MoonRiver
31.03.2009., utorak
...
 Let us go then, you and I, When the evening is spread out against the sky Like a patient etherised upon a table; Let us go, through certain half-deserted streets, The muttering retreats Of restless nights in one-night cheap hotels And sawdust restaurants with oyster-shells: Streets that follow like a tedious argument Of insidious intent To lead you to an overwhelming question. . . Oh, do not ask, “What is it?” Let us go and make our visit. And indeed there will be time To wonder, “Do I dare?” and, “Do I dare?” ... Do I dare Disturb the universe? In a minute there is time For decisions and revisions which a minute will reverse. For I have known them all already, known them all: — Have known the evenings, mornings, afternoons, I have measured out my life with coffee spoons; I know the voices dying with a dying fall Beneath the music from a farther room. So how should I presume? ... Till human voices wake us, and we drown. T. S. Eliot |
Alone
|
Lying, thinking Last night How to find my soul a home Where water is not thirsty And bread loaf is not stone I came up with one thing And I don't believe I'm wrong That nobody, But nobody Can make it out here alone. Alone, all alone Nobody, but nobody Can make it out here alone. There are some millionaires With money they can't use Their wives run round like banshees Their children sing the blues They've got expensive doctors To cure their hearts of stone. But nobody No, nobody Can make it out here alone. Alone, all alone Nobody, but nobody Can make it out here alone. Now if you listen closely I'll tell you what I know Storm clouds are gathering The wind is gonna blow The race of man is suffering And I can hear the moan, 'Cause nobody, But nobody Can make it out here alone. Alone, all alone Nobody, but nobody Can make it out here alone. Maya Angelou *Zašto ova pjesma?! Kao odgovor na postojeće stanje u nama samima i prekrasnoj, otrovanoj državi. Sramota Vladajuće kaste okreće crvene, kurtizanske obraze od nas, preživljaća života. Bog sve vidi! A posljednji čin odigrat će se upravo onako kako su postavili predstavu... "Kraljevstvo za konja!" Ili druga varijanta: Postaviti konja za Senatora ili u našem slučaju Saborskog zastupnika, da nas izvuče iz krize! Svakako zanimljivo! Moramo im odati zahvalnost za odigrane uloge jer su nenadmašivi! *Zašto "ovakva" tema na mom blogu?! Jer sam jučer gledala Sabor i osjećam sram u njihovo ime, prepucavaju se tko je veći lopov. A kriza čeka pred vratima da dođe na red rasprave. Sramota! Čekajmo i mi zajedno s njom, možda jednom shvate da su ljudski životi u pitanju. |
30.03.2009., ponedjeljak
...
|
Kazalište mojih likova, progovara tišinu i težinu. Pjesmom hranim cvrkut ptice koja je nekoć pjevala moje snove. Rasplinuta stojim još jednom ... Vrijeme udara biljeg na nedorečenu ... ulogu života. Voli me, ovakvu, nesavršenu! To je dovoljno za početak. |
|
|
|
Predajem se! Vodi me.... Drugi način nikada nije ni postojao! Vrisak ostavljam u prošlom vremenu. Dalekom poput sanjive mene. Misliš li da sada gubim šarm? Predaja nikada nije slatka oku promatrača. |
29.03.2009., nedjelja
|
Danas sam se ogledala u suncu. Iako sam svjedočila kap kiše. Bila ta kap na trenutak, bila blizina suncu. Crno ili bijelo? Zar je bitno? Bitna je blizina i opojnost obje krajnosti, iste u njihovoj raznolikosti i prepoznavanju mene. |
27.03.2009., petak
Rekao si, ali sam s godinama zaboravila.
