Dan kao svaki drugi

Probudila sam se sa osjećajem da me netko gleda. Okrenem se, stvarno Ozi leži gleda me. Pomislim, zašto se već nije digao, pa mora na posao. O Bože, pa danas je subota. Mazno se protegnem, pogledam ga, ne reagira. Nogom napipam njegovu ispod pokrivača, nema reakcije.
- Ozi, zagrli me !
On to učini, i tako smo ležali nekoliko minuta.
Ambrozije i nije loš ali sav je nekakav, nikakav. Koliko sam ga samo puta pokušala trgnuti ali ništa. Doduše, nekoliko puta sam odlučila promijeniti ploču ali ruku na srce nisam bila uporna u nastojanju. Ne podnosim kad ne reagira, a kako će regirati kad je neodlučan.
I tako prođe još jedan dan.
Ručak je gotov, stol spreman, idem se istuširati. Bez obzira na šum vode čula sam zvukove otvaranje vrata. Znači, Ozi je stigao, nema veze bit ću brzo gotova. Kada sam ušla u sobu on je već jeo sjedeći u odijelu u kojem je bio na poslu. Bože, opet ću morati čistiti fleke. Poslije kratkog pozdrava sjela sam za stol. Nikada nisam sjedila nasuprot da ne moram gledati kako ubacuje hranu.
- Idi i presvuci se - rekla sam.
Nije me ni pogledao, digao se, i izišao. Kako ga nije bilo više od minute digla sam se i otišla u spavaću sobu. Zatekla sam ga kako presvučen sjedi zamišljen na krevetu.
- Idemo jesti.
On se diže, te smo nastavili jesti.
- Jesi vidio Rajičku sa trećeg kata ?
- Hmmm.
- Muž joj je rikno prije mjesec dva a ona …
- Hmmm.
- Prošla 40-tu a ludo izgleda, mora se priznat, ali kak se napadno oblači, sise samo što nisu ispale, ko drolja.
- Hmmm.
- Daj reci nešto.
- Da, da u pravu si.
Dan, kao svaki drugi.
Izađem iz stana, zaključavam vrata i prebirem po glavi što sve trebam obaviti. Stisnem gumb i čekam lift. Čujem vrata iza sebe, okrenem se a ono Katićka.
- Bok susjeda .
- Bok, kud ideš ?
- A znaš i sama, obavljati stvari. Moram sve sama.
Nije ništa odgovorila. Uto dođe lift, ušle smo. Pogledam je. Pazi na sebe, iskreno dobro izgleda kak bi rekle lošije polovice 'komad'. Zavist ? Paaa možda, malo.
- Čuj, vidimo se prije ručka ?
- Dogovoreno, Marijana.
Vratila sam se, pospremila kupljeno, stavila plaćene račune na mjesto. Primila sam se kuhanja kave. Katićka bi ipak trebala oblačiti manje šlusirano.
Stigla je, sjele smo u boravak i pijuckale.
Uobičajene teme, skupoća, muževi, ogovaranje susjeda.
Otvaraju se vrata, sasvim neočekivano ulazi Ozi. Ozbiljno nas promotri i prozbori
- Dobar dan
- Bok odgovorim.
- Bok susjed - promrlja Katićka ne podignuvši pogled.
Ozi se okrene u namjeri da ode.
- Hej, idi kod Jože sa prvog kata, treba te nešto - rekoh.
Ozi me upitno pogleda 'A ručak ?' prozbori.
- Samo ti daj, bit će - rekoh, te Ozi ode.
- Čuj, a zakaj ti njega gnječiš ? - prozbori Katićka.
- Pa, znaš da je nikakav, sve mu treba reći.
- Pa da, ne znam baš. Nije loš a spretan je i .. s rukama.
- Otkud sad to - upitah.
- Znaš, i Štefa sa drugog misli da nije loš.
- Ma daj, sad ćeš reći da bi i tebi bio dobar - pomalo ljutito rekoh.
- Paaa, nisam to rekla, osim toga Štefa veli da ga je vidla u liftu u takvom klinču sa Raičkom, da se smrzneš. Ali, ali znaš da Štefi nije za vjerovat.
Gledala sam je sa nevjericom. Da li sam to primjetila iskrice u njezinim očima. Ozi tako nešto. Ma ne, Štefa sigurno laže. Trgne me zvonce na ulazu. Otvorila sam vrata i ugledala Jožu.
- Bok Marijana, jel' Ozi možda doma ? - upita.
- Bok, nije, poslala sam ga da ti pomogne - odgovorih.
- Pa kad ?
- Prije dvadesetak minuta.
- Valda smo se mimoišli, idem doma, bok.
Kada sam se vratila u sobu Katićka se već digla.
- Čuj moram ići kuhati, hvala na kavi.
- Bok.
Ona ode a ja ostala sama sa svojim mislima.
Ručak je bio gotov kada je Ozi stigao.
- Jesi li pomog'o Joži ? - upitno sam ga pogledala čekajući odgovor.
- Jesam.
- A prije toga ?
- Ma, zaustavila me susjeda Francisković da joj pomaknem peć.
Bezuspješno sam se pokušavala sjetiti te susjede.
- Zašto si išao njoj a ne Joži ?
- Praktički me uvukla u stan k'o da gori.
Odustala sam od daljnjih pitanja. Možda i ne želim odgovore.
- Je li ti fino meso ? Tako je mekano i sočno.
Ozi me pogleda pomalo začuđeno.
- Bogme dobro, i ovi njoki su ti odlični.
- Hoćeš još ? Evo sad ću ja - pridignem se očekujući odgovor.
- O daaa, i donesi nam malo vina vikao je zamnom.
Pogledavali smo se pijuckajući vino dok je sunce prodiralo kroz prozore.
Dan kao svaki drugi. Paaa i nije baš.

