Ako je vjerovati obračunu dionica, koje pripadaju braniteljima, a stvaraju se na temelju Ratnog puta, moj je muž na ratištu proveo 945 dana. Kao medicinski tehničar, a jednim dijelom i vojnik. Što mi, kao njegova obitelj, nakon njegove smrti, imamo od toga? Nekoliko zahvalnica, spomenice, koje će jednog dana, u nizu uspomena, skupljati prašinu u ormarima moje djece. Gomilu stresa, rana i uspomena na život sa čovjekom koji je bolovao od PTSP-a. Ništa drugo. Ni više manje, ni više od toga. 18 mjeseci čekam da mi odobre status obitelji hrvatskog branitelja. Proces dobivanja mirovine nije se pomaknuo s mrtve točke. Do kada još moram čekati? Čemu to toliko dugo traje? Ne znam postoji li institucija koju nisam pitala za savjet i pomoć. Od Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova (bio je i u Policiji), Udruge branitelja, Ministarstva branitelja, Ministarstva zdravstva, Centra za socijalni rad, Jadranke Kosor, svih Brigada u kojima je sudjelovao, ... nitko nema pojma. Do kada i zašto se tako dugo čeka. Čak su me zvali i iz Mirovinskog osiguranja. Oni mene! Da me pitaju zašto tako dugo traje. Svakakve sam odgovore čula. Nisam ni ja „drvo bez korijenja“. Imam prijatelje, kolege suradnike, znance. U Ministarstvu obrane, u MUP-u, u Ministarstvu branitelja, Ministarstvu zdravstva... Nitko mi ne može pomoći. To je procedura koja traje i to je to. A mi do tada možemo izluditi ili gladovati.
Post je objavljen 20.03.2007. u 16:08 sati.