|
Koliko kaplji iz trećeg oka treba napadati? Da bih shvatila... Priliku u neprilici. Red u neredu, ili si mi rekao obrnuto? Baš se pitam. Rekao si, ali sam s godinama zaboravila. Ako sam ikada i čula. |
|
A što napisati kada je ispisano sve od davnina? Nisam ni maštala da ću biti darovana olovkom i puštena u svijet. Rečeno mi je da zabilježim svaku vlat trave i njezino predavanje Vjetru. Rekli su da učim od nje. Divim se cvijeću, ono svoj život dostojanstveno nosi. Da li ću ja dostojanstveno opravdati povjerenje olovke koja mi je predata, bez imalo sumnje. Ili ću sumnjom zapisati i današnji dan? Puštena u svijet ponora da svjedočim dan. Da svjedočim sebe. Utihnula sam i povukla se na pod, da ne okrznem druga bića koja vole svoje ponore. |
26.03.2009., četvrtak
|
Muk se nastanio! Diše svoju pjesmu. Odmaram dušu od bljuzgotina uma. I vjerujem. |
možda
|
Rasuta sam! Danas. A kada nisam bila u prepoznatom stanju? Šah s glavom na kraju stola. Moje oko dijeli njezino. Pomičem se za figuru straha na bijelo polje, tiho da se ne probudim. Bjelina polja plaši crnilo kojim sam zaronjena. Šah-mat za mene ili tebe? Bezbroj pitanja u podjeljenoj glavi. Crno, bijelo i narančasto po potrebi... Pitanja zauzimaju obojane stravove. Osebujnost figura interpunkcije, gdje konj pada na podvojenu glavu. Moju, istu, šahovsku... Možda sam trebala postati slikar. Možda sam trebala ostati sretna. Možda, i još jednom možda... Točka uzvraća upitnikom. |
25.03.2009., srijeda
---
|
"U proučavanju smisla čovjeka i života - znatno napredujem. Imam vjeru u sebe. Čovjek je misterij: ako provedete cijeli život pokušavajući ga shvatiti, nemojte reći da ste izgubili vrijeme. Bavim se tom misterijom jer želim biti čovjek." Dostojevski |
obečajem
|
Voljet ću te, obečajem, iako mi ne kupiš haljinu. Posložila sam stare, izgledaju ko nove. |
24.03.2009., utorak
...
|
"Man is free at the instant he wants to be." Sloboda zabila prste u mene... Da me pogura na njeno svijetlo... Da li želim biti slobodna ili volim robovati vlastitim navikama? Postajem ovisnik vlastite konfuzije i neshvaćanja da ja bilježim svoj Životopis. Godine, stoljeća iskustva me nisu ničemu naučila, osim kontriranju samoj sebi. Sati se bore da mi obznane da sam ja Stvaratelj svih nagaznih mina koje me iznenađuju eksplozijama duše. Vjerovati u sebe! Zar je to neizvedivo?! "There are truths which are not for all men, nor for all times." Voltaire |
23.03.2009., ponedjeljak
|
|
naslovnica dana
|
Crna rupa poprimila naličje moje malenkosti. "Jesam", ali riječi odoljevaju iskušenju da budu predočene naslovnici dana. Misao je dublja od ponude u glavi. Nastavak misaonih konstrukcija možda slijedi... (Još jedno nepravedno zdanje dana, slaže svoje kockice u piramidu još nepravednijeg oblika. Kako kontrirati kad zasluge gube svoju uslužnost...) |
22.03.2009., nedjelja
krugolov života
 Krugolov života lovi sam život. Ulov neuhvatljiv i neshvaćen... čak i od vlastitog autora, čije je remek - djelo. Bezbrižnost kiše svoju brigu slijeva na moja pleča, ionako teška da kaput jedva nose, a o šeširu da ni ne govorimo. Riječi časte ulice svojim plovom od sluha ka sluhu, iako trenutak izgovorenog, zabilježen nije. Dim cigareta onemogučuje mi pogled ili naznaku da takvo nešto postoji i živi među našim malenkostima. Nema se što zabilježiti? Doista nema! Kiša oslikava braznost nekih tuđih, meni neznanih ljudskih, naherenih šešira... neponosnih na glave koje pod njima vrludaju nogostupima . Zgrade koketiraju s nebom, jer nebo dobra udavača jest. Ni ptice više nisu kao nekad. Ošamučene svojim konfuznim letovima, zatvorenih očiju, obilježavaju još jednu tragnost na spomenutoj udavači. Nedjelja! Sretan joj imendan, imenovan njezinim, sedmorednim imenom. *stariji post koji danas uokviruje moje stanje/sranje |
21.03.2009., subota
biser drugog mora
|
Postala sam hrid, suhe boje. Bridim za sobom Trčim po labirintu vlastita hrama, i ponekad se uhvatim u bijegu. Vjetar razbija misli na slogove. I čujem poneki plač... Negdje... U daljini ili sebi? Davnoj. Krugolov života, pleše svoj krug. Ljubičasto vidim slike... i mislim da opet počinje oluja jednog doba; mog doba u kojem biser pada u drugo more. |
20.03.2009., petak
...
