MoonRiver
28.02.2009., subota
...
|
Biti krošnja stablu svog života. Lomiti život na pola u potrazi za nepravdom... Predati se istoj... Ne opet... Dopuštavam nepravdi da polomi moje procvijetale grane... A naum je bio drugačiji... Trebala sam samo uputiti na učinjene pogreške... A dopustih da pobjedi i zazida me u vlastito stablo... Koliko ću puta još padati na tom ispitu...? I svojim vjerovanjem nepravdi vrijeđati ostala stablena bića koja mi daruju hladovinu vlastitog... Nepravda zavodničke, zmijske oči ima... Ne prepustiti im se... Već ići onim naumom koji mi je i popločio put... Pronači krhku istinu u granju prostrom pod krošnjom neba... I vjerovati darovanom stablu... Poruka meni samoj, a i Vama po potrebi:  |
26.02.2009., četvrtak
...
 biti vječnost koja živi svoj trenutak u onostranosti. bez suvišnih pitanja i besmislenih neodgovora. samo osjetiti ushit sebe u biću koje te nosi. razveseliti svoje hamletovske oči. disati. koliko dugo molim taj udah? rasteže se kroz pjesme u pjesmu. kao da je sažet u trenutku ispisivanja sebe. |
|
|
...
 Dobro jutro, Suncu i meni! Malo odmjeravanje snaga za početak. Još uvijek sam vidno potrešena onim, krvoločnim hororom koji sam sinoć gledala. Iako sam mislila da sam prerasla strahove nakon takvih filmova, prevarila sam se. Ipak, idemo dalje u horor dana. Mislim da ga ni onaj sinoć ne može nadmašiti. Da li ga išta može nadmašiti? Potkupljenog potkupljivim mislima, koje variraju kako im njihova kaosnost diktira. Misli su doista destruktivni dio bića, teško ih je kontrolirati, a jedna užasna misao rađa drugu i tada nastaje panika i anksioznost. Užasno sam nemirna! Osjećam da se ne mogu opustiti i "biti". Nego stalno sebe trujem "Što bi bilo, kad bi bilo?!" Nažalost to mi je postala nova mantra koja "uljepšava" svaki novi dan. I opet to prepuštanje! Pa kako uljepšati svoj život?! Znam da apsolutna sreća ne postoji. Nikad joj nisam ni težila, nažalost! Možemo reći da sam neambiciozna kad je riječ o životu i kategorijama sreće. Ali kako odrastaš polako počinješ uviđati činjenicu da snovi nisu realno stanje i s vremenom se od njih otuđiš. Žalosno ali istinito! Nekad je mašta bila dovoljna da oboja moj bezbojni svijet. Ali više ne. Kako ostati vječno dijete? Bez naznaka opterečenja koje pritišće sve ljude. U kakvim grčevima živimo? Dokazujemo se obitelji, prijateljima i na vrhuncu, sami sebi. Cijeli život neko dokazivanje da postojiš i da vrijediš! To je zamorno. Ne možemo živjeti život do srži našeg bića, iskristalizirati naše unutarnje "jastvo", i kako uvijek kažem jednostavno "biti". Biti ispunjen samim sobom i ovim prekrasnim Suncem, što resi naše zjenice. Kada ćemo shvatiti da smo sretna bića, ali eto svjesnost nas je napustila još pri pomisli na spomenutu mantru. |
My bloody Valentine´s - doživljaj i odživljaj!
|
Dakle, večeras sam bez riječi. Ako je to uopće moguće! Ali moram Vam prenjeti događaj, odnosno preživljani film. Bila sam u kinu, gledala sam onaj film My bloody Valentine´s. Jednom rječju :STRAŠNO! A sad malo opširnije: Toliko krvi i rasporenih utroba nisam ni pomišljala da ću ikada vidjeti. S obzirom da je u 3D produkciji, osjećaj je kao da si prisutan cijelim ustrašenim bićem. Uglavnom, glave, zubi, metci su letjeli pravac moje glave. Večinu filma sam imala zatvorene oči, jer vidjeti glavu kako se odvaja od tijela, zube koji lete prema meni, odvajanje lijeve strane glave od desne, nije bilo nimalo probavljivo gledati. Da ne zakinem doživljaj ljudskog tijela u vešmašini! Film bi bio ok, da nije sve tako doslovno prikazano. Preživjela jesam, ne mogu reći da nisam jer ovo piskaram. Zahvaljujem svojem bratiću koji me usmjerio na ovaj film, s naznakom da jedino stablo izleti iz ogromnog ekrana, zanemarivši litre krvi i komade tijela koja pršte i lete ravno u oči. Hvala Bogu na 3D naočalama! Joooj, strahota! Dobro da nisam kupila najveće kokice jer bih ih bezuspješno probavila, pravac ekipa koja je sjedila ispred mene. Vriskovi gledatelja su bili strašni i nezasitni! Dobro će nam doći psihijatar! U jednom trenutku sam imala osjećaj da su svi osumnjičeni, uključujući publiku i mog dečka, koji je imao "čudan" osmijeh. Kasnije sam shvatila da ni njemu nije bilo nimalo lako, jer sam ga stiskala za ruku pa je dobio podlijev krvi. Što reči na kraju ovog posta?! Ako mislite da ste dobrih živaca, još boljeg želuca i imate psihijatra u rezervi, toplo preporučam ovaj doživljaj, Vašim očima, koje će nadam se ostati u vidnom stanju. (ljubitelji ovog filma, nemojte se ljutiti na moje tragikomične opaske. zahvaljujem!) Jedva čekam Petak 13. u 4 mjesecu, samo ovaj put bez 3D doživljaja! |
25.02.2009., srijeda
... postavka dana...
