Evo malo statistike:
Datum i vrijeme prvog posta: 12.06.2006. (18:56)
Zadnji post napisan: za objavu u budućnosti
Ukupno postova: 121
Broj postova u zadnjih 30 dana: 28
Broj postova u tekućem mjesecu: 22
Prosjek postova po tjednu: 4.5
Prosjek postova po mjesecu: 17.3
Mjesec s najviše objavljenih postova: studeni, 2006. (21 postova)
Ukupno riječi u svim postovima: 5745
Ukupno komentara ostavljenih na vašem blogu: 1271
Prosjek komentara po postu: 10.5
Najviše komentara po postu: 37
Broj postova bez komentara: 8

Kraj godine uvijek je prigoda za malo statistike, zar ne?
Hvala vam svima.
Vaša Aries

(Morala sam napisati ovaj post. Neka mi oproste svi "upleteni".)

Ove sam godine učinila gomilu toga:
- otvorila sam blog (he he he)
- upoznala sve vas (na ovaj ili onaj način)
- voljela sam
- bila sam voljena
- zaljubila sam se
- preselila sam djecu u drugu školu
- udomila sam psa iz azila
- sprijateljila sam se sa novim ljudima
- završila sam tečaj knjigovodstva
- radila sam
- stvarala sam
- pisala sam
- šetala sam
- započinjala sam
- odustajala sam
- padala sam
- dizala sam se
- trčala sam
- smijala sam se
- plakala sam
- čeznula sam
- veselila sam se
- darivala sam
- davala sam se
- putovala sam
- pratila sam
- bila sam praćena
- pjevala sam
- plesala sam
- dobijala sam
- živjela sam
- bila sam .... i ostavila trag.

Sve u svemu, imala sam ispunjenu godinu. I ne bih je mijenjala. I da nestanem ne bih žalila. Sve sam učinila. Kako sam htjela. Na svoj način. Kako samo ja mogu i znam.
I... ponosna sam na sebe... Ponosna na svaki svoj dan. Na svaki svoj san. Na svaki trenutak koji sam proživjela. Na sve svoje suze i osmjehe. Na svoje čežnje i dodire. Na sve svoje snove i nadanja. Hvala svima koji su bili dio ostvarenja toga sna.
Hvala Petri, Ljiljani, Zrinki, Jožiju, Tamari, Mireli, Mirni, Vladi (1 i 2), Spomenki, Sanji, Aidi, Korneliji, prijatelju iz Osijeka, Didi, Slavici, Laroneli, Maji, Diani, mojim vjernim blogericama i blogerima, MOJOJ DJECI, i Bogu, koji je jedini uvijek uz mene.
Hvala svim mojim uspomenama, svim mojim snovima, svemu što sam naučila, svim mojim Ljubavima, prijateljima i obitelji. Hvala Bogu na ovoj godini.

Evo nas, par dana poslije. Kako ste? Da li vam je nakon svega ostalo puno pospremanja, mučnina u želucu, umor.... Ili se Isus za vas ovaj puta stvarno rodio? U vašem srcu? Prvi puta? Isponova?
Ja sam dobro. Učinila sam sve što sam željela. Na ovaj Božić, a i sve one dane prije njega. Neću reći da ove godine nisam ništa stigla. Stigla sam sve. I sretna sam zbog toga.

Nadam se da ste i vi...
Vaša Aries.

ONE MAN CAME IN THE NAME OF LOVE
IN THE NAME OF LOVE....

To je bitno znati. Za ovo vrijeme.


VRIJEME PRAŠTANJA

Ovo je vrijeme praštanja
Ovo je vrijeme darivanja
Ovo je vrijeme koje nazivaše
Raznim imenima.

Raznim su ga imenima zvali
Različito mu pristupali
Ovo je vrijeme rođenja
Novoga svijeta.

Meni je ovo vrijeme za sjećanja
Za drage ljude i druženja
Meni je ovo vrijeme za druge
Za Ljubav kao stvoreno.

...tamo se Njemu poklonite!

ČESTIT I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ
ŽELI VAM VAŠA ARIES





ZNADEŠ LI GA?

Znadeš li Ga?
Kome su zvijezde sletjele
Kom' su se anđeli klanjali,
Od kog' su Herodi zdvajali?

