Robert Fulghum

Sve što trebam znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješćaniku dječjeg igrališta. A evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u toalet.
Topli keksi i hladno mlijeko su zrdavi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi – svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se da ruke i ne udaljavaj od svojeg prijatelja.
Ne zaboravi da ČUDA POSTOJE!

Sve što trebate znati, sadržano je negdje u ovom popisu. I zlatno pravilo, i Ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav život. Uzmite bilo koje od tih pravila, i dodajte mu teške, odrasle i zvučne riječi i primjenite na život svoje obitelji, posao, državnu politiku, svijet u kojem živimo – i vidjeti ćete da će pravilo ostati jasno, točno i čvrsto. Pomislite, koliko bi bolji bio svijet kad bismo svi – oko tri popodne pojeli malo keska i napili se mlijeka i zatim prilegli da malo odspavamo. Ili kad bi se sve države pridržavale pravila da svaku stvar vrate onamo gdje su je našle i da počiste nered za sobom. Kao što je istina, ma koliko smo već odrasli, da je, kad izađemo u svijet, najbolje držati se za ruke i ne udaljavati od svog prijatelja.

Baština
Jedina sigurna baština koju možete ostaviti svojoj djeci i jedina vrijedna baština koja se ničim ne da procijeniti je čvrsta vjera u Boga kojom ste, Bogu hvala, i sami prožeti.
Vjerujem čvrsto da će vaša djeca vidjeti bolje dane na zemlji, nego što ste ih vi, jer čvrsto vjerujem u pobjedu kršćanstva u ovom divovskom hrvanju dvaju svjetonazora: materijalizma i duhovnosti, krvavoga nasilja i slobode dostojne čovjeka, sotone i Boga.
Taj veliki Bog neka i dalje bude ponos vaš i vaše obitelji.
bl. Alojzije Stepinac

Drugoga optužujemo
Drugoga čovjeka optužujemo zbog neznatnih pogrešaka, sebe opravdavamo i zbog velikih. Hoćemo vrlo skupo prodavati, a jeftino kupovati. U stvarima drugih mislimo da trebamo postupati po pravdi, a u našima milosrdno i s razumijevanjem. Očekujemo da se naše riječi blagonaklono prime, a riječi drugih stavljamo na vagu i osjećamo se povrijeđeni.
Sv. Franjo Saleški

Morao sam ti napisati ovo pismo da ti kažem koliko te volim i brinem se za tebe.
Jučer sam te vidio dok si šetao i smijao se sa svojim prijateljima. Nadao sam se da ćeš uskoro poželjeti da i samnom tako šetaš. Naslikao sam zalazak sunca za završetak tvoga dana i šapnuo hladnim brezama da te osvježe. Čekao sam. Nisi zvao. Ipak, ja te i dalje volim. Kad sam te prošle noći promatrao kako toneš u san, želio sam, tako sam te želio dodirnuti. Spustio sam mjesečinu do tvog lica. Rasula se po tvojim obrazima kao tisuće bisera. Pored svega, nisi mislio na mene, a ja sam te tako želio utješiti.
Slijedećeg jutra raspršio sam briljantan izlazak sunca u veličanstveno jutro-za tebe. Ali, ti si se probudio kasno, a zatim žurio za svojim obvezama, nisi ni primjetio. Moje nebo postalo je oblačno, a moje suze bile su kiša.
Volim te, o, kad bi me samo saslušao. Zaista te volim. Pokušao sam ti to reći u tišini zelene livade i plavog neba. Vjetar je šaputao moju ljubav kroz drveće i prosuo je u raznim bojama po cvijeću. Uskliknuo sam prekrasnom vodopadu da sastavi ljubavnu pjesmu za ptice, da bi ti mogle pjevati. Oduševio sam te sunčevim zracima i parfemom prirodnog mirisa.

Moja ljubav prema tebi je dublja od bilo kojeg oceana i značajnija od bilo čega što je potrebno tvome srcu. Kad bi samo shvatio koliko mi je stalo i koliko se brinem.
Moj Otac te također pozdravlja. Želim da ga upoznaš. On se brine, također. Očevi su jednostavno takvi.
Molim te, javi se uskoro. Nije važno koliko će vremena proći. Ja ću čekati -jer te volim.

Tvoj prijatelj Isus

DANAS ARIESICA JUNIOR
(MOJA KĆER)
SLAVI 10.-I ROĐENDAN.

