U koricama dima cigarete...trula, zgažena... visim o vlastitom vratu.
Sjena na zidu, ja na podu.
Nemiri naviru opet... iz podnožja odlučno oblače stare nakazne maske i plaše.
Gosti koje sam dočekala s kavom u ruci, pepelom u kosi, vrišteći od bola vlastitog izopačenog lica.
Svijeća je zastala u svom izgaranju.
Točka je zaboravila svoje značenje, ako ga je ikad i znala.
Da sam barem Sven!
Pitao si me davno... kakvim se okom vidim?
Obrnutim, crno-bijelim, ali mojim... okrutnim i pomaknutim od saznanja sebe same.
Dah sam te molila, još uvijek ga molim... žedna ostajem, a želje ne priznajem.
Pitao si me jednom davno... kako bi se htjela vidjeti?
Odgovor je izostao u tišini mene.
Tišina i ja zavoljele smo jedna drugu... ostala je samo jeka tvog davno-sadašnjeg pitanja.
Volim tu jeku.
Zato što je tvoja, kao i moja tišina. Sveta.
A svetost savršenstvom diše... eto mog daha!
|