Prolazim težak period. Naslagali se događaji, koji i inače prate život. Skupilo se problema. Nije ih lako nositi sam. Mogla bih napisati knjigu o braku. Kao i svaki bračni par. Bark je jedna vrlo važna i čudesna „institucija“ kojoj je glavni smisao da ne nosiš sve sam. To vam najbolje mogu reći ljudi koji sve nose sami. Poput mene. Teško je. Vrlo teško. Ne znam da li je to sve teže, zašto što sam sve umornija i starija, ili je sa sazrijevanjem i tijekom života, prirodno da su i problemi veći. Ne znam. Prvi puta živim. Nemam iskustva o tome od prije. Kaže pjesma: „ A sve to što je do sada bilo, nek pomogne i snage mi da“. Sve sam ja te probleme riješila. Dosta povoljno. I sve je dobro prošlo. Bogu hvala! Ali sam umorna. Trebam malo odmora. Iako ne volim monotoniju, poželjela sam se malo nje. Moja mama voli reći, da kad nekoga pita što ima novog, voli čuti ono slavno NIŠTA. I ja bih voljela da kad me pitaju isto pitanje, ja kažem ništa. To bi bio dobar znak. No, taj ću morati malo pričekati. Nema na vidiku mirovanja. Čudesno je, kako je samoći proporcionalano, nošenje sa većim brojem problema. Što je veća odgovornost, više je problema. A bilo bi logično da je manje. Ali život nije logičan. Sve nosiš sam, još si uz sve to, surovo svjestan da si sam. I da nema nikoga tko će nastaviti gdje si ti stao. Moja je pokojna svekrva (dugo godina udovica) govorila svojoj prijateljici, kada bi joj se požalila na muža: „Budi sretna da bar diše pored tebe.“ I to vam je to. Lakše je nositi u dvoje. Eto, meni to nije suđeno. Ja moram sama. Mislim na vas. Samo ponekad ne stignem pisati. Puno vas voli i pozdravlja Vaša Aries.
Post je objavljen 08.02.2007. u 09:15 sati.