 Režiram vlastitu postavku dana! Pomisao na takvo nešto? Bezvoljnost! Sad još samo trebam sebe uvijeriti da sam spremna iskoračiti na scenu dana. Ovog oblačnog i kronično bezperspektivnog. Predaja mi se svako malo okrzava s majmunskim umom. Na izmaku sam ali moram dalje! Sama sebe uništavam, što je najtragičnije... Ali predaja glavnih glumaca nije dopustiva ni u jednoj predstavi. Zar ću ja odustati u svojem životu, gdje sam glavna glumica? Ne! Bar ću pokušati odživjeti ovu srijedu, u nadi da će druga biti bolja. Nabacit ću sebe na svoja leđa i zakoračati ponosno! Usne ću darovati crvenom bojom, da poljube sivi dan. Jednostavno odživjeti ono što čeka da bude odživljeno, jer tako je zapisano. |
24.02.2009., utorak
Da li je moguće biti?!
 Biti ili ne biti u srži svoga bitka? Prepustiti se ili odpustiti? Čekati? Čekati neki početak, dok živim u nečekanju, i to vječnom...? Glagoli stižu imenice i s njima odmjeravaju obraze, a kava se odavno ohladila. Kategorije iščekivanja, počinju nalikovati na bijeg. Bijeg, najvjerojatnije od same sebe, u nadi da će me netko nači i počastiti pronalaskom.... Ali takvi ishodi postoje samo u mojim ljubljenim bajkama, koje sam kao dijete proždirala maštom. Da li je istina da pretjerano konzumiranje bajki može od čovjeka stvoriti sanjara?! Bijegovi u snove, poput Trnoružičinih, uvijek su mi bili neizbježni i učestalo posječeni. Ponekad mislim da sam zabludom otvorila oči života i to u čovječjem liku, a ne onom bajkovitom, ispis na stranici papira... koji dječje duše obožavaju. Ta nevinost odvedena u vječnost i obilježena mojom pečatnom dušom. |
...
|
poletjeti, letjeti i na vrhuncu odletjeti. trenutno sam u fazi poljetanja... a ni to da napravim kak spada! grohotan smijeh mi rasparao biće. |
zamračena
 dajte nam naše snove. vratite prošlost i dopustite nam slavlje mašte. zašto bivamo pokradeni svakim novim danom? zašto? molila bih odgovor! okviri ograđuju ono što u srži jesmo. sama sam i ogoljena bez onakve sebe, kakva sam nekoć bila. vilica je zabodena u mozak, kao slamka za pamčenje. pomračenje u dubini mene. |
...čekam i "jesam"...
 bljesak i više nisam, nema me već tako dugo, da ni ne pamtim tragove pogubljene u prašini darovanog trenutka. nekad bijah, blistava, i mislila stalna. nestajem... u daljini... ova zakrčenost i potjera za pronalaskom me pomalo plaši. valjda će moj nalazak biti slavlje mene same na krasopisu neba. čekam i "jesam", za vječnost samospoznaje. |
biti
|
okusnost mene u čašu se cijedi. mirišem na kupine, najcrvenije. jučerašnji dan preživjeh s gorčinom ovog okusa. bol gutanja sata, dana rezbari mi utrobu. želim udahnuti svoje snove koji se pogubiše od strašila strahova. biti bezbrižno ona tko jesam. kako je to teško! biti što jesi. bez osudnih pogleda beskičmenjaka, koji se skrivaju u svojim kritikama. |
Nepovrat
|
Bijeg u nepovrat trenutka, šutljivog poput zraka, kaosnog poput neba, dubokog poput duše, mirnog poput groba.... Nepovrat zabilježen urezbarenim sjećanjem na nekadost. Nepovrat u samom sebi. Isti trenutak, druga, raznolika, neprepoznatljiva ja ili Ti. Nepovrat o nepovratu, kroz nepovrat u nepovratu sa smiješkom u muku stoji. Sat zastao da s Nepovratom stoji i zbori....o Povratu? Povrat, ondje, negdje, visoko ili blizu, čeka dahnost. Dah se dahu vraća u Ne/Povrat. Biser u dubini mora će valovima šumiti Tvoje ime! |
23.02.2009., ponedjeljak
Cigarete padaju poput vojnika... a baba igra s votkom na iskap...
