"Kad jednom na zemlji ne bude nas - svijet će biti svijet;
Kad nam se izgubi svaki trag i glas - svijet će biti svijet;
I prije nego smo bili mi - svijet je bio svijet;
I nama kad kucne poslijednji čas - svijet će biti svijet."

(Omar Hajjam - "Rubaijje")

Ipak, važno je biti. Ovdje i sada. Lijepi vam pozdrav svima.

Ponedjeljak. Dan koji baš i nije omiljen. Meni je jučer bio vrlo uzbudljiv. Ujutro sam odvezla Lunu na sterilizaciju. Vrativši se kući, još pod utiskom, primila sam pozvi iz škole. Moj sin je pao na tjelesnom. Sa grede! Na lakat! Otišla sam u školu po njega. Ruka ga malo boli, ali to je za očekivati. Može je pomicati. Odjurila na posao. Odradila posao sa pacijentima. Napravila sam izvještaj. Nazvala kolegu koji ga nosi u direkciju i očekivala ga oko 18:00. On je došao u 16:00. To me začudilo, ali svejedno. Izvještaj je čekao gotov. Ne svu sreću. Nazvala sam s posla našu liječnicu, koja mi je rekla da odmah moram sa njim na RTG. Kaže, sa laktom se nije za igrati. Javljam se doktoru za kojeg radim. Odlazim s posla (u 16:20!), vozim po gužvi. Stižem po dijete, krećemo put KBC-a Rebro. Nekada su oni primali hitne slučajeve iz Novog Zagreba. Vozim po gužvi i molim se da sve prođe u redu. Pronalazim šalter za hitan prijem. Tamo jasno piše da ne primaju djecu iz Novog Zagreba. Hm! Što sad? Okrećem se i ugledam kolegicu iz srednje škole. Ona uzima naše dokumente i uvodi nas k liječniku. Liječnik (dr Dobrić) pregleda Davida i pošalje nas na slikanje. Obavimo to za desetak minuta. Nije ništa slomljeno! David i ja komentiramo kako je svo osoblje sa kojim smo se susreli bilo vrlo ljubazno. Hvala im na tome! Hvala Bogu! Obavimo pregled, poslušamo upute i zahvalni se vraćamo u gužvu. (U Zagrebu gužva traje otprilike 24 sata dnevno). Odlazim u Ghetaldus i podižem svoje prve naočale u životu. Čitanje, geni, računalo.... tko zna. Ali moram ih nositi. I eto, sada sjedim na poslu(sa naočalama na nosu), mirna i mislim kako je bio uzbudljiv i sve u svemu sretan dan. Toliko se toga dogodilo. I sve je dobro prošlo. Luna se još teško kreće. Ali je budna. Jučer je bila omamljena cijeli dan. Moja rana još boli, ali to više nije primarna briga. Jučer ih je bilo puno više. Želim vam svima ugodan završetak svakog napornog dana.

U petak sam vadila umnjak. Već druga operacija zuba. Fuj. Sve me boli. Još uvijek. Od kad su mi niknule znala sam da ću na operaciju. U kostima su mi izrasle. A kaj se može? Krvarila sam još dva dana. Al' eto. Zašto vam o tome pišem? Zato što je i to život. Piješ analgetike i guraš dalje.
Želim vam svima što manje bola u životu, ali i on je nužan. I on je sastavni dio života.

Najvažniji i najmudriji dio jezika kojim je svijet govorio i koji su svi ljudi na zemlji mogli razumjeti u svojim srcima.
TO JE BILA LJUBAV STARIJA OD LJUDI I OD SAME PUSTINJE, KOJA SE UVIJEK IZNOVA JAVLJALA S ISTOM SNAGOM BEZ OBZIRA GDJE SE DVA PARA OČIJU SUSRETALA.
Bio je to čist jezik svijeta bez objašnjenja jer Svijetu nisu potrebna objašnjenja da nastavi svoj put beskrajem.

