MoonRiver
11.03.2009., srijeda
...poletjeti?!
 Jučer sam bila opečena, danas oplakana. Sanjala sam neobične snove, kojih se plašim. Plašim se svojih riječi koje sam ondje izgovorila, mislila sam da ih na ovoj stranici jave nikad neću izreći, te osuđivala druge zbog istih. Sramim se što sam u snu možda hrabrija, iako se toj hrabrosti ne divim... bojim je se... Jutro je klasikom kišnih kapi s premazom oblaka započelo današnji dan. A ja na mjestu stojim poput kipa, zamrznutog od vriska... noći... Nečasni snovi ostaviše me pod maglom dojma... iz kojeg se koprcam pazivši da ne okrznem Dotičnog nekim začuđujućim pogledom. Osuđena sam na redove riječi i njihovo međunožje. I opet taj osjećaj straha i bola. Molim samu sebe da stanem i podržim pomaknuto biće. Dan obečava, da li ću i ja odraditi obečavajuću ulogu?! Molim da me podrži i otvori okno mog prozora da poletim put vlastitog života! MoonRiver |