|
budem obečajem sve što želiš jednom vjeruj pripisat ću neznatnoj sebi tvoj rukopis u maloj sobi plavoj visjet će ova muka na stropu i gledati mene ravno u oči odnjet ću pobjedu vidjet češ |
|
"God, if I can’t have what I want, let me want what I have." |
19.03.2009., četvrtak
|
"If God did not exist, it would be necessary to invent him." Voltaire Inspiracija otišla s mukom na kavu. Neminovan rasplet pri dolasku Mirovnih snaga. Cigarete padaju umjesto vojnika. Rat sa samom sobom gubi smislenost, a i besmisao je poplavio. Postajem još jedna slika na zidu, križno-upitne vrijednosti. Ti, da li me gledaš dok me okovima obznanjuješ? Izmišljena jesam! Da li si i Ti? Tvoja obješena Slika oslikala obrnuti upitnik. |
18.03.2009., srijeda
u podne M!
 Volim te u podne! Jako! (Ne razumiješ?!) Nakon podneva još jače. (Još ne razumiješ?) U blizini najjače! (Jasnije?) U dubini, najstrastvenije. (Sad si shvatio!) Naslikao si me svojom gitarom, plavih nota koje ponekad ne čujem. Udišem toplinu tebe... boli jer mi ni tada nisi dovoljan. Trepavice zapetljane s mojima, pogled ne skreću. Iako ih ponekad gledam sa strane, dok mislima upotpunjuješ sliku svijeta. Koliko riječi od mene išćekuješ? Znaš da su nejasne i kaosne kada ih poredam poput vojnika u neravni slijed. Promukla sam od neznanja da ti približim ovo Čudo koje te voli. Imaš... Mene. Ljubomorom ću rasparati vlastitu utrobu! Vrištati, mučiti, otuđiš li svoje blistvo... od mene naopako zaživljene. Nazdravljam mojoj nejasnoj autodestrukciji sarkazmom koji podcrtavam. Dan je darovan novim lovcem u žitu. Da, loviš me i spašavaš od provalije vlastite tragikomedije. Don Quijote, koji riješava problem vjetrenjača u suprotnom biću. To si ti, književni junak mog nezgrapnog, izgužvanog života; života koji je zamalo završio u smeću sa ostalim boemskim krasopisima kojima se obznanjujem. Iako ne razumiješ što želim jednadžbama samoglasnika izračunati... Vjeruj, vjerujem. Tebi... Skladno posloženom i zaljepljenom na darovanu biljku, koja olovkom obrubljuje oči. Istima te gleda, voli, obožava! Da riječima prenesem prikaz i odraz postojećeg stanja u stabljici, deblu, kako god me želiš prepoznati... nije nužno poznavati fiziologiju podvodnog bilja da bi prepoznao osnovne informacije o građi i osnovnim dijelovima svojeg karmičkog nasljeđa. Posložit ću svoje nadnevke u dnevnike i darovati ti godine u kojima sam rasla bez tebe. Sad sam tvoja i želim ispreplesti svoje korijenje s najljepšim cvijetom koji mi je darovan, čist premisama lica u pijesku koje sam davno gledala u dubini nekog mora. Vječnog i našeg. Vječnost nastavlja korak, kao da nikad nije ni stala. More i dalje šumi kao da nije ni prestalo kada je ugledalo naš susret. Volim te M! Nisu li te tri riječi bile dovoljne?! L |
17.03.2009., utorak
druga ja, ona prava
|
Totalno drukčiji od drugih... u istoći baze podataka proživljenih životnih puteva. Zar ću koračati tuđim, starim cipelama urezanim puteljcima?! Odbijam takvu opetovanost u nedostižnim neambicijama vlastitog duha. Vinut ću se, makar nakon toga nagazila na minu i prasnula u crnu rupu bezgrešnog nauma. Drugačija, uvijek i isključivo!!! Zar postoji nešto drugo??? Cigareta ishlapila, nebo se predalo, a ja vrludam svojim putem u vjetrenjači Alise... Zanimljiva režija mene u meni nad samom sobom. |
16.03.2009., ponedjeljak
...