Što pamtimo iz djetinjstva? Kako tko. Pamtimo što smo doživjeli. Pamtimo razgovor sa prijateljicom, sestrom... Jedne mirne ljetne noći u kupaonici...Pamtimo balkon na kojem smo skrivečki pušile i gledale more...Miris kolača u kuhinji. Čuvamo prvu haljinicu koju je sašila mama. Samo za nas. Pamtimo nedjeljna jutra kada smo svi zajedno u krevetu. Škakljamo se, mazimo, razdragano se smijemo... Pamtimo sigurnost i bezbrižnost. Pamtimo bezuvjetnu roditeljsku Ljubav. Čak i kada su vikali na nas. Jer su nas naučili:“Na tebe će vikati samo onaj kome je do tebe stalo. Ako mu nije stalo, samo će odmahnuti rukom. A vičem jer sam nemoćan, jer se brinem za tebe, jer sam čovjek. Jer nisam savršen. I jer ti želim samo najbolje za tebe.“ Ja ne znam što će pamtiti MOJA djeca. Što će od ljepote uspjeti sačuvati a što od lošega zaboraviti. Što će im biti najdraže. Ja samo znam što im je bilo najbolnije. Njima je uskraćeno mnogo toga. Nedostaje veliki dio. Nedostaje im osjećaj sigurnosti koji mnogi imaju ni ne misleći o njemu. Nedostaje im bezbrižnost. Ona više nikada neće bezuvjetno i apsolutno vjerovati u nepomućenost. Mojoj djeci nedostaje DJETINJSTVO.

Najteža zadaća na svijetu. Ima svakakavih metoda odgoja djece. I dobrih i ne dobrih. Evo jedan loš primjer. Poznajem ženu koja se HVALILA da je svojoj kćeri utjerala strah u kosti!!!! Da ne markira u školi. Neš' ti uspjeha. A ta je djevojka uredno išla svojem liječniku po ispričnice. Za ta ista markiranja. Što iz toga mogu zaključiti? Repsreija rađa agresiju, laž i skrivanje. Ja ne želim savršenu dejcu. Ja želim znati sve. Naravno sve što moram i što je u interesu moje djece. U filmu Vrijeme prve Ljubavi“ kaže tata svojoj tinejđerici:“ Bolesna, trudna, pijana, u zatvoru, u nevolji, drogirana.... NAZOVI! Javi se! Ja ću doći!“ ja želim postići da me moja djeca nazovu. Da ja budem prva koje će znati. Jer samo ja znam, želim, mogu i HOĆU pomoći. Neće oni moći izbjeći SVE zamke mladosti. Ali oni moraju znati koga će nazvati. Tko će jedini uvijek pomoći. Tko će utješiti. Tko će isplakati tugu i smijati se sreći. Roditelj, a tko bi drugi. Ja ne želim svojoj djeci biti izvor straha. Mogu im ići na živce, to da, ali da me se boje pa prešućuju... to nikako. Bože ne daj! Život je surov sam po sebi. Ali ako znaš da je tu netko tko će nositi sa tobom dio tereta možeš ga proživjeti BEZ STRAHA.

Slušam jednu baku koja upravo govori djetetu od 2-3 godine:“Oćeš da te babaroga uzme?... da te stave na kamion i gotov si... oćeš da te otpeljaju?.....“
UŽAS!
Prestravila sam se. Takav „odgoj“ je sustavno uvlačenje straha u kosti biću, koje je i samo dovoljno preplašeno i zbunjeno svijetom u kojem prekratko prebiva. To je po meni, zlostavljanje. I to ne samo sada, već i zlostavljanje zauvijek. Nema tog psihijtara ili duhvonika koji će lako (a možda niti uspješno) izvući taj strah iz kostiju jednog čovjeka. To se tako ne radi. To se ne smije. Za to bi dijete bilo mnogo manje posljedica da ga je jednostavno istukla. Ta je bol (iako neopravdana) nešto realno i prolazno. Dijete je pogriješilo, slijedi kazna i bol, pa zaborav.
Ali strah ... strah je čovjekov najveći neprijatelj. Užas, ponavljam. Namjerno činiti zlo nemoćnom biću. I to trajno zlo. Ono je nemoćno shvatiti, boriti se samo, odupirati se, nositi se sa time. Joj! Uh! Ne mogu to shvatiti. Ljudski rod srlja u vlastitu propast. Zašto tako bezglavo?