MA TKO DA JESI
LJUBAV GOSPODAR TI JE
IL' JEST, IL' BIT' ĆE
IL' JE BILA PRIJE

UKOLIKO NISTE ZNALI, A ZANIMA VAS ETIMOLOGIJA ZAGREBAČKOG
POZDRAVA "BOK", EVO PRILIKE ZA EDUKACIJU...



Zagreb je bio dugo godina grad unutar Austrije,
zatim Austro-Ugarske. Tijekom vremena doselile su
se austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske
strukture, a s njima i utjecaj austrijske (u ophođenju teatralnije)
verzije njemačkog jezika.

Građanski trgovci prema svojim mušterijama
preuzimaju arhaični austrijski pozdrav "Mein
Buecken," iskvarena verzija austrijskog njemačkog
koja se u Zagrebu čitala kao MAJN BOKN ili MOJ
NAKLON. Tijekom vremena paralelno su se razvijale
obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava, tako da
se pojavljuje i skraćena verzija BOKN ili NAKLON, a
u susretu sa skidanjem šešira. Od tog skraćenog BOKN
nastao je tipično zagrebački pozdrav BOK, sa kratkim
o ili ponekad dvostrukim o.

Te su se obje verzije mogle još čuti kod trgovaca
pedesetih godina (kao i obraćanje mladićima sa npr.:
"Mladi gospon" i sl.), ali se kasnije "moj naklon"
polako gubi pod utjecajem pridošlica s raznih strana
i gubljenjem građanskog obilježja samog grada usred
burnog miješanja stanovništva. Pozdrav i odzdrav
"bok" stoga ne postoji u Rijeci, Splitu, pa niti u
Osijeku. Tamo su neki drugi utjecaji bili
dominantniji, pa odatle tamo "ćao", "adio" i sl.

Pridošlice u Zagreb, pogotovo u zadnjih 20 godina,
zatekli su pozdrav BOK. Kako često dolaze iz drugih
provincijskih kultura, veza s arhaičnim austro-njemačkim
pozdravom kod njih nije postojala. Uz to, vremena su bila
da se ističe hrvatstvo i pripadnost jednoj crkvi, pa su počeli
koristiti izraz "bog" koji nema nikakve veze s pozdravom "bok".

