cijela posvećuje razgovoru s Isusom. Majka da je kazni i odvrati od projekta što joj izgleda besmislen, otpušta sluškinju i nameće Katarini veliki dio kućnih poslova. Oduzeta joj je i njena sobica kako se nebi mogla u miru moliti i vršiti djela pokore.

Usprkos svemu Katarina je naučila u duši načinit «unutarnju cellu» u kojoj se sjedinjenje s Bogom po primjeru Krista i Sv. Ivana Krstitelja. Njeni postovi i pokore su istinsko čudo: živi skoro bez hrane i bez sna.

Jednom je otac iznenadi u molitvi i ugleda na njenom glavom goluba. Dirnut prizorom odlučuje Katarinu pustit da sama izabere svoj put.


Golubica nad glavom svete Katarine sijenske

U svojoj sobici provodi par godina pokorničkog života u konteplaciji slatke Prave Istine, a nastojala je spoznati Boga u sebi i sebe u Bogu.

Poslije godina molitve i pokore (1363) pristupa Sestrama od pokore sv. Dominika tj. dominikanskim trećoredicama. Dominikanske trećoredice su bile žene (u većini slučajeva udovice) koje su iako živeći u svojim obiteljima slijedile jedno posebnu pravilo tkz. Regulu pod vodstvom priore i jednog brata dominikanca.

Svakodnevno su se okupljale na zajedničku molitvu u Cappelli delle Volte smještenoj u crkvi svetog Dominika, a vršle su djela milosrđa bolesnima i siromašnima. Nosile su crni plašt preko bijelog habita opasane kožnim remenom pa su u narodu prozvane Mantellate.

Inače nije bio običaj da se mlade djevojke primaju među Mantellate iako u Regula nije bila nikakvih zapreka. Bilo je i nekih prijašnjih slučjeva u kojima je dvadesetogodišnjakinjama davano odjelo trećoredica.

Obučena u bijeli habit dominikanskih trećoredica Katarina nastavlja svoj put prema svetosti. Dane je provodila između kuće, bolnice i lazareta za gubavce, gdje se sa neopisivim žarom i ljubavlju posvećiva liječenju bolesnika i gubavaca i izmirivanju posvađenih.

Zadnjeg dana karnevala 1367. dok su se građani Siene zabavljali i ludovali Katarina moli za porast vjere. Kao vrhunac njenih mističnih doživljaja i duhovne zrelosti ukazuje joj se Krist sa svojom Majkom i svecima da sa njom proslavi mistične zaruke.


Mistične zaruke svete Katarine sijenske

Krist joj daje prsten urešen rubinima koji Katarina nosi do smrti a bio je vidljiv samo njenim očima. Nedugo nakon viđenja Katarina ostavlja svoju sobicu i započima sa aktivnim apostolskim životom. Kći sv Dominika uzima apostolski duh sv. Pavla bez popuštanja ispred moćnika i znalaca.

U vremenu kad netrpeljivosti, svađe, kuga, uništavaju i duh i tijelo građana Siene, Katarina opskrbljena štapom i fenjerom ulazi u kuće zavađenih da ih pomiri, u bolnice da utješi, izliječi, obrati i da pomogne umirućim. Za svojoj trud često je nagrađivanja kletvama i nezahvalnišću ali od Boga je nagrađivana čestim vizijama.

U srpnju i kolovozu 1370. god. Katarina ima više mističnih doživljaja u kojima dolazi do razmjene srca između nje i Isusa. Ovo joj daje snage i optimizma za navještivanje Kristove poruke.

1371. Katarini se pridružuju prvi učenici tkz. katerinisti muževi i žene željni hrabrog i poduzetnog vođenja. Umjetnici, liječnici, naučenjci, svećenici, redovnici, jednostavni građani Siene okupljeni oko Katarine čitaju Dantea, studiraju sv.Tomu Akvinskog, a nadasve se uči ljubit Krista svim srcem i njegovo tjelo Crkvu.


Sveta Katarina sijenska piše nadahnuta svetim Ivanom Evanđelistom i svetim Tomom akvinskim

1372. po nalogu Grgura IX je zauzeta u potpori za križarski rat.

1373. Katarina komunicira putem pisama sa istaknutim osobama iz svijeta politike i započima njena misija mirenja različitih talijanskih državica. Iz njene aktivnost se može prepoznat sav nje interes za Crkvu, za civilni društvo, za svjet redovnika i svećenika, i prijatelja koji se njoj obraćaju.

U svibnju 1374. je u Firenci gdje Generalni kapitul Dominikanskog reda prepoznaje ispravnost njenog djelovanja i određuje joj za duhovnog učitelja fra Rajmund iz Kapue (njen posmrtni žvotopisac). U ljeto se žrtvuje u Sieni i pomaže oboljelima i umirućim od kuge a svojim primjerom potiče i druge na iskazivanje milosrđa. Katarina u svakom bolesniku vidi dušu za spasiti, a brigom i lječenjem tijela nastoji zadobit dušu. Grgur XI u međuvremenu vrši pripreme za križarski pohod.

1375. putuje u Pisu i Luccu gdje odvraća vlasti gradova od pružanja potpore antipapinskoj ligi. 1. travnja iste godine u crkvi sv. Kristine u Pisi nakon primljene pričesti biva urešena Kristovim ranama – stigmama- koje su blistale svjetlom a ne krvlju.


