ŠPIJUNIRANJE
20.12.2006.Ljudi vole moć. Vole osjećaj da vladaju. Vole osjećaj da mogu više no drugi. Prvi test, te naše slabosti, jest roditeljstvo. Roditelj dijete može pratiti, špijunirati, čitati mu dnevnike, kopati po stvarima. Otkrivati o svome djetetu ono što ne zna. To je ponekad dobro. Ali NIKADA dijete to ne smije saznati. Ja ne volim kopati. Nisam nikada nekome pregledavala sms u mobitelu, čitala mailove, prekopavala đepove i ladice. Možda zbog mog odgoja, možda nisam znatiželjna, a možda i zbog straha. Straha da ne pronađem nešto što će me pogoditi. Ako je znatiželja ubila mačku... može i mene. Jednom u životu sam tražila, na dostupnom mjestu, stvar koja je tamo trebala biti. Pronašla sam nešto drugo. Nešto što mi je razorilo život. Čini se nevjerojatnim. Ali nije. Pronašla sam listove papira koji tamo nisu smjeli biti. Možda je to bilo dobro za mene. Ja to još danas ne mogu priznati. Vjerujem da se stvari dese sa razlogom. Možda su bili podmetnuti. Meni je teško nešto podmetnuti, jer se od mene ne očekuje da tražim. Ali, dogodilo se. Danas sam ovdje gdje jesam zbog toga. Ta „slučajna“ potraga za mene je završila kobno. Možda bi se sve dogodilo i bez toga. To ja ne mogu znati. Ne mislim da je to uzrok. Ali, ne vjerujem da ću ikada više zaviriti u bilo čiji mobitel, ormar, đep ili ladicu. To je kao krađa. Svaki čovjek ima pravo na svoju intimu, na svoju privatnost. Ima pravo na samo svoje. Za što nitko ne mora znati. I ja to poštujem. Ulazak u svijet nečije intime, bez njegove privole, krađa je. Krađa nematerijalnoga, ali teža od takve.
komentiraj (4) * ispiši * #