Spominjanje Boga u Zagrebu se koristilo kao odzdrav
na rastanku u obliku "s Bogom", kasnije "zbogom"
kojim želimo nekome da ga na putu Bog čuva. Javlja
se i verzija "Bog daj" koja isto nema veze s "bok".

A iz razloga straha, da se ne spočitava vezanost za
srpski jezik, izbjegava se hrvatski pozdrav i
odzdrav "ZDRAVO" jer je to kao "srpski".

A nije! Jer i naša molitva počinje sa
"Zdravo..."

Dan kao svaki drugi

Probudila sam se sa osjećajem da me netko gleda. Okrenem se, stvarno Ozi leži gleda me. Pomislim, zašto se već nije digao, pa mora na posao. O Bože, pa danas je subota. Mazno se protegnem, pogledam ga, ne reagira. Nogom napipam njegovu ispod pokrivača, nema reakcije.
- Ozi, zagrli me !
On to učini, i tako smo ležali nekoliko minuta.
Ambrozije i nije loš ali sav je nekakav, nikakav. Koliko sam ga samo puta pokušala trgnuti ali ništa. Doduše, nekoliko puta sam odlučila promijeniti ploču ali ruku na srce nisam bila uporna u nastojanju. Ne podnosim kad ne reagira, a kako će regirati kad je neodlučan.
I tako prođe još jedan dan.
Ručak je gotov, stol spreman, idem se istuširati. Bez obzira na šum vode čula sam zvukove otvaranje vrata. Znači, Ozi je stigao, nema veze bit ću brzo gotova. Kada sam ušla u sobu on je već jeo sjedeći u odijelu u kojem je bio na poslu. Bože, opet ću morati čistiti fleke. Poslije kratkog pozdrava sjela sam za stol. Nikada nisam sjedila nasuprot da ne moram gledati kako ubacuje hranu.
- Idi i presvuci se - rekla sam.
Nije me ni pogledao, digao se, i izišao. Kako ga nije bilo više od minute digla sam se i otišla u spavaću sobu. Zatekla sam ga kako presvučen sjedi zamišljen na krevetu.
- Idemo jesti.
On se diže, te smo nastavili jesti.
- Jesi vidio Rajičku sa trećeg kata ?
- Hmmm.
- Muž joj je rikno prije mjesec dva a ona …
- Hmmm.
- Prošla 40-tu a ludo izgleda, mora se priznat, ali kak se napadno oblači, sise samo što nisu ispale, ko drolja.
- Hmmm.
- Daj reci nešto.
- Da, da u pravu si.
Dan, kao svaki drugi.
Izađem iz stana, zaključavam vrata i prebirem po glavi što sve trebam obaviti. Stisnem gumb i čekam lift. Čujem vrata iza sebe, okrenem se a ono Katićka.
- Bok susjeda .
- Bok, kud ideš ?
- A znaš i sama, obavljati stvari. Moram sve sama.
Nije ništa odgovorila. Uto dođe lift, ušle smo. Pogledam je. Pazi na sebe, iskreno dobro izgleda kak bi rekle lošije polovice 'komad'. Zavist ? Paaa možda, malo.
- Čuj, vidimo se prije ručka ?
- Dogovoreno, Marijana.
Vratila sam se, pospremila kupljeno, stavila plaćene račune na mjesto. Primila sam se kuhanja kave. Katićka bi ipak trebala oblačiti manje šlusirano.
Stigla je, sjele smo u boravak i pijuckale.
Uobičajene teme, skupoća, muževi, ogovaranje susjeda.
Otvaraju se vrata, sasvim neočekivano ulazi Ozi. Ozbiljno nas promotri i prozbori
- Dobar dan
- Bok odgovorim.
- Bok susjed - promrlja Katićka ne podignuvši pogled.
Ozi se okrene u namjeri da ode.
- Hej, idi kod Jože sa prvog kata, treba te nešto - rekoh.
Ozi me upitno pogleda 'A ručak ?' prozbori.
- Samo ti daj, bit će - rekoh, te Ozi ode.
- Čuj, a zakaj ti njega gnječiš ? - prozbori Katićka.
- Pa, znaš da je nikakav, sve mu treba reći.
- Pa da, ne znam baš. Nije loš a spretan je i .. s rukama.
- Otkud sad to - upitah.
- Znaš, i Štefa sa drugog misli da nije loš.
- Ma daj, sad ćeš reći da bi i tebi bio dobar - pomalo ljutito rekoh.
- Paaa, nisam to rekla, osim toga Štefa veli da ga je vidla u liftu u takvom klinču sa Raičkom, da se smrzneš. Ali, ali znaš da Štefi nije za vjerovat.
Gledala sam je sa nevjericom. Da li sam to primjetila iskrice u njezinim očima. Ozi tako nešto. Ma ne, Štefa sigurno laže. Trgne me zvonce na ulazu. Otvorila sam vrata i ugledala Jožu.
- Bok Marijana, jel' Ozi možda doma ? - upita.
- Bok, nije, poslala sam ga da ti pomogne - odgovorih.
- Pa kad ?
- Prije dvadesetak minuta.
- Valda smo se mimoišli, idem doma, bok.
Kada sam se vratila u sobu Katićka se već digla.
- Čuj moram ići kuhati, hvala na kavi.
- Bok.
Ona ode a ja ostala sama sa svojim mislima.
Ručak je bio gotov kada je Ozi stigao.
- Jesi li pomog'o Joži ? - upitno sam ga pogledala čekajući odgovor.
- Jesam.
- A prije toga ?
- Ma, zaustavila me susjeda Francisković da joj pomaknem peć.
Bezuspješno sam se pokušavala sjetiti te susjede.
- Zašto si išao njoj a ne Joži ?
- Praktički me uvukla u stan k'o da gori.
Odustala sam od daljnjih pitanja. Možda i ne želim odgovore.
- Je li ti fino meso ? Tako je mekano i sočno.
Ozi me pogleda pomalo začuđeno.
- Bogme dobro, i ovi njoki su ti odlični.
- Hoćeš još ? Evo sad ću ja - pridignem se očekujući odgovor.
- O daaa, i donesi nam malo vina vikao je zamnom.
Pogledavali smo se pijuckajući vino dok je sunce prodiralo kroz prozore.
Dan kao svaki drugi. Paaa i nije baš.