Sveta Katarina sijenska dobiva stigme u Pisi

Bilo je to dok se molila pred raspelom Giunta Pisana, osjetila kako iz Raspetoga izlaze sjajne zrake, koje u njeno tijelo urezuju rane vidljive samo njoj. Na proljeće je u Sieni gdje posjećuje i ohrabruje Niccolu di Tuldo nepravednog osuđenog na smrt.

1376. u svibnju putuje per Avignone sa dvadesetri sljedbenika i fra Rajmundom, gdje se susreće sa papom Grgurom XI. Već prije susreta s njime poslala mu je nekoliko energičnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom Pape u sjedište njegove biskupije.

Odličnom diplomatskom politikom uspjeva nagovoriti Papu da se vrati u središte svoje biskupije (Rim) i traži reformu Crkve. Bori se oštro i tvrdo protiv francuskih kardinala koji pod svaku cijenu žele da sjedište pape bude u Francuskoj. Za njih je ostanak pape u Avignonu značio nastavak raskošnog i lagodnog života. 13.rujna 1376. papa Grgur XI napušta Avignone.

17.1 1377. papa dolazi u Rim a Katarina se vraća u Sienu gdje utemeljuje samostan S.Marije od Anđela u dvorcu Belcaro. U ljeto sa sljedbenicima evangelizira u Rocca di Orcia gdje izmiruje suprostavljene strane. Prima izvaredno prosvjetljenje o Istini koja stoji u temeljima Dijaloga koje počima pisati u listopadu.


Kanonizacija svete Katarine sijenske

1378. je poslana od Pape u Firencu da ugovori mir (ostvaren 18 srpnja) i nastavlja s pisanjem Dialoga della Divina Providenza plod svojih naukovanja i svojih mističnih doživljaja kojeg završava u listopadu.

U međuvremenu Grgur XI umire a nasljeđuje ga Urban VI, dio kardinalskog zbora u rujnu izabire nanovo Klementa VII i tako nastaje zapadni rascjep. Urban VI poziva Katarinu u Rim gdje ona ohrabruje Papu i kardinale koji su mu ostali vjerni.

1397. Katarina je u Rimu gdje je aktivna u pokazivanju političarima i vladarima zakonitost izbora Urbana VI. Katarinu troši bol za podjeljenom Crkvom. Provodi sate u molitvi za jedinstvo crkve. Najveći dio njenih Molitva je iz ovog vremena.

Početkom 1380. godine njeno zdravlje se pogoršava. Ne može više piti ni jesti ali neumorno svaki jutro odlazi u baziliku sv. Petra gdje provodi cijele dane u molitvi za Crkvu. Od kraja veljače je vezana za krevet, trpi neopisive kušnje i tjelesne i moralne ali piše pisma i život nudi za jedinstvo Crkve.

Umire 29. travnja 1380. sa navršenih 33 god nakon što je rekla Oče u ruke tvoje predajem duh svoj. Sahranjena je u crkvi Sv. Marije iznad Minerva.


Relikvija Glave svete Katarine sijenske u Sijeni

Poslije (1384.) Rajmund od Kapue da udovolji želji stanovnika Siene donosi relikviju glave koja se do danas čuva u crkvi sv. Dominika.


Iz Knjižice o Dodatku Tome Antuna Caffarinija, učenika svete Katarine Sijenske

(Dio III., rasprava III., izd. Cavallini-Foralosso, Roma, 1974., str. 305-316)

Preminuće svete Katarine Sijenske

Od treće korizmene nedjelje počela je sveta djevica cijelo vrijeme ležati zbog bezbrojnih nevolja što su svakodnevno rasle u slabom tijelu, a usto zbog neizmjernih duševnih boli što su je pogađale zbog uvreda kojima su Kristovi vjernici svakodnevno vrijeđali Boga, te konačno zbog pogibelji koje su vidljivo svaki dan rasle u njegovoj svetoj Crkvi; zbog nje je osjećala grčevite boli i tjeskobu iznutra i izvana.

I tako je to išlo do nedjelje prije Uzašašća Gospodnjega, tj. do 29. travnja 1380., kad se svetoj djevici, po prilici dva sata prije zore, stanje veoma pogoršalo. Odlučeno stoga da joj se podijeli sakramenat svetog pomazanja, što se i dogodilo.

Nakon svetog pomazanja djevica se ponašala kao da ništa ne osjeća, a onda, nakon kratkog prekida, stanje joj se potpuno promijenilo, počela je činiti pokrete rukama i na licu, čime je vidljivo pokazivala da je muči nemali broj zloduha, a tako je i bilo: u je okrutnom boju izdržala više od sat i po.

Odjednom, u tren oka, njezino se lice, dotad mračno i uznemireno, razvedri i preobrazi u anđeosko. Tad donijesmo pred lice ikonu na kojoj je bilo mnogo svetaca i neke prekrasne slike. Ona odmah upre pogled u sliku raspetoga i s očima tako uprtim poče sabranije moliti, govoreći uzvišene stvari o Božjoj dobroti.

Onda u molitvi poče pred Bogom, premda su je prisutni slušali, ispovijedati svoje grijehe, najprije priznajući krivnju općenito zbog svih grijeha, a onda zbog nekih posebno, govoreći ovako: "Moj grijeh, vječno Trojstvo, jer sam te bijedno uvrijedila mnogim nemarom, neznanjem i nezahvalnošću, i neposluhom i mnogim drugim nedostacima. Jao meni jadnoj..."
I tako je zbog tih i drugih nedostataka očitovala svoju grešnost ta prečista golubica, možda više, po odredbi Svevišnjega, radi primjera prisutnima nego zbog toga što bi to njoj bilo od potrebe.


