Marketing
"Sestre od pokore", "Mantelate", "picokare" ....
Iz knjige "Životopis svete Katarine sijenske" blaženog Rajmunda iz Capue, donosim dio teksta koji opisuje tko su u Katarnino vrijeme bile "sestre od Pokore" ili "mantelate".
Te pripadnice nekadašnjeg Trećeg reda sv. Dominika živjele su u svojim obiteljima slijedeći pravilo svetog Dominika, posvećivale su se karitativnom radu, te okupljale na zajedničku molitvu. Duhovno vodstvo je bilo povjereno braći dominikancima.
Trećoredice je bila neka vrsta oznake koja ih je razlikovala od dominikanskih monahinja koje su bile pripadnice drugog Reda svetog Dominika i živjele su u klauzuri. Ponekad se dominikanske "sestre od pokore" - mantelate udružuju u zajednice, čime nastaju prvi samostani (aktivnih) sestara.
Krist puža Katarini dvije krune
U dalmatinskim krajevima takve specifične redovnice često su nazivane i picokarama sv. Dominika. Jedan od takvih samostana je i samostan svetog Martina smješten kod zlatnih vrata Dioklecijanove palače. U njemu već preko 600 godina žive sestre dominikanke.
Kroz povijest članice tog smostana (kao i drugih po dalmaciji) su bile obične pobožne žene, koje su živjele u zajednici, te su se malo više posvetile molitvi i karitativnim djelima.
Uzdržavale su prošnjom i ručnim radom. Molitva im je bila dio Ružarija, te nisu polagale zavjete kakve danas poznajemo, nego su polagale zakletvu koju je primao brat dominikanac zadužen za njihovu zajednicu.
Kroz stoljeća picokare (mantelate) bila su normalna pojava po dalmatinskim mjestima. Pitam se samo, kako bi današnje društvo reagiralo na pojedinaca ili pojedinku koji bi u vlastitoj obitelji (ili samostalno) živjela samostanskim životom po pravilu nekog Reda?
Katarina prima stigme od Križa
»SESTRE OD POKORE«
U ovom poglavlju objašnjavam što su dominikanske »Sestre od pokore«. O tome sam čitao i čuo govoriti od pouzdanih osoba iz raznih dijelova Italije. Sestre se spominju i u prikazima djelovanja našega sv. oca Dominika.
Taj divni branič naše vjere, Kristov vitez, revno je unapređivao stanje svete Crkve. Sa svojom je braćom izvojevao pobjede nad zabludama u Tuluzi i u Lombardiji. U raspravama o kanonizaciji sv. Dominika pred Vrhovnim Svećenikom, dokazano je da se samo u Lombardiji na njegovo propovijedanje i po čudesima obratilo više od stotine tisuća zabludjelih.
Otrovna naučavanja krivovjeraca tako su bila zarazila neke ljude, da su uza sva ta obraćenja ometali Crkvu u njezinim pravima i zadržavali njezina vlasništva kao da ih imaju po nasljednom pravu. Posljedica toga je bila daje Crkva ostala bez sredstava, da nije mogla suzbijati zablude i uzdržavati, kako joj je dužnost, svećenstvo i siromahe.
Gledajući takvo stanje, revnosni Dominik, koji je za sebe odabrao siromaštvo, podvostruči napore da vrati Crkvi imanja. Okupi oko sebe nekoliko bogobojaznih ljudi, većinom prijatelja, i njihovom pomoći osnuje udruženje s ciljem ostvarivanja crkvenih prava i odstranjivanja zlih posljedica krivovjerja. Kad je družba počela djelovati, Dominik je tražio dobrovoljnu zakletvu od svakoga pojedinca da će učiniti sve što mu bude moguće kako bi se taj cilj ostvario.
Prihvaćenu obavezu trebalo je vršiti uz cijenu života i gubitka imovine. Da se oženjeni članovi udruženja ne bi dali od svojih žena odvratiti od svetog pothvata, Dominik je i od njihovih žena tražio zakletvu, da neće onemogućivati muževe u tome radu i da će po svojim silama s njima surađivati.
Muževima i ženama koji budu vjerni svojim obećanjima, da im objasne način života, kako ga je sv. Dominik zamislio. Kako o tome nitko nije bio ništa zabilježio, neki otac svete uspomene, fra Munio iz Španjolske, koji je bio vrhovni poglavar Reda, pobrinuo se da o tome nešto napiše.
To je kratka povijest postanka i razvitka družbe. Danas je nazivaju Pravilom. Strogo govoreći, to nije redovnički život s nekim Pravilom jer ne uključuje tri redovnička zavjeta koja su bitna oznaka svakoga Reda i redovničkoga života.
Broj članica družbe je rastao, a zasluge Sestara nadaleko se pročuše. Zato papa blažene uspomene, Honorije IV, znajući za njihove velike zasluge, dopusti Sestrama da mogu prisustvovati službi Božjoj u crkvi Braće propovjednika i za vrijeme interdikta.
Papa Ivan XXII, koji je izdao dekret zvan Clementina protiv Begina i Begarda, objasnio je da se njegova osuda ne odnosi na dominikanske »Sestre od pokore« u Italiji te da se nimalo ne poriču vrijednosti ni zasluge njihova načina života.
Eto sam ti, čitatelju, objasnio zašto su u to vrijeme samo žene mogle pripadati toj družbi i zašto su Sestre u Sijeni odgovorile da nemaju običaj primati djevojke, pa ni mlađe žene, nego samo udovice neporočna vladanja.
Što sam ovdje ispričao našao sam u pisanim izvorima koje sam potražio po raznim krajevima Italije. Neke sam podatke doznao od vjerodostojnih muževa i žena, od starijih članova Reda braće propovjednika i od dominikanskih »Sestara od pokore«.
.
Post je objavljen 07.09.2011. u 10:52 sati.