Slušam jednu baku koja upravo govori djetetu od 2-3 godine:“Oćeš da te babaroga uzme?... da te stave na kamion i gotov si... oćeš da te otpeljaju?.....“
UŽAS!
Prestravila sam se. Takav „odgoj“ je sustavno uvlačenje straha u kosti biću, koje je i samo dovoljno preplašeno i zbunjeno svijetom u kojem prekratko prebiva. To je po meni, zlostavljanje. I to ne samo sada, već i zlostavljanje zauvijek. Nema tog psihijtara ili duhvonika koji će lako (a možda niti uspješno) izvući taj strah iz kostiju jednog čovjeka. To se tako ne radi. To se ne smije. Za to bi dijete bilo mnogo manje posljedica da ga je jednostavno istukla. Ta je bol (iako neopravdana) nešto realno i prolazno. Dijete je pogriješilo, slijedi kazna i bol, pa zaborav.
Ali strah ... strah je čovjekov najveći neprijatelj. Užas, ponavljam. Namjerno činiti zlo nemoćnom biću. I to trajno zlo. Ono je nemoćno shvatiti, boriti se samo, odupirati se, nositi se sa time. Joj! Uh! Ne mogu to shvatiti. Ljudski rod srlja u vlastitu propast. Zašto tako bezglavo?
Post je objavljen 23.01.2007. u 10:10 sati.