Znadeš li Ga?
Koji je Mir zemlji donio,
Koji je svijetu Svjetlom postao?
Koji je grešnike Spasom ljubio?

Znadeš li Ga?
Koji je slijepima Vid davao,
Koji je mrtve u život vraćao,
Koji je Uskrs svima postao?

Znadeš li Ga?
On je Krist – Emanuel,
Jedini Gospod
Sunce svih sunaca!
Od Djeve Majke došao
I beskrajnim sjajem
Za naše nebo zablistao.

Znadeš li Ga?
Poletimo Mu sa zvjezdama,
Darujmo Mu se s pastirima,
S anđelima pjevajmo,
I s kraljevima molimo,
Da Herodovske duše dižemo
Nebeskim sjajem Njegovim.

Znadeš li Ga?
Božić je poniznost Vječnoga,
Nježnost i Ljubav Očeva,
Ovjenčan jaslama zemlje
I sreća što u kruh se
Život dariva – pretvara,
Nad ponorima
I mrakom
Našim!

Znadeš li Ga?
Iz razrezana srca s Golgote,
Kako je utjeha i radost,
I Ljepota i Život,
Za sve živote
I iznad svih ljepota!

Znadeš li Ga?
Kako beskrajno ljubi
Ovo prolazno NIŠTA
Da nam se pretvori
U VJEČNO I SLAVNO!

Fra Vladimir Tadić

TIHA NOĆ
SVETA NOĆ
ŽELIM VAM MIR
BLAGOSLOV I DOBRO!
VAŠA ARIES


Neka Vam Badnja noć izbriše sve što želite zaboraviti,
A Božićno jutro pod borom osvijetli poklon ispleten od zdravlja, sreće, mira i ljubavi.

Želiš li...?
Želiš li moje ruke Bože
Da bi cijeli dan pomagala onima
Što trebaju moju pomoć,
Bolesnima i siromašnima…
BOŽE, DAJEM TI SVOJE RUKE…

Želiš li moje noge, da bih čitav dan,
Svaki dan odlazila onima
Kojima je potreban prijatelj…
BOŽE, DANAS TI DAJEM SVOJE NOGE.

Želiš li moj glas, Bože,
Da bi čitav dan govorio onima što su im
Potrebne tvoje riječi ljubavi…
BOŽE, DANAS TI DAJEM SVOJ GLAS…

Želiš li moje srce, Bože
Od zore do mraka, da bi voljelo sve, bez iznimke….
BOŽE, DANAS TI DAJEM SVOJE SRCE.

Dragi moji,
Zbog svih koji me poštujete dužna sam vam reći da se nađoh na nekim blogovima. Opet?! Spomenuše se imena mojega uzalud? Ili ne? Nemam pojma. A i nije me briga, pravo da vam kažem. Za dobrim se konjem diže prašina, a ja sam i više nego dobra.
Atlantida me podsjeća na Božić. Da pišem nešto o tome. Ma naravno draga, drage volje. No, nemam baš nešto vremena za nove postove. Sve što napišem ubacim u blog editor pa on objavi. Vladati sa 6 blogova i nije lako. Ali ipak ide. Vidi se.
Otvorila sam Poema1 na kojem možete pročitati moje stare tekstove. Dok vi još niste kročili u moje svijetove.
A o Božiću, su se ovdje mnogi raspisali. Ja sam već o tome dosta rekla. Meni je Božić uvijek. Svaki dan iznova rodi se u meni poneko dobro djelo. I to je samo moj Božić. Kad učinim nešto dobro za nekoga. Božić je za svakoga nešto drugo. Ma volim i ja darove. Samo će licemjer reći da ne voli.
Za sve koji me prate, poznato vam je da je u mojem životu, moja vjera učinila ono što nikome nije uspjelo. Iscijelila sam se. Uz Isusovu pomoć. Već već je 13g od mojeg krštenja, ali je moja Ljubav prema Isusu u posljednjig 15 mjeseci, neprestano rasla. Tako da je za mene Božić rođenje Spasitelja, kojeg svojatam i sebično uživam u Njemu. Na jedan poseban način. Radosna sam i znam da će me taj duh pratiti cijelu godinu.
Želim vam da doživite istu Radost i da i vas prati.
Hvala Atlantidi i svima kojima moje riječi nešto znače.
Čestit vam Božić i rođenje našega Spasitelja!