|
"Dobro jutro, pjevaju ptice..." Koje ptice? Gdje su? Netko nas stvarno zaje... Raspored, nepostojan u odnosu na postojanost. Toliko bi toga trebala učiniti, ali ne činim... Moja osobina, na koju sam ne/ponosna. Ispiti se ne polažu sami, iako ja duboko vjerujem u takav rasplet faksovskih ishoda. Učenje ostalo na prošlogodišnjoj kavi! Kako se probuditi iz ovog sna koji hrće vrlo glasno? Možda s pojavom ptica koje ne pjevaju, moram nagaziti na njihov trag kako bih ih ugledala u letu. Teret tereti sam sebe, a i mene! Jer dopuštam... |
15.03.2009., nedjelja
...
|
Gdje god bila, bila sam ista. Bila sam trenutak sebe onda u sadašnjosti. Svileni trenutci nisu bili dovoljni da bi me prozvali imenom. Popetljala sam nadnevke nekadosti, a putevi otvaraju novi bescilj. Ciljala sam se nišanom i mačevala sa svojim krilima. Otpadala malo po malo, ali sigurno i temeljno. Nisam zabilježila list papira na travi, već na sebi, goloj od prosutih riječi. Izigrana sam, prevarena, ali postojana. Igru života si mi zadao, ali pobrkao si pravila i uvjete na koje smo oboje pristali. Još malo, mislim... Gledat ću Tvoje zrcalne oči i vidjeti da sam sve načinila sama! Mogao si me uputiti na moju krivnju i otvoriti uzlet. Mogao si! |
13.03.2009., petak
Testament?!
|
Molim vas da ne bacite kamen na mene što zborim neke čudne riječi. Zapisivala sam ih, ali muk je bio snažniji od izgovornih čini kojima sam urekla samu sebe. Nisam htjela povrijediti nikoga od Nebeske gospode, iako je moj naum bio blizak Njihovim mjernim jedinicama mog života. Pokušala sam molitvom i mislima doći do Vas, ali ste mi teret oslikali leđima od kojeg nisam pomaknuta ni jednu jednadžbu u kojoj sam zapisana i proračunata. Voljela sam nekoć davno, ali računica ljubavi je drugačija od mojih snova. Sve što sam željela je da budete ponosni na Vašu osebujnu Pjesmu, jar ste mi i stihove darovali. Zacrtali svaki segment mog života. Zašto mi ni jedan u potpunosti ne odgovara? Htjela sam ostati čisto, netaknuto biće, možda sam ćak i mogla. Ako nisam ispunila svoje životne zadaće, potrudit ću se pohvatati slova u zraku i sastaviti sebe. Dopustite mi da zablistam i progledam kroz nevid kojim sam se počastila, nazdravila i otpila u njegovo ime. Dopustite, to je sve što tražim... Vrijeme i Vas stiže mojim sekundama! |
12.03.2009., četvrtak
...čekanje?!
 Čekanje! Sada sam u toj fazi... koja traje već neko vrijeme, ali udara pečat u ovom darovanom trenutku. U čekanju sat odmiće svojim sporim, nesportskim otkucajima. I baš mi nije drag. Vrijeme je razvodnjeno i dosadno, gotovo bezvoljno. Uhvatila sam sebe kako udišem teži zrak, znam da nije od cigareta kojima se bezuspješno davim. Svodim priču na barem mali otplet zapetljane situacije. Kako dalje kad me sat ne prepoznaje?! Otkucava vrijeme paralelno okršaju samnom. Dvojim da li kavu popiti odmah ili je produžiti na cijeli dan, iako je kratka. Ispijam njenu gorčinu koja nalikuje na tekučine života. gorko... Ali opet, zašto ne uživati u išćekivanju? Možda donosi nešto pozitivno na ovoj stranici koja ne biva pročitana. Od čekanja sam urezala sebe na mjestu. Svi jure za svojim životima, kao da ih jedva stižu. Ja čekam, čekam sebe još jednom iza naznačenog ugla. Postoji mogućnost da se konačno i ugledam! A i da stranica bude konačno okrenuta. |
11.03.2009., srijeda
...poletjeti?!
