Izbacivanje rečenica iz sebe poput vatre, otrovne... Otrovne jer me žari njezin miris bespomočnosti. Nisam li jedan dan "bila", a ovaj više nisam. Okrznuh se u prolazu noseći kabanicu da prekrijem kišnost oka. Hodala sam pored tebe, sjenovito i stjenovito. Opet ta manipulativnost riječi što kosom kosi redke, rijeke izdaha. Udahnula sam tada, kišu, mrtvu, opjevanu... Opjevavajuči svetost tebe jer svetost je bila u tebi, mirisu i darovanoj kiši. Nebo je vrištalo od pomisli na dogođeno ili je to bila jeka, jeka mene u ništavilu groba. Nisam ti rekla ništa, jer znao si sve, i više od svega. Korak je bio težak, ispod netom oplakane kabanice. Oprala sam kosu da je prepustim pranju kišnih padalina. Svetih. Ne pitaj zašto! Zbog tebe. Ti si razlog svih sumanutih riječi i djela, vriskova i nadanja... Iako nada gubi popločenost ceste. Ta kabanica, ja, i ti, negdje, baš ondje, svemiru podarismo dan. Dan kao svaki drugi, ali naš dan. Još uvijek idem tom stazom, bez tebe... Miriše na ljiljane, kojima te okitih, a cvijetnost ne umire. Barem ne tvoja, vječna i zazidana u kamenu mog života. Bila sam, taj dan, tvoja... još uvijek jer naučio si me meni samoj. Teška zadaća! Otvorio duh i pustio da poletim, bez tebe. Let se sapliče o korake, ali znam da je duboko u meni zacrtan. Ti! Još jednom ti! Uvijek ti! Jedino ti! Trenutak kabanice progledao mi je sakriveno treće oko. Vidim te nasmiješenog. Negdje! A bio si ovdje. Volim kišu jer miriše na tebe. Nebo će ispisati stavku zaleđenog života i dopustiti mi da "budem", bez tebe... Grobnost tebe zazidala je mene... Ljiljani i dalje mirišu! |
< | ožujak, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |