Skoro da nije važno kolika su vam primanja, kao samohrani roditelj vrlo ste često osuđeni raditi dodatni posao. Ja, osim svojeg posla, i odgoja djece, čišćenja po kući, imam i nekoliko dodatnih poslova: ugovaram osiguranja, čistim stan jednoj obitelji i čuvam četverogodišnju djevojčicu. Apsurd je u tome; što, dok ja čuvam to dijete, netko mora biti sa mojom djecom. Dobronamjerno možete čuti i ovako nešto:“Vi kao samohrani roditelj, imate veću odgovornost od onih koji su u braku!“ Čisti debilizam. Što to znači, da roditelji koji su u braku nemaju odgovornosti, ili za njihovu djecu nije važno. Čovjek ima odgovornost prema djetetu, bio u braku ili ne. Moja je odgovornost, da im priskrbim sve što im je potrebno. Za to moram dodatno zarađivati. Ali tada me gube, žrtvuju se sati, koje sam inače provodila sa njima. A i umaram se. Moje zdravstveno stanje ionako je načeto. Godinama, stresom, i svime ostalim. Povisio mi se sećer, tlak me zafrkava, zglobovi me bole svakodnevno, loše spavam... i sad još novi poslovi. I kad budem doma, umorna sam. Ne iživljavam se ja na djeci, ne na taj način. Ali ne dajem ono najbolje od sebe. Trenutno nemam drugog izbora. Sretna sam da sam našla bilo kakav posao. Pitam se samo:“Kakav je to apsurd, da sam ja (koja imam veću odgovornost) prisiljena sa djecom provoditi manje vremena.“ Moja su djeca ionako osuđena, ili na samoću, ili na mene. Trećeg nema. A društvo te osudi, da ih ostavljaš same. Jer ne možeš preživjeti od primanja koja ti pripadaju.
Post je objavljen 19.03.2007. u 16:08 sati.