 Jučer sam bila opečena, danas oplakana. Sanjala sam neobične snove, kojih se plašim. Plašim se svojih riječi koje sam ondje izgovorila, mislila sam da ih na ovoj stranici jave nikad neću izreći, te osuđivala druge zbog istih. Sramim se što sam u snu možda hrabrija, iako se toj hrabrosti ne divim... bojim je se... Jutro je klasikom kišnih kapi s premazom oblaka započelo današnji dan. A ja na mjestu stojim poput kipa, zamrznutog od vriska... noći... Nečasni snovi ostaviše me pod maglom dojma... iz kojeg se koprcam pazivši da ne okrznem Dotičnog nekim začuđujućim pogledom. Osuđena sam na redove riječi i njihovo međunožje. I opet taj osjećaj straha i bola. Molim samu sebe da stanem i podržim pomaknuto biće. Dan obečava, da li ću i ja odraditi obečavajuću ulogu?! Molim da me podrži i otvori okno mog prozora da poletim put vlastitog života! MoonRiver |
10.03.2009., utorak
...osjetiti?!
 Toliko žudim nešto reči, a ne kažem ništa. Hrpa riječi izgužvana umjesto papira. Bacam ih u koš koji ne hvata njihov pad... Nastavljaju letjeti po sobi i vješaju se o zidove poput slika. Pogled na oslikano zidno platno boli. Jer crvena bojica podcrtava sumnje. I to najgore moguće, u mene samu. Tragam, a zlato pronalaze drugi putujući glumci. Prstom ukazujem sebi što ću slijedeće učiniti. Odlazim! Opraštam se od platna iako svojim vješanjem vječno podsjeća da sam mogla... Mogla sam odraziti sebe, samo da si mi dopustio... Ti veliki Pjesniče. Koji svoje dvosmjerne ceste i stihove bacaš pred mene, a onda ih otuđiš i praviš se da me ne poznaješ. Kada me Ti povrijediš, razapinjem sebe na četiri strane svijeta. Jer koji je smisao sumnje u Tebe? Što želiš iz mene izvuči? Više nemam dijela sebe koji nije ranjen, koji bih ti mogla podrediti. Molim za malu stanku, pauzu prije nastavka ove grčke tragedije. Želim osjetiti... jednostavno osjetiti. |
... bijeg?!
 Sunce! bljesak u oči peče koprenu navlačim da zatamnim pogled bijeg? ne, već preživljavanje ljepote koja prštanjem obznanjuje sebe, sreću i mene na opisanoj slici. ponekad volim sebe! ta ljubav boli. |
09.03.2009., ponedjeljak
...pometena, ometena?!
 Kao da nebo slika svoje raspoloženje mojim očima. Zrak biva ispunjen težinom. Dah je nemoguče udahnuti! Osjećam se kao riba... neugoda me ljušti. Vlati trave trepču mojim očima, jer trepavice pogubih u hodu, kao i korake... Ostavljam tragove, kako bih vješto pronašla povratak. Možda kad nas nebo naslika Suncem! Iako je i to upitna slika! Mislim da bunim samu sebe nekim nepostoječim osjetilom, koje mi diktira stanje svijesti ili bolje rečeno nesvijesti. Koliko još vremena treba da oživim? Koliko molbi trebam uputiti put neba? Da li me itko može počastiti toliko traženim odgovorom? Neka mi kaže taj veliki Netko kada počinje život za ovo Čudo koje je stvorio na svoju sliku i priliku. Iako prilike ne vidim na oknu svog prozora kroz koji učestalo buljim. Gledam prirodu u sjeni smoga. Nalikuje na mene! Možda sam trebala biti promuklo stablo! Koje je odčašćeno mislima. Živi zato da bude... Koliko još šamara koje sebi učestalo nabijam o glavu, u glavu, na glavu? Kako sam napisala, naslovnice dana kod mene su svedene na neekskluzivne vijesti. Vjerojatno jer nisam članak pisala ja, iako sam molila autorizaciju. Moram shvatiti da Autor ipak nisam ja! Autor oslikanog stabla koje želim biti, daruje svoje autograme nama, vječnim lutalicama u vlastitoj duši, kako bi nam ukazao koliko još i kamo krenuti. Ponekad otkrijem neki trag, ali ga zametem mislima. Zameo, omeo, pomeo me vjetar! |
...tragičnost?!
