MoonRiver
18.03.2009., srijeda
u podne M!
 Volim te u podne! Jako! (Ne razumiješ?!) Nakon podneva još jače. (Još ne razumiješ?) U blizini najjače! (Jasnije?) U dubini, najstrastvenije. (Sad si shvatio!) Naslikao si me svojom gitarom, plavih nota koje ponekad ne čujem. Udišem toplinu tebe... boli jer mi ni tada nisi dovoljan. Trepavice zapetljane s mojima, pogled ne skreću. Iako ih ponekad gledam sa strane, dok mislima upotpunjuješ sliku svijeta. Koliko riječi od mene išćekuješ? Znaš da su nejasne i kaosne kada ih poredam poput vojnika u neravni slijed. Promukla sam od neznanja da ti približim ovo Čudo koje te voli. Imaš... Mene. Ljubomorom ću rasparati vlastitu utrobu! Vrištati, mučiti, otuđiš li svoje blistvo... od mene naopako zaživljene. Nazdravljam mojoj nejasnoj autodestrukciji sarkazmom koji podcrtavam. Dan je darovan novim lovcem u žitu. Da, loviš me i spašavaš od provalije vlastite tragikomedije. Don Quijote, koji riješava problem vjetrenjača u suprotnom biću. To si ti, književni junak mog nezgrapnog, izgužvanog života; života koji je zamalo završio u smeću sa ostalim boemskim krasopisima kojima se obznanjujem. Iako ne razumiješ što želim jednadžbama samoglasnika izračunati... Vjeruj, vjerujem. Tebi... Skladno posloženom i zaljepljenom na darovanu biljku, koja olovkom obrubljuje oči. Istima te gleda, voli, obožava! Da riječima prenesem prikaz i odraz postojećeg stanja u stabljici, deblu, kako god me želiš prepoznati... nije nužno poznavati fiziologiju podvodnog bilja da bi prepoznao osnovne informacije o građi i osnovnim dijelovima svojeg karmičkog nasljeđa. Posložit ću svoje nadnevke u dnevnike i darovati ti godine u kojima sam rasla bez tebe. Sad sam tvoja i želim ispreplesti svoje korijenje s najljepšim cvijetom koji mi je darovan, čist premisama lica u pijesku koje sam davno gledala u dubini nekog mora. Vječnog i našeg. Vječnost nastavlja korak, kao da nikad nije ni stala. More i dalje šumi kao da nije ni prestalo kada je ugledalo naš susret. Volim te M! Nisu li te tri riječi bile dovoljne?! L |