Smrt svete Katarine sijenske

Pošto je neko vrijeme ustrajala u toj molitvi, djevica se okrene prema nama, pokazujući s malo riječi put savršenstva i nalažući svakome od nas što će nakon njezina preminuća obaviti, a ujedno ponizno moleći oproštenje zbog navodno male skrbi za naše spasenje.

O, s kakvim je poštovanjem i poniznošću sveta djevica primila više puta blagoslov što joj ga je udijelila njezina rastužena majka, koja je tu s nama bila prisutna! Međutim, sve to nije nipošto prekidalo djevičinu molitvu, a kad se približio željeni kraj, posebnu je molitvu izrekla za svetu Crkvu te izjavila da za nju predaje svoj tjelesni život.

Zatim je molila za Urbana VI., kojega je priznavala pravim papom, hrabreći ujedno svoje duhovne sinove da za tu istinu i život polože ako bi trebalo.

Onda je s velikim žarom molila za sve duhovne sinove i kćeri, u Kristu rođene, služeći se ponajviše riječima kojima je Spasitelj malo prije smrti molio za svoje učenike. Postoje dovršila molitvu, sve nas je blagoslovila znakom presvetog križa.

I tako, dok se sve više približavala toliko žarko i dugo željenom kraju, neprekidno ustrajući u molitvi, obratila se svome Gospodinu i Zaručniku: "Gospodine, zoveš me i odlazim k tebi. Dolazim, evo, k tebi ne po svojim zaslugama, nego samo po tvom milosrđu, za koje te molim u snazi tvoje krvi."
I pošto je više puta jakim glasom povikala: "O krvi, o krvi!", konačno, po uzoru na našega Spasitelja reče: "Oče, u ruke tvoje predajem dušu i duh svoj." I tako blago, s anđeoskim licem, naklonivši glavu, ispusti duh.


Molitva na njen dan 29. travnja

Radosni zbog tolike slave, Serafe ljubavi, kojom te je obasula Crkva, sretni srno što te imamo za svoju majku i učiteljicu svetosti. Zbunjuje nas naša mlakost i slab napredak u nasljedovanju tvojih kreposti. Ali oprosti nam.
Prikaži Bogu boli koje je utisnuo u tvoje tijelo. Prikaži svom zaručniku, Isusu Kristu trnovitu krunu, muke koje si pretrpljela za njega i napore tvoga apostolata. Isprosi nam, sveta Djevice, milost i. pomoć. Zagovaraj pred Bogom Papu, kojega si uvijek branila i moli za pobjedu svete Crkve.

Oče naš... Zdravo Marijo... Slava Ocu ...,
R. Moli za nas, sveta Katarino.
O. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se:
Bože, koji si blaženoj Katarini, odlikovanoj posebnom povlasticom djevičainstva i ustrpljivosti, dao da svlada navale zlih duhova i da ostane postojana u ljubavi tvoga imena, dozvoli, molimo te, da po njezinu primjeru pogazivši zlobu svijeta i svladavši zapreke svih neprijatelja, uzmognemo sigurno prijeći u tvoju slavu. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

petak, 27.04.2012.

Blažena Ozana kotorska 85 godina od proglašenja blaženom

27. travnja

Blažena Ozana Kotorska rođena je u mjestu Relezi iznad Kotora u današnjoj Crnoj Gori 25.studenog 1493 god. kao Kata (Katarina) Kosić.

Sačuvana predaja govori da je kao pastirica imala viđenje djeteta Isusa i raspetog Spasitelja koja ju je potaknula na savršeniji kršćanski način života.


Kotor

Kao 14-godišnja djevojčica silazi u Kotor (1507.) da bude kućna pomoćnica kod poznate obitelji Buća koja je dominikanskom redu dala više članova. U obitelji Aleksandra Buća služi 7 godina gdje je naučila čitati i pisati. Osim materinjskog jezika čitala je na latinskom i na talijanskom duhovne knjige, a osobito Sveto Pismo.

Kao dvadesetogodišnja djevojka 1514. sluša propovijed na Veliki Petak o muci Gospodina našega kako je bio uhvaćen i mučen, koja je duboko potresa da odlučuje živjet životom zazidanih djevica te se tako u još većoj mjeri posvetiti promatranju Muke Kristove, molitvi, pokori i dobrim djelima.


Tijelo Blažene Ozane

Uzima odjeću dominikanskih trećoredica (mantelati) i svom imenu nadodaje redovničko Ozana na čast dominikanke bl. Ozane iz Mantove koja je 1505. preminule na glasu svetosti. Mantelate su bile osobe koje su svojim pokorničkim životom bile javni prosvjed protiv humanističkim i renesansnog rastakanja moralnih vrednota kršćanstva u svojim sredinama. Živjele su po obiteljima ili u pokorničkim ćelijama budno prateći život i sva zbivanja svoje okoline.

Dobiva dozvolu kotorskog biskupa da smije živjeti kao zazidana djevica (kakvih je u Kotoru bilo na više mjesta) u pokorničkoj ćeliji uz kapelu sv. Bartolomeja (25. siječnja 1515.).

Sobica je imala vrata i prozor koji je gledao prema crkvi. Preko prozora je slušala svetu misu i primala svete sakrament (ispovjed i pričest), zatim i milostinju vjernika za svoje uzdržavanje. Vrata ćelije su se otvarale samo u slučaju teške bolest, a ključ je čuvao kotorski biskup.

