Pogled izvana

Diego Marani – New Finnish Grammar
(U talijanskom originalu: Nuova grammatical finlandese)
(Koliko mi se čini, knjiga nije prevedena na hrvatski. Engleski prijevod dostupan je u elektronskoj verziji).

Ne znam kako knjiga zvuči u talijanskom originalu, no engleski prijevod kojeg sam čitao djeluje mi uvjerljivo i upečatljivo.

Ne znam gotovo ništa o životu autora, čak je i Google dosta škrt u informacijama o njemu, no imam osjećaj da je autor proveo dosta vremena na sjeveru Europe. Ne zbog toga što u knjizi često navodi imena finskih gradova i helsinških ulica – svatko to može pogledati na karti i na Google Earth, nego zato što kroz njegovu knjigu probija tipični nordijski nedramatični pesimizam kakvog srećemo i kod norveškog pisca Nobelovca Knuta Hamsuna.

Taj nordijski pesimizam nema u sebi fatalističko samosažaljenje kojem često teže slavenski pisci (i narodi), nego sadrži neku mirnu rezignaciju da je ljudski život dolina suza i da nam valja pokušati da bar preživimo ako se već ne možemo usrećiti. Privremeni bijeg iz tog pesimizma – mirnog ili ne – često se, kao i kod Slavena, traži i/ili nalazi u ispijanju žestokog alkohola.

Priznajem da ne znam puno ni o Finskoj, osim da se u originalu zove Suomi, da ima otprilike petinu više stanovnika od Hrvatske, i četiri puta veći GDP po stanovniku. Jan Sibelius je komponirao djela bazirana na finskom epu Kalevala koji se u knjizi često spominje. Bilo mi je drago pročitati nešto više o Kalevali, mada ostaje pitanje koliko je to bitno za sam tok i sadržaj knjige.

U prvih par stranica knjiga mi se učinila malo pustom ovako bez dijaloga, no zatim se priviknuh na izmjenu pasusa koje piše Sampo i pasusa koje piše doktor Friari, i koji zapravo s puno dinamike prikazuju relativno statičan život Sampa Karjalainena u potrazi za izgubljenim pamćenjem i identitetom.

Ostaje nerazjašnjeno odakle Sampo dobiva novac da može svakodnevno piti u hotelu, no nisam dao da mi takva sitnica pokvari inače dobru knjigu. Kraj je isto nastupio nekako naglo, kao da je autor došavši do klimaksa priče odlučio što prije dovršiti knjigu i predati ju izdavaču.

Zanimljiva su razmišljanja o utjecaju jezika na čovjeka, i koliko gramatika jezika kojeg govorimo određuje način na koji govorimo i mislimo. Utješilo me da Finci imaju 15 padeža (!), pa mi se naših hrvatskih 7 učinilo kao sušta jednostavnost …

Za nas iseljenike zanimljiva su razmatranja o tome da je svaki naučeni jezik samo maska, a samo je jezik na kojem smo odrasli „pravi“. Pred kraj knjige ima još jedan dio na sličnu temu:

We come into this world in one place only, and only there we do belong.
(Na svijet dolazimo samo na jednom mjestu na svijetu, i samo tamo istinski pripadamo).

When the hour of death draws near, even those who have spent their whole lives claiming they do not have a country will hear the sudden call of the place where everything began, and where they know they are awaited.
(Kad se približi smrtna ura, čak i oni koji su potrošili cijeli život tvrdeći da ne pripadaju nijednoj zemlji začuju zov mjesta gdje je sve počelo, i za koje znaju da ih očekuje).

Na kraju želim reći da mi se knjiga svidjela, da je kratka i brzo se pročita (176 stranica u engleskom prijevodu). I hvala prijateljici koja je izvukla iz čarobnog pretinca tu knjigu za koju nisam nikad prije čuo, kao ni za autora, mada je dobio nekoliko književnih nagrada u Italiji.

Danas je krasan sunčan dan kasnog ljeta. Na nebu ni oblačka, temperatura oko 22C, lagani vjetrić pirka šumom. Moj sin, naš pas Simon i ja krenuli smo na pješačenje pješačkom stazom Bruce Trail, koja se u duljini od oko 900 km proteže od Niagare do vrška poluotoka Bruce koji dijeli jezero Huron od Georgian Bay-a, u Jugozapadnom Ontariju. Ne, nije nam namjera bila da propješačimo cijelu stazu, nego odabrasmo dio do kojeg se ne moramo predaleko voziti, s namjerom da pješačimo oko dva sata, daleko od prometa i gužve.

Energično smo pješačili oko sat vremena stazom koja se najprije spuštala zajedno s potokom nabujalim od nedavnih kiša (ime potoka Silver Creek me podsjeća na tragače zlata ...), a kad smo malim mostićem prešli na drugu stranu potoka, staza se počela uspinjati na brijeg. Put je bio prošaran sunčanim i sjenovitim dijelovima, ali bilo je oko podneva i mi ljudi smo se znojili, a pas je dahtao. Tu smo zastali da se malo odmorimo prije nego krenemo natrag.
Kao pažljivi vlasnik psa, ponio sam sobom zdjelicu i bocu kupovne vode koju sam dohvatio izlazeći iz kuće. Sada sam natočio psu vodu u zdjelicu, da se napije po ovoj vrućini (Simon je 8 mjeseci stari labrador i još ne zna piti izravno iz boce). Pas je dva-tri puta liznuo vodu - i odustao!
Nakon kratkog odmora, krenuli smo natrag. Kad smo došli do parkirališta na kojem je bio naš auto, ponovo sam Simonu dao vode, no on ju je samo pomrisao, i nije htio ni liznuti. Čudno da nakon dva sata planinarenja po toplom suncu (a Simon još k tome ima krzno crnije od ugljena) pas nije žedan.
Ukrcali smo se u auto i nakon pola sata bili kod kuće. Čim je ušao u kuću, Simon je sunuo prema svojim zdjelicama i počeo halapljivo piti vodu kao da je upravo pregazio Saharu.

Dakle, pas je bio JAKO žedan ali nije htio piti vodu koju smo kupili u boci!!! Misleći o tome prisjetih se da se to već i prije dogodlo, samo nisam prvi put obraćao pažnju na to.

Zanimljivo pitanje je - što je u toj kupovnoj vodi da ju pas prepoznaje kao nepitku? Ili je Simon razmažen pijući vodu filtriranu reverznom osmozom iz našeg kućnog filtera?

Ne znam odgovor, ali za svaki slučaj ne ću piti vodu iz kupovnih flašica ako imam bilo koju drugu mogućnost. A to preporučujem i vama.