Od Krapine do Skadarskog jezera _ 4. dio

Iza mene je približno 730 kilometara. Vozim se i razmišljam kako imam sreće da na tako dugačkom putu, iako ih vidjeh, nigdje me nije zaustavila policija. Imam još samo 37 kilometara od glavnog grada do prijestolnice Crne Gore i razmišljam zaista sam srećković.
Bolje da se nisam nadao da ću proći bez drugova u plavom. Na ovom kratkom putu zaustavili su me dva puta.
Prvi puta rutinsko pregledavanje dokumenata uz kratko upozorenje da svjetla moraju biti upaljena stalno dok vozim.
Drugi put.
Druga priča.
Malo mi je lakše. Neće me valjda više dirati. No, nisam prošao niti pet kilometara malo prije ulaza u Cetinje vidim „lizaljku“ i druga u plavom. Upalim desni žmigavac i polako stanem sa strane te pomislim kazati ću mu da su me već zaustavili pa će me, najvjerojatnije, samo pozdraviti i pustiti da idem zacrtanim putem. No, nije bilo tako.
Autu mi se približio jedan dvometraš sa stotinjak kilograma i nakon pozdrava „zdravo“ upitao me:
„Da li znate kojom ste brzinom vozili“?
Negdje oko osamdeset – odgovorih.
„E, nije čoče, išli ste 132 kilometra na sat a ograničenje je 60 kilometara“.
Pomislih nemoguće i razmišljam da li da se suprotstavim ili da skrušeno molim da mi oproste ? Baš me briga, neka platim kaznu tko zna kakvu, znam da nisam tako brzo vozio i odgovorim kao iz topa – mora da vam je radar pokvaren!
„Ma nemoj, tko si ti da govoriš o našem radaru ? Valjda smo dobro vidjeli! Pa, dvojica smo ! Izađite, druže, van iz auta ! Odmah !“
Panika. Što da radim ?Moram izaći ! Ako ne izađem ovaj će me div zajedno s autom odnijeti do radara.
Polako sam otvorio svoja vrata kada začuh diva kako se smije i govori:
„A jesi se us.. čoče. Ma samo sam se šalio. Vidjeli smo hrvatske registracije sa oznakom KR i znali smo da nije renta-car jer oni imaju DA i ja sam poželio da malo razgovaram s Hrvatom !“
Ostao sam na tom mjestu dobrih pola sata ispričavši im, priključio nam se i drugi policajac, sve o Hrvatskom zagorju, o Krapini, a posebno ih je zainteresirala legenda o Čehu, Lehu i Mehu dok su, na moje iznenađenje, bili iznenađeni pričom o Hušnjakovu i dedeku Kajbumšćaku.
Na kraju sam se oprostio od policajaca doznavši da sam ipak prekoračio ograničenje brzine vozeći 78 kilometra na sat i da zato bi trebala slijediti kazna ali ipak neće jer za ovakav prekršaj bi kod kuće možda završio i kod suca za prekršaje – zaključio je policajac div.
Ulazim u Cetinje.
Lako nalazim parkiralište. Ostavljam auto i uz nekoliko upita dolazim na glavni trg grada.
Što sada ? Ono što ja znam o Cetinju je premalo – da je službena prijestolnica Crne Gore, općina i povijesno središte crnogorske nacije. Osnovao ga je 1482. godine crnogorski vladar Ivan Crnojević, a uvjetovano je povijesnim, političkim, vojnim i gospodarskim razlozima. Krajem 15. stoljeća turski osvajački ratovi natjerali su vladara Zete, Ivana Crnojevića, da preseli prijestolnicu iz utvrđenog Žabljaka Crnojevića najprije na Obod, 1475. godine, a uskoro, 1482., u podnožje planine Lovćen.
To je to. To je ono što ja znam.
Moram pronaći nekoga tko će mi ukazati na najvažnije povijesne građevine koje govore o Cetinju.
Ugledah ih. Sjedile su na jednoj klupi u parku i pijuckale coca-colu i tonic. Idem ih pitati da li bi mi željele pomoći.
Odgovor je bio, barem za mene, iznenađujući – nema problema, zato smo i tu.
Tog trenutka povezah njihovu odjeću i njihov odgovor.

Uzele su me pod ruke i pitale što želim da mi pokažu ?
Da li Biljardu, Dvor kralja Nikole, Ljetnu pozornicu, Vladin dom, Plavi dvorac, Zetski dom, Bolnicu „Danilo I“ ili Vojni stan ?
Razmišljam – puno je toga a ja bih želio popodne još do Rijeke Crnojevića i Virpazara – i zato ne razmišljam previše te odgovorim - prve tri građevine koje ste spomenule.
Njegoševa rezidencija, poznata kao Biljarda, nalazi se u neposrednoj blizini Cetinjskog manastira. Izgrađena je 1838. godine po planu ruskog emisara Jakova Ozereckovskog i uz znatnu pomoć Rusije. U početku je nosila naziv Nova kuća, ali je ubrzo dobila novo ime - Biljarda po Njegoševom bilijaru.Dužinom većom od 70 metara, uz širinu od 7.5 metara, sa 25 prostorija. 11 na prizemlju i 14 na katu, ostavila jezaista snažan utisak na mene.
Dio prostorija, Petar II Petrović Njegoš koristio je za osobne potrebe, a veći broj njih bio je namijenjen Senatu, perjanicima i drugim državnim organima.
Kao rezidencija, Biljarda je služila i Njegoševim nasljednicima – knezu Danilu, a zatim nakratko i knezu Nikoli.
Svojevremeno, u Biljardi je radila Njegoševa tiskara, osnovana 1834. godine, a potom bogoslovija, gimnazija i djevojački internat.
Početkom prošlog stoljeća, korištena je za smještaj ministarstava, a između dva svjetska rata za potrebe vojnih ustanova.
Nakon razgledavanja Biljarde sa svoje dvije lijepe pratilje krećem prema Dvoru kralja Nikole.
Lijepa građevina - prvi dojam ugledavši je. No, ono što sam vidio zaista je lijepo i teško opisati.
Gradnja Dvora kralja Nikole I Petrovića okončana je 1867. godine, a objekt danas dominira okolinom Dvorskog trga, u samom srcu povijesnog jezgra Cetinja.
Svojim izgledom, enterijer dvora bio je prilagođen i rezidencijalnom i porodičnom životu.
Odlikuje ga prigušena raskoš kod koje dominira ukus secesije. U enterijeru, posebno se ističu podovi u parket mozaiku, zidovi presvučeni svilenim tapetama, tavanice ukrašene bogatom strukturom, luksuzni elementi rasvjete itd.
Od 1926. godine, u Dvoru kralja Nikole, smješten je Državni muzej Crne Gore, pri čemu je enterijer gotovo nepromijenjen u odnosu na prvobitni izgled.
Krenusmo na završni dio. Posljednju povijesnu znamenitost koja je i ujedno najmlađa - Ljetna pozornica.

