Gdje su nestala naša djeca ?

Šetao sam nedavno ulicama svog djetinjstva u Zagrebu.
Gledao sam parkove uz Ivanićgradsku, Zapoljsku, Staru Pešćenicu,Kolarovu i Krišku ulicu. Nešto je neobično. Strahovita tišina.
Nigdje one prepoznatljive vike djece koja uz igru daju neobičnu ljepotu života svakog naselja.
Zar se to nešto događa?
Zar su klinci s Volovčice svoja igrališta zaboravili, zar ih više ne zanimaju, ili su njihove igre s ulice i svježega zraka nestale u zatvorenosti njihovih sobičaka, stanova, kuca, u kojima igraju neke nove, nama starijima nepoznate igre.
Ništa drugačije nije niti u gradu mog življenja. I ovdje u Krapini pokusao sam uz šetnju potražiti igrališta koja vrve djecom. Sve je prazno. Pa čak i ovo lijepo vrijeme koje nas je konačno razveselilo, nije izvuklo naše klince na igrališta. Negdje se skrivaju, u nekim su novim svjetovima,igrališta ih čekaju, zovu ih zjapeći prazna. Kao i u metropoli, tako i ovdje u Krapini, loptu, reket, tenisice, polako su zamijenile čarobne kutije sa tisuću, milijun, mogućnosti, ali bez onoga najvažnijeg - bez duše.
Čarobna kutija, nekakav čarobni, magični ekran, odvukao je našu djecu u njihove sobe gdje provode sate i sate za svojim radnim stolom, na žalost, ne čitajući neku dobru knjigu ili strip, već sate i sate provode u komunikaciji sa svojim računalom, virtualnim svjetovima i virtualnim prijateljima koji su im uvijek na raspolaganju i ne moraju s njima raspravljati o nekakvim tamo
"dosadnim" temama, već jednostavno klikom miša u mračnoj tišini svoje sobe uvijek pobjeđuju i uvijek sve mogu posložiti tako da izgleda upravo onako kako su oni zamislili.
Mark Zuckerberg 2004. osnovao je Facebook, internetsku društvenu mrežu, s namjerom da omogući povezivanje i socijalizaciju sa ljudima koji su mu bliski i koji rade, studiraju i žive oko njega. lako je sve to dobro zamišljeno, u taj krug internetske socijalizacije uključili su se i milijuni onih koji su premladi i prenaivni da bi se ovim internetskim koji na selektivan način prikazuje stvarnost, ali i medij koji ima moć uspostaviti kontrolu nad onima koji ga koriste. Kako je gotovo necenzuriran, nasilje preko njega može trajati konstantno, a svi koji uslugama koristili na ispravan način.
Zahvaljujući upravo ovim stranicama, ali ne isključivo njima, nestali su nam klinci s igrališta. Nema ih. Rijetko ih možemo vidjeti u "naganjanju" lopte, igranju skrivača, lovice ili gumi-gumi, nema ih na biciklima, na rolama. Svatko tko iskreno pogleda naše ulice i naša igrališta uviđa da su nam djeca negdje nestala.
Znam da će mnogi ovu moju polemiku okarakterizirati kao priču čovjeka koji ne shvaća vrijeme u kojem živimo i koji žudi za nostalgijom godina koje su za nama, ali vrijednosti kretanja u prirodi, suživota mladog čovjeka sa svojom okolinom te krajem u kojem živi, vrijednosti su na kojima počiva svako zdravo društvo, i naša je odgovornost upozoravati na to da živimo u vremenu koje nije u duhu čovjekove prirode. Danas, je važnije provesti 8 do 10 sati uz kompjuter i facebook, negoli se poigrati nekoliko sati na svježem zraku. I onda se čudimo što su nam djeca nekomunikativna, što kada razgovaraju s drugom osobom ne znaju pogledati u oči, što nemaju želje sjesti i porazgovarati sa svojim roditeljima, što su stalno zamišljena i, ono najgore, što svaki dan sa crnih stranica naših novina slušamo o fizičkom zlostavljanju među djecom, ali i nekim puno tragičnijim stvarima koje ne bih ni spominjao.
Internet je medij iluzije, mediji ga koriste, ponekad ni ne znaju čemu su sve izloženi. Odrasla osoba ima pravo procjenjivati u kojoj mjeri se i pod kojim uvjetima želi koristiti njime, ali dijete ne može na sebe preuzeti tu razinu odgovornosti, a nažalost, događa nam se upravo to. Djeca su danas ionako izložena pretjeranom nasilju kod kuće i na nizu mjesta gdje je nekad bilo sigurno. Internet je samo dodatno otvorio vrata njihovoj nesigurnosti u svijetu u kojemu žive. Najtragicnije je da oni o takvim vidovima nasilja pričaju još manje nego o klasičnom nasilju, te da uopće nisu svjesni trauma nasilja s weba koje svakodnevno prenose na svoju okolinu i prijatelje.
Upravo zbog svega navedenoga, ako nam je stalo do budućnosti naše djece, a onda i nas samih, morali bismo naći model da naše mlade, djecu, barem malo odmaknemo od weba i facebooka.
Na koji način i kako?
Odgovor je vrlo jednostavan - edukacijom.
U prvom redu su tu škole koje moraju kvalitetno raditi s djecom na prevenciji elektronskog nasilja - isticanjem pozitivnog
korištenja tehnologije, razumijevanjem i razgovorom o modernim načinima komuniciranja i opasnostima elektronskog nasi-
lja, uspostavljanjem jasnih pravila i posljedica kršenja tih pravila te na kraju evaluacijom utjecaj preventivnih aktivnosti.
Isto tako i roditelji moraju ponekad prekontrolirati sto im djeca rade toliko puna vremena za kompjuterom, provjeriti njihove facebookove, provjeriti stranice koje posjećuju i time im ukazati da se brinu o njihovim aktivnostima s najboljom namjerom.
Isto tako,činjenica je da u većini slučajeva djeca znaju mnogo više o novoj tehnologiji od roditelja, ali roditelji znaju puno više o životu te u ovom području oni, djeca, trebaju od njih, roditelja, naučiti kako sigurno hodati u ovom novom čudnom elektronskom svijetu.
Nije tu kraj rješenju.
Nije svakako.
Djeci treba ponuditi i razne sadržaje, sportske i kulturne, koji ce ih toliko zanimati da ce te elektronske naprave, kompjuter i
mobitel, koristiti isključivo za one najnužnije potrebe.
Na nama; odraslima, je da djeci ponudimo - igrališta, škole stranih jezika, pjevačke zborove, folklor, i tome slično ili im ostavimo
ono čime se sada više bave - kompjuter i mobitel.