Oh,well, baš mi je bilo okej. Bio sam par dana potpuno sam u svojem dvorcu u Selcu. Bio je jedan prijatelj u posjeti, pa majka, rodbina, ali većinu vremena sam bio sam. Moram priznati, fino sam se odmorio. Jako sam puno pisao diplomski, popušio sam barem tristo kuna cigara ( sad je došla nova američka pošiljka ) i upoznao par dragih cura. Zmajeve sam otjerao, ne znam da li se planiraju vratiti. Dobio mail od prijateljice koju dugo nisam čuo. Sestra ne može dobit posao u Engleskoj jer treba tri tone papira za zelenu kartu. Spremam se za vojsku. Udebljao sam se, moram priznati. Nije baš previše čudno budući da sam svaki dan roštiljao, što sam, što s prijateljima. Htio sam poslati sms jednoj curi koja se ne razgovara samnom a u koju nisam zaljubljen ( možda se zato i ne razgovara ). Pocrnio sam. Mentori me ganjaju za radove. Okej, u biti ja ganjam njih, njima je manje-više svejedno kako ću završiti na ADU. Klima je na 23, majka mi Irenne napravila je pirjanu piletinu s rižom, moju najdražu poslasticu.
Umoran sam i zapuhan, što se jasno pokazuje u ovom pisanju, koje me podsjeća na pisanje nekog debelog mamlaza u srednjim dvadesetim koji se upravo vratio s mora, djevan- kao što je i išao prema njemu.

Da li sam zaljubljen, ili je sve samo šum mudrih valova na obalama bistrine?

Selce je prekrasno u ovo doba ljeta. Valjda zato što sam ja u njemu.

Razlika između Motovuna i Pule je da u Motovunu budale od sebe rade glumci ( što im nikad nije teško ) a u Puli redatelji ( što im jednako tako nije problem ) .

Glumce je teško razumijeti. Kada pričaju o sebi, nemaju ukusa. Za razliku od mene. Koji imam ukusa u svemu.

Djevojke se vole ljubiti jedne s drugima u usta. Nas muške napali, a one ne ostavljaju dojam da su zauzete.

Što se mene i glumica tiče, odustao sam nakon dvadeset i pete.

Otkad sam rekao da je jedan profesor glume na ADU glup kao slon, ona slonica u Maksimiru stalno baca kamenje na tramvaj jer misli da sam u njemu.

Poštujem glumce. Na sceni.

Nisam upisao glumu jer sam pao na alkotestu. Imao sam samo 40 promila, što je bilo dvadeset posto ispod praga.

Zašto ne bi vratili Gavellu na Akademiju? Kosti mu se tako okreću u grobu da može predavati scenski pokret studentima glume!

Ona se skida! Upomoć!

Priznajem, volim plavuše. Meni je ionako svejedno.

Bitte nichts......ich bin ein Junfer. Was? Nein.....Nein.... Kein sex, bitte! h, Mann, Du Verstehst nichst....

Francuskinja! Kako da se njoj objasnim?

MDA, OVAKO.....

1. Na moru sam

2. Super mi je

3. I dalje sam nevin.

4.Sve mi se upucavaju.

5. Sav sam znojan

6. Ne kupam se.

7. Cigare su jeftinije.

Jako mi nedostaje.

Ovdje govorim u ime mnogih mladih hrvatskih intelektualaca i studenata. Neka se zna da Siniša Bahun i mnogi njegovi kolege ZAHVALJUJU svim hrvatskim braniteljima koji su se borili za našu slobodu i našu sigurnost. Osobno priznajem da ja nisam nekakav veliki ratnik i da ne bih pristupio dobrovoljno vojsci tijekom rata radi straha i bojazni za svoj život. Naravno, postoje neke okolnosti pod kojima bih išao na bojište, ali na jednom općem nivou-priznajem da moje ratničke vještine nisu baš previše relevantne i smatram da bih ovoj državi bio korisniji živ za nekim stolom nego ugrožen na nekom ratištu. Nadam se da shvaćate da je ovakvo priznanje mnogo iskrenije od tona parola desno-orijentirane mladeži koja misli da se u ratu ne umire nego samo ubija. Svjestan da su mnogi hrabri ljudi poginuli za moju sigurnost, zahvaljujem im jer nikad neću moći vratiti dug kojim su me zadužili. Jedino što mogu je iskoristiti svoje potencijale da zemlju koju su oslobodili oplemenim na kulturnom polju, baš kao što će neki brodograditelj oplemeniti ovu zemlju na pomorskom.

