Od Krapine do Skadarskog jezera _ 1. dio

Leo je kriv.
Subotnje jutro uz kavicu u „Barrocku“ Krapina. Marlis je aktivna, brbljiva, propagira naš Grad, i njen neizbježni komentar _ „ Sada si gotov. Leo će te pozvati na red za sve one „brige“ u školi !“
Marlis nije znala jedno – Leo je bio super učenik ili se samo šalila onako kako ona to zna !
Ugodan razgovor sa bivšim učenikom.
I onda spomene on svoje „ putešestvije“ prošlo ljeto.
Bosna i Hercegovina. Crna Gora. Albanija.
A ja se molim – nemoj više Leo, molim Te. Nagovorit' ćeš me.
I što onda da radim ?
Progonit' će me cijelo vrijeme. I poznavajući sebe – krenut' ću i ja !
I tako uz jutarnju kavicu u ugodnom društvu odlučih – ovo ljeto i ja ću putovima mog učenika. Istina – nije mi u mislima Albanija; Bosnu i Hercegovinu ću samo „preletjeti“ ali zato – cilj mi je upoznati dio Crne Gore.
I tako spremam se. Proučavam kojim putem ? Da li preko Bosanskog Broda ili preko Pločica ( granični prijelaz prema Boki kotorskoj ) ?
Ne znam niti sam kojim putem da krenem ?
Ipak. Uzeh kartu, ja sam geograf, i počeh računat.
Krapina – Pločice – Herceg Novi – Petrovac na moru oko 910 kilometara.
Strašno !
Krapina – Bosanski Brod – Foča - Šćepan polje ( Crna Gora ) – Plužine – Petrovac na moru oko 700 kilometara.
Dobro.
Znam varijantu kojom ću se koristiti. Znate i Vi.
Ali, još uvijek razmišljam da li da krenem ? Zato kada imate problema, dilemu ili nešto slično posjetite jedno jezero i jedne plave oči. Tamo Vas čeka Marija. Razgovor s njom i pogled u njene oči, gdje ih je samo „ukrala“, uvjerit' će vas da morate učiniti ono što ste naumili.
I zato – ako je Leo kriv, onda je Marija odlučila.
Ništa mi nije drugo preostalo no da probam isplanirati ovih nekoliko dana koje mi je preostalo do odlaska na još jedan put u nepoznato.
Nepoznato u svakom slučaju.
Posljednji put sam u Crnoj Gori bio na maturalcu, sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada smo još bili jedna država i kada mi nisu bili potrebni dokumenti da prijeđem granicu. Tada sam posjetio, ako se dobro sjećam Cetinje, Lovćen, mauzolej Njegoša i Budvu. I ničeg se više ne sjećam.
Evo i dokaza – slikica sa maturalnog kod Njegoševog mauzoleja ( nisam onda „skužio“ da se Vesna tak' zalijepila za mene što je i normalno jer na maturalac nije išla Pjegica ).

Znam da nas je Rudi, moj razrednik, vodio na sva kulturno – povijesna mjesta… ali naših sedamnaest godina nije nam dozvoljavalo da to primijetimo.
Vjerujem da ću ovog puta biti bolje sreće.
„Bosna šaptom pade“ da parafraziram povijesnu rečenicu jer tako sam otprilike i ja prošao „preko nje“.
Bez problema i vrlo brzo sam došao do Slavonskog Broda. Lako prošao granicu i ubacio u prvu pa pravac Foča.
No, ono što me „ubolo u oko“ jest nerazmjeran postav benzinskih pumpi. Na svaku jednu na strani kojom ja vozim na suprotnoj se nalazi barem četiri. Najvjerojatnije je važnije sigurno pobjeći iz Bosne negoli ući u nju.
Zanimljiv je i onaj mali komadić auto puta od Kaknja do Sarajeva jer barem „milijun“ puta se prelazi samo preko jedne rijeke – Bosne.
To je, vjerujem, da ne zaboravite u kojoj se državi nalazite.
Na vidiku je Sarajevo i pomislih – idem „proletjeti“ i preko njega. No, sjećanje na prekrasan izlet s mojim kolegama iz škole natjerao me da svratim barem nakratko.
Nisam se baš dugo zadržavao.
Par fotki.

