Čitala sam, kalo lopov, poruku upućenu prijatelju. Zašto kao lopov, kad mi je sam dao da to vidim? Na znam. Poruka nije bila upućena meni. Bila je to ispovijed nekoga nekome. O meni. Čemu strepnja? Ne znam.
Zašto nam tako teško pada suočavanje sa odrazom u očima drugoga? Ne znamo kako nas drugi doživljavaju. Ali čemu strah? Od odbijanja? Od čega? Rijetko imamo priliku proniknuti u pravu sliku koju smo ostavili o sebi. Kada netko piše (ili govori) nekome, o nama; a ne zna da ćemo to i mi čitati, tada je iskren. Nema više ograda i pažljivih riječi. On se ne ustručava izreći sve. Ostavljamo trag. Uvijek ostavljamo neki trag. Takvi kavki jesmo. Svakom je čovjeku on drugačiji. Više ili manje značajan. Više ili manje dobar. Socijalizacija nas uči prilagodbi. Nepisanim (i pisanim) zakonima društva. I onda, uvid u nečiju sliku o nama, može izazavati nelagodu iščekivanja konačne (pr)ocjene.
Na kraju čitanja sam ipak shvatila da to i nije važno. Osobna (pr)ocjena onoga koji me opisao nije bila loša. Rekla mi je ponešto o tome kako djelujem na ljude. Ili barem na njega. To je važno. Nije važno kako se on s tim nosi. Važno je da sam barem na trenutak bila u njegovoj glavi. I vidjela sebe. Onako kako me drugi vide.
Post je objavljen 19.12.2006. u 08:57 sati.