Jednako tako, obećavam da ću u životu učiniti sve što mogu kako bih popravio život svih ljudi, a posebno ljudi u mojoj domovini.

U zadnje vrijeme poprilično aktualna tučnjava u vezi upisa na fakultete stavlja mnoge na jednu kušnju. Kolege s filozofskog imaju pravo na pobunu, mada mi se čini da neće iskoristiti njen potencijal. Naime, ovo je bila sjajna mogućnost za jednu pametnu revoluciju, jedno novo proljeće koje se moglo demistificirati od ljevice ili desnice. Kada bi se studenti ujedinili s braniteljima, konačno bi se možda napravila jedna jaka diplomatska inicijativa koja bi doprinijela razvoju-ne demokracije- već zdravog razuma.

Pustimo sad što je generacija šezdesetosmaša u sebi imala mnogo pljačkaša koji su opljačkali ovu zemlju čim su je oslobodili- oni su se kao studenti borili za prava u interesu naroda, i tu je bila njihova velika moć. Ova inicijativa mi se čini da brani samo studentske interese, i zato je pomalo krnja. Jedino se spominje nekakvo nenapadanje branitelja, pretvarajući ih u kolateralne žrtve inicijative. Umjesto da se paralelno pokuša riješiti opći problem hrvatskog društva, rješava se samo mali segment problematike- upisi na fakultet. Studenti i akademici su u svojoj patetičnoj antičkoj interpretaciji bili ljudi koji su morali poboljšati život svima- posebno onima koji su bili najugroženiji. Fakulteti su napravljeni da bi iz njih dolazili izumitelji, ekonomisti, umjetnici i filozofi koji bi trebali težiti k općem dobru. Nobelova nagrada utemeljena je s nadom da će za nekoliko desetljeća čitav svijet živjeti u napretku i pacifizmu. Neki fakulteti pod budističkim svjetonazorom ne dozvoljavaju romantične veze studenata kako bi se u potpunosti mogli posvetiti učenju i usavršavanju svojih talenata. Kod nas fakultet je tek nekakva institucija koja proizvodi ljude s papirima za posao. Ideala nema, a talente je zamijenio nekakav faktor x, nekakav talent za samo-promociju i ukus u odijevanju. Zaista bih se mnogo aktivnije pridružio njihovoj inicijativi kada bi se na neki humanističniji način posvetili borbi -uostalom- i za prava branitelja.

S druge strane, mislim da je u potpunosti suvišno raspravljati o nekim izjavama domobranskih udruga. Njihove tvrdnje da suprotna strana drži djecu domobrana retardiranim idiotima dokaz su pokušaja manipulacije a ne dijaloga, pokušaj zavaravanja nacije umjesto obrane interesa hrvatskih branitelja. Gomila fraza i napornih parola o braniteljima zadnjih deset godina su najviše što su ovi pokreti uspjeli napraviti. Prije nekih godinu dana jednu su djevojčicu morali dopremiti u bolnicu jer je pretrpjela strujni udar- živjela je u najgorem raspadu i slučajno je dotakla žice koje su virile iz zida. Radilo se o djetetu branitelja. Zar je moguće da tolike braniteljske udruge i tolika ministarstva nisu mogla deset godina nakon rata barem svaku obitelj branitelja smjestiti u dom bez otvorenih žica? Svaki hrvatski branitelj koji nema osnovne potrebe dokaz je kako smo prevareni i opljačkani, svaki čovjek koji se borio za ovu zemlju, dokaz je kako su mu njene vlasti oduzele istu.

Jer čini mi se zapravo da će u ovoj bitci svatko dobiti ponešto. HDZ će dobiti razlog da si udara u prsa i govori kako su dali braniteljskoj djeci školovanje ove godine ( i da radi toga neće morati ništa raditi idućih nekoliko ), a FF je osujetio planove da se ova praksa nastavi tako što je tužio na Ustavni Sud.

Jedino dobrovoljci Domovinskog rata ostaju po strani, znajući da u ovoj zemlji njihov status ima po nekim informacijama 250 000 osoba (!) , što navodi na sumnju koliko je djece pravih prvoboraca zaista upisalo fakultet.

Čini da se odnekud mora početi i zato potpisujem peticiju Inicijative, ne zato što sam protiv dobrovoljaca, nego zato što sam za njih .