|
Pa kak da ne?! Još bumo i crvenu olovčicu zeli za ispis dokumentaraca na vlastiti blogovski zid? Iako ni to nije zanemarujuča aktivnost. Vratimo se još jednom na domaću, rusku votku, na iskap... Jer dan ponovno resi već viđeno! Pa kaj je meni?! Jel ima pomoći na ovome veeelikom svijetu?! Odgovor mi je znan. Nema!!! Vapaji moji više nigdje ne stižu, čak ni do Vas blogeri moji.... jer Vas more neke Vaše more... Dok pišem cigarete padaju jedna za drugom poput vojnika u borbi za boljim sutra, iako često ni sami ne znaju za koga i zašto?! To pitanje i meni postavlja upitnik nad glavom! Za koga i zašto?! Znam zbog sebe, mene, kako god to želite zvati, jer u dubini naših majušnih dušica bije to srce koje sebe obožava, unatoč silnim polemikama sa tipkovnicom! Čak je i tipkovnica premorena, a o monitoru da ni ne govorimo... Kao što sam davno napisala; Karte su pogrešno bačene... Asovi su pali nekome drugom, a ja igram s ovom babom što piše i jedva diše... |
Labuđi gnjev
|
večeras ću otpjevati "Labuđi pjev". večeras odlazim od života. odustajem! smisao besmislenost pronalazi u ovoj truloj, hamletovskoj duši. misao postaje pogubna a njihov redoslijed više ni ne pratim. ima li što teže od majmunskih misli? koje divljaju u kavezima naših sivih stanica. kamena bol razara sve što udari svojom teškom rukom, tako i mene. glupu u svojem najglupljem svijetu, još glupljih snova. mrzim ponedjeljak i sebe u njemu! |
...
|
besmisao korača kroz hodnike strave ovog nezapaženog bića, i smije se kako brzo osvaja pobjedu. ne tražim ništa, samo želim biti. biti ono što mi je prostrto pod stopala. teško prepoznajem sebe, osjećam da se nikad nisam zbližila s ovim ukrasom od bitka. ali nastojat ću... bar još neki sat u ovom vremenu.  |
Životopis zapisan rođenjem
|
Suncobran sam postavila nad glavu da bih ga tvoja nazočnost obmanila. Obmanilo se sve, jer u obmani i mi dišemo. Jedan korak naprijed i pogubim se u tri nazad. Nazadujem! Zanimljivo! Neke riječi i meni su nejasne ali ih shvačam, kad se potrudim i razmislim, otvorim svoj vilinski duh. Moje trenutno stanje vidljivo je pogoršano, jer se ne prepoznajem pa kako češ me onda ti prepoznati? I bježim ili je ovo način pronalaženja sebe?! Pišem i raščlanjujem sebe da shvatim shvatim najdublje dubine oceana koji nam je darovan, a ne pličak kojem se svi prepuštaju, u strahu da se ne potope pronalazeči sebe... Jer ne znaju od kuda početi i ostaju ondje gdje su stali. Nigdje! U Životopisu Života, stavka Rizika je zapisana i prihvačena našim potpisom, rođenjem. Ja nisam poput drugih i odbijam takva biti. Zato što to prezirem, prepuštanje i opuštanje u trenutku bez pogleda na nešto više, nevidljivo ljudskim zjenicama. Znam da je prokletstvo stalno tragati ali ne mogu drugačije. Nisam stvorena za omanji svijet, prožet reklamama i životarenjem života tek toliko da prođe... Možemo reči da sam vječni boem još vječnijeg staža, jer unatoč dvojbama, smatram da je to dar od Boga. Treče oko kojeg sam i više nego svjesna, poezija koju upijam... Sve je to bilo u opisu uloge koju sam na svoja pleča preuzela potpisavši Životopis vlastitog rođenja. Dobrovoljno i ponosno! Život je divan onakav kakvim ga ja zamišljam. A ne ponavljanje sebe iz život u život... Učim na svojim pogreškama, ponekad. Ali nitko od mene neče učiniti roba, pobjeđena monotonijom života. Ne! Rađe ću završiti kao Bobočka, Nastasja, Karenjina, Zarječna... ubijena vlastitom ljubavlju i idealom da takva ljubav postoji. Za svoja uvjerenja ću se boriti do posljednjeg daha! "Dok živim ovdje ja uvijek pješke, idem i mislim,mislim i osječam kako rastu moje duševne snage... I sada znam, razumijem... da u našem svijetu nisu važne slava ni sjaj, sve ono o čemu sam sanjala. Važno je da čovijek umije nositi svoj križ i vjeruje. Ja vjerujem i nije mi teško!" A. P. Čehov // Galeb  |