Što sve činimo za pet minuta slave?
Koja je cijena toga?
Čemu služi tih pet minuta?
Mnogi su se ljudi spremni i prodati za pet minuta slave.
Ljudskoj sujeti godi da ih prepoznaju. Da im se dive. Pa makar i na kratko.
No, nitko se ne želi proslaviti kao Majka Tereza.
Da li znate za još nekog tako požrtvovnog?
Da li se o njima govori?
Ma ne. Oni nisu zanimljivi.
Zanimljivi su nogometaši, manekenke, političari... i svi razni drugi otimači našega novca.
Koji je to moralni čip u nama koji nam je tako izmaknuo tlo pod nogama, da se divimo vrednotama koje traju tako kratko. Koje su prolazne i bez duha.
„Gdje je nestao ČOVJEK?“
Treba li nam jedan nesretan čovjek postaviti takvo pitanje?
I zašto ga je tako javno, postavio samo on?

Ljudi vole moć. Vole osjećaj da vladaju. Vole osjećaj da mogu više no drugi. Prvi test, te naše slabosti, jest roditeljstvo. Roditelj dijete može pratiti, špijunirati, čitati mu dnevnike, kopati po stvarima. Otkrivati o svome djetetu ono što ne zna. To je ponekad dobro. Ali NIKADA dijete to ne smije saznati. Ja ne volim kopati. Nisam nikada nekome pregledavala sms u mobitelu, čitala mailove, prekopavala đepove i ladice. Možda zbog mog odgoja, možda nisam znatiželjna, a možda i zbog straha. Straha da ne pronađem nešto što će me pogoditi. Ako je znatiželja ubila mačku... može i mene. Jednom u životu sam tražila, na dostupnom mjestu, stvar koja je tamo trebala biti. Pronašla sam nešto drugo. Nešto što mi je razorilo život. Čini se nevjerojatnim. Ali nije. Pronašla sam listove papira koji tamo nisu smjeli biti. Možda je to bilo dobro za mene. Ja to još danas ne mogu priznati. Vjerujem da se stvari dese sa razlogom. Možda su bili podmetnuti. Meni je teško nešto podmetnuti, jer se od mene ne očekuje da tražim. Ali, dogodilo se. Danas sam ovdje gdje jesam zbog toga. Ta „slučajna“ potraga za mene je završila kobno. Možda bi se sve dogodilo i bez toga. To ja ne mogu znati. Ne mislim da je to uzrok. Ali, ne vjerujem da ću ikada više zaviriti u bilo čiji mobitel, ormar, đep ili ladicu. To je kao krađa. Svaki čovjek ima pravo na svoju intimu, na svoju privatnost. Ima pravo na samo svoje. Za što nitko ne mora znati. I ja to poštujem. Ulazak u svijet nečije intime, bez njegove privole, krađa je. Krađa nematerijalnoga, ali teža od takve.

Čitala sam, kalo lopov, poruku upućenu prijatelju. Zašto kao lopov, kad mi je sam dao da to vidim? Na znam. Poruka nije bila upućena meni. Bila je to ispovijed nekoga nekome. O meni. Čemu strepnja? Ne znam.
Zašto nam tako teško pada suočavanje sa odrazom u očima drugoga? Ne znamo kako nas drugi doživljavaju. Ali čemu strah? Od odbijanja? Od čega? Rijetko imamo priliku proniknuti u pravu sliku koju smo ostavili o sebi. Kada netko piše (ili govori) nekome, o nama; a ne zna da ćemo to i mi čitati, tada je iskren. Nema više ograda i pažljivih riječi. On se ne ustručava izreći sve. Ostavljamo trag. Uvijek ostavljamo neki trag. Takvi kavki jesmo. Svakom je čovjeku on drugačiji. Više ili manje značajan. Više ili manje dobar. Socijalizacija nas uči prilagodbi. Nepisanim (i pisanim) zakonima društva. I onda, uvid u nečiju sliku o nama, može izazavati nelagodu iščekivanja konačne (pr)ocjene.
Na kraju čitanja sam ipak shvatila da to i nije važno. Osobna (pr)ocjena onoga koji me opisao nije bila loša. Rekla mi je ponešto o tome kako djelujem na ljude. Ili barem na njega. To je važno. Nije važno kako se on s tim nosi. Važno je da sam barem na trenutak bila u njegovoj glavi. I vidjela sebe. Onako kako me drugi vide.

TOTUS TUUS
(sav tvoj)

Zdravo Marijo, zlatna
Kraljice mira, prepuna sjaja
Zvijezdo što kroz tminu vodi život moj
Sav se predajem Tebi, krasna
Majko moja i Majko Krista Kralja
Da uvijek budem Njegov
I uvijek sav Tvoj.



u OVO VRIJEME SJEĆANJA.... MORALA SAM SE PRISJETITI NJEGA...

O LJUBAVI SU REKLI...


Možeš davati a da ne voliš,
Ali ne možeš voljeti a da ne daješ.
Ami Carmichael

Ako se ne možeš sjetiti ni najmanje gluposti na koju te nagnala Ljubav, onda nisi ni volio.
Shakespeare

Ljubav je čin vječnog praštanja, nježan pogled koji postaje navikom.
Peter Ustinov

Ljubav je vječna tajna, budući da nema načina da je objasnimo.
Rabindranath Tagore

Ljubav bi trebala biti drvo čiji su korijeni duboko u zemlji, a grane mu sežu do neba.
Bertrand Russell

Nevidljiva putanja gravitacije oslobađa kamen. Nevidljivi ponor Ljubavi oslobađa čovjeka.
Saint-Exupery

Neću te voljeti vječno, ne ljuti se, ni život nije vječan, voljet ću te jedan mali dio vječnosti koji traje cijeli život.
Japanska

Sreća je zdravo razmišljanje, zahvalan duh, čista savjest i srce ispunjeno Ljubavlju.

Prava Ljubav ne znači dodir ruku već dodir srca.

Ljubav je najsnažija od svih strasti, jer istodobno napada glavu, srce i osjetila.

Ljubav je lakše pokazati nego objasniti.

Ljubav je poput godina. Ne možeš je sakriti.

Brak je kao rad na farmi. Svakog jutra moraš početi ispočetka.

Ljubav je poput šaha- jedan krivi potez i biti ćeš matiran.

Pitanje je koje svakodnevno postavljamo. Da li ste ikada uistinu slušali, što vam ljudi odgovaraju na to pitanje? To je pitanje koje se postavlja, ko za usput, kao pozdrav. Bok, kak si, kaj ima? Da li uopće očekujete odgovor, da li vas zanima kako ja taj netko. Ako da, što vam je odgovorio? Dobro sam. Najčešći odgovor. Ali, već iza njega slijedi salva nedobroga. Ljudi vole napominjati što im nedostaje. Od 100 ljudi koje poznajete, možda će vam jedan reći da je dobro i to uisitinu misliti. A i on vjerojatni ima preko 60 godina. Poznajem jednu osobu, koja je uvijek dobro, zapravo dvije. Kada ih pitate kako su, odgovaraju sa msiješkom, dobro. I ja znam da to misle. Kako? Pa provjerila sam.
Većina ljudi nabraja zbog čega nisu dobro. Ali njih dvije kažu, otprilike ovako: „Pa što mi fali? Imam krov nad glavom, nisam gladna, ni bosa. Imam zdravu djecu i divnu unučad. Ne mogu se požaliti. Je, da me bole noge i da lošije vidim, ali to je prirodno, u mojim godinama. Pa svakoga nešto boli!“
Trudite se na to pitanje odgovoriti, a ne hvaleći se, da imate mnogo toga. Bahato je navoditi samo ono što vam nedostaje. Svima i uvijek nešto nedostaje.
Recite da ste dobro. Pa i jeste dobro. Sve što vam nedostaje, nedostajalo bi vam i da to imate. Nedostaje vam spoznaja da imate zapravo sve što trebate. Malo novca, malo mira, malo sunca i to je to. Ali ima toga napretek. Samo toga treba biti svjestan.