I ako već niste, poslušajte što je jedan dobrovoljac punim imenom i prezimenom rekao u vezi svega ovog.

Baš sam se zabavio, dobio sam puno darova i pusa. Hvala i svima Vama- svi ste dobili na natječaju i sve sam vas uvrstio u linkove. Da se još malo šepurim, dao sam si truda pa sad možete nadesno čitati neke moje priče koje imam na svome blogu. U svakom slučaju- hvala svima! Pusa!

Rijetki su ljudi poput Pere Kvrgića koji je otvoreno rekao da je kralj gol na Dubrovačkim ljetnim igrama. Izvedba Primovićeva djela "Euridiče" na otvaranju bila je na polu-amaterskom nivou, s lošim dubrovačkim naglaskom. U predstavi su glumili studenti nižih godina, a posebno se na nož uzela Petra Sanader. Ipak, glavni krivac ipak je profesor Joško Ševo, koji još uvijek ne reagira na otvoreno pismo koje su poslali iz kazališta "Svarog" povodom njegovog neprofesionalnog ponašanja tijekom jednog izborništva.

Dok ovim teatrom i dalje voze nekakvi mediokriteti i prostaci, čovjek se mora zapitati da li je baš institucija DLJI zaslužila da bude studentsko vježbalište. Studenti ADU redovno rade na DLJI, ali nikada se još nije desio ovakav katatrofalan promašaj. Ali nažalost, sumnjam da će se išta promijeniti u budućnosti. Nisu mi jasni jedino ljudi koji se čude kada ja ili neki moji kolege kažemo da nemamo prevelikog poštovanja za bilo koju kulturnu instituciju u ovoj zemlji. Od HAZU pa do DLJI, sve je stalno u nekakvim, u biti smiješnim, skandalima na nivou ružnog pričanja ili kretenski izrežiranih korupcija.

Ipak, ima vedrijih tema. Ako još niste čuli, sutra akademska zajednica slavi 25. godišnjicu dana od kako se naš mali genij Sinke pojavilo na ovoj planeti. Da- sutra imam službenih četvrt stoljeća. U naponu emocija i slavlja, objavljujem foto-natječaj Sinke Linke.

Dakle ovako, Vaš zadatak je da nešto uslikate nečim digitalnim, po mogućnosti foto-aparatom ili kobasicom, i onda tu sliku negdje uploadate. Link ostavite u svome komentaru. Tema je "Sinkeov dar za 25" tj. morate slikati što bi mi darovali sutra. Ako nemate fotić, možete na netu pronaći sliku dara, ali bilo bi bolje da slikate sami. Natječaj je otvoren do sutra u ponoć.

Blogerima s pet najboljih fotki darova staviti ću link na svoj blog i njihov će promet porasti za tri milijarde koliko dnevno ljudi, na slabiji dan, posjeti ovaj blog.

Neki ljudi misle da sam najveći brijač na akademiji.

Izašao je novi broj "Književne republike" u kojoj je objavljena jedna moja, pa mogu je nazvati čak- i novela. Jedna je od mojih starijih, ali sam bio dosta zadovoljan s njom. Izdavači ovog časopisa su "Hrvatsko društvo pisaca" i "Profil", a časopis uređuju Velimir Visković (glavni i odgovorni urednik), Branimir Donat, Tonko Maroević i
Sibila Petlevski. Evo vam samo mali djelić, a za ostalo morati ćete kupiti časopis
"Književna republika", godište IV, ožujak-travanj 2006.

Hvala Boži na reklami.


MJESEC NAD GLAVAMA, UŠTAP NA OČNJAKU
Siniša Bahun

Posvećeno....onima koji znaju da im je.