Danas ću svojoj kćeri reći i dati ono što joj govorim i dajem svaki dan.
VOLIM TE!




Neka te Gospodin blagoslovi i neka te čuva.
Neka te licem svojim obasja, milostiv neka ti bude.
Neka pogled svoj skrene na te i Mir ti donese.
Ja sam s tobom u sve dane života tvojega.
Voli te tvoja mama.

Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja.
Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće
potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.
Međutim,na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci ne će vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo.
Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.
Netko od suputnika može ‘iskliznuti’ te da treba naše razumijevanje i simpatije.
I mi ćemo možebitno ‘iskliznuti’ s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti.
I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.
Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati.
Bit ću veoma tužan i žalostan kad moradnem sići zauvijek s vlaka.Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.

Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.
Trudimo se i nastojmo imati sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostaviti prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

Kolačići i voćni sok
Dječak je želio sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mjesta gdje on živi, pa je zato spremio svoju prtljagu s omiljenim kolačićima i pakiranjem od 6 boca voćnog soka te započeo svoju pustolovinu.
Kad je odmakao tri reda kuća, susreo je nekog starca. Sjedio je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova.
Dječak je sjeo blizu njega i otvorio svoju prtljagu. Upravo se htio osvježiti voćnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolačić.
Starac ga je zahvalno primio i nasmiješio se dječaku. Njegov je osmijeh bio tako prijateljski da je dječak zaželio ponovno ga vidjeti, pa mu je sada ponudio bočicu voćnog soka.
Starac mu se ponovno nasmiješio. Dječak je bio izvan sebe. Sjedili su čitavo popodne jedući i smijući se, bez da su izgovorili jednu jedinu riječ.
U međuvremenu se smračilo, dječak je osjetio umor i ustao je da pođe, ali tek što je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrčao natrag do starca i snažno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveći smiješak do sada.
Kada je dječak ubrzo otvorio vrata svoje kuće, majka je bila iznenađena radošću na njegovom licu. Upitala ga je: »Što je to što si danas učinio da te je tako razdragalo?«
Odgovorio je: »Objedovao sam s Bogom«. No, prije nego što je njegova majka uspjela odgovoriti, dodao je: »Znaš što! Bog ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio«.
U međuvremenu starac, također prožet radošću, vratio se kući. Njegov je sin bio začuđen odsjajem mira na njegovu licu i upitao ga je: »Tata, što je to što si danas učinio da te je tako razdragalo?«
Odgovorio je: »Jeo sam kolačiće u perivoju s Bogom«. Za svaki slučaj, prije nego što je njegov sin odgovorio, dodao je: »Znaš što! Puno je mlađi nego što sam mislio.«
Prečesto podcjenjujemo snagu dodira, smiješka, ljubazne riječi, uha koje nas sluša, iskrene pohvale ili najmanji čin pozornosti, a svi oni imaju snagu darovati nam život. Ljudi ulaze u naš život za vrijeme nekog razloga, godišnjeg doba ili za čitav život. Sve ih jednako primi!
Objeduj s Bogom!

''Odmarala sam se na borovoj grančici kad je počeo padati ovaj snijeg'' - pričala sjenica golubici.
''Kao što vidiš , nije bilo ni vijavice ni vjetra, snijeg je mirno, tiho padao, kao što nam se događa u snu. A budući da nisam imala raditi ništa pametnije, počela sam brojati pahuljice, koje su se slagale kraj mene na grančici. Pala je, ako se ne varam, 3751 pahuljica i sve je bilo savršeno mirno, a kad se spustila 3752. pahuljica, grančica je pukla, a ja sam morala odlepršati.''
A golubica promisli i u sebi reče:
''Možda nedostaje samo još jedan čovjek pa da cijeli svijet padne u - mir!''
________________________________________

Lj. A. Maračić: '' Priče o pahuljici ''

Zna se, otprilike, čemu služe stipendije. Uglavnom tome, da, se roditeljima djece koja se školuju, olakša financijski teret tog školovanja. Samim tim, na stipendije imaju pravu samo djeca u srednjoj školi i studenti. Lijepo je to. Ali, što je sa djecom, čiji roditelji nemaju dovoljno sredstava, a djeca su u osnovnoj školi? I ta djeca trebaju pribor, trebaju novac za Školu u prirodi, kazalište, kino, izložbe. Trebaju jesti, trebaju cipele i tenisice. Obratila sam se za pomoć humanitarnim udrugama. Jedino što vam mogu pomoći, je da vam nađu Kuma. To je otprilike, neka obitelj, dobro situirana, koja je spremna odvojiti dio svojeg mjesečnog prihoda i dati ga vama. Bog ih blagoslovio. I sad moja djeca čekaju kumove... A pravi kumovi, krsni, zna se čemu služe. Hm. Njih nema ni na pomolu. Barem onih od mojeg sina. Mojoj je kćeri kuma bila moja sestra. Ona je tu i pomaže. Ali ne zato što je Kuma. Zato što je Čovjek.

