Napuštam svoje radno mjesto. Zašto? Zato što je moj šef stariji gospodin i podosta bolestan. Mogao bi u mirovinu svakoga dana. Kako si ja ne mogu priuštiti pristojan život ni sa ovom plaćom, kako bih tek živjela da ode a da ja nemam sigurna primanja. Još uvijek čekam mirovinu!!! Skoro godinu i pol. Kad će to više? Dobijam siću od civilne, privremene. I nije mi dosta.
Kada napuštam radno mjesto obično podvučem crtu. Rezimiram. Što sam dala, kakva sam nova saznanja usvojila, što sam naučila. Radila sam 4 godine sa školskom djecom. Oduvijek me zanimala psihologija. Odrasle sam shvatila. Ali djeca su drugačija. Ja, kao roditelj, čovjek i ljubitelj psihologije, naučila sam ponešto i o djeci. Nešto što prije nisam znala. Baveći se svojom djecom, odlazeći na razne stručne sastanke, savjetujući se sa psiholozima i pedagozima, i tako redom... naučih ponešto. Ovdje mi dolaze roditelji djece-pacijenata i ima ih dosta profesora, raznih predmeta. Pa sam i rado slušala njihova iskustva. Bilo je vrlo poučno i zanimljivo.
Jednom davno, u nekom davnom životu, moj suprug mi je pričao o iskustvima na fronti. Radio je u kirurškoj ekipi. Pričao mi je o različitostima dječje i kirurgije odraslih. Znate, to nije isto. Zato se specijalizira pedijatrija. Zato postoje dječji psiholozi. Djeca i odrasli... to nije isto. Mi smo njihov put prošli. Ali oni naš nisu. Oni tek trebaju doći na to. Slijedeći post posvetiti ću jednoj vrlo zanimljivoj temi koja je bolna točka svim roditeljima.
Post je objavljen 02.03.2007. u 09:38 sati.