U mom prošlom postu pisala sam o odgovornosti.
Očito nisam dovoljno dobro prenijela misao koju sam željela.
Naravno da nije odgovornost voljeti djecu, u onom formalnom smislu.
Moja j eosnovna misao bila da je moja primarna zadaća voljeti djecu; na način da ona to znaju. Da budu zadovoljni, samosvjesni i voljeni. Danas djeca, a sutra ljudi.
Nitko nikome ne može zapovijediti da voli. Bilo koga. Pa ni djecu.
Ne volim pisati predugačke postove, jer tada gube smisao i troše vaše dragocjeno vrijeme.
Zato mi se dogodi da ostanem nedorečena.
Puno pozdrava Vaša Aries.

Što je to odgovornost? Postoji li definicija?
To je ono čemu učimo djecu. Između ostalog. Čudno, kako neke stvari, za svakoga imaju drugačije značenje. Nekome je važno da svaki dan skuha ručak. Netko ne kasni na posao. Netko svaki dan zove roditelje, da čuje kako su. Netko uči djecu da peru zube, a netko ih uči da vole druge. Ja želim da mi djeca budu samostalna i odgovorna. I samouvjerena.
Odogovornost je možda riješavanje obveza.
Meni je ipak od toga draže, naučiti bitno. Obveze se kroz život mijenjaju. Ako naučite bitno, moći ćete se prilagoditi svim nastalim obvezama. Ljudi žive kao da imaju popis obveza. Meni je to suludo. Uvijek u isto vrijeme prati zube, jesti, spavati....
Ja to ne mogu. Ja jedem kad sam gladna, idem spavati kad mi se spava, smijem se i veselim kad god stignem. Učim djecu da moraju u školu. Ali ih učim i da guštaju. Da se zabavljaju, da se smiju. Život nisu samo obaveze. Nije samo monotonija: ustajanje, pranje zuba, doručak itd. U tom suludom ritmu ispunjavanja, onoga što se mora, gubimo iz ruku bitno. A ja to neću dopustiti sebi i svojoj djeci. Treba živjeti, a ne samo ispunjavati obveze.
Da li sam zbog toga neodgovorna?
Ne bih rekla. Moja je najveća odgovornost voljeti svoju djecu. Voljeti. Prije i poslije svega. Za njih je puno važnije da budu sretni. Da znaju da ih volim. Da se raduju meni i jedno drugome. Nego da jedu uvijek u isto vrijeme.

Skupina bivših studenata, sada uspješnih u poslovnih ljudi, okupila se da bi posjetila bivšeg profesora. Razgovor se ubrzo pretvorio u žalopojke o stresu na poslu i u životu.
Profesor je ponudio gostima kavu i nakratko otišao u kuhinju. Vratio se sa vrčem punim kave i sa puno različitih šalica na poslužavniku – porculanskih, staklenih, plastičnih, kristalnih; neke od njih su izgledale vrlo jednostavno, neke su bile jako skupe, a neke su bile profinjenog izgleda. Profesor je bivše studente ponudio kavom.
Kada su svi studenti uzeli šalice sa kavom u ruke, profesor je rekao:
«Ako ste primijetili, sve skupe šalice i šalice vrlo lijepog izgleda su uzete, a na poslužavniku su ostale one jednostavne i jeftine. Iako je normalno da želite samo najbolje za sebe, upravo TO jest izvor vaših problema i stresa».
«Budite sigurni da sama šalica ne daje kavi posebnu kvalitetu. U većini se slučajeva radi samo o vrlo skupim šalicama koje ponekad sakrivaju ono što pijemo. Ono što ste svi vi željeli bila je kava, a ne šalica, no svjesno ste krenuli za najboljim šalicama i tako se počeli međusobno uspoređivati».
«Sada obratite pažnju na sljedeće: Život je kava….a poslovi, automobili, stvari, novac i položaj u društvu su šalice. One su samo oruđa koja drže, sadržavaju i čine život, a vrsta šalice niti određuje niti mijenja kvalitetu našeg života.
Ponekad, ako se usredotočimo samo na šalicu, propuštamo uživati u kavi kojom nas je Bog podario. Bog je pripremio kavu, a ne šalice.
„Uživajte u kavi“!

Sad je čas...


