Od Krapine do Skadarskog jezera _ 4. dio

Iza mene je približno 730 kilometara. Vozim se i razmišljam kako imam sreće da na tako dugačkom putu, iako ih vidjeh, nigdje me nije zaustavila policija. Imam još samo 37 kilometara od glavnog grada do prijestolnice Crne Gore i razmišljam zaista sam srećković.
Bolje da se nisam nadao da ću proći bez drugova u plavom. Na ovom kratkom putu zaustavili su me dva puta.
Prvi puta rutinsko pregledavanje dokumenata uz kratko upozorenje da svjetla moraju biti upaljena stalno dok vozim.
Drugi put.
Druga priča.
Malo mi je lakše. Neće me valjda više dirati. No, nisam prošao niti pet kilometara malo prije ulaza u Cetinje vidim „lizaljku“ i druga u plavom. Upalim desni žmigavac i polako stanem sa strane te pomislim kazati ću mu da su me već zaustavili pa će me, najvjerojatnije, samo pozdraviti i pustiti da idem zacrtanim putem. No, nije bilo tako.
Autu mi se približio jedan dvometraš sa stotinjak kilograma i nakon pozdrava „zdravo“ upitao me:
„Da li znate kojom ste brzinom vozili“?
Negdje oko osamdeset – odgovorih.
„E, nije čoče, išli ste 132 kilometra na sat a ograničenje je 60 kilometara“.
Pomislih nemoguće i razmišljam da li da se suprotstavim ili da skrušeno molim da mi oproste ? Baš me briga, neka platim kaznu tko zna kakvu, znam da nisam tako brzo vozio i odgovorim kao iz topa – mora da vam je radar pokvaren!
„Ma nemoj, tko si ti da govoriš o našem radaru ? Valjda smo dobro vidjeli! Pa, dvojica smo ! Izađite, druže, van iz auta ! Odmah !“
Panika. Što da radim ?Moram izaći ! Ako ne izađem ovaj će me div zajedno s autom odnijeti do radara.
Polako sam otvorio svoja vrata kada začuh diva kako se smije i govori:
„A jesi se us.. čoče. Ma samo sam se šalio. Vidjeli smo hrvatske registracije sa oznakom KR i znali smo da nije renta-car jer oni imaju DA i ja sam poželio da malo razgovaram s Hrvatom !“
Ostao sam na tom mjestu dobrih pola sata ispričavši im, priključio nam se i drugi policajac, sve o Hrvatskom zagorju, o Krapini, a posebno ih je zainteresirala legenda o Čehu, Lehu i Mehu dok su, na moje iznenađenje, bili iznenađeni pričom o Hušnjakovu i dedeku Kajbumšćaku.
Na kraju sam se oprostio od policajaca doznavši da sam ipak prekoračio ograničenje brzine vozeći 78 kilometra na sat i da zato bi trebala slijediti kazna ali ipak neće jer za ovakav prekršaj bi kod kuće možda završio i kod suca za prekršaje – zaključio je policajac div.
Ulazim u Cetinje.
Lako nalazim parkiralište. Ostavljam auto i uz nekoliko upita dolazim na glavni trg grada.
Što sada ? Ono što ja znam o Cetinju je premalo – da je službena prijestolnica Crne Gore, općina i povijesno središte crnogorske nacije. Osnovao ga je 1482. godine crnogorski vladar Ivan Crnojević, a uvjetovano je povijesnim, političkim, vojnim i gospodarskim razlozima. Krajem 15. stoljeća turski osvajački ratovi natjerali su vladara Zete, Ivana Crnojevića, da preseli prijestolnicu iz utvrđenog Žabljaka Crnojevića najprije na Obod, 1475. godine, a uskoro, 1482., u podnožje planine Lovćen.
To je to. To je ono što ja znam.
Moram pronaći nekoga tko će mi ukazati na najvažnije povijesne građevine koje govore o Cetinju.
Ugledah ih. Sjedile su na jednoj klupi u parku i pijuckale coca-colu i tonic. Idem ih pitati da li bi mi željele pomoći.
Odgovor je bio, barem za mene, iznenađujući – nema problema, zato smo i tu.
Tog trenutka povezah njihovu odjeću i njihov odgovor.

