Marketing
Moraš ići, makar umrlo!
Ljubav svete Katarine sijenske prema ubogima
Kad je Katarina spoznala da će se više približiti Gospodinu što obilnije iskaže milosrđe svome bližnjemu, svom se životnom snagom dade na taj posao.
No budući da nije imala ništa što bi mogla nazvati svojim, jer je bila redovnica s trima zavjetima, zamoli oca da joj dopusti davati milodare siromasima, kako joj savjest bude savjetovala, od onoga što je Gospodin dao njemu i njegovoj obitelji.
Otac joj vrlo rado dade slobodne ruke jer bijaše uvjeren da je svaki čin što ga njegova kćerka učini vođen Duhom Božjim. Nije to dopustio protiv svoje volje. Naprotiv, cijeloj je obitelji dao nalog: »Neka nitko ne smeta moju dragu kćer u davanju milostinje. Dajem joj u tome neograničenu vlast i ako hoće neka razdijeli sve što imam u kući.«
S takvim dopuštenjem dade se na djela milosrđa. Razboritost je bila naročita krepost koja je resila Katarinu, zato je pomagala u prvom redu one za koje je bila sigurna da se nalaze u teškoj oskudici pa i ako nisu tražili pomoć.
Sveta Katarina Sijenska djeli milostinju
Doznala je da u njezinu susjedstvu ima obitelji koje su u velikoj bijedi, ali se stide tražiti milostinju. Nije ni te zaboravljala. Dapače, poput sv. Nikole pošla bi rano ujutro do njihovih kuća noseći brašna, vina, ulja i do čega god bi mogla doći. Kao po čudu nalazila bi vrata otvorena. Ostavljala bi što bi donosila, zatvorila bi vrata i udaljila se.
Jednom je bila bolesna. Boljelo ju je čitavo tijelo i nije se mogla dignuti s ležaja ni stati na noge. Doznala je da neka siromašna udovica, nedaleko od njezine kuće, živi u neimanjštini sa svojom djecom. Katarina osjeti veliku samilost. Iduće noći pomoli se svome Gospodinu da joj dade zdravlje za toliko vremena koliko je potrebno da pomogne siromašnoj ženi. Rano ustane, pretraži kuću, vreću napuni pšenicom, jednu bocu vinom, drugu uljem i štogod je jestiva našla donese u svoju sobicu.
No jedno je bilo sve to pomalo unositi u sobu, a nešto sasvim drugo odnijeti do udovičine kuće. Njoj samoj to bijaše nemoguće. Ipak, uze sve, objesi uz svoje slabašno tijelo, nešto prihvati desnom, nešto lijevom rukom, nešto stavi na rame, drugo na leđa. Uz Gospodinovu pomoć uspravi se s tim teretom. Učini joj se da su sve te stvari izgubile težinu. Priznala je meni i drugim ispovjednicima da joj se činilo kao da na sebi ima slamku. A ipak, procijenio sam da je na sebi nosila oko pedeset kilograma.
Čim je jutarnje zvono zazvonilo (bilo je, naime, zabranjeno naći se na ulici prije toga znaka) Katarina, slabašna tijela i bolesna, s tim se teretom, kao da ništa nije na njoj, uputi prema udovičinoj kući.
Što se više približavala udovičinom stanu, osjećala je sve veću težinu tereta te je pomišljala da neće moći naprijed. Činilo joj se da se njezin ljubljeni Zaručnik želi našaliti s njom. Pouzdano se uteče Gospodinu te se uputi prema udovičinoj kući, uz napor, a time joj se zasluga povećala. Božja je volja bila da je gornji dio vratiju bio pritvoren.
Pruži ruku, otvori širom vrata i unese sav teret u kuću. Odlažući stvari probudi ženu. Katarina je htjela smjesta pobjeći, no Gospodin joj, kao iz šale, ne dopusti ni da se makne s mjesta. Snaga koju je isposlovala molitvom najednom je napusti. Prijašnja je slabost ponovno obuze te se ne mogaše ni maknuti.
Katarina poklana odjeću prosjaku
Malo smijući se, malo plačući, obrati se ponovno svome Zaručniku: »Preslatki, zašto me napuštaš? Držiš me ovdje kao prikovanu. Smijat će mi se ukućani a i prolaznici koji će se naskoro pojaviti na ulicama. Želiš li mi uskratiti svoju blagu naklonost koju si mi dosad uvijek iskazivao? Znam da nisam zaslužila pomoć. Molim te ipak, daj mi snage da se mogu vratiti kući.«
Pokušavala se maknuti s mjesta. Zapovjedi svome tijelu: »Moraš ići, makar umrlo!«Napokon joj s velikim naporom uspije da krene s mjesta. Uto se udovica digne i po odjeći prepozna svoju dobročiniteljicu. Nebeski Zaručnik kao da više nije mogao gledati koliko se muči, ponovno joj darova snagu koju joj je bio dao na početku puta, ali ipak ne onoliku.
Teškom mukom stigne kući prije sunca, baci se na postelju svladana umorom jer nije ozdravila nego joj je bolest bila samo ublažena. To što se dogodilo ovaj put, događalo se često, jer su je bolesti stalno pratile. Napadi bolesti i ozdravljenja nisu imali prirodne uzroke. Događali su se voljom Stvoritelja. To će nam postati jasnije kad budem opisivao pomoć Božju u pojedinim slučajevima.
Djelovi iz knjige "Životopis svete Katarine sijenske" blaženog Rajmunda iz Capue.
Post je objavljen 13.09.2011. u 23:40 sati.