Ozana se Bogu potpuno predala preko konteplacije, pokore i apostolata. U konteplaciji glavno mjesto zuzima moljenje časoslova s odgovarajućim svečanim obredima i to u određeno vrijeme. Dizala u ponoć da moli i u duhu sjedini sa subraćom redovnicima u Kotoru i cijelom redu. Svoju pokoru je uskladila sa propisima dominikanskih pravila i svog duhovnog učitelja.


Tijelo blažene Ozane

Nosila je košulju od kostrijeti, spavala je na pokretnim ljestvama sa pet prečki na spomen pet kristovih rana, umjesto jastuka imala je komad drveta pokrivenog priprostom tkaninom. Nikad nije jela meso a mliječnu hranu je uzimala tri put na tjedan, a ostala četiri je postila o kruhu i vodi, posebno petak i subotu (jer je u nedjelju uzimala pričest).
Na dan pričešćivanja nije uzimala druge hrane. Ozana razmatra muku Gospodnju i svoj život ispunja patnjom.

Bila je vješta vezilja koja je radila za kotorske gospođe te je tako skladno izmjenjivala molitvu i rad. Sve što bi zaslužila ručnim radom velikodušno je djelila gradskoj sirotinji čime je svjedočila ljubav prema bližnjima.

Još dan danas u kotorskoj katedrali se čuva tjelesnik koji je blaženica izvezla , na finom je platnu izvezla bijelom svilom na sredini križ sa znakovima Muke Isusove, a naokolo pri rubu čipke naslov Ostani vjeran do smrti i dat ću ti vjenac – život jer sam te ja odabrao,govori Gospodin . Ovaj je moj učenik hoću da ostane takav. (Otk 2,10; Iv 21,22).

I prije Ozane u Kotoru je bilo dominikanskih trećoredica koje su kao i ona živjele svaka za sebe. Ozana dolazi na zamisao da ih okupi na zajednički samostanski život. To postaje ostvarivo tek kad dominikanci napuste samostan kod crkve sv. Pavla i kad Ozana dobije dopuštenje da osnuje novi ženski samostan.

Tako nakon 7 godina (1521.) prelazi u novu ćeliju do crkve sv.Pavla jer je njena ćelija kod sv. Bartolomeja oštećena u potresu. Uz crkvu je osnovan mali samostan u koji pobožne kotoranke ulaze na Ozanin poticaj posvećujući se životu molitve i odricanja. Glas o njihovu svetom životu stigao do Rima pa im general dominikanaca Francesco Romeo daje dopuštenje 1547. godine da smiju nositi bijeli škapular, što je bio znak pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda.

Osjećajući da se približava kraj njezina života, zamolila je da je prenesu u crkvu sv. Pavla i tu je primila svete sakramente od svoga ispovjednika fra Tome Basca, dominikanca. Zaželjela je da joj čitaju opis Kristove muke iz Ivanova evanđelja. Sveto je predala svoju dušu Bogu u 72. godini života, nakon 52. godine uzornoga pokorničkog života.

Pune 52. godine života Ozana je provela zatvorena u ćelije gdje se molila i žrtvovala za mir i jedinstvo među ljudima, za obraćenje griješnika i za potrebe cijele Crkve.

Tijelo joj je neraspadnuto bilo u crkvi sv. Pavla do 1807. kada je francuska vojska crkvu pretvorila u skladište, pa je preneseno u crkvu sv. Svete Marije Colegate (Gospe od zdravlja), u Kotoru poznatija kao crkva Svete Ozane.


Vratnice sv. Svete Marije Colegate, Vasko Lipovac

Kotorani su svoju veliku sugrađanku nazivali trubljom Duha Svetoga i učiteljicom mistike. I pučani i plemići, gradski oci i biskupi dolazili su joj po savjete. Posebno se zalagala za mir u gradu i to među posvađanim velikaškim obiteljima, pučanima i vlastelom kao i među pojedinim građanima. Zato je nazvaše djevicom miriteljicom i anđelom mira.

Uvijek je rado primala svoje seljane i poticala ih na pravi kršćanski život, pa je mnogi smatraju apostolom kršćanskog jedinstva i zaštitnicom ekumenskoga pokreta.

Njezinom se zagovoru i molitvama pripisuje oslobađanje Kotora od Turaka 1539. godine o toj pobjedi svjedoči i danas natpis nad gradskim vratima, pisan latinskim jezikom. Već za njezina života ljudi su joj se utjecali u raznim potrebama, a odmah po smrti su je počeli častiti kao sveticu.

Podjednako je časte i pravoslavci i katolici. Ozana kotorska je ekumenska svetica ponajprije svojim životom i molitvom.

Postupak za proglašenje blaženom započeo je u Kotoru 1905. i sretno završen u Rimu, pa je 21.prosinca 1927. g. papa Pio XI. odobrio njezino štovanje.

Hrvatski kipar Antun Augustinčić napravio je sarkofag, u kojem se od 1963. nalazi njeno tijelo. Katolička Crkva slavi njezin spomendan 27. travnja. Zaštitnica je Kotora i Kotorske biskupije, za Splitsku metropoliju proglašena je zaštitnicom ekumenizma.


Molitva za proglašenje svetom blažene Ozane Kotorske
Svemogući Bože, tvoja je službenica bl. Ozana Kotorska svetim životom povezivala narode različite vjere i kulture i bila im je uzor pravog jedinstva. Molimo te da što prije bude proglašena svetom kako bi je zajedničkim slavljem zazivali narodi Istoka i Zapada, te u miru i jedinstvu promicali tvoje kraljestvo na zemlji, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Po Kristu Gospodinu našem.

