MoonRiver
09.12.2009., srijeda
 Put se rastopio pod prstima. Sagorila i ja... nevjernim proročanstvom okamenjena. Blistav dan naslikao postavu dana... ipak, tmurnost oku bježi i leži. Tuga, druga ja, a mogao si reći duga! Razbijenih očiju i dalje vidim... čak pomalo još uvijek vjerujem. Grad si sagradio na meni... drevni, tamni, bolan grad! Blagdanski dah više ne miriše slatko... nekada jest, dok vjera nije bila topiva poput voska. |
02.12.2009., srijeda
 U koricama dima cigarete...trula, zgažena... visim o vlastitom vratu. Sjena na zidu, ja na podu. Nemiri naviru opet... iz podnožja odlučno oblače stare nakazne maske i plaše. Gosti koje sam dočekala s kavom u ruci, pepelom u kosi, vrišteći od bola vlastitog izopačenog lica. Svijeća je zastala u svom izgaranju. Točka je zaboravila svoje značenje, ako ga je ikad i znala. Da sam barem Sven!  Pitao si me davno... kakvim se okom vidim? Obrnutim, crno-bijelim, ali mojim... okrutnim i pomaknutim od saznanja sebe same. Dah sam te molila, još uvijek ga molim... žedna ostajem, a želje ne priznajem. Pitao si me jednom davno... kako bi se htjela vidjeti? Odgovor je izostao u tišini mene. Tišina i ja zavoljele smo jedna drugu... ostala je samo jeka tvog davno-sadašnjeg pitanja. Volim tu jeku. Zato što je tvoja, kao i moja tišina. Sveta. A svetost savršenstvom diše... eto mog daha! |
