Plave oči

Nitko ne može da me uvjeri u nepostojanje nevjerojatnih i čudnih stvari u ljudskom životu.
Cijelog života činite dobro, barem tako mislite, cijelog života trudite se, barem tako mislite, da ne povrijedite nekog, cijelog života trudite se sa da volite, barem tako mislite, cijelog života….
Počela je. Školska godina oduvijek izaziva stres. Malo učiteljima više učenicima. Sve treba biti „uredno“. Ne smije biti zastoja. Onda uđeš u zbornicu, a tamo iste drage i manje drage face. Neki te vole neki te mrze a ja znam da je osnovno pravilo moje = U zemlji mržnje najviše mrze onog koji ne umije da mrzi = i gledam ih i mislim tko će ove godine pokrenuti priče, tko će ove godine izreći bezbroj laži o meni sa ne znam kojim ciljem ali znam da je svake godine netko drugi. Uostalom, vrijeme će pokazati a ja jednostavno kažem Đoletovim rječnikom, možda nisam maher da procijenim ljude, al' puštam da im jezici odrede mjesto u mom životu.
Opet sam ove godine kao i u prethodne dvije izmislio satnicu za Višnju i Jasminu i ne očekujem zahvalnost već samo jednu običnu korektnost. Poznavajući ih vjerujem u Jasminu dok od Višnje mogu svašta očekivati i vrijeme je pokazalo da sam bio u pravu.
Tko sam ja ?
Jedan običan mali čovjek koji se bori da preživi u ovom zahuktalom i nevjerojatno nepravičnom svijetu. Brak mi je u rasulu, odnosno raspao se prije tri – četiri godine. Jednostavno više ne ide pa ne ide. Kroz život me gura moje dijete koje svakim svojim potezom ulijeva u mene još više snage i htijenja da preživim i da ponovno volim što ne znači da mrzim. Jednostavno na tom putu u nigdje sam se izgubio i sada tražim pravi putokaz koji će me usmjeriti na dobre staze.
Možda mi pomogne i moj Anđeo jer on jedini zna kakav sam čovjek. On jedini zna da jedino što od života tražim je mir, poštenje, skromnost, uvažavanje svih iako smo svi različiti, i toliko bih želio, a On to zna, da nađem srodnu dušu s kojom ću moći podijeliti sve radosti, a ponekad i tugu, svog života.
Čekajmo. Tek smo „startali“.
Tko zna što nam je život priredio u novom razdoblju ?!
Iznenađenje ?
Čudo ?
Ljubav ?
Tragediju ?
Uvažavanje ?
Nerješive probleme ? Da li takvih uopće ima ?!
Iza mene je uspješno ljeto. Susak. Unije. Ilovik. Male i Velike Srakane. I sada – povratak u realnost.
Sve one gluposti koje moram ispuniti a nitko, ama baš nitko ih ne čita. Najvažnije je da se ispuni formalnost. To i činimo. Sve je nekako krenulo uobičajeno.
Prijem prvašića. Nervozni. Sretni. Gledaju tu nepoznatu zgradu. Nepoznate likove i pitaju se gdje su naše tete ? Gdje je naš vrtić ? A mame ih „nemilosrdno“ ostavljaju nepoznatim tetama !
Pisanje kurikuluma. Osnivanje Vijeća roditelja. Osmišljavanje godišnjeg plana i programa škole. Slaganje vremenika pisanih provjera. Usvajanje svega i svačega na školskom odboru. I tako – dani teku, teku, teku i teku….
A ja se pitam – gdje je Ona ?
Zar još jedna godina bez nekog tko će mi biti oslonac, tko će imati strpljenja saslušati sve moje gluposti, sva moja „filozofiranja“, sve moje planove, sve one neispričane priče, sve moje ljubavi, sve…
Najednom.
Slučajan susret na stepenicama.
Pogled u prekrasne plave oči. I znao sam – volim ih oduvijek.
Volim vlasnicu tih prekrasnih plavih prodornih očiju.
Volim njen osmijeh.
Volim je.
I što sada ?