Molitva blaženoj Ozani Kotorskoj za posebnu milost

S velikim se pouzdanjem utječem tebi, blažena Ozano, koja si još za života spremno pritekla u pomoć svima koji su se k tebi utjecali. Izmoli mi nebesku pomoć u ovoj mojoj potrebi … da mogu zajedno s tobom zahvaljivati Bogu i slaviti ga u sve dane svojega života. Po Kristu Gospodinu našemu.

Iz života blažene Ozane Kotorske

(Don Niko Luković, Blažena Ozana Kotorka, Kotor, 1965., str. 34)

Stupanje u Treći red svetoga Dominika

Prilikom kanonskog oblačenja Katarina je položila zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, te je promijenila svoje krsno ime u Ozana, na uspomenu blažene Hozane iz Mantove, preminule na glasu svetosti 1505., koje je uzela za uzor.

Pošto je primila na sebe redovničko odijelo, izgledalo joj je da život što ga je do tada provodila nije bio uredan, premdaje njen život bio uvijek neporočan i svet. Sve je njeno nastojanje težilo k tome da joj srce i duša budu čisti i bez ljage, kao što joj je bez ljage bijela dominikanska haljina.

Ostavivši svijet, prva joj je misao bila da od svoga srca napravi Bogu oltar na kojemu će paliti samo tamjan kreposna života. Bila je uvjerena da sve za čin svijet teži nije drugo doli cvijet koji zorom cvjeta, a predvečer vene.

Nastojala je, stoga, svim silama postići ono blago koje ni moljac ni rđa ne izgrizaju, radi kojega lopovi ne prokopavaju zidove i ne kradu ga!
Svaki je dan bivala revnija u vršenju svojih dužnosti, ustrajnija u djelima pobožnosti, sve savršenija u duhovnom životu, znajući kako kaže sv. Augustin: Tko u krepostima ne napreduje, taj nazaduje.

U prizemnoj ćeliji mlada je pokornica provela pune pedeset dvije godine u molitvi, postu i pokori, baveći se ručnim radom. Jedan njen životopisac veli kako su se Kotorani divili svetoj djevici, koja je znala i usred gradske buke naći pustinju, mir.

Ozana je trajno zahvaljivala Bogu što joj je udijelio milost da postane redovnica Dominikanskoga reda, toliko zaslužnog za Crkvu, znanost, umjetnost, i za sam Kotor.

petak, 20.04.2012.

Sveta Janja (Agneza) iz Montepulciana, dominikanka

20. travnja

Rođena je 28. siječnja 1268. u mjestu Gracciano u Italiji par kilometara udaljeno od Montepulciana, u bogatoj obitelji Segni.

Tijekom posjeta Motepulcianu sa obitelji imala je prigodu vidjet redovnice od "sacco" tj vreće, zvanih zbog toga što su za redovničko odjelo koristile isti materijal od kojeg su se pravile vreće. Susret s redovnicama je potakao da im se pridruži. Sa devetoj godini je ušla u samostan redovnica od "sacco"u Montepulcianu. Uskoro su redovnice vidjele koje blago imaju među sobom.


Crkva svete Agneze iz Montepulciana

U Montepulcianu se zadržala kratko tek neophodno vrijeme za početnu redovničku formaciju i biva premještena u novosnovani samostan kraj Viterba. 1283 godine sa samo 15 godina, s papinim dopuštenjem postavljena je na čelo samostana.

Nakon 22 godine, udovoljivši molbama stanovnika Montepulciana, pošla je u tamošnji samostan što ga je tu nanovo osnovala (1306.) pod Pravilom sv. Augustina. Nekoliko godina poslije stavila ga je punopravno i sasvim pod upravu Reda propovjednika, želeći da napreduje u evanđeoskom savršenstvu po pravilima sv. Dominika.

S velikom je ljubavlju štovala dijete Isusa i Majku Djevicu. Obogaćena darovima Duha Svetoga, postala je sjajnom svjetiljkom molitve i ljubavi. Kreposnim životom i ugledom ohrabrivala je duhove da promiču blagodati jedinstva i mira. Bila je dostojna da je sv. Katarina nazove "slavnom majkom dostojnom da je slijedimo u nauku i primjeru prave poniznosti".

Preminula je 20. travnja 1317. Benedikt XIII. uvrstio ju je u zbor svetih djevica 10. prosinca 1726.


Tijelo svete Agneze

Par mjeseci nakon smrti počela su se skupljati i zapisivazi svjedočanstva o čudima zadobivenim po zagovoru svetice. U njoj kao svjedoci čuda svjedoče poznati građani Moltepulciana. Upravo iz te knjige blaženi Rajmund iz Capue navodi niz zabilježenih čuda.

Uz tijelo svetice se veže par misteriozni legendi. Godine 1510 tijelo svetice počelo se znojiti krvavim znojem. Na lice joj je tada stavljena maramica koja je skupljala taj krvavi znoj.

Zbog velikog broja vjernika koji su dolazili hodočastiti tijelu svetice, tijelo je 1593 iz sobe u kojoj je ostalo nakon smrti premješteno je na glavni oltar. Nažalost bila je zanemarena činjenica da su zidovi oltara i cijela niša puni vlage što je na tijelu prouzročilo neke promjene.