I to je to !
Krenuh prema Foči. Tamo me čekalo malo iznenađenje. Jedna stijena više nije željela biti na istom mjestu već je krenula u niže predjele na cestu, koja je ionako dosta loša.
No, nismo dugo čekali. Radnici su to u relativno kratkom vremenu riješili, odnosno raščistili cestu.
Barem sam ja to tako pomislio.
„Prosvijetlio“ me jedan mladić koji me upozorio da ih previše ne hvalim jer: „Ta se stijena odronila prije mjesec dana a vi ste naišli u pravom trenutku.“
Evo me na granici.
Ulazim u Crnu Goru.
Granični policajac znatiželjan, brbljiv do boli. Sve ga zanimalo – tko sam, što radim, zašto dolazim, odakle sam ( pojma nema gdje je Krapina ! – sada zna ! ), no, ipak dobivam korisne savjete – pazi se na cesti od Šćepan polja do Plužina jer je cesta iznimno uska gdje mnogi voze brzo a svaki ti je zavoj gotovo nepregledan; tuneli kojih je dosta nisu kao kod vas ( odakle on to zna ) već zaista ulaziš u crni tunel bez svijetla; nemoj zastajkivati i slikati jer nemaš gdje stati ( nisam ga poslušao ); i tako priča, priča, priča on i dijeli savjete da bi sve, ipak, završio rečenicom: „Dobro si nam došo'“.

Šćepan polje je malo naselje koji je ljeti, u posljednjih desetak godina, jedno od najposjećenijih mjesta u kontinentalnom dijelu Crne Gore, priča mi jedan starina. Razlog tome je splavarenje i rafting rijekom Tarom pa se u ovom malom naselju organizira veći dio jednodnevnih i višednevnih splavarenja odnosno raftinga.
Izgradismo im naselje negdje tamo krajem osamdesetih godina, nastavlja stari Crnogorac, i sada i mi nekako možemo živjeti. Dobro nama, dobro njima !

Nastavljam dalje nakon ugodnog razgovora sa Milutinom i počinjem se polako ali sigurno sebi „diviti“ kako uspješno „kormilarim“ tim uskim ne baš kvalitetnim cestama i sa oprezom ali divljenjem gledam kanjon Pive.
Stanem i normalno „okinem ga“ uz opravdanu ljutnju vozača iza mene.
Jedan od najživopisnijih i najatraktivnijih kanjona u regiji uz kanjon Tare.
Kanjon Pive presijeca Pivsku planinu te Maglić, Volujak i Bioč u dužini od 33 kilometara dok je dubok na nekim mjestima i do 1200 metara. Rijeka tu stvara izuzetnu snagu te je 1975. godine izgrađena hidroelektrana Mratinje koja je visoka 220 metara i, kažu, jedna od najvećih u Europi.

I tako dok sam uživao „skicajući“ kanjon, ispred mene se ukaže prekrasan most.
Most preko kojeg i ja moram proći sa svojom „dacia stepway“ te pomislih stati ću pa neka se ljute svi oni koji iza mene strpljivo voze jer ovo moram “fotkati“.
Šteta što je loše vrijeme, kiša sa sumaglicom, pa slika neće biti najbolja ali ovo je preizazovno da propustim priliku.
Dok sam izlazio iz auta jedan mi je vozač pokazivao da sam lud i da je najbolje da skočim u rijeku.
Preživio sam i to, a vi procijenite sami da li se isplatilo.
Kada sada razmislim o tome – kada se sjetim gdje sam stao i izašao iz auta – čini mi se da je onaj vozač iza mene možda, kažem samo možda, bio u pravu.
Jer….
Kada bi opet išao istim putem najvjerojatnije bih – opet stao !

Impresivan kanjon ! Čak i oni koji nisu baš preveliki zaljubljenici u prirodu zastali bi i gledali bez riječi. No, čovjek je malo ipak promijenio prirodni izgled – već spomenuta hidroelektrana.
Potapanjem dijela kanjona stvoreno je Pivsko jezero čime je potopljen jedan mali grad, Plužine. Gradić je u potpunosti premješten i sagrađen na višoj nadmorskoj visini uz samu obalu Pivskog jezera te se smatra najmlađim gradićem ovog dijela Europe.
Slično se dogodilo i s Pivskim manastirom, čija je izgradnja trajala od 1573. do 1586. godine, koji je također premješten na višu nadmorsku visinu. Upravo ovaj manastir godinama je predstavljao najvažniji duhovni i kulturni centar ovog područja.
Ipak, Pivsko jezero daje veliku draž i privlačnost ovom kraju tako da mogu kazati -uplitanjem čovjeka u prirodu, barem u ovom slučaju, nije došlo do devastacije prirodnog okoliša već je zaljubljenicima u prirodu pružilo užitak više.