On je uvijek bio čudan. Još dok smo bili mali. Dok smo mi skakali okolo i grizli jedni druge on je stajao po strani pokunjene glave. Sjećam se da mi ga je jednom bilo žao pa sam mu prišao i ugrizao ga za uho. Da sam to učinio bilo kome drugome počelo bi žestoko valjanje u prašini ali on je samo jauknuo i legao na pod. Pokrio je uho šapom i cvilio, uopće me ne gledajući. Pomislio sam da sam ga možda prejako ugrizao, iako se u igri ponekad znala i pustiti krv pa nitko nije pokunjeno ležao. Prišli su mu i drugi. U početku su ga zbunjeno gledali, ali su se onda odvažili. Jedan ga je gricnuo za leđa, drugi za rame. Kako je svima postao zanimljiv svi su ga počeli zadirkivati povlačeći ga za uši i rep.. Ali nije uzvraćao. Samo je ležao na travi i cvilio. Kad sam mu ja prišao da ga opet gricnem nekako se smirio i pogledao me svojim dubokim smeđim očima. Ostali su ga i dalje grizli, ali od trena kada me tako pogledao prestao je cviliti. Ležao je na zemlji, šutio i trpio, ne radeći nikakav zvuk. Ja sam osjetio nešto u tom paru očiju, nešto što me je jednostavno primoralo da se povučem. Nakon nekog vremena pustili smo ga na miru. Bilo je jasno da mu nije do igre, samo nitko nije znao razlog. Kad smo otišli, digao se i pošao svojim Roditeljima koji su ga zabrinuto promatrali. Legao je pokraj Majke i kao da se ništa nije desilo zario svoju malu glavicu pokraj njenog tijela. Oni su ga jako voljeli. Bio je jedini koji im je preživio. Kad su umrli, postao je još čudniji. I dalje je bio s nama ali svi smo znali da u njemu ima nešto što nitko od nas nije razumio. Izgledom je bio poput nas, ali nešto u njegovom ponašanju bilo je strano i zbog toga su ga mnogi prezirali. Pogotovo Vođa. Vođa nas je, star i iskusan- ali nevjerojatno snažan i velik, vodio već jako dugo, znao je naše Roditelje kao mlade i svi smo imali golemo strahopoštovanje prema njemu. Ali usprkos svom tom lovu, gladima, borbama i bitkama Vođa nikad nije vidio nekog poput njega. On je bio nešto novo, čudno, nevjerojatno i strano. A što je bilo strano, nije bilo dobro za nas. Ipak, bio je od velike pomoći u lovu. Mogao je puno trčati i njuh mu je bio izuzetno oštar. Kako je vrijeme prolazilo porasli smo i izjačali se. On pogotovo. Usprkos tome što je imao čudan običaj da svoj plijen preda gladnim mladima čiji roditelji zbog starosti ili slabosti nisu stigli uloviti ništa- jako je ojačao i bio jednak nama koji smo rasli s njime. Ali jednu sliku čuvam u svome sjećanju, iako nikada nisam razumio što ona znači. To je bilo doba velike gladi, snijeg je pokrio šumu i Plijen se povukao u svoja skloništa. Iz lova smo se vraćali iscrpljeni, po noći smo jedva spavali od hladnoće a ujutro se često desilo da se netko slabiji nije probudio. Jedne od takvih noći svi smo ipak nekako zaspali na livadi. Hladnoća je bila ledena i mnogi su snivali drhteći ali glad i iscrpljenost učinili su svoje. Tada, usred noći, probudio me neki šum. Dignuo sam glavu nadajući se nekom zalogaju ali to je bio samo vjetar u krošnji. Tad sam ga vidio. Livada je bila ispunjena promrzlim pozaspalim tijelima, ali u sredini svega toga bila je njegova prilika. Samo je sjedio na snijegu i zagledano promatrao mjesec svojim bistrim smeđim očima. Potpuno miran, obgrljen tim tihim svjetlom, plivao je u vlastitoj samoći i nekoj skrivenoj svetosti koja ga je tog trena prožimala. Kao da nije bilo ničeg drugog u ovome svijetu osim te goleme nebeske kugle koja je bliještila na nebu i grlila ga svojim zracima. Bilo je to čudno iskustvo, promatrati nešto tako, osjećati, ali ne razumjeti. Još trenutak sam ga tako gledao, a onda me je zabolio vrat pa sam vratio glavu na komadić smrznute trave . Htio sam zaspati, ali nekakvo unutarnje uzbuđenje mi to u početku nije dalo. Nešto mi je govorilo da sam vidio nešto posebno i nesvakidašnje. Ali umor zbog lova brzo mi je vratio san na oči. Svanulo je jutro, a iza tog još mnoga. Glad je postajala sve veća a noći sve hladnije. Imali smo rane na nogama od promrzlosti pa su i naši najbolji lovci počeli šepati. Lovine je bilo sve manje i manje. Kada se jedno jutro dva lovca i tri mladunca nisu probudili, Vođa je odlučio ono što je bilo već davno jasno. Ako želimo i dalje opstati, onda moramo spasiti one koji su se mogli spasiti. Najmlađi i najstariji će umrijeti jer nije vrijeme za njih. Od starih nema puno koristi a mladih će opet biti kasnije. Trebalo je prehraniti one koji su mogli sve ovo preživjeti- mlade lovce koji su nas sutra mogli vratiti. Među njima sam bio i ja. Još uvijek mlad i neiskusan ali ipak dovoljno snažan da preživim. I on. On je bio čak i jači od mene. Ali već smo vidjeli da Plijena nema uokolo i da se ne možemo pouzdati u lov. Sad kada nas je bilo tako malo, morali smo se dobro prehranjivati jer svaki koji se ne bi probudio ujutro bio je lovac manje. Znali smo što to znači. Ja to nikad nisam radio. Vođa nekoliko puta i nikada mu nije bilo drago to ponovo raditi. Ne zbog toga što je to bilo samo po sebi opasno, već zato što smo znali što će se desiti iza toga. Ali nismo imali izbora, to je bio jedini način. Pala je noć i mjesec je opet sjajio nebom kao i one večeri. Trčali smo- svi koji su trebali. Svi smo znali što ćemo napraviti, ali skoro nitko kako to uistinu izgleda. Vođa nas je vodio. Trčao je pred nama i mi smo ga slijedili pouzdavajući se u njegovo vodstvo i iskustvo. Došli smo na rub šume i gledali ih. Bijeli mekani Plijen, zaštićen drvenom ogradom mirno je spavao u svojoj sigurnosti. Sve je bilo mirno i tiho, jedino što se čulo bilo je uzbuđeno dahtanje nekih od nas koji su nakon dugo vremena vidjeli toliko hrane na jednom mjestu.