(obećani post)

Djeca od 4 do 8 godina mladosti.

Ljubav je...

...kada te netko povrijedi, čak i kada te netko jako povrijedio, ne plačeš zato što znaš da će to povrijediti osobu koja je povrijedila tebe!
... kada je moja baka imala artritis i nije si mogla lakirati nokte, moj djed joj ih je lakirao iako je i on imao artritis.
... kada djevojka stavi parfem, a dečko stavi losion poslije brijanja i oni odu van zajedno i mirišu jedno drugo.
... kada znaš da te starija sestra voli zato što ti daje svu svoju odjeću i onda ode i sebi kupi novu.
... kada su starija gospođa i stariji gospodin još uvijek dobri prijatelji iako se znaju dugo vremena.
... kada te netko voli, način na koji izgovara tvoje ime je drugačiji!
... kada izađeš van i ponudiš svoj čips nekome bez da čekaš da on tebi ponudi svoj.
... ako želiš naučiti bolje voljeti počni s prijateljem koji ti se ne sviđa!
... KADA NEKOME KAŽEŠ NEŠTO LOŠE O SEBI I BOJIŠ SE DA TE TA OSOBA NE ĆE VOLJETI ZBOG TOGA ŠTO SI REKAO, A ONDA TE TA OSOBA IZNENADI TAKO DA TE ZAVOLI JOŠ I VIŠE!
... postoje 2 vrste ljubavi: naša ljubav i Božja ljubav. Božja ljubav objedinjuje obje!
... kada mama vidi tatu znojnog i prljavog, ali mu ipak kaže da je svejedno zgodniji od Roberta Redforda.
... kada dečku kažeš da ima lijepu majicu iako istu majicu nosi svaki dan.
... nemojte govoriti VOLIM TE ako to ne osjećate. A kada to osjećate recite to češće. Ljudi zaboravljaju reći VOLIM TE!
... kada ti tvoj pas liže lice iako si ga ostavio samoga cijeli dan.
... kada volite nekoga oči vam trepću i u njima vam sjaje male zvjezdice!
... BOG je mogao reći čarobne riječi da se oslobodi čavala na križu, ali nije. To je Ljubav!