Da li dobro spavate?
Ja patim od nesanice od kada znam za sebe. Kažu da je nasljedno. Moj je otac patio, moja baka. Ali, moja mama zaspi kad vidi jastuk. Ja ne. Ja sve valjda „žvačem“ noću. Kada imam neki problem, o njemu razmišljam noću. Kažu da probleme treba „prespavati“ e, ja to ne mogu. Ja ih moram odraditi prije spavanja. Pa čak i onda, dolaze u san.
Povremeno imam snove „čišćenja“. Kada sanjam ljude i događaje, koji me okružuju i koji su se nedavno dogodili. Tada valjda odradim definitvno sve.
Ima više vrsta nesanice. Dakle, ja sam ih isprobala sve.
Ponekad teško zaspim. Ponekad lako zaspim, pa se probudim nakon par sati. A nekad, spavam jako malo, kratko.
U svakom slučaju, teško funkcioniram nenaspavana. Loše je to. Nikada u životu nisam popila tabletu za spavanje. Ona ne bi riješila problem. Iako bih možda ujutro bila manje umorna. Međutim, mene bi moj problem dočekao. Stoga... zijevam i borim se sa problemima danju. To štedi noć. Želim vam laki san!

Neki dan sam čula da je umrla manekenka u 18.g života. Od gladovanja. Ne doslovno od gladovanja. Od posljedica gladovanja. Njezino tijelo nije više reagiralo na lijek. Nije imalo snage. Užasavam se toga. Imam kćer...
Mojoj su djeci u vrtiću govorili da bijeli kruh deblja. Nije im nitko rekao da je nezdrav, da je loš za zube i sl. Čemu djetetu od 4 godine pričati o debljini? Jako sam se bunila. Ne dam da mi netko truje djecu. Dosta mi je trovača po novinama i sl. Ne mogu shvatiti društvo koje cijeni hodajuće kosture. Polumrtve mlade žene. Jednom je jedan pjevač izjavio da su mankekenke primjer KAKO ŽENE NE BI SMJELE IZGLEDATI. Ima nešto u tome. Hodajuće vješalice na rubu života. Vječno bolesne, gladne, nesretne. U dobi kad metabolizam još gori i može potrošiti tisuće kalorija, ta djeca gladuju. Strašno. Ja bih to zakonom zabranila.

Kako to krasno zvuči. Sreća je osjećaj koji po količini opisivanja, zasigurno može konkurirati Ljubavi. Toliko puta opisivana.... i još će biti. To je sigurno. Sreća je osjećaj. I to je valjda jedino u čemu ćemo se svi složiti. Dobar osjećaj. Skoro najbolji. Njemu svi težimo. Ali ona je za svakoga nešto drugo. Gladnome je dosta da se nasiti. Žednome, da pije.
Za mene je sreća osjećaj koji se ponekad javi bez povoda, a izostane kad je očekujem. Sreća je biti svjestan koliko ti je toga darovano. Sreća je zahvalnost za sve što imam i još mogu.
Što je za vas sreća?
Sjećate li se pjesme Desanke Maksimović?

NEMOJ MI PRIĆI

Ne, nemoj mi prići, hoću iz daleka,
Da volim i želim tvoja oka dva
JER SREĆA JE LIJEPA SAMO DOK SE ČEKA
DOK OD SEBE SAMO NAGOVJEŠTAJ DA.

Ne, nemoj mi prići, ima više draži,
Ova slatka strepnja, čekanje i strah
Sve je puno ljepše donde dok se traži
O čemu se samo tek po slutnji zna.

Nemoj mi prići, zašto to i čemu?
Iz daleka samo sve ko zvijezda sja
Iz daleka samo divimo se svemu
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva.