U na kojem sam napetom komadu stao! Morat će se kupit "Književna Republika". Zar ne bi bio sjajan dar nekome za imendan? Da ne spomenem da je posvećena našem Desnici, koji je ogromna frajerčina u domaćoj književnosti.

Danas ćemo malo biti ozbiljni- ili neozbiljni, kako se uzme. Pričat ću vam o jednom posebnom piscu za kojeg mi se čini da domaća publika još uvijek malo zna. Radi se o Terry-u Pratchett-u. Naime, ovaj pisac fantasy književnosti uveo je golemu količinu engleskog humora u svoja djela i postao svjetski poznat svojim svijetom diska, koja još uvijek nisu doživjela ekranizaciju. Terry je inače ekraniziran nekoliko puta- čak je i glumio u «Crvenom patuljku». Njegova animirana serija «The Truckers» bila je sinhronizirana na hrvatski- možda je se sjećate- radilo se o gnomima koji žive u jednom napuštenom stanu, dok im ne stignu gosti gnomi, preko kojih doznaju da se dućan zatvara.

Ipak, Pratchett je najpoznatiji po svojim junacima iz takozvanog «Discworlda». Ovaj svijet fantazije je sve samo ne ozbiljan, naime taj svijet leži na jednom golemom diskolikom pladnju kojeg na oklopu ogromne kornjače nose četiri golema slona. Svijet je prepun čarobnjaka, heroja, druida i vitezova- a Pratchett bi valjda rekao da ima i mnogo konobara. U tom svijetu pratimo avanture Rincewinda ( u hrvatskom prijevodu u izdanju «Future» ime mu je prevedeno kao «Frčlopir» ), propalog studenta čarobnjaštva koji je jednom prilikom otvorio tajanstvenu knjigu Oktavo. Oktavo je čaroliju koja je skliznula iz njega ugradio u Frčlopirov mozak, i nitko ne zna čemu ona služi ( a najmanje Frčlopir). Kad u grad stigne Dvocvijet (Twoflower), prvi turist s velikom jezičinom i gomilom dijamanata, jasno je da će mu Frčlopir postati prijatelj. Njih u stopu prati «Škrinja», golemi sanduk kojeg nose tisuće malih nožica. Na svom putu sresti će goleme barbare koji znaju mahati sjekirom od pedeset kilograma ali ne i potpisati se s perom od pet miligrama. Srest će i drveće koje govori, ali uglavnom samo traća bukvu pored šikare, goleme kamene trolove koji su isplativi redari tek kad nauče princip vrata i otvaranja istih, čarobnjačke dućane koji se pojavljuju svigdje i svagdje ( ali uglavnom tamo gdje je valutna klauzula najmanja)- a da Smrt , s velikom , oštrom kosom i smislom za humor uopće niti ne spominjemo.