Da li ste jučer slavili? S kim? Da li ste zaljubljeni? Da li volite? Ja volim. Koga? Pa ljude!
Ali vi to već ionako znate.
Ja nisam slavila. Ja nisam zaljubljena. Da li mi je žao zbog toga? Nije.
Ipak, čestitam svima koji su to slavili. Želim vam da vam svaka zaljubljenost preraste u Ljubav! Sutra ću vam pokazati neštoi što sam dobila mejlom. Kako djeca govore o Ljubavi. Vrlo lijepo. Zanimljivo. Poučno. Trebali bismo učiti od djece. Moram napisati post o tome. A danas vam samo želi reći ovo:
„LJUBAV IMA BEZBROJ NAČINA DA SE DARUJE. DA SE PRIKAŽE. I POKAŽE.
ŽELIM VAM SVIMA DA TO NAUČITE PREPOZNATI!“
I da je dobijete, naravno.
Ne zaboravite, da Ljubavi dobijete uvijek onoliko koliko ste i dali.
Voli vas vaša Aries.

Dan zaljubljenih....
Treba li to čestitati?
Što mi to slavimo?
Kome se i kako darujemo?
Hmmm.
Zaljubljenost? Kažu mudraci da je zaljubljen čovjek glup. Da je zaljubljenost opasna, jer je čovjek slijep. I je, moram priznati da je zaljubljen čovjek slijep. A to može biti vrlo opasno. Ja sam to probala. E sad će netko reći da zaljubljenost nije isto što i Ljubav. Pustimo to. Zaljubljenost je u većini slučajeva prvi korak do Ljubavi. Ljubav je svakako nešto više. To je zaljubljenost koja je prošla gomilu testova.
Zaljubljenost, kao takva, je najbolji osjećaj koji čovjek može iskusiti. Kada je sunce i dok je kiša. Kada je sve lako. Kada je sve lijepo. Kada smo zaljubljeni, zdravi smo. Ne prejedamo se. Ne žalimo se. Ne tugujemo. Zaljubljenost nas liječi, veseli, podiže... u nebesa. I kako to da ne voliš taj osjećaj. (što bih sve dala „samo za taj osjećaj“?) Ipak, najveće sam greške u životu učinil, upravo zaljubljena. Kada blokiram razum. Ne žalim. Ali, drugi puta promisliti ću.

„Premalo je Ljubavi na tržištu“
To je bila rečenica koju sam vrlo često izgovarala dok sam radila sa svojom bivšom doktoricom. U žargonu smo je koristile. Ljudi su nas bukvalno shvaćali pa su nam govorili:“Ljubav se ne kupuje i ne prodaje“ Ma daj?! Ajde? Kaj stvarno?
Znale smo mi to.
Ono što smo htjele reći bilo bi otprilike ovo:
Sve što nas okružuje, dio je neke globalne energije. Dobre ili loše. I Ljubav je energija. Nje ili ima ili nema. Današnjica je nekako nosi malo. To je to tržište iz famozne rečenice. Tržište osjećaja među ljudima. Tržište onoga što jedni drugima DARUJEMO. Što jedni o drugima osjećamo. Ljubav je moćna. Izuzetno. Ali nam manjka. Zaboravili smo voljeti. Zaboravili smo KAKO voljeti. Ne samo Nekog našeg. Već svakoga. Nema toga dovoljno.
Moja je doktorica voljela reći da moramo već jednom početi činiti dobro. Da se pokrene zamašnjak svih tih sila u pozitivnom smjeru. Cinici će reći da je to teško ili nemoguće. Ja znam da je moguće. Ali moramo se truditi. Svi ili barem dobar dio nas. Ne bismo smejli odustajati. Nikada. Ne bismo smjeli odustajati od toga da činimo dobro jedni drugima. Ne zaboravite da ste na ovom svijetu zbog drugih ljudi. Na ovaj ili onaj način. Tko ne misli tako, sebičan je. I zaboravlja da sve čega se takne, već od samog njegovog postanka, duguje DRUGIM LJUDIMA.