Sad je čas da se trgneš, da postaneš nov, drugačiji. Ovo je vrijeme obraćenja, preobrazbe tvoga bića i početak preobrazbe društva u kojem živiš i svijeta. Neka te dotakne ruka svemogućega i neka na tebi počine pogled i lice Isusa iz Nazareta. Neka te Bog učini blagoslovom za ovu zemlju, a ti se odvaži i budi hrabar. „Ne boj se jer ja sam s tobom.“ Govori Gospodin. Ne boj se, samo vjeruj. Po mjeri svoje vjere dobit ćeš sve sile i snage Duha Svetoga. ....

Budi, dakle, odvažan i hrabar, obrati se i vjeruj Rdosnoj vijesti....
Tomislav Ivančić

Kažu da žene čuvaju uspomene. Vjerojatno. Nama to znači više nego muškarcima. Zašto? Nemam pojma. To je naš mentalni sklop. Takve smo. Čemu nam to služi? Mene uspomene vrate u te dane, događaje. Ponekad čak osjetim isti osjećaj (tamo negdje u trbuhu) kao i tada, dok se to događalo. Ponekad u sjećanje dozovem mirise okoline.
Kažu da je sreća lijepa tri puta:
Dok je čekaš
Dok se događa
I kada je se sjećaš.

Možda zato čuvamo uspomene.
Čini mi se, kada bi ih bacila, kao da bi bacila dio sebe, dio neke prošlosti, koju vrijedi čuvati. A možda se i varam. Ne bih odbacila prošlost. Samo bih odbacila uspomenu na nju. Možda mi ona nije potrebna. A možda, samo možda... ja još ne mogu bez nje.
Svakako ću uvijek čuvati stvarčice za djecu: narukvicu iz rodilišta, prvi dar, brzojave, čestitke.... ima toga. To će djeci, jednom, biti neopisivo drag podsjetnik na vrijeme, kojega se ne sjećaju. To su za mene samo uspomene. Njima će to biti mnogo više. Dašak minulih vremena koji će moći opipati. Osjetiti. Imati. Samo njihovo i samo njima čuvano.

Vrijeme je sjećanja. Vrijeme da se sjetimo dragih ljudi. Koji su oko nas, sa nama i onih koji više nisu sa nama. Kako ćemo ih se sjetiti? Kakve im poruke slati? Kakve čestitke? Ili im se, možda , nećemo stići niti javiti? Koga ćemo obići, pohoditi?

RAZGLEDNICA

Živimo u virtualnom svijetu.
Ne pišu se više pisma, razglednice, čestitke.
Šalju se mailovi, sms-poruke i sl.
Neću tome suditi.
Ja pišem razglednice, pisma i čestitke.
Ja sam, valjda staromodna.
Možda čak i stara.
Ne mogu nekome, koga volim, poslati sms za rođendan.
Volim imati čestitku u ruci. Pospremiti je. Izvaditi kada mi je teško i sjetiti se. Ima netko kome je stalo. Tko me se sjetio. I tada, za mene, to ima smisla.

Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24h na
dan nije dovoljno, sjetite se tegle kiselih krastavaca... i kave.

Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i držao neke
predmete iza sebe. Kada je sat počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu
teglu kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za
tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jest.
Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu.
Blago ju je protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor između
loptica. Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna.
Opet su odgovorili da jest.
Slijedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je
sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao
je još jednom je li tegla puna. Studenti su skrušeno odgovorili da jest.
Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice pune kave i sipao ih u
teglu. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali.
Sada!', rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, 'hoću da shvatite da ova
tegla predstavlja vaš život. Teniske loptice su važne stvari u vašem
životu: vaša obitelj, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari
kojima se strasno predajete.
To su one stvari uz koje bi vas zivot i dalje bio ispunjen, i kada bi sve
drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša
kuća i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari.
Ako napunite teglu pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice.

Isto vrijedi i u životu. Ako potrošite sve svoje vrijeme i energiju na male
stvari, nikada nećete imati mjesta za one važne stvari.
Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću.
Igrajte se sa djecom.
Nađite vremena za odlazak liječniku.
Izvedite partnera na večeru.
Ponašajte se ponovo kao da vam je 18.
Uvijek će biti vremena da se očisti kuća i naprave popravci.
Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista
važne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak.'
Jedna od studentica je podigla ruku i upitala što je predstavljala kava.
Profesor se nasmijao. 'Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bi vam
pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvijek ima
prostora za šalicu kave sa prijateljem.'

Molim vas, podijelite ovo sa nekim prijateljem.