Da li da kažem onaj uobičajeni „Dobar dan.“ Ili da je zagrlim i poljubim jer dugo je nisam vidio.
Činilo mi se kao dobra isprika.
Odlučih – poljubit ću je.
I prije negoli sam poljubio najslađe usne pomislih – što ako me odgurne i pogleda onim pogledom „kaj je tebi?“; što ako nakon toga nikada više neće htjeti sa mnom na kavu; što ako….
Ili bi možda bilo bolje ubaciti onu divnu pjesmicu zaljubljenih tinejdžera:
Čekao je trenutak pravi
Da u torbu moju pismo stavi
Pismo sa srcima narisanim
I riječima „Volim te „ napisanim.
Zaustavi me pred vratima školskim
I pita dali ga volim
Ja mu kažem: „da !“
I nestanem među učenicima.

I tako milijun pitanja prolazi glavom dok se približavam njenim usnama kroz glavu mi prolazi nekoliko savjeta, ajme ponašam se kao tinejdžer, i pokušavam ih se sjetiti – kako mi je govorio otac – jer ne želim uprskati.
Kontroliraj se. Ne žuri. Uživaj u tom trenutku.
Nježno je privij uz sebe i stavi do znanja da je osim usnama ljubiš i „cijelim“ tijelom.
Ako se ne usprotivi nastavi i prepusti da ona preuzme inicijativu.
Ako u tome uspiješ – i ona Tebe želi.
Nikada u životu ništa nisam želio tako kao to da tog trenutka osjetim njezine usnice na mojim.
Vrijeme se lako pretvori u nevrijeme, ljubav se ne gubi, ljubav mijenja oblik.
I onda mi prolazi – misao je divna stvar – koliko je vremena prošlo od prvog pogleda ?
Volio bih da sam brži, dok u glavi sve posložim na odgovarajuću policu.
Volio bih da ne razmišljam previše o tome.
Ali sjećam se onog kafića. Sjećam se mog pogleda prema njoj. Sjećam se kako su mi dečki rekli – nemaš šanse !
A ja sam toliko želio da se ona okrene prema meni i da vidim te prekrasne plave oči.
U punom sjaju.
Želio sam da mi daju znak – Da ! Imaš šanse.
Tu sam.
Samo mi priđi.
A moje usne još uvijek se približavaju njenim….
I rekoh joj:
„Ovaj poljubac koji ćeš sada okusiti je nešto posebno. Nije nalik ni jednom tvom poljupcu ikada, niti će se ikada više takav ponoviti“. Obuhvatio sam njezino lice dlanovima ruku, zaklopio joj oči, samo malo nagnuo joj glavu na lijevu stranu i spustio svoje usne na njezine. Nježno i lagano sam prelazio vršcima usnica preko njezinih ne dozvoljavajući joj da otvori usta ili da bilo što proba uzvratiti. Ljubio sam njezino lice zatvorenih očiju, upijajući mirise njezine kože, uživajući u svakom milimetru njezinog glatkog lica. Nije se branila, nije ni pokušala, meni je ovo bio poljubac života na jednom školskom hodniku. Da nije netko dolazio prema nama, vjerojatno ovaj poljubac ne bi nikada završio…
I zato za kraj, iako to i ne volim previše, citirati ću jednog putopisca jer sve što je on nekad davno rekao ja sam prepoznao u mom srcu: „To je prvi gutljaj iz pehara koji bogovi napuniše iz svetog vrela ljubavi. To je granica između sumnje što srce obuhvaća i rastužuje i pouzdanja koje ga ispunjava i usrećuje. To je početak poeme duhovnog života i prvo poglavlje romana o pravome čovjeku. To je čvrsta spona koja veže neobičnost prošlosti s bljeskom budućnosti. On dovodi pritajena osjećanja do pjevanja. To je riječ koju usne izgovaraju objavljujući da srce dospijeva na prijestolje, da je ljubav kraljica i da je odanost kruna. To je nježan dodir, kao kada lahor vrhovima prstiju prelazi preko usana ruže odnoseći sobom dugo slatko uzdisanje i tiho umilno šaputanje. To je početak čudesnog treperenja koje ljubavnike uznosi iz materijalnog svijeta u svijet nadahnuća i snova“.
I dodati ću za kraj i ovo = Ako prvi pogled liči na sjeme koje boginja ljubavi u polje ljudskog srca baca, onda je prvi poljubac, sa mišekom mojim malim, nalik prvome cvijetu na vrhu prve grane na stablu života.