 Shvatila sam da se dresiram navikom. A ta navika je da svoja "neobična" stanja dijelim. Ponekad i mučim nekim svojim pomalo nejasnim zaključcima. Nejasno je i meni, pokušavam shvatiti bujicu riječi koju ispisujem. Više-manje uspješno! Zakomplocirala sam sebe "do daske". Kaosna osoba! Baba koja spominje neku votku, u odsutnosti asa. Ali što napisati pri naletu pomalo vještičjih stanja?! Da napišem neku pjesmu o Suncu? Rosi? Cvijetu? Vještija sam u "mljevenju" riječi i stvaranja kaosa mašinom za rublje. A i rublje perem s riječima! Možda od tamo "flekavost" i nedorečenost pranja. Nisam se pomamila za smislom koji ionako gubi smislenost čim ga konstatiram. Možemo zaključiti da nije lako biti ja! To mi se čak i sviđa. Isprepletenost čudim osjećajima koji vrše pritisak, da mi tlak skače. Kosa osjećanja isplela najdužu pletenicu da zavitla mnome, na žalost mene same. Tragedije koplja lome u potrazi za završetkom. Pozitivnim, nadodala bih! |
08.03.2009., nedjelja
...ljubomora?!
|
Oči zapletene o nizove riječi. Ne vide ništa osim misli. Kava hladna, poput beznadne duše. Obilježja obilježila i malo smrtnosti od koje ne skrivam pogled. U naletima sebe siluete brišu trag... a vosak kapa po mojoj glavi. Misao korača ponosno nad svojim pobjedama. Jer predaja nad crvenim mislima je ipak došla u obzir. Predvidljivo! Kontrola misli, vrhunac dana. Ne poštuje se pravilo preživljavanja, već vučem konop o koji se vješam. Crvena lutka, marioneta, ja... Samu sebe upravljam u neželjenim smjerovima. Sramim se same sebe što dopuštam taštini da preuzme vodstvo. Zloba osjećaja obdarenog crvenim mislima cvijeta! Strašila života dočekala su me i ovaj put. Prepustila sam se... jer ta strašila udariše temelje u meni samoj. Začetnica ovog ljubomornog pokreta. Čestitke tragikomičarki! |
06.03.2009., petak
...čestitka...?!
 Bum, tras, baba, dečko, as... Karte bačene na dvoličje naličja. I još jednom u krug, zbog magije. Bijele, crne, ne znam! Točka, ja, upitnik, ti. Ili je bilo obrnuto? Ne sjećam se interpunkcijskih stavova! Borba hamletovske Alise je neizbježna. Podvojena ličnost uskličnika. Da, da... i ja se bunim redoslijedom. Stigao vlak novog šetališta želja. *nanizan još jedan rođendanski dar vlastitom bitku, bisernom crnilu! odštampan životopis života ili je proces u tijeku!? |
05.03.2009., četvrtak
...
 Dramatika dramatizira, nastavak slijedi.... opet, još jednom... zbog dodatne dramatike. Gdje li je bila preko noći dok sam skladala sebe u pjesku i kulu sagradila od vlastitog nosa? Parala nebo istim i podučavala mutne dubine. Mutnost u meni, samnom, ja. Križ na leđa i plivaj u nepredvidiva mora. Činim to! Plivajuči sobom, raščlajujem valove na melodije nastanka, postanka, kaosa. Biljeg, još jedan, kontrira jučerašnjem. Gube redoslijed i učinak. Moram, mislim i tako u nedogled. Mučim riječi svojim mazohističkim pristupom. Smijeh rasparuje utrobu pri zlom činu. Ovo more dubinom dubi mene. Postajem plava! Možda od onih davno zabijenih biljega koji se nisu isprali u pranju. Možda ni neće. Neiskorijenjive mrlje životnog ciklusa/cirkusa! Sasvim svejedno. Jer obilježena jesam, ne mogu reči da nisam. I opet taj smijeh vrši sarkazam nadamnom. Križ plovi na jednu stranu i vuče ovo posrnulo biće u nepovrat ili je to možda povrat? Ne vidim! Jer sol grize umorne, nevidne oči. Preglednost mene u Tebi, jednom. Kad budem hrabra suočiti se s konačnicom dame iliti vječne drame. Jednota svjedoči Sebe! A i cigareta je pri kraju... |
04.03.2009., srijeda
...