Cetinjska Ljetna pozornica predstavlja jednu od najakustičnijih otvorenih scena u državi. Smještena ispod Orlovog krša, pozornica, rješenjem scene i gledališta podsjeća na antičke amfiteatre, te je njen izgled danas jedinstven na području Crne Gore. Ljetna pozornica izgrađena je 1951. godine, a njen kapacitet iznosi blizu 2.000 sjedećih mjesta.
Tako završih obilazak Cetinja. Sa svoje dvije pratilje sjednem u jedan kafić, popijemo piće neobavezno pričajući o svemu i svačemu, a kako je glavni trg u Cetinju mozaik raznih malih obrta iskoristih priliku pa slikah „Bijelog“ kovača te se nakon toga uputim na svoje odredište u Rijeku Crnojevića.

Od Krapine do Skadarskog jezera _ 3. dio

Samo nekoliko minuta dalje nalazi se pješački Ruski most izgrađen 2008. godine koji je Moskva poklonila Rusiji.
Taj dašak Rusije širi se i na desnu obalu Morače, tik ispred mosta, gdje pješake dočekuje spomenik pjesnika, boema i kantautora Vladimira Visockog.
U tzv. klub novih mostova ubrajaju se i pješački most preko Ribnice, izgrađen 2001. godine, preko Morače – veza Malog brda i Zagoriča, izgrađen 2009. godine, i na kraju most preko Cijevne u Dinoši, izgrađen 2009. godine. Najprometniji most nosi ime prvog predsjednika Crne Gore Blaža Jovanovića, a građen je od 1948. do 1950. godine i u to vrijeme je bio jedan od najvećih u bivšoj Jugoslaviji.

Zaista je Ana u pravu – mostovi su moja opsesija.
Moram malo stati.
Ne mogu sve ono što sam prošao zaboraviti, ili samo tu i tamo spomenuti, a mostovi da mi budu glavna priča.
Zaista – ne smijem !
U međuvremenu dobro dođe još jedna kavica s Mladenom u Delti (nešto kao naš West Gate ) pa pravac Hram.
Hram je ustvari crkva vaskresenja Hristovog i glavni je i najveći pravoslavni hram u Podgorici te je središnja crkva Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve.

Prvi radovi na gradnji saborne crkve započeli su 1993. godine da bi 1997. godine bila izgrađena Kripta koja se nalazi u podzemlju a nakon toga započeli su radovi na površinskom dijelu koji su završeni 1999. godine postavljanjem zlatnog križa na kupolu Saborne crkve.
Unutrašnjost crkve je monumentalna oslikana sa brojnim freskama a posebnu pozornost privlači freska na kojoj su prikazane osobe u paklu kao što su Marx, Engels i Tito, ali i suvremeni crnogorski političar, došapnuo mi Mladen, Ranko Krivokapić.
Jedan crtež osobe na navedenoj freski izaziva puno polemike u glavnom gradu Crne Gore ali zaključak onih koji raspravljaju o tome je jedinstven – na njoj se nalazi Milo Đukanović, trenutni premijer Crne Gore.
Dva dana u Podgorici. Zahvala ljudima koji su me primili i ništa mi nisu naplatili. Hvala Velibore, Radmila i Mladene.
Vrijeme je da se krene iz glavnog grada u prijestolnicu Crne Gore – Cetinje.

Krapina u mom srcu !

Od Krapine do Skadarskog jezera _ 2. dio

Ulazim u Podgoricu, glavni grad Crne Gore, sa preko 180.000 stanovnika ( skoro 30 % čitave države ) ujedno je i najveći grad države. Parkiram i grozničavo tražim u mobitelu CG_Velibor. Čovjek kod kojeg imam osiguran smještaj i koji mi je obećao „provozati“ me gradom koji se sve više pretvara u moderan europski grad.
Mobitel zvoni, zvoni, zvoni….. i nitko se ne javlja. Dobro, nije strašno. Malo ću prošetati, popiti kavicu s mlijekom ( ipak je najbolja u Krapini u Barrock Hostel-Caffe Barru ) sa cijenom sličnom kao kod nas – samo 1,20 eura.
Opet pokušavam zvati. Ništa. Polako me počinje hvatati panika.
Pa, nije valjda čovjek zaboravio.
Bezrazložno strahujem. Nakon nekoliko minuta na ekranu mobitela ukazuje mi se CG_Velibor. Sve je riješeno. Mogu ga samo pričekati jer ga čekam na dogovorenom mjestu kod Vektre.
Pojavljuje se Velibor. Slijedi upoznavanje i autima prema smještajnom prostoru. Ulazim u stan.
Dočekuje me ljubazna domaćica, Radmila, i nudi mi da nešto pojedem jer dolazim sa dalekog puta.
Pogled na stol i odmah se sjetih Đorđa Balaševića i njegove pjesme „Al' se nekad dobro jelo“.
Što bi Đole rekao: „Na stolu prava ikebana“!
Pečene paprike, njeguški pršut, sir, gljive, domaći kruh, crnogorski krumpir ( „najbolji na svijetu“ – riječi su domaćice), burek, narezane kobasice, a kolača ne možeš im izbrojati broj.
Zaista –prava ikebana !
Uz dobro jelo dogovorismo se, Velibor i ja, da ćemo u razgled Podgorice sutra ali da će to obaviti njegov sin Mladen. Meni svejedno – glavno da i to prođem.
Punog trbuha nakon ugodnog tuširanja utonuo sam u san kao dijete sanjavši svog mišeka malog.
Ujutro započesmo razgled grada koji je trajao gotovo do samog predvečerja. Mladen je zaista dao truda i puno mi toga ispričao o svom rodnom gradu i puno toga pokazao.
Ovaj grad nije uvijek nosio ovo ime. Prvi put se spominje pod nazivom Ribnica ( rijeka tog imena teče kroz grad ) da bi 1326. godine prvi put se u pisanim povijesnim dokumentima spominjao kao Podgorica. Ovo ime grad nosi sve do 13. srpnja 1946. godine kada mijenja ime u Titograd i postaje glavni grad Crne Gore. Ime Podgorica ponovno je vraćeno 2. travnja 1992. godine.
Podgorica se nalazi na raskrižju nekoliko značajnih putova koji se slijevaju dolinama rijeke Zete, Morače i Cijevne u kotlini Skadarskog jezera i u blizini Jadranskog mora, u plodnoj ravnici sa povoljnim klimatskim uvjetima.
Sada ću malo upotrijebiti onog geografskog znanja kada govorimo smještaju nekog mjesta – Podgorica je smještena u podgoričko - skadarskoj kotlini okružena kučkom i piperskom površi, u nastavku Komovima, odnosno Radovčem, Kamenikom i Moračkim planinama na zapadu. Nagnuta od sjeveroistoka prema jugozapadu i jugu, područje glavnog grada zahvata Zetsku ravnicu koja sa 240 km2 predstavlja najveću ravnicu u Crnoj Gori.
Puno je stvari koje su me zadivile u ovom gradu ali ipak dvije ostaju na prvom mjestu – to su mostovi ( jedna moja prijateljica Ana rekla je da su oni moja opsesija ) i Hram.
Mostovi. Mostovi.
Sjetih se riječi Ive Andrića : „Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrjednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, općiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, na mjestu na kom se križa najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo“.
Potpisujem !
Podgorica je grad sa 106 mostova, od 2000. godine izgrađeno je čak 12 ( vjerujem na riječ Mladenu ). Stotinu i šest mostova, novih i starih, izgrađenih od betona, željeza i kamena spajaju obale rijeka Podgorice – Ribnice, Morače, Cijevne, Zete, Sitnice i Mareze.
Najstariji most nalazi se na Sastavcima – Skalinama – izgrađen u rimsko doba poznat kao i most ljubavi gdje su mnogi Podgorčani započinjali svoje romanse.
Zaboravio sam pitati Mladena da li se i on ubraja u ovu kategoriju Podgorčana.
Previše je mostova da o njima pišem, iako je Mladen o puno njih pričao, pa ću samo spomenuti još dva koji ipak dominiraju ovim gradom.
Jedan od najatraktivnijih članova, ujedno vrata i simbol novog grada, Milenijum izgrađen 2005. godine. Proteže se uvis sa 12 bijelih užadi.

