Prolazi 18. mjesec mojeg udovištva. Hm. Puno ili malo? Malo, jer je još puno mjeseci preda mnom. A puno, jer sam gomilu toga teškoga morala odraditi. Sama. Sama, kao nikada. Jedna udovica (ostala je udovica nakon 6 g braka), mi je rekla prije više od godinu dana:“Teško ti je? Bit će ti još teže.“ Mislila sam da je luda. Ali, što sam ja znala tada? I znate što? Bila je u pravu. Sve je teže. Brak je ekonomsko-emotivna zajednica. U tome je njezin smisao. Da te ujutro netko pita kako si spavao, da se netko budi noću dok je dijete bolesno, da te netko pita kako si, treba li kupiti kruh... da netko sa tobom ponese dio tereta roditeljstva... i tako unedogled. O novcu, bolje da i ne govorim. To je brak. To je zajednički život. I toga nema. Sama sam, sa svojim ranama, sa ranjenom djecom, sa neizvjesnom budućnošću što je pred nama. Život te ponese, melje, lomi, na krilima tegoba i nemira. I baš kad pomislim da sam na domak nečega, što će mi to olakšati, nada se raspline, kao mjehurić sapunice. Pa se umorim, posustanem. Tražim načine da se obnovim i idem dalje. Moram. Ja ne mogu nestati. Ne smijem. Još je puno toga za odraditi.
Post je objavljen 14.03.2007. u 10:52 sati.