Traži sreću i nikada je nećeš naći. Sreća je poput jeke. Uzvraća ti jedino ako sama sebe daruješ.
Phil Bosmans

PHIL BOSMANS:
Zadovoljstvo, sreća i radost neće ti pasti u krilo. Al' ćeš ih dobiti besplatno ako svladaš svoju umornost i sam štogod poduzmeš.

Toliko je stabala, toliko ptica i cvijeća, toliko čuda oko nas koja čekaju samo to da ozdrave čovjeka od njegove žalosti.

Da bismo bili sretni, nije važno da više posjedujem, nego da manje vapimo.

Ima dobrih i loših dana.
Dobri prolaze. To nam je žao.
Ali i loši prolaze. Zašto nas to ne tješi?

Nemojte zaboraviti da je još
MNOGO LJEPOTE NA OVOME SVIJETU
KOJA ČEKA SAMO NA VAS.

Kad sam već pisala o mladima, evo ponešto i o stari(ji)ma.

PHIL BOSMANS:
"U mnogim starijim ljudima drijemaju dragocjena blaga.
Treba ih samo otkriti. Zadivit ćeš se njihovu humoru, njihovu miru, njihovoj životnoj mudrosti, miru njihova srca. "

Radila sam 4 godine sa starim ljudima. U Domu umirovljenika. Svakoga dana razgovarala sa njima. Na neki način dijelila njihove posljednje dane sa njima. To je dragocjeno iskustvo koje mijenja svakoga tko to može i želi prihvatiti. Ja sam htjela. I mogla. Uzela sam svaki trenutak koji mi je darovan da ga uklopim u sliku svojega života i zrelosti. A njima sam dala trenutak koji je njima bio potreban. Sreće, radosti, mira i topao osmijeh. Utjehu, toplu riječ i dodir. Ne traže oni puno. Oni traže ono što je većini mlađih preteško dati. Samo malo strpljenja i da ih saslušate. A imaju što reći, vejrujte.
Samo treba znati slušati.
Od njih možete naučiti nešto što od mladih ne možete. Oni su već ovdje bili. Oni su bili u našim godinama. Oni su taj put već prošli. Mnoge sam si muke ja prištedjela jer sam ih slušala. Ja imam čak 4 prijateljice koje su prešle 65 godina. Čudno vam je? Meni nije. Ta su prijateljstva među dragocjenima. To su žene sa iskustvom o kojem ja mogu samo sanjati. A i moje je pozamašno. To su žene kojima mogu vjerovati. Zašto? Jer se više ne igraju sa ljudima. Kao što mnogi mlađi vole. Vole se igrati i iskorištavati. Stari(ji) ljudi poštuju daleko više druge ljude. I bol i tugu i sve ostalo. Njima ništa nije čudno, ni nerazumljivo.
Sve su već vidjeli.
Mi to tek trebamo vidjeti.

Eto, upoznah još blogera. Bili su kod mene Atlantida i njezin suprug. Što da vam kažem? Taj je blog uistinu čudesan način da upoznaš ljude. Neću vam sad pisati o njima. Osim da su mi se neobično svidjeli. Bili su veseli, otvoreni, srdačni. Baš mi je bilo ugodno. Drago mi je da sam ih upoznala. I ovim im putem želim poručiti da su im moja vrata uvijek otvorena, a da je moj mobitel uključen 24 sata dnevno.
Svakoga dana sam sve sretnija zbog ovog bloga. Uistinu, lijepo je upoznavati nove ljude. Otkrivati nove svjetove. Lijepi vam pozdrav svima.