Od Krapine do Skadarskog jezera _ 1. dio

Leo je kriv.
Subotnje jutro uz kavicu u „Barrocku“ Krapina. Marlis je aktivna, brbljiva, propagira naš Grad, i njen neizbježni komentar _ „ Sada si gotov. Leo će te pozvati na red za sve one „brige“ u školi !“
Marlis nije znala jedno – Leo je bio super učenik ili se samo šalila onako kako ona to zna !
Ugodan razgovor sa bivšim učenikom.
I onda spomene on svoje „ putešestvije“ prošlo ljeto.
Bosna i Hercegovina. Crna Gora. Albanija.
A ja se molim – nemoj više Leo, molim Te. Nagovorit' ćeš me.
I što onda da radim ?
Progonit' će me cijelo vrijeme. I poznavajući sebe – krenut' ću i ja !
I tako uz jutarnju kavicu u ugodnom društvu odlučih – ovo ljeto i ja ću putovima mog učenika. Istina – nije mi u mislima Albanija; Bosnu i Hercegovinu ću samo „preletjeti“ ali zato – cilj mi je upoznati dio Crne Gore.
I tako spremam se. Proučavam kojim putem ? Da li preko Bosanskog Broda ili preko Pločica ( granični prijelaz prema Boki kotorskoj ) ?
Ne znam niti sam kojim putem da krenem ?
Ipak. Uzeh kartu, ja sam geograf, i počeh računat.
Krapina – Pločice – Herceg Novi – Petrovac na moru oko 910 kilometara.
Strašno !
Krapina – Bosanski Brod – Foča - Šćepan polje ( Crna Gora ) – Plužine – Petrovac na moru oko 700 kilometara.
Dobro.
Znam varijantu kojom ću se koristiti. Znate i Vi.
Ali, još uvijek razmišljam da li da krenem ? Zato kada imate problema, dilemu ili nešto slično posjetite jedno jezero i jedne plave oči. Tamo Vas čeka Marija. Razgovor s njom i pogled u njene oči, gdje ih je samo „ukrala“, uvjerit' će vas da morate učiniti ono što ste naumili.
I zato – ako je Leo kriv, onda je Marija odlučila.
Ništa mi nije drugo preostalo no da probam isplanirati ovih nekoliko dana koje mi je preostalo do odlaska na još jedan put u nepoznato.
Nepoznato u svakom slučaju.
Posljednji put sam u Crnoj Gori bio na maturalcu, sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada smo još bili jedna država i kada mi nisu bili potrebni dokumenti da prijeđem granicu. Tada sam posjetio, ako se dobro sjećam Cetinje, Lovćen, mauzolej Njegoša i Budvu. I ničeg se više ne sjećam.
Evo i dokaza – slikica sa maturalnog kod Njegoševog mauzoleja ( nisam onda „skužio“ da se Vesna tak' zalijepila za mene što je i normalno jer na maturalac nije išla Pjegica ).

Znam da nas je Rudi, moj razrednik, vodio na sva kulturno – povijesna mjesta… ali naših sedamnaest godina nije nam dozvoljavalo da to primijetimo.
Vjerujem da ću ovog puta biti bolje sreće.
„Bosna šaptom pade“ da parafraziram povijesnu rečenicu jer tako sam otprilike i ja prošao „preko nje“.
Bez problema i vrlo brzo sam došao do Slavonskog Broda. Lako prošao granicu i ubacio u prvu pa pravac Foča.
No, ono što me „ubolo u oko“ jest nerazmjeran postav benzinskih pumpi. Na svaku jednu na strani kojom ja vozim na suprotnoj se nalazi barem četiri. Najvjerojatnije je važnije sigurno pobjeći iz Bosne negoli ući u nju.
Zanimljiv je i onaj mali komadić auto puta od Kaknja do Sarajeva jer barem „milijun“ puta se prelazi samo preko jedne rijeke – Bosne.
To je, vjerujem, da ne zaboravite u kojoj se državi nalazite.
Na vidiku je Sarajevo i pomislih – idem „proletjeti“ i preko njega. No, sjećanje na prekrasan izlet s mojim kolegama iz škole natjerao me da svratim barem nakratko.
Nisam se baš dugo zadržavao.
Par fotki.

I to je to !
Krenuh prema Foči. Tamo me čekalo malo iznenađenje. Jedna stijena više nije željela biti na istom mjestu već je krenula u niže predjele na cestu, koja je ionako dosta loša.
No, nismo dugo čekali. Radnici su to u relativno kratkom vremenu riješili, odnosno raščistili cestu.
Barem sam ja to tako pomislio.
„Prosvijetlio“ me jedan mladić koji me upozorio da ih previše ne hvalim jer: „Ta se stijena odronila prije mjesec dana a vi ste naišli u pravom trenutku.“
Evo me na granici.
Ulazim u Crnu Goru.
Granični policajac znatiželjan, brbljiv do boli. Sve ga zanimalo – tko sam, što radim, zašto dolazim, odakle sam ( pojma nema gdje je Krapina ! – sada zna ! ), no, ipak dobivam korisne savjete – pazi se na cesti od Šćepan polja do Plužina jer je cesta iznimno uska gdje mnogi voze brzo a svaki ti je zavoj gotovo nepregledan; tuneli kojih je dosta nisu kao kod vas ( odakle on to zna ) već zaista ulaziš u crni tunel bez svijetla; nemoj zastajkivati i slikati jer nemaš gdje stati ( nisam ga poslušao ); i tako priča, priča, priča on i dijeli savjete da bi sve, ipak, završio rečenicom: „Dobro si nam došo'“.

Šćepan polje je malo naselje koji je ljeti, u posljednjih desetak godina, jedno od najposjećenijih mjesta u kontinentalnom dijelu Crne Gore, priča mi jedan starina. Razlog tome je splavarenje i rafting rijekom Tarom pa se u ovom malom naselju organizira veći dio jednodnevnih i višednevnih splavarenja odnosno raftinga.
Izgradismo im naselje negdje tamo krajem osamdesetih godina, nastavlja stari Crnogorac, i sada i mi nekako možemo živjeti. Dobro nama, dobro njima !

Nastavljam dalje nakon ugodnog razgovora sa Milutinom i počinjem se polako ali sigurno sebi „diviti“ kako uspješno „kormilarim“ tim uskim ne baš kvalitetnim cestama i sa oprezom ali divljenjem gledam kanjon Pive.
Stanem i normalno „okinem ga“ uz opravdanu ljutnju vozača iza mene.
Jedan od najživopisnijih i najatraktivnijih kanjona u regiji uz kanjon Tare.
Kanjon Pive presijeca Pivsku planinu te Maglić, Volujak i Bioč u dužini od 33 kilometara dok je dubok na nekim mjestima i do 1200 metara. Rijeka tu stvara izuzetnu snagu te je 1975. godine izgrađena hidroelektrana Mratinje koja je visoka 220 metara i, kažu, jedna od najvećih u Europi.

I tako dok sam uživao „skicajući“ kanjon, ispred mene se ukaže prekrasan most.
Most preko kojeg i ja moram proći sa svojom „dacia stepway“ te pomislih stati ću pa neka se ljute svi oni koji iza mene strpljivo voze jer ovo moram “fotkati“.
Šteta što je loše vrijeme, kiša sa sumaglicom, pa slika neće biti najbolja ali ovo je preizazovno da propustim priliku.
Dok sam izlazio iz auta jedan mi je vozač pokazivao da sam lud i da je najbolje da skočim u rijeku.
Preživio sam i to, a vi procijenite sami da li se isplatilo.
Kada sada razmislim o tome – kada se sjetim gdje sam stao i izašao iz auta – čini mi se da je onaj vozač iza mene možda, kažem samo možda, bio u pravu.
Jer….
Kada bi opet išao istim putem najvjerojatnije bih – opet stao !

Impresivan kanjon ! Čak i oni koji nisu baš preveliki zaljubljenici u prirodu zastali bi i gledali bez riječi. No, čovjek je malo ipak promijenio prirodni izgled – već spomenuta hidroelektrana.
Potapanjem dijela kanjona stvoreno je Pivsko jezero čime je potopljen jedan mali grad, Plužine. Gradić je u potpunosti premješten i sagrađen na višoj nadmorskoj visini uz samu obalu Pivskog jezera te se smatra najmlađim gradićem ovog dijela Europe.
Slično se dogodilo i s Pivskim manastirom, čija je izgradnja trajala od 1573. do 1586. godine, koji je također premješten na višu nadmorsku visinu. Upravo ovaj manastir godinama je predstavljao najvažniji duhovni i kulturni centar ovog područja.
Ipak, Pivsko jezero daje veliku draž i privlačnost ovom kraju tako da mogu kazati -uplitanjem čovjeka u prirodu, barem u ovom slučaju, nije došlo do devastacije prirodnog okoliša već je zaljubljenicima u prirodu pružilo užitak više.

Od Plužina put me vodi prema Nikšiću. Uživam u predivnom krajobrazu – lijepo uređeni pašnjaci, etno selo do etno sela, dosta turista, vidim registracije iz svih dijelova Europe – i polako se približavam prvom velikom urbanom centru, na svom putu prema konačnom odredištu Skadarskom jezeru, Nikšiću. No, nemam namjeru ući u grad jer ako je ikako moguće fotkati ću srednjovjekovni Onogošt i onda pravac Ostrog.
Uspijevam u svom naumu – srednjovjekovni Onogošt na jednom je uzvišenju sa kojeg imate prekrasan vidik na moderni Nikšić.

Vozim polako i putokaz me usmjerava sa glavne ceste i govori da do Ostroga imam 8 kilometara.
No, moram biti potpuno fer –ako sam kudio ceste u prvom dijelu puta onda ovaj dio od Plužina do Nikšića je za svaku pohvalu.
Čim sam skrenuo znao sam što me čeka - uska cesta, nepregledni zavoji, brzi i neoprezni vozači ali isto tako, to nisam znao, da će me biti strah pogledati kroz suvozačev prozor jer tamo negdje daleko u dubini se tek nazirala zemlja.
Ovoga puta bila je sreća što putujem sam iako bih preporučio svima povedite partnera, i ja sam želio ali sam bio vrlo elegantno odbijen.
Znam ili možda samo mislim da znam – sada joj je žao !?
Evo novog putokaza za Ostrog. I gle čuda, iako sam prošao dobrih 5 kilometara, do Ostroga imam još „samo“ osam kilometara. Toliko o točnosti udaljenosti od točke A do točke B, uostalom kao i kod nas. Ipak prođoh tu kilometražu, nemam pojma kolika je jer nisam kontrolirao ali bitno je da sam tu na parkiralištu s velikim upitnikom kako dalje !?
Ljubaznost je vrlina ovih ljudi i nije bilo problema – do odgovora sam vrlo brzo došao, postoje stepenice i polako njima do manastira i za samo desetak minuta ste tamo što kod mene izaziva dozu nevjerice s obzirom na iskustvo s putokazima i kilometražom.
Polako krenuh u društvu jednog djedice. On bos ( kamenje je izuzetno oštro na tim „stepenicama“ ) a ja u svojim crvenim Brugi tenisicama i svakako znatiželja me natjera da pitam – zašto je bos i kao još dosta njih ? Odgovor jasan, i očekivan, - radi se o zavjetu i vjeri!
Mene je ipak oduševio njegov odgovor u potpunosti koji je približno glasio ovako: „Čoče, već petnaest godina ovako hodočastim i nikako da dobijem unuka već same đevojke. Vjerujem da će ove godine uslišiti moje molitve, a i noge me više ne služe ko' nekad !“ U priči sa simpatičnim djedicom stigao sam pred manastir Ostrog i bio iznenađen ljepotom i monumentalnošću ovog zdanja.

U društvu Milovana, zamolio me da ne napišem pravo ime i prezime već ovo jer ga je puna Crna Gora, detaljno razgledah manastir. Malo pričekam nakon razgleda jer me Milovan zamolio da ga povezem u Lijevu Rijeku jer mora dugo čekati autobus, nije mi usput, ali dobar neki starina i sada mi je žao što ga nisam slikao.
Tako se moj novi prijatelj i ja smjestimo u moj autić i pravac Lijeva Rijeka. Taj put od stotinjak kilometara prošao je u jednom divnom monologu Milovana nakon što sam ga upitao: „Što zna o manastiru Ostrog ?“
Ne želim kratiti a kako sam snimao razgovor prenosim ga u cijelosti i u originalu.
„E, moj čoče, ti niti ne znaš đe si bio, jer ovo je jedino mesto na svetu gde se čuda još uvek i zaista događaju. Na nama, meni i tebi, je da (ne)vjerujemo.
Posle Hristovog groba i Svete Gore, ovo je najposećenije svetilište u hrišćanskom svetu. I komad Balkana nad kojim su se pomirile različite religije: pravoslavna, katolička, muslimanska... Iz poštovanja. Na sred zemlje koju su vekovima želeli svi – samo za sebe. Ali vremenom, poštovanje je preraslo u kult. Od tada počinju pokloničke putešestvije mnogih vernika i nevernika, tragajući za čudima Sv. Vasilija.
Ova zemlja pamti krvave tabane hiljada vernika koji su po milost, tajnu i čudo Svetog Vasilija krenuli prečicama od kojih ni jedna nije kraća od tri kilometra. Od vajkada se veruje da do Gornjeg manastira ne valja poći kolima ili na životinji, nego pešice. Ponizno i skromno. Ali sa osećajem da ćete otkinuti parče neba izbodeno crnogorskim kršem i doživeti isceljenje. Ne žaleći prolivene krvi. Jer ovde je suviše energije za jedno mesto. I zaista sve izgleda kao da nije ljudskih ruku delo. Sledi vraćanje na prvu pomisao.
Zašto li je ovakva svetinja smeštena na tako ''divljem'' mestu?
- Moje, riječi sv. Vasilije, traganje za prvim i pravim 'svetim mestom' trajalo je godinama. Ispod mene dolina Zete.
Počinje otvaranje sopstvenog duha, komešanje i mešanje sa nadzemaljskim.
To će vam i nevernici priznati.
Nalaziš se na mestu gde sile prirode teraju čoveka samo da – oseća" -
Strmi put koji prolazi kroz šume sa dvadesetak oštrih krivina kruži oko brda 900 metara u vis. Sa ovih litica još se ni jedno vozilo nije survalo. Ljudi kažu da je božja odluka da svaki namernik mora doživeti manastir i pasti pred ćivot Svetog Vasilija.
Evo još malo smo do Lijeve Rijeke pa dozvoli, dobri čoče, još par reči - Manastir Ostrog ima svoje dve baze. Donji manastir ili Hram Svete Trojice podignut je 1824. godine. Mnogo atraktivniji za posetioce i starijeg datuma je Gornji manastir koga čine Hram Sv. Krsta i Hram Vavedenja Presvete Bogorodice. Tu se nalaze ''sva čuda'' Sv. Vasilija: mošti, svete šake, živopisne freske prilagođene prirodnom obliku stena, sveta vodica... U igri ostroših čudesa, tajni, isceljenja, vere i nevere, legende i istine – svi veruju samo u jedno. U energiju mesta….“
Ulazimo u Lijevi Rijeku i stajem pred jednom trošnom kućicom a Milovan izlazi iz auta i govori kako je ovu kuću izgradio njegov „đed“, kako su one visoke planine Komovi, da je Lijeva Rijeka dobila ime jer se nalazi s lijeve strane glavnih putova prema Albaniji i Turskoj, kako je ona matica plemena Vasojevića, kako je…… nisam mogao više slušati i pamtiti jer umor me polako počeo svladavati te sam morao krenuti prema Podgorici. Zahvalih se Milovanu na svemu što mi je ispričao a on me uporno zove da probam njegov pršut ( „nigđe nema boljeg“ ) i rakiju koja „ govori sto jezika“.
Othrvam se pozivu, poželim mu da dobije unuka, i polako okrećem auto u pravcu Podgorice te promatram okoliš kojim se vozim.
Ne mogu se oteti dojmu da se čovjek tu oslobodio žurbe i iluzija.
Živi pod zvijezdama okružen raskošnim prirodnim bojama.
Mjesto tiho, smješteno s obje strane rijeke, koja se teško probija kroz klisure prema Morači.
Nekoliko kuća od kamena šuti pored puta i možda jednog dana nekom putniku namjerniku ispriča povijest ovog kraja, zapisano vrijeme, opiše te hrabre ljude, pogibije, ratove ....
Možda jednog dana……

Da bi se došlo do Lijeve Rijeke morate prijeći jedan most, premošćuje Malu Rijeku, kažu da je najveći u Europi, - iako je fotka malo „mutnjikava“ zbog sumaglice zaista je lijep.

UNIJE - samo jedan dan

…03,10 sati…dolazak sa fešte koja je bila odlična; Alen Gerek s djevojkom; Valter sa suprugom; Hari i Tatjana; Miljenko i Irena; Bibijana i Zoran; ja i … super ekipa - jedina je frka bila dal' se budem na vrijeme zbudil za katamaran ?
…06,45…u katamaranu sam i krećem put nove „avanture“
…došao sam – UNIJE (44,67 N; 14,21 E) – zanimljiv gradić…nekak' preveć zbijen u toj svojoj uvalici pa sam imao osjećaj kao da sam došao u betonsko naselje sa mnogo labirint uskih uličica; no idemo dalje ( tu sam nekad živio pa zovem oca da mi objasni gdje je „naša“ kuća, nadam se da sam ga dobro skužil… pronašel' sam ulicu gdje smo mama i ja ( imao sam samo dvije godine ) fotkani

…idemo istraživati:
1. Školu sam našao od prve ( Djebo i Slavica su tu počeli );
2. Crkva je preko puta, ali koliko god se trudio nisam našao oznaku ili nešto takvo koje bi me upućivalo na ime crkve;
3. Groblje lijepo i malo;
4. Aerodrom (mali šok za mene ) koji ima redovnu liniju Mali Lošinj – Unije;

5. Idem izvan urbanog dijela i krećem prema Hartini (95 metara n.v.) i preko nje dolazim do Malih, a potom do Velih Stijena – po prvi puta sam se uplašio visine L- nemam riječi da opišem to mjesto…pokušati ću: more plavo, čisto, stijene potpuno ogoljenje bez vegetacije ili sam malo na sam vrhu iliti rubu provalije, a visina =joooooooooooooj !

…okrećem se a u mene „bulji“ otvor bunkera ( samo nedostaje „mašingever“)…idem pogledati…

…od njega na 3 različite strane svijeta ( N; W i NW ) vode podzemni tuneli koji izbijaju na samim Velim stijenama, a na kraju tih tunela izlazite u fortifikacijske obrambene dijelove za topove jer postoji jedna uska cijev kroz koju se izvlači cijev topa a na zemlji je vodilica kako cijev prilikom opaljivanja ne bi udarila u zemlju = strašno = sve je okrenuto prema Italiji i zar moram kazati tko je izgradio ovo čudo…
…vraćam se prema urbanom dijelu ali ne preko Hartine već kolnim ( izgrađenim jer ono prvo je bilo planinarenje i probijanje kroz bodljikavo grmlje )
….putem prema uvali MARIČOUL gdje je bezbroj jahti i glisera, ali isto tako i staro skladište ( magazini ) bivše JNA gdje su se čuvale rakete i ostala municija
… i tako u razgledavanju ( na samom ulazu u luku Unije je mali otočić ŠKOLJIĆ koji, imam osjećaj, stoji tamo kao neka predstraža…lijepo

…19,45…povratak u susak
…prije spavanja čitam novu knjigu PHILIPPA GREGORY: Bijela kraljica – odlično – spletke na engleskom dvoru u 15 stoljeću
…i tako uz čitanje…spletkarenje…polako tonem u san…

SUSAK - iz mog kuta

…8,02…vlak prema zapadu
…oko 13 sati rijeka… nema daleko od kolodvora do luke katamarana ( dubravka )
…17,00 katamaran…polazak
…20,02 SUSAK ( moje odredište )… 44,52 N; 14,31 E
…popodne… 15 sati…krenuh u istraživanje SUSKA…
…jedinstven otok na Jadranu kako po svom nastanku tako i po svom izgledu…debele slojeve finog žućkastog pijeska na vapnenačku podlogu nanijeli su pradavni vjetrovi ( pleistocen ?), a ljudi su od pamtivijeka oko svojih poljoprivrednih dobara sadili TRSTIKE, čije korenje u potrazi za vodom prodire duboko u tlo i čuva ga od erozije…
…otok se na pomorskim kartama pojavljuje vrlo rano, prvo pod romanskim nazivom SANSACUS ili SANSEGUS, što vjerojatno dolazi od „sampsychon“ ( grčki – mažurana ) = nemam pojma što znači mažurana – potražit ću kad dođem doma = iz čega će nastati hrvatski naziv SUSAK…

…prvi spomen otoka u pisanim izvorima datira iz sredine 9 stoljeća kada su se u njegovom akvatoriju sukobili Saraceni i Mlečani ( tko je zgubil ??? )
…prvo naselje, čiji počeci sežu u rimsko vrijeme, nastalo je na plodnoj visoravni i naziva se GORNJE SELO, dok je DONJE SELO, smješteno u luci, novijeg datuma, izgrađeno u vrijeme najvećeg procvata vinogradarstva krajem 19 stoljeća…
…ima još jedna zanimljivost…
…nigdje se ne spominje u svim pisanim reklamicama kupina, a mene je fasciniralo upravo to što ih je Susak prepun
zato… Susak je otok TRSTIKE, VINOGRADA i KUPINA te divnih i ljubaznih ljudi…
…i još nešto, a onda krećem u otkrivanje otoka…Susak je sačuvao svoj arhaičan ( zaštićen kao pokretno kulturno dobro ) govor, specifične običaje i slikovitu nošnju
…oba naselja spajaju stube, a netko je duhovito na samoj granici između dva sela napisao DONJE SELO – GORNJI GRAD ( nije teško pogoditi u kojem selu živi pisac )
…i da više“ ne drobim“…zanimljivosti koliko hoćete – Benediktanska opatija sv. Mihovila ( 1071-1280)-župna crkva sv. Nikole (12 stoljeće) obnova 1770 godine-zaštitnik otoka sv. Nikola ( pogodite kojeg još grada )..
…dosta – odoh na kavicu kod Osmana pa na spavanje…
Drugi dan……..
…idem suprotno od uvale Spjaža; uz konobu Nb. 13 te staru ( opustošenu ) tvornicu za preradu ribe tako da mogu na miru gledati moj rodni otok-LOŠINJ i ne samo njega već i Cres, Male i Velike Srakane te Unije…dobar pogled i izbor rekao bi… ovdje je obala stjenovita a more duboko… dio žena koristi je kao nudističku plažu… sve u svemu lijep pogled… uživam…plivam…glumim nudista punih 10 minuta i odustajem jer me rit počela peći…..
Večernji razgled…… spavanje
…popodne – ipak, mnogo zanimljivije
…odlučio sam malo pronjuškati po otoku u onom dijelu koji malo udaljeniji i nedostupniji, da budem avanturistički nastrojen – malo je „divlji“
…iz Gornjeg sela krećem prema groblju…mali razgled – prevladava prezime Picinić i Tarabokija – malo ali lijepo uređeno groblje sa kapelom Gospe žalosne
…krećem utabanim puteljkom prema VELOJ STRAŽI- kažu da su tu i prapovijesne gradine _ GARBA…unatoč traženju nisam ih našao-sve zaraslo u trstiku i neprohodnu travu koja ima trnje ( uspomena na desnom koljenu )… a Vela Straža je ustvari karaula nekadašnje JNA u raspadnutom stanju… sa vidikovca ( penjanje uz nesigurne „lojtre“ )
…prekrasan pogled na Cresko-lošinjski arhipelag
…i onda po prvi puta sam u SVJETIONIKU ( 1876.)…još ljepši pogled iz Vele Straže jer osim navedenog na dlanu ruke su i Gornje i Donje selo…
…ljubazan svjetioničar sve pokazuje i priča i priča i priča… vidi se da je često i previše sam… ipak ljubazan

…18,30 povratak u donje selo…oh, kakvo je to putešestvije bilo…tuneli u pijesku…i nakon toga puta izlazim kod osmana ( dobijem besplatnu kavicu kada je čuo moj put i naglasio „ja nikada ne bi !“
… i to je to
…za sutra najavljuju promjenu vremena ( kiša i bura )…ajd' da vidimo da li domaći ljudi pogađaju i znaju bolje od meteorologa … biti će zanimljivo naći nešto raditi jer na otoku koji je medijski izoliran , jer tako želim živjeti ovih desetak dana, najvjerojatnije će se teško nešto naći
…lijepo sunčano jutro…opet su fulali prognozu; zato idem dodati još malo crvenila na moje napačeno i opečeno tijelo… super vjetrić puše; hladi a zna se što je nakon toga = c r v e e e e e n o o o o o !!!!!
…nisu fulali… oko 12,30 vrijeme se kvari i stari Sušćani kažu da će kiša i bura te će zahladiti = vele da će tako biti do srijede ( katastrofa )…opet ću morati pronalaziti načine da „ubijem vrijeme“
…uh, kako puše; kiša je neumoljiva a John i Debra su u Rijeci-dolaze katamaranom u 20,20 ( moram pred njih; imati će ljetnu obuću; stvari i brdo kiše nad glavom- moram im pomoći i jesam…zaista su to dobri ljudi…); katamaran kasni, a kako i ne bi s obzirom na (ne)vrijeme tako da sam pomislio da neće moći pristati uz gat ( bravo kapetane !)…sve ok !
…idem razbiti večeru kod osmana
…noćica
…predugo spavanje (10,30)…ubilo me, kao da me netko prebio; ne smijem više ovako
…osman se pita gdje sam ovo jutro; kasnim- a što da objašnjavam
…john i debra me pozivaju na nedjeljni ručak-nevoljko prihvaćam-iskustvo 22 godine podstanarstva…no, prevario sam se
…14 sati ručak…za 5 +; što sve tu nije bilo ( pasta, umak za pastu, zelena salata, ribani sir, pečene paprike, kobasice, itd. ) – fenomenalno; gospođa debra je odlična kuharica, a ja sam se najeo kao što nisam u posljednjih 16 mjeseci otkako sam na dijeti…moram se vratiti u koletečinu ili ću se opet zdebljati
…i još nešto = B U U U U R A A A A !
…p.s.= HABOKEN ( poznato je da su sušćani iseljenici a gotovo 90 posto njih živi u ovom gradu država New Jersey; evo nekoliko podataka o broju stanovnika na otoku: 1910.(1412 s); 1945.(1760 s); 1961.(1199 s); 1971.(323 s); 1991.(188 s)…
…posjetio sam klimatsko kupalište u uvali BOK i rt MARGARINA ( tu su se u morskom akvatoriju događali antički brodolomi )…no, kao i obično ja idem okolnim putovima tako da sam pješačio brat bratu po pješćanim bregima i dolima od 13 do 17 sati (noge me hoće strgati)… no, sve bu ok !
…i da bio sam na rtu ARAT gdje se nalazi kapela Gospe od navještenja (1930.god)
…idem sada malo čitati
…i tako polako ali sigurno još jedan dan odlazi u povijest
…sanjao sam san i bio je stvaran… i uvijek mi je kroz glavu prošla samo jedna misao:
„Neka te Bog drži na
dlanu ruke do našeg
slijedećeg susreta“

Plave oči

Nitko ne može da me uvjeri u nepostojanje nevjerojatnih i čudnih stvari u ljudskom životu.
Cijelog života činite dobro, barem tako mislite, cijelog života trudite se, barem tako mislite, da ne povrijedite nekog, cijelog života trudite se sa da volite, barem tako mislite, cijelog života….
Počela je. Školska godina oduvijek izaziva stres. Malo učiteljima više učenicima. Sve treba biti „uredno“. Ne smije biti zastoja. Onda uđeš u zbornicu, a tamo iste drage i manje drage face. Neki te vole neki te mrze a ja znam da je osnovno pravilo moje = U zemlji mržnje najviše mrze onog koji ne umije da mrzi = i gledam ih i mislim tko će ove godine pokrenuti priče, tko će ove godine izreći bezbroj laži o meni sa ne znam kojim ciljem ali znam da je svake godine netko drugi. Uostalom, vrijeme će pokazati a ja jednostavno kažem Đoletovim rječnikom, možda nisam maher da procijenim ljude, al' puštam da im jezici odrede mjesto u mom životu.
Opet sam ove godine kao i u prethodne dvije izmislio satnicu za Višnju i Jasminu i ne očekujem zahvalnost već samo jednu običnu korektnost. Poznavajući ih vjerujem u Jasminu dok od Višnje mogu svašta očekivati i vrijeme je pokazalo da sam bio u pravu.
Tko sam ja ?
Jedan običan mali čovjek koji se bori da preživi u ovom zahuktalom i nevjerojatno nepravičnom svijetu. Brak mi je u rasulu, odnosno raspao se prije tri – četiri godine. Jednostavno više ne ide pa ne ide. Kroz život me gura moje dijete koje svakim svojim potezom ulijeva u mene još više snage i htijenja da preživim i da ponovno volim što ne znači da mrzim. Jednostavno na tom putu u nigdje sam se izgubio i sada tražim pravi putokaz koji će me usmjeriti na dobre staze.
Možda mi pomogne i moj Anđeo jer on jedini zna kakav sam čovjek. On jedini zna da jedino što od života tražim je mir, poštenje, skromnost, uvažavanje svih iako smo svi različiti, i toliko bih želio, a On to zna, da nađem srodnu dušu s kojom ću moći podijeliti sve radosti, a ponekad i tugu, svog života.
Čekajmo. Tek smo „startali“.
Tko zna što nam je život priredio u novom razdoblju ?!
Iznenađenje ?
Čudo ?
Ljubav ?
Tragediju ?
Uvažavanje ?
Nerješive probleme ? Da li takvih uopće ima ?!
Iza mene je uspješno ljeto. Susak. Unije. Ilovik. Male i Velike Srakane. I sada – povratak u realnost.
Sve one gluposti koje moram ispuniti a nitko, ama baš nitko ih ne čita. Najvažnije je da se ispuni formalnost. To i činimo. Sve je nekako krenulo uobičajeno.
Prijem prvašića. Nervozni. Sretni. Gledaju tu nepoznatu zgradu. Nepoznate likove i pitaju se gdje su naše tete ? Gdje je naš vrtić ? A mame ih „nemilosrdno“ ostavljaju nepoznatim tetama !
Pisanje kurikuluma. Osnivanje Vijeća roditelja. Osmišljavanje godišnjeg plana i programa škole. Slaganje vremenika pisanih provjera. Usvajanje svega i svačega na školskom odboru. I tako – dani teku, teku, teku i teku….
A ja se pitam – gdje je Ona ?
Zar još jedna godina bez nekog tko će mi biti oslonac, tko će imati strpljenja saslušati sve moje gluposti, sva moja „filozofiranja“, sve moje planove, sve one neispričane priče, sve moje ljubavi, sve…
Najednom.
Slučajan susret na stepenicama.
Pogled u prekrasne plave oči. I znao sam – volim ih oduvijek.
Volim vlasnicu tih prekrasnih plavih prodornih očiju.
Volim njen osmijeh.
Volim je.
I što sada ?

Da li da kažem onaj uobičajeni „Dobar dan.“ Ili da je zagrlim i poljubim jer dugo je nisam vidio.
Činilo mi se kao dobra isprika.
Odlučih – poljubit ću je.
I prije negoli sam poljubio najslađe usne pomislih – što ako me odgurne i pogleda onim pogledom „kaj je tebi?“; što ako nakon toga nikada više neće htjeti sa mnom na kavu; što ako….
Ili bi možda bilo bolje ubaciti onu divnu pjesmicu zaljubljenih tinejdžera:
Čekao je trenutak pravi
Da u torbu moju pismo stavi
Pismo sa srcima narisanim
I riječima „Volim te „ napisanim.
Zaustavi me pred vratima školskim
I pita dali ga volim
Ja mu kažem: „da !“
I nestanem među učenicima.

I tako milijun pitanja prolazi glavom dok se približavam njenim usnama kroz glavu mi prolazi nekoliko savjeta, ajme ponašam se kao tinejdžer, i pokušavam ih se sjetiti – kako mi je govorio otac – jer ne želim uprskati.
Kontroliraj se. Ne žuri. Uživaj u tom trenutku.
Nježno je privij uz sebe i stavi do znanja da je osim usnama ljubiš i „cijelim“ tijelom.
Ako se ne usprotivi nastavi i prepusti da ona preuzme inicijativu.
Ako u tome uspiješ – i ona Tebe želi.
Nikada u životu ništa nisam želio tako kao to da tog trenutka osjetim njezine usnice na mojim.
Vrijeme se lako pretvori u nevrijeme, ljubav se ne gubi, ljubav mijenja oblik.
I onda mi prolazi – misao je divna stvar – koliko je vremena prošlo od prvog pogleda ?
Volio bih da sam brži, dok u glavi sve posložim na odgovarajuću policu.
Volio bih da ne razmišljam previše o tome.
Ali sjećam se onog kafića. Sjećam se mog pogleda prema njoj. Sjećam se kako su mi dečki rekli – nemaš šanse !
A ja sam toliko želio da se ona okrene prema meni i da vidim te prekrasne plave oči.
U punom sjaju.
Želio sam da mi daju znak – Da ! Imaš šanse.
Tu sam.
Samo mi priđi.
A moje usne još uvijek se približavaju njenim….
I rekoh joj:
„Ovaj poljubac koji ćeš sada okusiti je nešto posebno. Nije nalik ni jednom tvom poljupcu ikada, niti će se ikada više takav ponoviti“. Obuhvatio sam njezino lice dlanovima ruku, zaklopio joj oči, samo malo nagnuo joj glavu na lijevu stranu i spustio svoje usne na njezine. Nježno i lagano sam prelazio vršcima usnica preko njezinih ne dozvoljavajući joj da otvori usta ili da bilo što proba uzvratiti. Ljubio sam njezino lice zatvorenih očiju, upijajući mirise njezine kože, uživajući u svakom milimetru njezinog glatkog lica. Nije se branila, nije ni pokušala, meni je ovo bio poljubac života na jednom školskom hodniku. Da nije netko dolazio prema nama, vjerojatno ovaj poljubac ne bi nikada završio…
I zato za kraj, iako to i ne volim previše, citirati ću jednog putopisca jer sve što je on nekad davno rekao ja sam prepoznao u mom srcu: „To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumnje što srce obuhvaća i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravome čovjeku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajena osjećanja do pjevanja. To je riječ koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospijeva na prijestolje, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nježan dodir, kao kada lahor vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog svijeta u svijet nadahnuća i snova“.
I dodati ću za kraj i ovo = Ako prvi pogled liči na sjeme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac, sa mišekom mojim malim, nalik prvome cvijetu na vrhu prve grane na stablu života.

Gdje su nestala naša djeca ?

