MoonRiver

09.03.2009., ponedjeljak

...pometena, ometena?!

Kao da nebo slika svoje raspoloženje mojim očima. Zrak biva ispunjen težinom. Dah je nemoguče udahnuti! Osjećam se kao riba... neugoda me ljušti. Vlati trave trepču mojim očima, jer trepavice pogubih u hodu, kao i korake... Ostavljam tragove, kako bih vješto pronašla povratak. Možda kad nas nebo naslika Suncem! Iako je i to upitna slika! Mislim da bunim samu sebe nekim nepostoječim osjetilom, koje mi diktira stanje svijesti ili bolje rečeno nesvijesti. Koliko još vremena treba da oživim? Koliko molbi trebam uputiti put neba? Da li me itko može počastiti toliko traženim odgovorom? Neka mi kaže taj veliki Netko kada počinje život za ovo Čudo koje je stvorio na svoju sliku i priliku. Iako prilike ne vidim na oknu svog prozora kroz koji učestalo buljim. Gledam prirodu u sjeni smoga. Nalikuje na mene! Možda sam trebala biti promuklo stablo! Koje je odčašćeno mislima. Živi zato da bude... Koliko još šamara koje sebi učestalo nabijam o glavu, u glavu, na glavu? Kako sam napisala, naslovnice dana kod mene su svedene na neekskluzivne vijesti. Vjerojatno jer nisam članak pisala ja, iako sam molila autorizaciju. Moram shvatiti da Autor ipak nisam ja! Autor oslikanog stabla koje želim biti, daruje svoje autograme nama, vječnim lutalicama u vlastitoj duši, kako bi nam ukazao koliko još i kamo krenuti. Ponekad otkrijem neki trag, ali ga zametem mislima. Zameo, omeo, pomeo me vjetar!