 Kada li sam postala beskučnik u vlastitom tijelu? Hramu moje duše? Nekad, kad sam vjerovala sebi i iznevjerila istu. Tu istu sada nosim u glavi luđačkog pogleda. Nazdravit ću vinom crvenilu života, da podcrta i slijedeću stranicu... Listovi papira preliveni mnome. Nisam mislila da ću se opeči jezikom i njegovim uplivom na mjesto zločina. Ali jesam. Zločin nadamnom činim i svjedočim! Duhovite riječi nasmijaše same sebe. Grom i to gdje! Da naslikam sebe kistom? |
Svetost tebe
|
Izbacivanje rečenica iz sebe poput vatre, otrovne... Otrovne jer me žari njezin miris bespomočnosti. Nisam li jedan dan "bila", a ovaj više nisam. Okrznuh se u prolazu noseći kabanicu da prekrijem kišnost oka. Hodala sam pored tebe, sjenovito i stjenovito. Opet ta manipulativnost riječi što kosom kosi redke, rijeke izdaha. Udahnula sam tada, kišu, mrtvu, opjevanu... Opjevavajuči svetost tebe jer svetost je bila u tebi, mirisu i darovanoj kiši. Nebo je vrištalo od pomisli na dogođeno ili je to bila jeka, jeka mene u ništavilu groba. Nisam ti rekla ništa, jer znao si sve, i više od svega. Korak je bio težak, ispod netom oplakane kabanice. Oprala sam kosu da je prepustim pranju kišnih padalina. Svetih. Ne pitaj zašto! Zbog tebe. Ti si razlog svih sumanutih riječi i djela, vriskova i nadanja... Iako nada gubi popločenost ceste. Ta kabanica, ja, i ti, negdje, baš ondje, svemiru podarismo dan. Dan kao svaki drugi, ali naš dan. Još uvijek idem tom stazom, bez tebe... Miriše na ljiljane, kojima te okitih, a cvijetnost ne umire. Barem ne tvoja, vječna i zazidana u kamenu mog života. Bila sam, taj dan, tvoja... još uvijek jer naučio si me meni samoj. Teška zadaća! Otvorio duh i pustio da poletim, bez tebe. Let se sapliče o korake, ali znam da je duboko u meni zacrtan. Ti! Još jednom ti! Uvijek ti! Jedino ti! Trenutak kabanice progledao mi je sakriveno treće oko. Vidim te nasmiješenog. Negdje! A bio si ovdje. Volim kišu jer miriše na tebe. Nebo će ispisati stavku zaleđenog života i dopustiti mi da "budem", bez tebe... Grobnost tebe zazidala je mene... Ljiljani i dalje mirišu! |
...
|
Hvala na pokušaju razumijevanja skovanih riječi, za koje ni sam autor ne zna što, kako i zašto je htio reči. Jednostavno prsti predu po tipkovnici i naizmjenično nabadaju slova pri napadaju monstruoznih misli. Kako reči? Nemoguće za ispisati, jer misli vrludaju po čudnovatim predjelima ovog pomaknutog bića. Pitate se pomaknutog od čega?! Od života, vlastitog... Kao da ga živi netko drugi, a ja bezuspješno citiram i svjedočim njegovo postojanje. Doista kaos vlada među nama, jer popuštamo sebi da citiramo vlastite misli bez sadržaja. Želimo da nas čuju, da dokažemo sebe još jednom, i tako svaki dan. A dani odlaze u nepovrat nas samih! Vrijeme nam je zadato, rokovi su na izdisaju. Mi se borimo s omačama oko vrata i lovimo sebe po ispisima na našim blogovskim zidovima. Ulov neuhvatljiv! Ali djelotvoran, po potrebi. |
03.03.2009., utorak
...