Ako je vjerovati obračunu dionica, koje pripadaju braniteljima, a stvaraju se na temelju Ratnog puta, moj je muž na ratištu proveo 945 dana. Kao medicinski tehničar, a jednim dijelom i vojnik. Što mi, kao njegova obitelj, nakon njegove smrti, imamo od toga? Nekoliko zahvalnica, spomenice, koje će jednog dana, u nizu uspomena, skupljati prašinu u ormarima moje djece. Gomilu stresa, rana i uspomena na život sa čovjekom koji je bolovao od PTSP-a. Ništa drugo. Ni više manje, ni više od toga. 18 mjeseci čekam da mi odobre status obitelji hrvatskog branitelja. Proces dobivanja mirovine nije se pomaknuo s mrtve točke. Do kada još moram čekati? Čemu to toliko dugo traje? Ne znam postoji li institucija koju nisam pitala za savjet i pomoć. Od Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova (bio je i u Policiji), Udruge branitelja, Ministarstva branitelja, Ministarstva zdravstva, Centra za socijalni rad, Jadranke Kosor, svih Brigada u kojima je sudjelovao, ... nitko nema pojma. Do kada i zašto se tako dugo čeka. Čak su me zvali i iz Mirovinskog osiguranja. Oni mene! Da me pitaju zašto tako dugo traje. Svakakve sam odgovore čula. Nisam ni ja „drvo bez korijenja“. Imam prijatelje, kolege suradnike, znance. U Ministarstvu obrane, u MUP-u, u Ministarstvu branitelja, Ministarstvu zdravstva... Nitko mi ne može pomoći. To je procedura koja traje i to je to. A mi do tada možemo izluditi ili gladovati.

Skoro da nije važno kolika su vam primanja, kao samohrani roditelj vrlo ste često osuđeni raditi dodatni posao. Ja, osim svojeg posla, i odgoja djece, čišćenja po kući, imam i nekoliko dodatnih poslova: ugovaram osiguranja, čistim stan jednoj obitelji i čuvam četverogodišnju djevojčicu. Apsurd je u tome; što, dok ja čuvam to dijete, netko mora biti sa mojom djecom. Dobronamjerno možete čuti i ovako nešto:“Vi kao samohrani roditelj, imate veću odgovornost od onih koji su u braku!“ Čisti debilizam. Što to znači, da roditelji koji su u braku nemaju odgovornosti, ili za njihovu djecu nije važno. Čovjek ima odgovornost prema djetetu, bio u braku ili ne. Moja je odgovornost, da im priskrbim sve što im je potrebno. Za to moram dodatno zarađivati. Ali tada me gube, žrtvuju se sati, koje sam inače provodila sa njima. A i umaram se. Moje zdravstveno stanje ionako je načeto. Godinama, stresom, i svime ostalim. Povisio mi se sećer, tlak me zafrkava, zglobovi me bole svakodnevno, loše spavam... i sad još novi poslovi. I kad budem doma, umorna sam. Ne iživljavam se ja na djeci, ne na taj način. Ali ne dajem ono najbolje od sebe. Trenutno nemam drugog izbora. Sretna sam da sam našla bilo kakav posao. Pitam se samo:“Kakav je to apsurd, da sam ja (koja imam veću odgovornost) prisiljena sa djecom provoditi manje vremena.“ Moja su djeca ionako osuđena, ili na samoću, ili na mene. Trećeg nema. A društvo te osudi, da ih ostavljaš same. Jer ne možeš preživjeti od primanja koja ti pripadaju.

Svaki čovjek ima pravo da posumnja u svoju zadaću i da je, pokatkad, zanemari; jedino što ne smije učiniti je da je zaboravi. Tko ne sumnja u samog sebe, nedostojan je – jer slijepo vjeruje u svoju sposobnost i griješi zbog taštine. Blagoslovljen onaj koji proživljava trenutke dvojbe.

Svećenik je znao da je, od svih razornih oružja koja je čovjek bio kadar izumiti, najstrašnije – i najmoćnije – bila riječ. Bodeži i koplja ostavljali su trag krvi; strijele su bile vidljive iz daleka. Otrovi su mogli biti otkriveni. Ali riječ je uništavala ne ostavljajući tragove.


Nemamo mi više mladosti. Nestala je iza bora i propalih ideala.
Nije istina. Vi nikad niste ni imali ideala i zbog toga ste izgubili mladost.
Kako da učinimo nešto što je nemoguće?
Zanosom.

Bila je slobodna, jer Ljubav oslobađa.

Bog sluša molitve onih koji mole da zaborave mržnju. No gluh je za glas onih koji žele pobjeći od Ljubavi.

Ideje su moć.

Ne postoji tragedija, samo neminovnost. Sve ima svoj razlog postojanja; ti samo trebaš znati razlučiti ono što je prolazno, od onog što je konačno.
Što je prolazno?
Neminovnost.
A što je onda konačno?
Pouke od neminovnog.

Često razgovaram s ljudima o vjeri. Tumačenju, doživljavanju, življenju vjere u Boga. Vjera je, vjerojatno, za svakog čovjeka nešto drugo. Moja je vjera, način na koji je ja doživljavam, zapravo vrlo jednostavna. O Bogu nam je ipak, najviše rekao Isus. „Ne čini drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi“ i „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ja sam s vama u sve dane života vašega.“ To bi, otprilike, bilo ono u što ja vjerujem. Da je Isus uvijek uz mene. Da sve što činim, činim s Njim. Da sve što mogu, mogu samo s Njim. Trudim se kroz život činiti samo dobro. Ali kao i Isusu, tako i meni vrlo često se obistini staro prokletstvo da „Nijedno dobro djelo, ne prođe nekažnjeno.“ Ja ne znam zašto je tome tako. Ali, dogodi se. Iskustvo je to pokazalo. Vjerujem da je i to dio neke globalne pravde. Neke više kolektvine duhovne svijesti. Čovjek je premalen da to može pojmiti iz svoje perspektive.
Ja se zbog vjere:
Ne bojim, ne sudim nikome, ne lažem, ne uzmičem, ne bojim se smrti, ne bojim se ljudi, ne bojim se ispraznosti, prolaznosti, ništavila. Zbog svoje sam vjere ispunjena. Svoja, malena, ponizna i najveća. Cijeli me život prati rečenica što je pročitah prije više od 20 godina. „NISI BOLJA OD DRUGIH I NITKO NIJE BOLJI OD TEBE“. I to bi vam otprilike bilo to. Ako živite po vjeri, tako živite. Nema veze sa vjerom nas ljudi, zabluda drugih, da smo sveti. Ma nisam ja svetica. Nikako. Samo se trudim, da križ što ga nosim, nosim sa vjerom. Da pomognem i drugima nositi njihov. Jer na ovom smo svijetu zbog drugih ljudi, a ne zbog sebe. Dok me je stvarao, Bog je imao naum. Moje je da ga provedem u djelo. Nije me stvorio da budem sebična i samoživa, već da služim drugim ljudima. I tada i tako, osjećam se korisno i ispunjeno. Tada moj život ima smisla.

Svako ljudsko biće u nekom trenutku života, zadesi nesreća; bilo to razaranje grada, smrt djeteta, nepravedna optužba, bolest koja nas doživotno onesposobi. U takvim trenucima, Bog nas izaziva da mu se odupremo i da odgovorimo na njegovo pitanje: Zašto si se tako grčevito uhvatio za jedan tako kratak i tako patnički život? Koji je smisao tvoje borbe?
Čovjek koji ne zna odgovoriti na to pitanje, pokori se i pomiri s usudom. Onaj drugi, koji je uvijek tražio smisao svog života, pomisli kako je Bog nepravedan i odluči izazvati vlastitu sudbinu. I tada Bog pošalje vatru s neba, jednu drugačiju vatru, ne onu koja ubija, već onu koja razara stare zidine i otvara pred svakim ljudskim bićem njegove istinske, prave mogućnosti. Kukavice nikada ne dopuštaju da im takva vatra zapali srce, žele jedino da se sve što prije ustali i vrati na staro, kako bi mogli nastaviti živjeti i razmišljati onako kako su navikli. Oni hrabri, međutim, spale sve satro i, čak i po cijenu velike duševne patnje, napuštaju sve, čak i Boga, i idu dalje. Hrabri su uvijeksvojeglavi. S Nebesa, Gospodin se smiješi od zadovoljstva, jer upravo to je ono što On želi: da svatko bude odgovoran za svoj vlastiti život. Konačno, svojoj je djeci dao najveći od darova: sposobnost da odabiru i sami odlučuju o svojim činima. Samo muškarci i žene sa svetim plamenom u srcu imaju hrabrosti da mu se usprotive. I samo ti poznaju put povratka k Njegovoj ljubavi, jer na kraju shvate da nesreća nije kazna, već izazov.

Pravi ratnik je uvijek svjestan za što se vrijedi boriti. Ne upušta se u bitke koje ničem ne vode i ne da se na bilo što nahuškati. Pravi ratnik zna prihavtiti poraz. Ne pravi se da je prema njemu ravnodušan, niti ga pokušava pretvoriti u pobjedu. Osjeća gorčinu zbog gubitka, pati zbog bezosjećajnostri i očajava zbog besmisla. Nakon što prođe kroz sve to, obliže svoje rane i počinje otpočetka. Borac zna da se rat sastoji od mnogo bitaka; on ide dalje. Tragedije se događaju. Možemo se truditi da im otkrijemo razlog, kriviti druge, zamišljati kako bi nam život bio drugačiji da ih nije bilo. No ništa od toga nema smisla; nesreća se već dogodila i to je iza nas. Od tog trenutka moramo zaboraviti strah i užas koji je u nama izazvala i krenuti u obnavljanje.

Prolazi 18. mjesec mojeg udovištva. Hm. Puno ili malo? Malo, jer je još puno mjeseci preda mnom. A puno, jer sam gomilu toga teškoga morala odraditi. Sama. Sama, kao nikada. Jedna udovica (ostala je udovica nakon 6 g braka), mi je rekla prije više od godinu dana:“Teško ti je? Bit će ti još teže.“ Mislila sam da je luda. Ali, što sam ja znala tada? I znate što? Bila je u pravu. Sve je teže. Brak je ekonomsko-emotivna zajednica. U tome je njezin smisao. Da te ujutro netko pita kako si spavao, da se netko budi noću dok je dijete bolesno, da te netko pita kako si, treba li kupiti kruh... da netko sa tobom ponese dio tereta roditeljstva... i tako unedogled. O novcu, bolje da i ne govorim. To je brak. To je zajednički život. I toga nema. Sama sam, sa svojim ranama, sa ranjenom djecom, sa neizvjesnom budućnošću što je pred nama. Život te ponese, melje, lomi, na krilima tegoba i nemira. I baš kad pomislim da sam na domak nečega, što će mi to olakšati, nada se raspline, kao mjehurić sapunice. Pa se umorim, posustanem. Tražim načine da se obnovim i idem dalje. Moram. Ja ne mogu nestati. Ne smijem. Još je puno toga za odraditi.

Gospodin je veoma strog.
Samo prema odabranima.


Gospodin je obično od svojih proroka tražio da se popnu na gore, kako bi razgovarali s Njim. Uvijek sam se pitao zašto je to činio, a sad mi je jasno: kad smo vsioko, sve što vidimo je maleno. Naši uspjesi i naše nesreće gube na važnosti. Sve što smo osvojili ili izgubili, ostaje negdje tamo dolje. S vrha planine vidiš koliko je svijet velik i koliko su široka obzorja.

Vrijeme je za promjene. Zašto? A moram malo. Možda sam vam dosadila. Možda vam je već prenaporno uvijek jedno te isto. Vratih se običnom dizajnu. Ponešto mijenjam i stil pisanja. Nemam baš puno vremena za pisanje. Vjerojatno ću i rijeđe objavljivati tekstove. Jednostavno, ne stignem. Znate i samo kako je to. Ali, tu sam. Neću vas napustiti, ni zaboraviti.
Pročitala sam „Peta gora“ od Coelha. Danas vam darujem prvi u nizu citata koje sam izabrala za vas.