Naknadno je maramica sa lica zamjenjena srebrenom maskom. 1691 braća dominikanci su masku poklonili mjesnom kotaru, a danas se nalazi u mjesnom muzeju. Ova maska je najvjerovatnije vijerno prikazala lice svetice. Iste godine stavljena je nova maska.


Srebrena maska odrazuje "pravi" izgled lica svete Agneze

1601 tijelo je presvučeno u svilenu odjeću koja je ostala do 1943 kad je svetica ponovno obučena u dominikansku odjeću. 1949 tijelo je zatvoreno u novi sarkofag sa brončanim poklopcom koji sadrži reljef u kojem sveta Katarina sijenska ljubi lijevu nogu svetice.


Sarkofag u kojem se kroz stoljeća nalazilo tijelo svete Agneze

Prvu i najvažniju biografiju svetice napisaoje blaženi Rajmund iz Capue 1366 koji je 50 godina nakon smrti svetice 4 godine boravio u njenom samostanu. Kroz to vrijeme imao je sreću slušat svjedočanstvo 4 redovnice koje su osobno živjele sa sveticom. Osim njih pričao je sa nekim drugi ljudima koji su živjeli u njeno vrijeme i koji su je poznavali. U rukama je osim toga imao spise iz samostanskog arhiva, a i sam je svjedočio osobno nekim čudima.

Iz Pisma sv. Katarine Sijenske, djevice, Kristofori, priori samostana svete Agneze iz Montepulciana

(Epist. 58: izd. P. Misciattelli, vol. I., Firenze, 1970., str. 218-219)

Posjedovala je nestvorenu ljubav koja je u njezinu srcu gorjela i nju izgarala


U ime Isusa Krista raspetoga i slatke Marije.

Predraga sestro u slatkom Isusu. Ja Katarina, službenica i sluškinja slugu Isusa Krista, pišem ti u predragocjenoj njegovoj krvi, želeći vidjeti tebe i ostale da slijedite stope naše svete majke Agneze.

Molim vas i zahtijevam da se držite njezina nauka i njezina primjera. Jer znate da vam je uvijek davala nauk i primjer prave poniznosti. Ta je krepost njoj bila glavna. A tome se nimalo ne čudim jer je posjedovala sve što treba da posjeduje zaručnica koja želi slijediti Zaručnikovu poniznost.

Posjedovala je nestvorenu ljubav, koja je neprekidno plamsala u njezinu srcu i izgarala je, jer je gladovala i žeđala za dušama. Uvijek je produživala molitveno bdjenje, a i ne bi na drugi način mogla imati poniznost, jer bez ljubavi poniznost ne može postojati: one, naime, jedna drugu hrane.

Znate li što joj je omogućilo da postigne savršenu i pravu krepost? To što se slobodno i svojevoljno odrekla sebe i što nije htjela posjedovati ništa od ovoga svijeta. Jer, dobro je ova slavna djevica razumjela da se onaj koji posjeduje dobra ovoga svijeta uzoholi; gubi ono malo kreposti poniznosti, počne prema sebi gajiti sjetilnu ljubav, ostaje bez osjećaja prave ljubavi, gubi volju za bdjenje i molitvu. Jer, srca koja su puna zemaljštine i sebične ljubavi ne mogu se ispuniti Kristom raspetim niti mogu iskusiti pravu i slatku molitvu. Kad je slatka Agneza to spoznala, oslobodila se sebe i obukla je raspetog Krista. Nije samo to učinila za sebe, nego to naređuje i nama. Tako vas ona obvezuje da se i vi toga čvrsto držite.


Niša na glavnom oltaru svete Agneze

Dobro znate, vi, Kristu posvećene zaručnice, da ne smijete posjedovati ono što je zemaljskog oca, nego valja da držite i posjedujete ono što je vječnog Zaručnika, jer ste njegove. Htjeti posjedovati dobra zemaljskog oca - to je pohlepa, koju moramo napustiti jer je došlo vrijeme odluke da se opredijelimo za Zaručnika i da posjedujemo njegovo blago.

A koje je blago Krista raspetoga? Križ, poruge, patnja, izspmjanje, žalost, ismijavanje i uvrede, dobrovoljno siromaštvo, glad za Očevom slavom i našim spasenjem.


Sveta Agneza iz Montepulciana

Kad budete posjedovale to blago snagom razuma »paljenog ljubavlju, postići ćete kreposti o kojima smo govorili: bit ćete prave kćeri u majke, i brižljive, i ne nemarne zaručnice. Zaslužit ćete da vas raspeti Krist primi, on će sam pred vama otvoriti vrata vječnog života.

Ne treba da više govorim. Zaronite u krv raspetog Krista. Uspravite se u pravoj revnosti i jedinstvu. Ako budete međusobno složne, a ne
razjedinjene, neće vam nauditi ni đavao niti će vam ijedno stvorenje oduzeti vaše savršenstvo. Ostanite u svetoj i slatkoj ljubavi Božjoj.
Isuse slatki, Isuse ljubavi.

nedjelja, 01.04.2012.

Knjižnica samostana svetog Dominika u Bolonji

Ulaz u knjižnicu se nalazi na kraju predvorja samostana. Dvoje skale vode na kata poviše škole koja je smještena u blagavaonici iz 13.st. Danas je tu sjedište teološkog fakulteta kojeg vode dominikanci.