Uzele su me pod ruke i pitale što želim da mi pokažu ?
Da li Biljardu, Dvor kralja Nikole, Ljetnu pozornicu, Vladin dom, Plavi dvorac, Zetski dom, Bolnicu „Danilo I“ ili Vojni stan ?
Razmišljam – puno je toga a ja bih želio popodne još do Rijeke Crnojevića i Virpazara – i zato ne razmišljam previše te odgovorim - prve tri građevine koje ste spomenule.
Njegoševa rezidencija, poznata kao Biljarda, nalazi se u neposrednoj blizini Cetinjskog manastira. Izgrađena je 1838. godine po planu ruskog emisara Jakova Ozereckovskog i uz znatnu pomoć Rusije. U početku je nosila naziv Nova kuća, ali je ubrzo dobila novo ime - Biljarda po Njegoševom bilijaru.Dužinom većom od 70 metara, uz širinu od 7.5 metara, sa 25 prostorija. 11 na prizemlju i 14 na katu, ostavila jezaista snažan utisak na mene.
Dio prostorija, Petar II Petrović Njegoš koristio je za osobne potrebe, a veći broj njih bio je namijenjen Senatu, perjanicima i drugim državnim organima.
Kao rezidencija, Biljarda je služila i Njegoševim nasljednicima – knezu Danilu, a zatim nakratko i knezu Nikoli.
Svojevremeno, u Biljardi je radila Njegoševa tiskara, osnovana 1834. godine, a potom bogoslovija, gimnazija i djevojački internat.
Početkom prošlog stoljeća, korištena je za smještaj ministarstava, a između dva svjetska rata za potrebe vojnih ustanova.
Nakon razgledavanja Biljarde sa svoje dvije lijepe pratilje krećem prema Dvoru kralja Nikole.
Lijepa građevina - prvi dojam ugledavši je. No, ono što sam vidio zaista je lijepo i teško opisati.
Gradnja Dvora kralja Nikole I Petrovića okončana je 1867. godine, a objekt danas dominira okolinom Dvorskog trga, u samom srcu povijesnog jezgra Cetinja.
Svojim izgledom, enterijer dvora bio je prilagođen i rezidencijalnom i porodičnom životu.
Odlikuje ga prigušena raskoš kod koje dominira ukus secesije. U enterijeru, posebno se ističu podovi u parket mozaiku, zidovi presvučeni svilenim tapetama, tavanice ukrašene bogatom strukturom, luksuzni elementi rasvjete itd.
Od 1926. godine, u Dvoru kralja Nikole, smješten je Državni muzej Crne Gore, pri čemu je enterijer gotovo nepromijenjen u odnosu na prvobitni izgled.
Krenusmo na završni dio. Posljednju povijesnu znamenitost koja je i ujedno najmlađa - Ljetna pozornica.

Cetinjska Ljetna pozornica predstavlja jednu od najakustičnijih otvorenih scena u državi. Smještena ispod Orlovog krša, pozornica, rješenjem scene i gledališta podsjeća na antičke amfiteatre, te je njen izgled danas jedinstven na području Crne Gore. Ljetna pozornica izgrađena je 1951. godine, a njen kapacitet iznosi blizu 2.000 sjedećih mjesta.
Tako završih obilazak Cetinja. Sa svoje dvije pratilje sjednem u jedan kafić, popijemo piće neobavezno pričajući o svemu i svačemu, a kako je glavni trg u Cetinju mozaik raznih malih obrta iskoristih priliku pa slikah „Bijelog“ kovača te se nakon toga uputim na svoje odredište u Rijeku Crnojevića.