Imate li nadimak? Ili možda više njih? Ja imam. I volim ga. ROBI.
Malo me tko još tako zove. Ali volim kada me tako zovu. Dali su mi ga roditelji. Meni je to baš zgodno. Nadimak ponekad govori toliko o čovjeku. A i nekako je prisnije. Osobito ako imate neko „ozbiljno“ ime. Ima tako nekih imena.... ozbiljnih. Barem ja uvijek nekako razmišljam o imenima. I o tome što ona znače.
A tepanje? Ja volim da mi tepaju ljudi kojima nešto značim. Zašto? Nemam pojma. Drago mi je čuti. U tome je neke topline koja svima nedostaje.
Ja radim sa djecom. I tepam im. Poneke riječi tipa: Zlato, Dušo, Srećo itd... To malo opusti ljude. A i nekako mi je drago. I kada darujem i kada primam. Ne smatram to lošim. Nikako. Mislim da to malo zbliži ljude. Ionako smo predaleko i prečesto hladni i službeni. Znat ono kad vam prodavačica veli:...“i kaj bute još suseda?“ Zar nije to lijepše nego neka hladnoća i službenost? Pa ma kako bila uljudna.

Ljudi vole dijeliti događaje, osjećaje i sve ostalo na kategorije. Mene vrlo interesira po kojem kriteriju. Osobito što ulazi u sferu NEOPROSTIVOG? Što je to što ne biste mogli oprostiti? Znam da nije isto, kada treba oprostiti Ljubavi, prijatelju, ili kolegi. Nisu ista mjerila. A zašto? Svi mi skupljamo bodove kod ljudi. Kao bonus. Kad ih ispucamo dogodi se nešto što se više ne da oprostiti. Ili je to ipak nekako drugačije? U svakom slučaju, sve to ovisi. Ma čitav život je u nekoj uzročno-posljedičnoj vezi. Sve o nečemu ovisi. Ja ne znam što ne bih mogla oprostiti. Mišljenja sam, da se sve može i mora oprostiti. To ne znači da će krivac izbjeći kazni. Ali zbog svojeg unutarnjeg mira JA mu moram oprostiti. Ja znam koje stvari vrlo teško praštam. Ali oprostiti mogu sve. Mogu shvatiti i objasniti. Dogodi mi se da me ljudi zbog toga iskorištavaju. Ali, to ionako ide na njihovu dušu. Moja je mirna. Oprost je vrlo važna stvar. Oprostiti treba MOĆI. Nije dovoljno željeti. Kažu da je Ljudski griješiti, a Božanski opraštati. Upravo zato što je teško. Teško je uistinu oprostiti nanesenu povredu. Ali je važno. To je odlika čovjeka. Mnogi kažu Oprositi ću, ali neću zaboraviti. A što to znači? Da će me u nekoj slijedećoj situaciji dočekati salvom onoga što nisu zaboravili? Kakva je onda korist? Znam da čovjek zaboravlja ako može. Ali, to je kao i na vjenčanju. Ili reci sada, ili zauvijek šuti. Prljavo je vaditi prljavo rublje, kad god to zatreba. I nije fer. To truje život i odnose. I ljudsku dušu. Oprostite im! Ionako ne znaju što čine. Ako već ne zbog njih, a onda zbog sebe.