Knjižnica svetog Dominika u Bolonji

U dnu hodnika se vide vide vrata koja vode u salon kojeg je 1497. dao sagradit pravnik Ludoviko Bolonjini za potrebe knjižnice. Nakon raznih namjena u zadnje vrijeme salonu je vraćena prvotna namjena te danas služi kao sala za konferencije.
Zidovi obloženi policama, barokni kasetirani strop, slika svetog Tome akvinskogu u ekstazi od Franceschinia na vrhu salona su jedini ukrasi.


Sala Bolonjini

Prolazeći kroz staklena vrata i spuštajući se par stepenica, dolazi se do renesansne knjižnice na tri broda, sagrađene 1466 po uzoru na „libreriju“ svetog Marka u Firenci. Restaurirana je 1959. te joj je vraćen nekadašnji sjaj i funkcija. Sastavni dio knjižnice je i barokno predvorje koje se nalazi pri dnu kolonada.


Knjižnica svetog Dominika Guzmana u Bolonji

Sveti Dominik je pozvao svoje fratre propovjedat Radosnu Vijest Evanđelja za spas duša. Reda Propovjednika međutim zahtjeva jednu posebnu stručnost koja se ne može steći bez jedne solidne i duboke teološke pripreme. Zato se u svakom dominikanskom samostanu posebna pažnja posvećuje crkvi i koru, mjestima određenim za propovjedanje i kontemplaciju, zatim knjižnicu - povlaštenom alatu produbljivanja Istine.

Da bi knjižnica mogla vršit svoju funkciju na najbolji način, potrebno je da bogata i svakodnevno obnavljana novim knjigama. Sveti Dominik koji je od svojih sinova tražio obdržavanje siromaštva, napravio je i jednu iznmku za knjižnicu dopuštajući joj jednu odreženu slobodu u kupovanju knjiga.

Librerija kako se starim vremenima zavala knjižnica zauzimala je centralni samstanski dio zgrade, na prvom katu, trebala je biti prozračna, osvjetljena i suha. Prostrana sala je bila opremljena policama i stolovima sa klupama za čitanje knjiga. Sve do 15. stoljeća knjige su bile pisane ručno na pergameni i zbog toga skupe. Zatim su došle štampane knjige na papir.

Kriterij za kupovanje knjiga je bio u funkciji teološke formacije. Bile su određene za korištenje od cijele zajednice. Kroz stoljeća zahvaljujući sistemtskim nabavkama, donacijama i ostavštinama, knjižnica je postajala najveće blago samostana. U teškim vremenima ukinuća Redova moćnici su uvjek gledali kako ogolit knjižnice. Ali sinovi svetog Dominika su ih uvijek i uz nemale žrtve obnavljali, zato što je za njih studij kao i molitva svakodnevna hrana njihovog poziva.

<	travanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (4)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (11)
Srpanj 2012 (6)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (5)
Ožujak 2012 (10)
Veljača 2012 (9)
Siječanj 2012 (15)
Studeni 2011 (5)
Listopad 2011 (11)
Rujan 2011 (13)
Kolovoz 2011 (14)
Srpanj 2011 (9)

Kalendar Reda Propovjednika

Svaki svetac u Crkvi je original. Nitko ne imitira drugoga. Kao što je svaka osoba u povijesti čovječanstva original, tako i Božja milost stvara originalne svece. U svakom svecu ćemo naći nešto što nema u drugom.

Prema knjizi: Fr. Innocentius Venchi O.P., Catalogus hagiographicus Ordinis Praedicatorum, Postulatio Generalis, Romae 2001. i prema dopisu Generalne postulature u Rimu od 22. VI. 2001.)


SIJEČANJ

3. BI. Stjepana Ojuinzani
4. Sv. Zdislava iz Lemberka u Češkoj
7. Sv. Rajmund iz Penvaforta
10. BI. Gundisalvo Amarantski
10. BI. Ana Monteagudo
11. BI. Bernard Scamacca
18. Sv. Margarita Ugarska
19. Bl. Andrija iz Peschiere
19. Bl. Antun della Chiesa
22. Bl. Marija Mancini
23. Bl. Henrik Suzon (Seuse)
27. BI. Markolin iz Forlija
28. Sv. Toma Akvinski
29. BI. Vilana de' Botti

VELJAČA

3. BI. Petar iz Ruffije
3. BI. Antun Pavoni
3. BI. Bartolomej Cerveri
4. Sv.Katarina de Ricci
Pepelnica ne dolazi prije.
7. Godišnjica pokojnih otaca i majki
12. BI. Reginald Orleanski
13. BI. Jordan Saski
16. BI. Nikola Paglia
18. BI. Ivan iz Fiesola ili bi. Angelico
19. BI. Alvar iz Cordobe
19 BI. Kristofor iz Milana
24. BI. Konstancije iz Fabriana

OŽUJAK

11. Pepelnica ne dolazi poslije
22. Uskrs ne dolazi prije.
24. Vigilija Navještenja Gospodnjega
25. Navještenje Gospodnje

TRAVANJ

1. Bl. Antun Nevrot
13. BI. Margarita iz Citta del Castella
14. BI. Petar Gonzalez (f 1246.)
17. BI. Klara Gambacorta
18. Bl.Sibilina Biscossi
19. BI. Iznard iz Chiampa
20 Sv. Janja (Agneza) iz Montepulciana
27. BI. Ozana Kotorska
28. Sv. Ljudevit Marija Grignon
29. Sv. Katarina Sijenska
30. Sv. Pio V