Djeca bez djetinjstva. Zašto? Zato što su prepušteni sami sebi. Zašto? Zbog jurnjave za preživljavanjem. Ne zamjeram ja roditeljima. I ja jurim za egzistencijom. Moram. Ali, nekako imam vremena za djecu. I meni se ponekad čini da nije dovoljno, ali je. Znam da je. Nisu sami toliko, koliko su druga djeca. Kao samohrani roditelj, nosim dvostruko teži križ roditeljstva. Ako ne i više od dvostruko. Ali, mislim da uspijevam. Sama sam 16 mjeseci (zar već?). I ide mi. Ja sa svojom djecom razgovaram, plačem, smijem se, vičem, gledam TV, igram se. Kartamo, igramo jumb, šetamo psa, naručimo pizzu i čevape, putujemo (koliko možemo), ljetujemo. Odem ja na informacije u školu, skuham i ja ručak, operem rublje, budem umorna i sve to... Ali... Nekako je sve složeno. Najbolje što se dalo. Nisam idealan roditelj, ne mogu biti i tata, nisam savršena, ni svemoćna. Ali sam takva kakva jesam. I dala sam im s(v)e. Sve što im je potrebno. Rezultati će se tek vidjeti. Nadam se da ću biti blizu i vidjeti ih sama.

Pitala sam se tko nam odgaja mlade ljude. Našu djecu. Buduće roditelje, radnike...
Ulica?
„Djeca nikada nisu bila dobra u slušanju odraslih, ali nisu nikada propustila imitirati ih.“ Koga će imitirati dnašnja mlada generacija? Na čijim će se primjerima kreirati njihov karakter? Sa kime će se poistovjetiti? Kome se ti mladi ljudi utječu kada im je teško? Tko ih razumije? Tko ima vremena za njih? Strpljenja? Razumijevanja? Radim sa mladim ljudima. Od 7-18 (ponekad više) godina. Mladim ljudima. Budućnošću svijeta. Djecom? Vjerujte, malo je djece među njima. Oni su više mladi ljudi. Ponekad zreliji i od mene. Oni razgovaraju sa mnom, i ja sa njima. Ja sam manji autoritet od mame, povjerljivija od prijateljice, dovoljno stara za savjet i imam volje. Volje za slušanjem. Dobru volju i odlučnost da pomognem. A njima to treba. I ja sam tu. I oni to znaju i zahvalni su. Kažu da se vidi koliko smo stari, po našem mišljenju o mladima. Ja ne znam da li sam stara, ali znam da je našoj mladoj generaciji teško. Znam da nije savršena, ali nijedna nije.
Nastvak slijedi...

Koji su moralni stupovi društva danas? Koji bi trebali biti?
Policija, učitelji, svećenici, liječnici?
Kad danas nekome spomenete policiju, prvi pojam što ga vežu, je korumpiranost i nasilje.
A učitelji... oni štrajkaju. Imaju male plaće. Nemaju nikakva prava.
Svećenici... ma svi su oni pedofili?
Liječnici... potkupljivi gramzljivci.
Roditelji, kao odgajatelji, prvi i najvažniji.... ma oni rade i bore se za egzistenicju. I nisu krivi zbog toga.
Hm. Tko nama odgaja mlade? Sve su to budući ljudi, radnici, roditelji...
U kakvom to vremenu živimo? Kuda to vodi? Ne sviđa mi se slutnja, koja mi se nameće kada samoj sebi postavim ovo pitanje.
Nastavak o mladima slijedi....