Prolazim težak period. Naslagali se događaji, koji i inače prate život. Skupilo se problema. Nije ih lako nositi sam. Mogla bih napisati knjigu o braku. Kao i svaki bračni par. Bark je jedna vrlo važna i čudesna „institucija“ kojoj je glavni smisao da ne nosiš sve sam. To vam najbolje mogu reći ljudi koji sve nose sami. Poput mene. Teško je. Vrlo teško. Ne znam da li je to sve teže, zašto što sam sve umornija i starija, ili je sa sazrijevanjem i tijekom života, prirodno da su i problemi veći. Ne znam. Prvi puta živim. Nemam iskustva o tome od prije. Kaže pjesma: „ A sve to što je do sada bilo, nek pomogne i snage mi da“. Sve sam ja te probleme riješila. Dosta povoljno. I sve je dobro prošlo. Bogu hvala! Ali sam umorna. Trebam malo odmora. Iako ne volim monotoniju, poželjela sam se malo nje. Moja mama voli reći, da kad nekoga pita što ima novog, voli čuti ono slavno NIŠTA. I ja bih voljela da kad me pitaju isto pitanje, ja kažem ništa. To bi bio dobar znak. No, taj ću morati malo pričekati. Nema na vidiku mirovanja. Čudesno je, kako je samoći proporcionalano, nošenje sa većim brojem problema. Što je veća odgovornost, više je problema. A bilo bi logično da je manje. Ali život nije logičan. Sve nosiš sam, još si uz sve to, surovo svjestan da si sam. I da nema nikoga tko će nastaviti gdje si ti stao. Moja je pokojna svekrva (dugo godina udovica) govorila svojoj prijateljici, kada bi joj se požalila na muža: „Budi sretna da bar diše pored tebe.“ I to vam je to. Lakše je nositi u dvoje. Eto, meni to nije suđeno. Ja moram sama. Mislim na vas. Samo ponekad ne stignem pisati. Puno vas voli i pozdravlja Vaša Aries.

Mojem je tati rođendan 02. veljače. Na Svijećnicu. Eto, njemu u čast objavih post sa pričom koju je on napisao. Hvala svima na komentarima. Eto, i ovim putem
TATA SRETAN TI ROĐENDAN!
I hvala ti velika na svemu.
Voli te tvoja kćer.

