Marketing
Od Krapine do Skadarskog jezera _ 2. dio
Ulazim u Podgoricu, glavni grad Crne Gore, sa preko 180.000 stanovnika ( skoro 30 % čitave države ) ujedno je i najveći grad države. Parkiram i grozničavo tražim u mobitelu CG_Velibor. Čovjek kod kojeg imam osiguran smještaj i koji mi je obećao „provozati“ me gradom koji se sve više pretvara u moderan europski grad.
Mobitel zvoni, zvoni, zvoni….. i nitko se ne javlja. Dobro, nije strašno. Malo ću prošetati, popiti kavicu s mlijekom ( ipak je najbolja u Krapini u Barrock Hostel-Caffe Barru ) sa cijenom sličnom kao kod nas – samo 1,20 eura.
Opet pokušavam zvati. Ništa. Polako me počinje hvatati panika.
Pa, nije valjda čovjek zaboravio.
Bezrazložno strahujem. Nakon nekoliko minuta na ekranu mobitela ukazuje mi se CG_Velibor. Sve je riješeno. Mogu ga samo pričekati jer ga čekam na dogovorenom mjestu kod Vektre.
Pojavljuje se Velibor. Slijedi upoznavanje i autima prema smještajnom prostoru. Ulazim u stan.
Dočekuje me ljubazna domaćica, Radmila, i nudi mi da nešto pojedem jer dolazim sa dalekog puta.
Pogled na stol i odmah se sjetih Đorđa Balaševića i njegove pjesme „Al' se nekad dobro jelo“.
Što bi Đole rekao: „Na stolu prava ikebana“!
Pečene paprike, njeguški pršut, sir, gljive, domaći kruh, crnogorski krumpir ( „najbolji na svijetu“ – riječi su domaćice), burek, narezane kobasice, a kolača ne možeš im izbrojati broj.
Zaista –prava ikebana !
Uz dobro jelo dogovorismo se, Velibor i ja, da ćemo u razgled Podgorice sutra ali da će to obaviti njegov sin Mladen. Meni svejedno – glavno da i to prođem.
Punog trbuha nakon ugodnog tuširanja utonuo sam u san kao dijete sanjavši svog mišeka malog.
Ujutro započesmo razgled grada koji je trajao gotovo do samog predvečerja. Mladen je zaista dao truda i puno mi toga ispričao o svom rodnom gradu i puno toga pokazao.
Ovaj grad nije uvijek nosio ovo ime. Prvi put se spominje pod nazivom Ribnica ( rijeka tog imena teče kroz grad ) da bi 1326. godine prvi put se u pisanim povijesnim dokumentima spominjao kao Podgorica. Ovo ime grad nosi sve do 13. srpnja 1946. godine kada mijenja ime u Titograd i postaje glavni grad Crne Gore. Ime Podgorica ponovno je vraćeno 2. travnja 1992. godine.
Podgorica se nalazi na raskrižju nekoliko značajnih putova koji se slijevaju dolinama rijeke Zete, Morače i Cijevne u kotlini Skadarskog jezera i u blizini Jadranskog mora, u plodnoj ravnici sa povoljnim klimatskim uvjetima.
Sada ću malo upotrijebiti onog geografskog znanja kada govorimo smještaju nekog mjesta – Podgorica je smještena u podgoričko - skadarskoj kotlini okružena kučkom i piperskom površi, u nastavku Komovima, odnosno Radovčem, Kamenikom i Moračkim planinama na zapadu. Nagnuta od sjeveroistoka prema jugozapadu i jugu, područje glavnog grada zahvata Zetsku ravnicu koja sa 240 km2 predstavlja najveću ravnicu u Crnoj Gori.
Puno je stvari koje su me zadivile u ovom gradu ali ipak dvije ostaju na prvom mjestu – to su mostovi ( jedna moja prijateljica Ana rekla je da su oni moja opsesija ) i Hram.
Mostovi. Mostovi.
Sjetih se riječi Ive Andrića : „Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrjednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, općiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, na mjestu na kom se križa najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo“.
Potpisujem !
Podgorica je grad sa 106 mostova, od 2000. godine izgrađeno je čak 12 ( vjerujem na riječ Mladenu ). Stotinu i šest mostova, novih i starih, izgrađenih od betona, željeza i kamena spajaju obale rijeka Podgorice – Ribnice, Morače, Cijevne, Zete, Sitnice i Mareze.
Najstariji most nalazi se na Sastavcima – Skalinama – izgrađen u rimsko doba poznat kao i most ljubavi gdje su mnogi Podgorčani započinjali svoje romanse.
Zaboravio sam pitati Mladena da li se i on ubraja u ovu kategoriju Podgorčana.
Previše je mostova da o njima pišem, iako je Mladen o puno njih pričao, pa ću samo spomenuti još dva koji ipak dominiraju ovim gradom.
Jedan od najatraktivnijih članova, ujedno vrata i simbol novog grada, Milenijum izgrađen 2005. godine. Proteže se uvis sa 12 bijelih užadi.
Post je objavljen 30.03.2016. u 15:50 sati.