Od Plužina put me vodi prema Nikšiću. Uživam u predivnom krajobrazu – lijepo uređeni pašnjaci, etno selo do etno sela, dosta turista, vidim registracije iz svih dijelova Europe – i polako se približavam prvom velikom urbanom centru, na svom putu prema konačnom odredištu Skadarskom jezeru, Nikšiću. No, nemam namjeru ući u grad jer ako je ikako moguće fotkati ću srednjovjekovni Onogošt i onda pravac Ostrog.
Uspijevam u svom naumu – srednjovjekovni Onogošt na jednom je uzvišenju sa kojeg imate prekrasan vidik na moderni Nikšić.

Vozim polako i putokaz me usmjerava sa glavne ceste i govori da do Ostroga imam 8 kilometara.
No, moram biti potpuno fer –ako sam kudio ceste u prvom dijelu puta onda ovaj dio od Plužina do Nikšića je za svaku pohvalu.
Čim sam skrenuo znao sam što me čeka - uska cesta, nepregledni zavoji, brzi i neoprezni vozači ali isto tako, to nisam znao, da će me biti strah pogledati kroz suvozačev prozor jer tamo negdje daleko u dubini se tek nazirala zemlja.
Ovoga puta bila je sreća što putujem sam iako bih preporučio svima povedite partnera, i ja sam želio ali sam bio vrlo elegantno odbijen.
Znam ili možda samo mislim da znam – sada joj je žao !?
Evo novog putokaza za Ostrog. I gle čuda, iako sam prošao dobrih 5 kilometara, do Ostroga imam još „samo“ osam kilometara. Toliko o točnosti udaljenosti od točke A do točke B, uostalom kao i kod nas. Ipak prođoh tu kilometražu, nemam pojma kolika je jer nisam kontrolirao ali bitno je da sam tu na parkiralištu s velikim upitnikom kako dalje !?
Ljubaznost je vrlina ovih ljudi i nije bilo problema – do odgovora sam vrlo brzo došao, postoje stepenice i polako njima do manastira i za samo desetak minuta ste tamo što kod mene izaziva dozu nevjerice s obzirom na iskustvo s putokazima i kilometražom.
Polako krenuh u društvu jednog djedice. On bos ( kamenje je izuzetno oštro na tim „stepenicama“ ) a ja u svojim crvenim Brugi tenisicama i svakako znatiželja me natjera da pitam – zašto je bos i kao još dosta njih ? Odgovor jasan, i očekivan, - radi se o zavjetu i vjeri!
Mene je ipak oduševio njegov odgovor u potpunosti koji je približno glasio ovako: „Čoče, već petnaest godina ovako hodočastim i nikako da dobijem unuka već same đevojke. Vjerujem da će ove godine uslišiti moje molitve, a i noge me više ne služe ko' nekad !“ U priči sa simpatičnim djedicom stigao sam pred manastir Ostrog i bio iznenađen ljepotom i monumentalnošću ovog zdanja.