Neznanka

Zastao sam pred izlogom obuće. Zima i nije bila nešto. Primjetio sam par ženskih visokih cipela kretenskog izgleda. Što sve ne uvaljuju ženama pod krinkom mode, nemogu zamisliti da to netko želi obuti. A cijena ?, prava sitnica. Nisam primjetio ništa interesantno. Okrenem se da pođem dalje i zamalo naletim na osobu koja je stajala pored mene. Pogledam, žena 35-40 godina ni lijepa ni ružna. Oči su nam se srele. Njezin blag pogled bio je istovremeno i čvrst i uporan. Zakoračim u lijevo da je zaobiđem. Ona stane pred mene blago podigavši ramena i ruke. Ispričava se ?!. Zaustim da tražim objašnjenje no ona hitro i nježno stavi kažiprst na moje usne, očito želi me spriječiti da govorim. Što sad ? Gledamo se, ugodno je, njezin pogled je postao vrckast. Pokušavam iz pogleda zaključiti o čemu se radi. Nisam u stanju. Zašto ne govori ?. Ona preuzme inicijativu, uhvati me ispod ruke i nježno povuče naprijed. Hodamo. Povremeno me stegne laktom. Da li je to intima ? što je intima ? Hodamo, ona me vodi, zastajemo pred izlozima. Zima i nije nešto. Povremeno nam se pogledi sretnu, ugodno, osoba je draga, ali kuda to vodi ? Korak po korak stigli smo do Savske. Ona se okrene, pogleda me nježnim pogledom, poljubi svoj kažiprst i stavi ga na moje usne. Pogled dug godinu dana. Okrene se i ode. Šokiran cijelom situacijom uopće nisam reagirao. Stajao sam na mjestu sigurno nekoliko minuta. Pođem, ali kuda idem ? Saberem se, razmislim i krenem nastrag prema Petrinjskoj. Uđem u kafić i oslonim dupe na barsku stolicu. Zamišljen nalaktim se na šank.
- Pelinkovac, naručim.
- Mali ?, pita barmen.
- Da, sa limunom, odgovorim.
Zadubljen u misli popijem gutljaj.
- Ambrozije, kućo stara, glasno drekne netko iza mene. Okrenem se, ugledam Karla iz vojničkih dana.
- Boook, odgovorim.
- Pa dobro gdje si, kako si ? razdragano nastavi Karlo tapšući me po ramenu.
- Ide, ide odgovorim bez emocija.
Poslije nekoliko uljudnih rečenica Karlo utvrdi da nema smisla nastaviti pa me pozdravi i vrati se svom društvu. Zima i nije bila nešto. Vratim se dnevnim aktivnostima povremeno se sjetivši neobičnog susreta.
Prošlo je nekoliko dana, stojim u redu u pošti. Netko me lagano kucne po ramenu. Okrenem se, Ona. Umiljat pogled, objema rukama primi moje šake, prostruji ugoda. Držeći ih nekoliko sekundi klimne glavom pokazujući prema izlazu, ne čekajući moju reakciju izađe. Što da radim ? Ugodno je ali nema smisla ili možda ima. Plativši račune zdvojan izlazim. Stanem pred njom ne znajući što dalje. Ona se propne na prste i prisloni mi suhu nježnu pusu na obraz. Odmakne se, pogleda me vragoljasto, primi pod ruku i povede. Šetali smo povremeno se pogledavajući. Ispuni me silina ugode, bez strasti. Prolazeći pored jednog Gift Shop-a lagano me laktom bocne u slabine i natjera me da stanem ispred izloga. Ona se odvoji, pokaže mi čekam i vragolasto mi zaprijeti kažiprstom. Gledao sam je kako obilazi police i nešto traži. Izađe, noseći nešto u zatvorenoj šaci, drugom rukom uzme moju šaku i u nju stavi malenu kutijicu omotanu ukrasnom vrpcom. Pogledam je, ona trepne potvrdno očima i ugura šaku sa poklonom u moj džep. Kao da se ništa nije dogodilo, prisloni mi nježnu pusu na obraz, veselo mahnu i ode. Krenuo sam a da pri tome nisam znao kuda. Poslije izvjesnog vremena sjetim se kutijice. Posegnem u džep i izvadim je. Počnem odmotavati i postanem svjestan da to radim sa strahopoštovanjem. Iz kutijice izvadim minijaturno crveno srce od porculana kome je nedostajao jedan dijelić. Pogledam, nije odlomljen. Smisao, poruka ? Svakako, možda ! Bože, što da radim ovo nema nikakvog smisla. Zima i nije bila nešto.
Otišao sam na višednevni službeni put. U džepu sam imao maleno srce. Svaki puta kada sam kriomice pogladio njegovu glatku površinu osjetio sam kako me prožima ugoda. Da li sam zaljubljen ? Ne, nikako. Ali što je TO ? Voljena osoba je kod kuće, osjećam li grižnju savjesti ? Neee ! Kako to ?
Krenem u banku. Ugledam prodavaonu cvijeća. Uđem, ogledavam se u nedoumici što da kupim. Izađem nespretno skrivajući zamotanu jednu bijelu ružu. Hodam i konstatiram da sam promašio banku. Da li je tražim? Gdje je ?
Nismo se sreli. Ruža je uvenula.
Poslije nekoliko dana kupio sam crvenu ružu. Skrivajući je u rukavu lutao sam gradom. Nigdje je nema. Oooo kako želim da već jednom ode.
Zima i nije bila nešto.