„Možda je čovjek iznevjerio svoju sudbinu jer Bog nije bio bliže. On je usadio u ljudska srca snove koji pripadaju vremenu kada je sve bilo moguće i počeo se baviti drugim, novim stvarima. Svijet se promijenio, život je postao teži i složeniji, ali Gospodin se nikad nije vratio da bi preinačio i prilagodio ljudske snove.“

Kad sam već mislila da su nestali sa lica zemlje, oni se pojave. Iznenade me. I ja im skinem kapu. I duboko im se klanjam. Čovjek, čija su djela veća od svih riječi koje ih opisuju. Čovjek, koji je zbog Ljubavi, spreman progutati svoj ponos, taštinu, pogaziti sva svoja uvjerenja, da ugodi nekome koga voli. Čovjek, koji može zamisliti, kako se osjeća osoba koju voli, i koji će prema tome i postupiti. Čovjek, koji se može uživiti u emotivni svijet osobe koju voli. To je teško. Ali to je prava Ljubav. Nije nužno da ona bude samo između muškarca i žene u ljubavnoj vezi. To može biti prijatelj, roditelj, dijete, bilo tko, tko je na nas upućen. Netko prosvijetljen duhovnošću i Ljubavlju. Netko, za koga uvijek možemo biti sigurni da nas voli. To je prava Ljubav i prava pomoć. Taj čin, ne mora nužno biti razuman.
Mudrac je rekao: “Kada bi sve na ovome svijetu bilo razumno, ništa se ne bi događalo.“ Što je razumno? Što je to, za što možemo sa sigrunošću reći, da je pametno? Kako mi, ovako maleni, možemo znati kakav je Božji naum? Zato treba činiti ono, za što osjećamo da je dobro. Naš nas instinkt, Duh sveti i naše iskustvo, može i treba voditi.

Volim psihijatra koji je dobar čovjek, jer dobar čovjek već je dobar psihijatar.

Prvi udarac koji se nanosi čovjeku katkad je tek jedna riječ.

Onaj tko ima vremena za stvari koje ne donose novac drži se da nije sasvim normalan.
Ali bez takvih luđaka svijet bi propao.

Danas sam bila u MUP-u u Heinzelovoj. Išla sam preuzeti zapisnik o prometnoj nezgodi. Kao što mi je rekao ljubazni policajac na očevidu, kod nas je običaj nekom trknuti auto, dok je parkiran i zbrisati. To se dogodilo i meni. No, našao se pošteni očevidac i ja sam vrlo brzo isposlovala potvrdu za nadoknadu štete od osiguranja. I tako, krenem ja po zapisnik i dođem do ureda. I kaže meni službenica da moram kupiti biljege (Naravno!) Krenem ja do kioska. A tamo red od cca 60 ljudi. Na mogu vjerovati. Radi jedna jedina žena. Prodaje formulare, fotografira za dokumente, fotokopira.... da ne povjeruješ. Stojimo u redu više od pola sata. Ljudi zapitkuju. Nije im jasno. Pa kako je moguće da jedna žena radi na tri mjesta? Dobijamo odgovore od njezine kolegice, koja radi na šalteru, da je vlasnik privatnik i da je njegova odluka da taj posao radi samo jedna osoba. Bilo mi je žao žene. Ne znam da li je ona imala što od toga, ali sam joj rekla da joj svaka čast. Naravno, da se svaki peti čovjek buni. I neugodan je prema njoj. Kao da je ona kriva. Pa ne bi mogla brže ni da je hobotnica. To stvarno nema smisla. Dok smo čekali domislili smo se da bismo mogli napisati peticiju. Ali, tko mari? Tko danas štiti radnika? Tako je velikoj većini ljudi. A što možeš? Možeš samo uzeti radnu knjižicu i put pod noge.