Sve što tražiš
Već je netko pronašao

Sve što želiš
Već je tvoje bilo

Sve što sanjaš
Već je jednom doživljeno

Sve što imaš
Sve ti je darovano

Samo Ljubav tvoja
Jedinstvena je

Samo čežnja tvoja
Od sveg jača je

Samo ti znati ćeš
Kako dalje

Jer samo ti znaš
Tko tamo čeka te

Sve što si dosegnula
Oblaci su

Sve što si osjetila
Samo slutnje su

Sve što si imala
Samo sjećanja su

Sve što si darovala
Samo tvoje je

I kada ne bude tebe
Darovano ostati će

Dok god ima duša
Koje pamtiti će

Rekli su da previše pričam.
Čak da sam i teatralna.
Hmmm. Možda i jesam. Možda me takvom vide.
Možda previše pričam zbog straha od tišine. Možda previše pričam jer previše šutim. Možda previše pričam jer imam što za reći.
Puno je tih Možda. A možda su i sva ta Možda točna. Svako pomalo.
Tetaralna? Hm.
Ja sam emotivna žena. Jesam.
„Ne plašim se ničeg i ne stidim
Na toj cesti što mi život guta.
Dok se pred noć, osvrćem i vidim
Samo pustu prašinu sa puta“
Tako pjeva M. Cetinić.
Ja se slažem.
Čega bih se sramila? Svojih emocija? Svojeg života, postupaka.... ma ne dolazi u obzir. Nemam što tajiti. Sve što je moje, tu je i zbog drugih. Ono što pripada samo meni, ja tako neću izgubiti. A sve ostalo, tu je da se dijeli.

Provedoh vikend na moru. Morala sam.
Zašto? Umorila sam se.
Od čega? Vjeujte mi, od svega. Ne da mi se ni nabrajati. Predugo bi trajalo.
Osjećala sam da pucam. Da ne mogu više. Previše se toga skupilo.
Otišla sam dragim ljudima. Bila sam sa djecom i psom. Šetala sam, gledala TV, čitala, riješavala križaljke, SPAVALA (konačno dobro). I odmarala se. Uistinu mi je trebalo. Od 48 sati, 7 sam provela na putu. Ali sam se ipak odmorila. Toga sam postala svjesna tek kad sam se vratila. Kući, problemima, poslu... Lakše je. Za sve koji trpe; moj vam je savjet: maknite se od kuće. Otiđite bilo gdje. Samo se maknite. Napunite baterije. Trebati će vam.

Možete li se zamisliti da ubijate jednog od ovih?
















Neki to svakodnevno čine...








JA NE!!!

U vrijeme darivanja.
Darivanja darova.
Darivanja Ljubavi i opraštanja.
Ja dobih darove mnoge.
Neki su kupljeni, neki stvoreni.
Netko me se sjetio.
Netko me darivao.

Ipak, od svih najljepši je,
Tvoj osmijeh i dodir i sjećanje.
Tvoj trud da me daruješ.
Tvoj trud da me razveseliš.

Tvoja je Ljubav ono što trebam.
Tvoja je Ljubav uz mene.
Tvoja je sreća i moja sreća.
Tvoja me radost ispunjava.

Ti što me daruješ
Svakoga dana
Činiš me vedrom i jakom
Tebi sebe darivam ja
U daru svojem svakom.

Tvoje sjajne oči
Tvoj pogled Ljubavi pun
Tvoj svaki poziv i susret naš
Ispunjava život moj.

Tvoja želja da me darivaš
Sve što mi kroz sebe poklanjaš
Sve u čemu te otkrivam
Na ovom Mladom ljetu
Meni su posebni darovi
Meni su znaci Ljubavi tvoje
Najdraži i najljepši
Pokloni na ovome svijetu.

Kome su važni datumi? Obljetnice, rođendani, Stara godina? Nekome jesu, drugima, opet i nisu. Meni jesu.
Smijem li zamjeriti nekome, tko me voli, da zaboravi moj datum rođenja? Ako me voli, i daruje mi kroz godinu, gomilu malih darova (ili velikih), sebe i svoju Ljubav, da li je važno da mi baš taj dan, čestita rođendan? Hm. Zamjeriti... nikako.
Ljubav se ne daruje darovima. (ali mene vesele. I darivati i primati.)
Ljubav se ne daruje samo na rođendan.
Dobro želje imamo svaki dan za nekoga koga volimo.
Dar je uvijek iz srca. Njega se ne može kupiti.
Ja pamtim rođendane, godišnjice i tome slično.
Ali, odlučila sam, neću zamjeriti nikome, tko to zaboravi.
Nismo svi isti.
Nasreću.

SVIM MOJIM ČITAČIMA
ŽELIM SVAKO DOBRO U 2007.-OJ GODINI
I SVIMA ŠTO DOLAZE!!!!