Šetao sam nedavno ulicama svog djetinjstva u Zagrebu.
Gledao sam parkove uz Ivanićgradsku, Zapoljsku, Staru Pešćenicu,Kolarovu i Krišku ulicu. Nešto je neobično. Strahovita tišina.
Nigdje one prepoznatljive vike djece koja uz igru daju neobičnu ljepotu života svakog naselja.
Zar se to nešto događa?
Zar su klinci s Volovčice svoja igrališta zaboravili, zar ih više ne zanimaju, ili su njihove igre s ulice i svježega zraka nestale u zatvorenosti njihovih sobičaka, stanova, kuca, u kojima igraju neke nove, nama starijima nepoznate igre.
Ništa drugačije nije niti u gradu mog življenja. I ovdje u Krapini pokusao sam uz šetnju potražiti igrališta koja vrve djecom. Sve je prazno. Pa čak i ovo lijepo vrijeme koje nas je konačno razveselilo, nije izvuklo naše klince na igrališta. Negdje se skrivaju, u nekim su novim svjetovima,igrališta ih čekaju, zovu ih zjapeći prazna. Kao i u metropoli, tako i ovdje u Krapini, loptu, reket, tenisice, polako su zamijenile čarobne kutije sa tisuću, milijun, mogućnosti, ali bez onoga najvažnijeg - bez duše.
Čarobna kutija, nekakav čarobni, magični ekran, odvukao je našu djecu u njihove sobe gdje provode sate i sate za svojim radnim stolom, na žalost, ne čitajući neku dobru knjigu ili strip, već sate i sate provode u komunikaciji sa svojim računalom, virtualnim svjetovima i virtualnim prijateljima koji su im uvijek na raspolaganju i ne moraju s njima raspravljati o nekakvim tamo
"dosadnim" temama, već jednostavno klikom miša u mračnoj tišini svoje sobe uvijek pobjeđuju i uvijek sve mogu posložiti tako da izgleda upravo onako kako su oni zamislili.
Mark Zuckerberg 2004. osnovao je Facebook, internetsku društvenu mrežu, s namjerom da omogući povezivanje i socijalizaciju sa ljudima koji su mu bliski i koji rade, studiraju i žive oko njega. lako je sve to dobro zamišljeno, u taj krug internetske socijalizacije uključili su se i milijuni onih koji su premladi i prenaivni da bi se ovim internetskim koji na selektivan način prikazuje stvarnost, ali i medij koji ima moć uspostaviti kontrolu nad onima koji ga koriste. Kako je gotovo necenzuriran, nasilje preko njega može trajati konstantno, a svi koji uslugama koristili na ispravan način.
Zahvaljujući upravo ovim stranicama, ali ne isključivo njima, nestali su nam klinci s igrališta. Nema ih. Rijetko ih možemo vidjeti u "naganjanju" lopte, igranju skrivača, lovice ili gumi-gumi, nema ih na biciklima, na rolama. Svatko tko iskreno pogleda naše ulice i naša igrališta uviđa da su nam djeca negdje nestala.
Znam da će mnogi ovu moju polemiku okarakterizirati kao priču čovjeka koji ne shvaća vrijeme u kojem živimo i koji žudi za nostalgijom godina koje su za nama, ali vrijednosti kretanja u prirodi, suživota mladog čovjeka sa svojom okolinom te krajem u kojem živi, vrijednosti su na kojima počiva svako zdravo društvo, i naša je odgovornost upozoravati na to da živimo u vremenu koje nije u duhu čovjekove prirode. Danas, je važnije provesti 8 do 10 sati uz kompjuter i facebook, negoli se poigrati nekoliko sati na svježem zraku. I onda se čudimo što su nam djeca nekomunikativna, što kada razgovaraju s drugom osobom ne znaju pogledati u oči, što nemaju želje sjesti i porazgovarati sa svojim roditeljima, što su stalno zamišljena i, ono najgore, što svaki dan sa crnih stranica naših novina slušamo o fizičkom zlostavljanju među djecom, ali i nekim puno tragičnijim stvarima koje ne bih ni spominjao.
Internet je medij iluzije, mediji ga koriste, ponekad ni ne znaju čemu su sve izloženi. Odrasla osoba ima pravo procjenjivati u kojoj mjeri se i pod kojim uvjetima želi koristiti njime, ali dijete ne može na sebe preuzeti tu razinu odgovornosti, a nažalost, događa nam se upravo to. Djeca su danas ionako izložena pretjeranom nasilju kod kuće i na nizu mjesta gdje je nekad bilo sigurno. Internet je samo dodatno otvorio vrata njihovoj nesigurnosti u svijetu u kojemu žive. Najtragicnije je da oni o takvim vidovima nasilja pričaju još manje nego o klasičnom nasilju, te da uopće nisu svjesni trauma nasilja s weba koje svakodnevno prenose na svoju okolinu i prijatelje.
Upravo zbog svega navedenoga, ako nam je stalo do budućnosti naše djece, a onda i nas samih, morali bismo naći model da naše mlade, djecu, barem malo odmaknemo od weba i facebooka.
Na koji način i kako?
Odgovor je vrlo jednostavan - edukacijom.
U prvom redu su tu škole koje moraju kvalitetno raditi s djecom na prevenciji elektronskog nasilja - isticanjem pozitivnog
korištenja tehnologije, razumijevanjem i razgovorom o modernim načinima komuniciranja i opasnostima elektronskog nasi-
lja, uspostavljanjem jasnih pravila i posljedica kršenja tih pravila te na kraju evaluacijom utjecaj preventivnih aktivnosti.
Isto tako i roditelji moraju ponekad prekontrolirati sto im djeca rade toliko puna vremena za kompjuterom, provjeriti njihove facebookove, provjeriti stranice koje posjećuju i time im ukazati da se brinu o njihovim aktivnostima s najboljom namjerom.
Isto tako,činjenica je da u većini slučajeva djeca znaju mnogo više o novoj tehnologiji od roditelja, ali roditelji znaju puno više o životu te u ovom području oni, djeca, trebaju od njih, roditelja, naučiti kako sigurno hodati u ovom novom čudnom elektronskom svijetu.
Nije tu kraj rješenju.
Nije svakako.
Djeci treba ponuditi i razne sadržaje, sportske i kulturne, koji ce ih toliko zanimati da ce te elektronske naprave, kompjuter i
mobitel, koristiti isključivo za one najnužnije potrebe.
Na nama; odraslima, je da djeci ponudimo - igrališta, škole stranih jezika, pjevačke zborove, folklor, i tome slično ili im ostavimo
ono čime se sada više bave - kompjuter i mobitel.

Crno-bijelo u "boji"

nemreš "bilivit"

kaj se to događa ? .....
da pametni ljudi u ovoj zemlji nemreju izreći svoj stav !
da su mladi uvijek neiskusni i da moraju još puno učiti !
da reformu školstva koče polupismeni neobrazovani kadrovi "zaglibljeni" u svoju političku ljušturu !
da reformu školstva s oduševljenjem podržavaju oni, učitelji, koji će to sve na svojim leđima, gotovo besplatno provesti !
da ak' ne ideš na misu su nevjernik i antihrvat !
da tvoju pripadnost naciji određuje ime ili nastavak ić u prezimenu !
da je važnije kako je Mnadžo odigrao u Juveu negoli da li je pokrenuto gospodarstvo !
da........

malo zagorske ljepote