Prije 7 godina upoznala sam ženu, deset godina stariju od mene, koja je bila ponosna na sebe jer je svojem djetetu „Usadila strah u kosti (???!!!) od markiranja“. Tako je ona rekla. Da li je smisao roditeljstva u tome da se djetetu „usadi strah u kosti“? Ja mislim da nije. I ja to ne činim. Njezina je kćer mucala. Da bi isprala svoju savjest vodila je na razne terapije, logopedima, i tako u nedogled. Njezino je dijete bilo puno straha. Mucanje nije prestalo. Ili je, ali na kratka razdoblja. I danas muca. Ponekad ne može govoriti na telefon. Strašno. Ipak, ta je žena uvela jednu genijalnu stvar u odgoj, koju sam ja usvojila. Kasnije sam razgovarala sa stručnjacima i svi su se složili da je izvrsna. Dozvolila je djetetu da 5 dana u polugodištu izostane sa nastave i da će joj ona to opravdati. Moja je kćer, nakon promijene škole, ove školske godine, proživljavala očekivane krize. Odbijala je ići u školu. Doduše, i prije je, ali ne tako očajnički. Savjetovala sam se sa stručnim osobama da vidim u čemu je problem. Vrlo brzo smo ga otkrili. Tako sam u školi, i kod psihologa, izjavila da podržavam prijedlog, da oslobodim dijete jednom mjesečno škole. Škola je prihvatila prijedlog kao vrlo dobar. Razgovarala sam sa prof. Psihologije u Centru za zaštitu djece i mladih Zagreb, i ona se oduševila tom idejom. Rekla mi je da je to odlično stoga što „dijete ima pravo da izabere dan za slabost“. Znate, i djeca su slaba, ponekad. I njih je to možda i sram priznati. Stavite se u njihov položaj. Oni moraju u školu, nakon škole moraju učiti, moraju pohađati neke izvanškolske aktivnosti... obavze puna kapa. A mi se zgaržamo da oni više i nisu djeca. Pa kako bi i bila? Ipak, u suštini, oni su ranjiva bića koja nas beskrajno trebaju. Najviše od svega naše razumijevanje. Shvaćam da naše razumijevanje, ponekad, prekrije oblak brige i osjećaja razočarenja. Pa mogli su više, mogli su bolje i tome slično. Ali nisu. Oni su dali sve od sebe. Naša su očekivanja kriva. Stoga, treba ih razumijeti. A ne suditi. Nemojte im suditi. Nemojte nikome nikada. Kinska poslovica kaže:“Ne sudi čovjeku dok nisi 100 dana proveo u njegovim cipelama.“

Napuštam svoje radno mjesto. Zašto? Zato što je moj šef stariji gospodin i podosta bolestan. Mogao bi u mirovinu svakoga dana. Kako si ja ne mogu priuštiti pristojan život ni sa ovom plaćom, kako bih tek živjela da ode a da ja nemam sigurna primanja. Još uvijek čekam mirovinu!!! Skoro godinu i pol. Kad će to više? Dobijam siću od civilne, privremene. I nije mi dosta.
Kada napuštam radno mjesto obično podvučem crtu. Rezimiram. Što sam dala, kakva sam nova saznanja usvojila, što sam naučila. Radila sam 4 godine sa školskom djecom. Oduvijek me zanimala psihologija. Odrasle sam shvatila. Ali djeca su drugačija. Ja, kao roditelj, čovjek i ljubitelj psihologije, naučila sam ponešto i o djeci. Nešto što prije nisam znala. Baveći se svojom djecom, odlazeći na razne stručne sastanke, savjetujući se sa psiholozima i pedagozima, i tako redom... naučih ponešto. Ovdje mi dolaze roditelji djece-pacijenata i ima ih dosta profesora, raznih predmeta. Pa sam i rado slušala njihova iskustva. Bilo je vrlo poučno i zanimljivo.
Jednom davno, u nekom davnom životu, moj suprug mi je pričao o iskustvima na fronti. Radio je u kirurškoj ekipi. Pričao mi je o različitostima dječje i kirurgije odraslih. Znate, to nije isto. Zato se specijalizira pedijatrija. Zato postoje dječji psiholozi. Djeca i odrasli... to nije isto. Mi smo njihov put prošli. Ali oni naš nisu. Oni tek trebaju doći na to. Slijedeći post posvetiti ću jednoj vrlo zanimljivoj temi koja je bolna točka svim roditeljima.

Selim se.
Napuštam mjesto gdje sam provela 8 godina.
Da li žalim? Ma ne.
Imam dvije mogućnosti.
Blizu Zagreba. I na more.
Mislim da ću izabrati more.
Tražim posao. Nude se razne mogućnosti...
Biti će posla. Posla uvijek ima. Bilo kakvog.
Zagreb je postao skučen. Premalen za sve ove ljude.
Ovdje me više ne trebaju.
I stoga baš nemam puno vremena za blog. Ali pisati ću vam. I misliti ću na vas.
Volim vas.
Odlazim u mirnije krajeve.
Ova žurba i strka... umaraju me.
Ionako sam dovoljno umorna. Troši me ovaj urnebes i gužva.
Ja volim mir.

Vrijeme je da se pokrene...
put je dug
i neka je...