U društvu Milovana, zamolio me da ne napišem pravo ime i prezime već ovo jer ga je puna Crna Gora, detaljno razgledah manastir. Malo pričekam nakon razgleda jer me Milovan zamolio da ga povezem u Lijevu Rijeku jer mora dugo čekati autobus, nije mi usput, ali dobar neki starina i sada mi je žao što ga nisam slikao.
Tako se moj novi prijatelj i ja smjestimo u moj autić i pravac Lijeva Rijeka. Taj put od stotinjak kilometara prošao je u jednom divnom monologu Milovana nakon što sam ga upitao: „Što zna o manastiru Ostrog ?“
Ne želim kratiti a kako sam snimao razgovor prenosim ga u cijelosti i u originalu.
„E, moj čoče, ti niti ne znaš đe si bio, jer ovo je jedino mesto na svetu gde se čuda još uvek i zaista događaju. Na nama, meni i tebi, je da (ne)vjerujemo.
Posle Hristovog groba i Svete Gore, ovo je najposećenije svetilište u hrišćanskom svetu. I komad Balkana nad kojim su se pomirile različite religije: pravoslavna, katolička, muslimanska... Iz poštovanja. Na sred zemlje koju su vekovima želeli svi – samo za sebe. Ali vremenom, poštovanje je preraslo u kult. Od tada počinju pokloničke putešestvije mnogih vernika i nevernika, tragajući za čudima Sv. Vasilija.
Ova zemlja pamti krvave tabane hiljada vernika koji su po milost, tajnu i čudo Svetog Vasilija krenuli prečicama od kojih ni jedna nije kraća od tri kilometra. Od vajkada se veruje da do Gornjeg manastira ne valja poći kolima ili na životinji, nego pešice. Ponizno i skromno. Ali sa osećajem da ćete otkinuti parče neba izbodeno crnogorskim kršem i doživeti isceljenje. Ne žaleći prolivene krvi. Jer ovde je suviše energije za jedno mesto. I zaista sve izgleda kao da nije ljudskih ruku delo. Sledi vraćanje na prvu pomisao.
Zašto li je ovakva svetinja smeštena na tako ''divljem'' mestu?
- Moje, riječi sv. Vasilije, traganje za prvim i pravim 'svetim mestom' trajalo je godinama. Ispod mene dolina Zete.
Počinje otvaranje sopstvenog duha, komešanje i mešanje sa nadzemaljskim.
To će vam i nevernici priznati.
Nalaziš se na mestu gde sile prirode teraju čoveka samo da – oseća" -
Strmi put koji prolazi kroz šume sa dvadesetak oštrih krivina kruži oko brda 900 metara u vis. Sa ovih litica još se ni jedno vozilo nije survalo. Ljudi kažu da je božja odluka da svaki namernik mora doživeti manastir i pasti pred ćivot Svetog Vasilija.
Evo još malo smo do Lijeve Rijeke pa dozvoli, dobri čoče, još par reči - Manastir Ostrog ima svoje dve baze. Donji manastir ili Hram Svete Trojice podignut je 1824. godine. Mnogo atraktivniji za posetioce i starijeg datuma je Gornji manastir koga čine Hram Sv. Krsta i Hram Vavedenja Presvete Bogorodice. Tu se nalaze ''sva čuda'' Sv. Vasilija: mošti, svete šake, živopisne freske prilagođene prirodnom obliku stena, sveta vodica... U igri ostroših čudesa, tajni, isceljenja, vere i nevere, legende i istine – svi veruju samo u jedno. U energiju mesta….“
Ulazimo u Lijevi Rijeku i stajem pred jednom trošnom kućicom a Milovan izlazi iz auta i govori kako je ovu kuću izgradio njegov „đed“, kako su one visoke planine Komovi, da je Lijeva Rijeka dobila ime jer se nalazi s lijeve strane glavnih putova prema Albaniji i Turskoj, kako je ona matica plemena Vasojevića, kako je…… nisam mogao više slušati i pamtiti jer umor me polako počeo svladavati te sam morao krenuti prema Podgorici. Zahvalih se Milovanu na svemu što mi je ispričao a on me uporno zove da probam njegov pršut ( „nigđe nema boljeg“ ) i rakiju koja „ govori sto jezika“.
Othrvam se pozivu, poželim mu da dobije unuka, i polako okrećem auto u pravcu Podgorice te promatram okoliš kojim se vozim.
Ne mogu se oteti dojmu da se čovjek tu oslobodio žurbe i iluzija.
Živi pod zvijezdama okružen raskošnim prirodnim bojama.
Mjesto tiho, smješteno s obje strane rijeke, koja se teško probija kroz klisure prema Morači.
Nekoliko kuća od kamena šuti pored puta i možda jednog dana nekom putniku namjerniku ispriča povijest ovog kraja, zapisano vrijeme, opiše te hrabre ljude, pogibije, ratove ....
Možda jednog dana……

Da bi se došlo do Lijeve Rijeke morate prijeći jedan most, premošćuje Malu Rijeku, kažu da je najveći u Europi, - iako je fotka malo „mutnjikava“ zbog sumaglice zaista je lijep.