Uzašašće ne dolazi prije

SVIBANJ

1. Spasovo ne dolazi prije
3. BI. Emilija Bicchieri
5. Sv. Vinko Fererski
7. Bl. Albert iz Bergama
8. Zaštita BDM nad Redom propovjednika
10. Sv. Antonin iz Firence
11. Duhovi ne dolaze prije
12. BI. Ivana Portugalska
13. BI. Imelda Lambertini
16. BI. Egidije iz Vaozele
15. Bl. Andrija Abellon
19. BI.Franjo Coll Guitart
20. BI. Kolumba iz Rietija
21. Bl. Jacint Marija Cormier
24 Prijenos sv. oca Dominika
27. BI.Andrija Franchi
28. BI. Marija Bartolomeja Bagnesi
29. BI. Vrlim Arnaud
30. Bl. Jakov Salomoni

LIPANJ

2. BI. Sadok (oko 1260.) i 48 drugova
3. Uzašašće ne dolazi poslije
4. Sv. Petar iz Verone
8. BI. Dijana i Cecilija
10. BI. Ivan Dominici
12. BI. Stjepan Bande
13. Duhovi ne dolaze poslije.
18. BI. Hozana iz Mantove
20. BI. Margarita Ebner
23. BI. Inocent V.

SRPANJ

4. BI. Katarina Jarrige
4. Pier-Giorgio Frassati
7. BI. Benedikt XI.
8. Bl. Hadrijan Fortescue
9. Sv. Franjo Fernandez de Capillas i drugovi kineski mučenici
19. Sv. Ivan iz Kolna
13. BI. Jakov iz Varazzea
17. BI. Česlav Poljak
22. Sv. Marija Magdalena
24. Bl. Ivana iz Orvieta
24. Bl. Augustin iz Bielle
27. Bl. Robert Nutter

KOLOVOZ

2. BI. Ivanica od Aza
3. BI. Augustin Kažotić iz Trogira
8. Sveti Dominik
9. BI. Ivan iz Salema
12. Bl. Ivan Juraj Toma Rehm
12. Bl. Aimon Taparelli
15. Uznesenje B.D.M.
17. Sv. Jacint Poljak
18. BI. Manes
19. BI. Jordan iz Pise
23. Sv.Ruža Limska
26. BI. Jakov iz Bevagne
28. Sveti Augustin

RUJAN

2. Bl. Gvala iz Bergama
2. Bl. Ingrid iz Skanningea
4. BI. Katarina iz Racconigija
5. Godišnjica pokojnih ukućana i dobročinitelja Reda
6. BI. Bertrandiz Garriguea
7. Mihael Czartorysky (1944.)
7. Bl.Julija Rodzinska (1955.)
18. Sv. Ivan Macias
22. BI. Franjo de Posadas
22. BI. Hijacint Serrano Lopez i 19 drugova mučenika
24. BI.Dalmacije Moner
25. BI. Marko iz Modene
26. BI. Lovro iz Ripafratte
28. Japanski mučenici:
Sv. Dominik Ibanez de Erquicia,
Sv. Jakov Kyshey Tomonaga
Sv. Lovro Ruiz iz Manile i 13 drugova


LISTOPAD

3. BI. Dominik Spadafora
4. Sv. FranjoAsiški
5. Bl. Rajmund iz Capue
BI. Bartolomej Longo
7. Gospa od Ružarija
8. BI. Ambrozije Sansedoni
8. BI. Matej Carreri
9. Sv. Ljudevit Bertran
11. BI. Jakov iz Ulma
13. BI. Magdalena Panatieri
14. BI. Marija Poussepin
19. BI. Janja od Isusa Galand
21. Bl.Petariz Cittadel Castella
22. GODIŠNJICA POSVETE CRKVE
25. BI. Petar Geremia
26. BI. Damjan Finalborgo
27. BI. Bartolomej iz Vicenze
30. BI. Benvenuta Boiani
30. BI. Terencije Albert O'Brien
bl. Petar Higgins

STUDENI

1. Svi sveti Svetkovina
3. Sveti Martin de Porres.
5. BI. Šimun Ballachi
6. Bl. Alfons Navarrete i 125 drugova, japanski mučenici
7. Svi sveti Reda propovjednika
8. Godišnjica sve pokojne braće i sestara Reda
14. BI. Ivan Liccio
15. Sv. Albert Veliki
16. Bl. Lucija iz Narnija
19. BI. Jakov Benfatti
24. Vijetnamski mučenici
27. BI. Margarita Savojska

PROSINAC

1. BI. Ivaniz Vercellija
8. Bezgrešno začeće bl. Djevice Marije
16. BI. Sebastijan Maggi
22. Godišnjica odobrenja Reda
24. Vigilija Rođenja Gospodnjega
25. Rođenje Gospodinovo


Virtualno hodočašće u baziliku sv. Dominika - Bolonja


Dominikanci u Bolonji

Unutrašnjost bazilike svetog Dominika u Bolonji

Kapele u desnom brodu bazilike svetog Dominika u Bolonji

Kapela svetog Dominika u Bolonji

Arka svetog Dominika u Bolonji

Druge kapele desnog broda bazilike

Desni tranzet bazilike svetog Dominika u Bolonji

Sakristija bazilike svetog Dominika

Muzej bazilike svetog Dominika u Bolonji

Kor bazilike svetog Dominika u Bolonji

Lijevi tranzet bazilike svetog Dominika u Bolonji.html

Druge kapele lijevog broda bazilike svetog Dominika u Bolonji

Kapitularna dvorana u samostanu svetog Dominika u Bolonji.

Soba (cella) svetog Dominika

Klaustar svetog Dominika (klaustar mrtvih)














Free counters