|
Da sam onda barem znala tko sam sada. Besmisao, kao i bačena rečenica! Mogla sam upoznati i preduhitriti sebe u pokušajima, otkušajima... Bljeskom sekunde naznačiti bitnost trenutka. Ali nisam! Nisam upoznala toliku nepoznanicu pod kojom se predstavljam samoj sebi. Ove krize identiteta sam odavno trebala razriješiti i upoznati to pomaknuto biće koje mi prkosi. Prkosi koraku zabačenom u idućem, nadobudnom danu. Kolike li sam nepoznanice samoj sebi postavila kao krunu?! Tešku od misli koje pod njom roje i zbore. Nisam bila bitna, nisam ni sada, možda jednom... Ovo kraljevstvo smutnje koje me časti svojim dvorom, prezirem. Zaglavlje života odmotava sag, a saga počinje... još jednim upitnikom. A jedan upitnik rađa drugi... Koliko još zapleta do kraja ove tragikomične dame, zabuljene i zadubljene u sebe, toliko da se još jednom ne vidi? Ne vidi dalje od krune koja joj zatamnjuje pogled na zrcalni vidokrug vlastitog života. Još jedna tama i drama. Dobar dan! |
Tebi
|
pjesmu sam napisala odavno Tebi... ali je nisam obznanila ni sebi... riječi krhke jesu kada o Tebi zborim... gubila sam te polako i nesigurno... baš poput nas... predala se Tebi i vjerovala u našu vječnost... otišao si, od mene daleko poput onostranosti, jer onostranost Te resi i voli... nisam Ti rekla mnogo, ali sam rekla sve... sebe sam rekla Tebi... razlike među nama nepremostive, a opet takva bliskost... dah mog duha... da, bio si, još uvijek, ponekad... ni sama ne znam ili znam... često gledam naše slike i pokušavam prepoznati sebe na njima... nepoznanicu oka u oku... da li bi ostao duže da sam popamtila riječi kojima sam ti se darivala... voljela... Tebe... za vječnost... jer njezin si najdragocjeniji dio... mislim na tebe, učestalo i stalno... kao da si kralježnica mojem duhu koji pada poput sjene... bez Tebe... ljubavi moja, vječna... opet gubim riječi iskaza zahvalnosti što sam imala čast biti "jedna od" u Tvojem životu, jer i to je puno... ljuta sam... ne pitaj zašto... razlozi ne pamte svoje začetnike... vjerojatno znaš sve stavke mojeg osjetilnog stanja kada si u pitanju Ti... ali ne dam Te... nikome... jer me boliš... a bolnost Tebe volim... nije li život neobična putanja nas vječnih sanjara? godine izmiču a Ti negdje "jesi"... znam pored mene jer vidim sjenu na zidu... volim tu sjenu! |
...uvid u stanje...
|
Malo lepršavosti u zamračenom zraku. Opet i opet ja... a nigdje traga meni. Trag nestao u nestajanju... Odavno prolaze putevi pored mene, stojim i ne čujem ništa. Ništavilo je ugoda mom sluhu. Zvijezde gledam iz profila i sviđa mi se ono što vidim... Vidim. |
02.03.2009., ponedjeljak
Izgaranje... mene
|
Da raščlanimo svakodnevicu na članove nestajanja. Još jedan biljeg bljedila dana. Udaren! Ravno na moju dušu. Biljezi obilježili moju utrobu i rubnost kože. Smisao suza gubi se u suznosti i više ne znam za koga i zašto...? Nikada nisam ni znala. Predaja suznim padalinama gubi volju nad ovim bićem, pomaknutim od okrutne stvarnosti. Zapalila sam svijeću svog života da vidim što će slijedeće počiniti. Iako mi se čini da plam miruje s ponekim trzajem, varam se! To izgaranje sam ja! Predavanje svojeg bitka sebi i tebi. I jesam! Počinjem toga biti svijesna, ponekad. Ali i to je nešto! Svetost i svijetlost mene! Možda mi se čini da mirujem ali "bivam" na mjestu... i to puna. Trebam prihvatiti statičnost koja čini divovske korake. Možda ne naoko ali u duhu prevaljujem milje... Darovati sebi svetkovinu života jer u njoj leži i naum naših života! Poštivanje sebe iznad svega, jer dragocjenost duha nam je darovana i obilježena našim postojanjem. |
01.03.2009., nedjelja
...
 Kročiti životom u njegovim cipelama... Dvosmjernost ceste pokazuje put... Ali kuda da krenem kad stope obznaniše svoje postojanje ondje gdje nisam... Jednostavno krenuti u potragu... Potragu za njim... Da li je zaslužio svaku moju suzu? Ćak i povišenje tona? Kada ne shvaća mene, duboko u sebi... Bježati vječno u starim cipelama i vapiti odgovore... Možda je stvarno dosta... Jer i dosta ima svoje granice izdržljivosti... Ne mogu više biti uz tebe jer mi se ne sviđa moj lik u tvojim očima.. Prerasta u veliku nepoznanicu, a računske operacije ne mislim riješavati... Brojevi Nas, gube smislenost...Jer su pogrešno proračunati i to isključivo našom zaslugom... Ne bježim, nego gledam bolnoj istini u širom otvorene oči... I boli, boli... Što me ne prepoznaješ po stoti put... Jer dala sam ti sebe u potpunosti, ogoljenu i vječnu... Trenutak u kojem me nisi shvatio rekao mi je više od brbljavih, dvosmijernih riječi... Kako da obznanim sebi da te nikada nisam istinski ni upoznala? A misao me prevarila obznanivši mi jedino tvoje ime... Boli, jako... Istina! |