Mnogo puta u svojem svijetu diska Pratchett nudi reference na poznate fantasy romane kojima iskazuje poštovanje tako što ih ismijava. Mnogo puta nasmijat će te se parodiji Tolkiena ili Andersena, ali i kritici današnjeg društva i fenomena u njemu.

Naprimjer, jedna od najboljih šala je kad Frčlopir i Dvocvijet putuju zajedno s «računalnim serviserom», brbljavim geekom koji stalno govori s nekom stručnom programerskom tehnologijom. Na kraju se ispostavi da je računalo koje mora popraviti golemi Stonehenge a da je serviser tek nekakav kipar koji će morati promijeniti «hard disk», tj. golemu plosnatu pločetinu od nekoliko desetina tona.

Prvi put kada sam čitao Pratchetta, nisam uopće znao da se radi o humorističnoj književnosti. Kad mi je netko rekao da se radi o komediji, opet sam je uzeo u ruke i svisnuo maltene od smijeha.

Update:

Nisam mogao naći prijevod "Boje magije" koji ja imam, ali izdavala ga je "Futura", neka vrsta hrvatskog "Siriusa".

Ipak, probajte ovu knjigu:
Tamna strana Sunca

Ili ako znate engleski:
Terry Pratchett u Algoritmu

Jako sam obrazovan, načitan, pametan i inteligentan. U svakom slučaju više od nekog seljaka, koji bi da je imao novac koji sam ja imao u životu možda bio danas i obrazovaniji, i načitaniji, i pametniji i inteligentniji od mene.

U redu....možda ne i genijalniji.

-Dobar dan, recite, vi ste feministkinja?

-Da, reci, što te zanima?

-Uvijek me je interesiralo, zašto ste takvi. Nemam namjeru vas uvrijediti, zanima me vaše mišljenje.

-Mislim da mi žene zaslužujemo bolji život.

-A kako doći do tog boljeg života?

-Kontinuiranom emancipacijom žena i feminizma.

-Da.... recite, da li bi ste se udali?

-Ja? Ne! Ali imala bih dijete.

-Usvojili bi ga?

-Ne, bilo bi moje. Uzela bih muškarca za što mi treba, i onda ga izbacila. Zašto da se mučim s njim i njegovim lijenčinama? Samo bi mi smetao!

-Aha.... a bi li radije dječaka ili djevojčicu?

-Pa.... dječaka! Da ga mogu urediti po svom! (smijeh)

-Znači ipak bi muškog.... a recite, da li bi željeli da se on oženi jednog dana?

-Pa naravno, mora se oženiti moj sinčić! Ipak je moje dijete!

-A za koga bi ste ga oženili?

-Što ja znam.... za neku glupaču, kokoš..... da stalno čisti.... a mi samo da sjedimo i jedemo....

Sjećam se kad sam objavio ovu priču kako ste me zasuli komentarima uzduž i poprijeko. Iz nekih razloga, maknuo sam je, ali sad su ti razlozi prošli pa vam je vraćam. Kad sam je maknuo, bilo je još više komentara, ali hajde.... Valjda me puca ova sezona parenja lovaca na zmajeve koju proživljavam zadnje vrijeme....




Who's gonna ride your wild horses?
Za Ocean-eyes, i sve.... ne znam.... istinita priča


Who's gonna ride your wild horses?

Često puta sam to pjevao kada bih odlučio pustiti curu. Uvijek mislim, eto, otišla je. Sva lijepa, i tako to. Znate, sve žene su lijepe. I ono, fakat. Super. Pomislim onda, hej, mala, tko će jahati tvoje divlje konje ? Ali bila je jedna kojoj je ta pjesma posebno odgovarala. Znate, U2, Bono Vox, i to, onaj irski band, ta pjesma.... Who's gonna ride your wild horses.

Ne znam što je. Dupe-glava, ono, nikada ne znate zapravo što se dešava s nama muškarcima i ženama. Ne smijem je opisivati, morate znati.... možda bi je prepoznali, jer ionako će kad tad netko provaliti «Sinke» i onda ću biti djevac s imenom i prezimenom. I ne znam što će onda biti.... znate, na kraju ove priče, reći ću da postoji nezanemariva mogućnost da je ona u biti cura koju bi.... a ono, koju bi svaka emotivna djevojka zgazila i derala se na nju da su muškarci zli, ali da se ne smije igrati tako s osjećajima.... i, hoću, reći, možda je mala nekakva teška kravurina, ali znate.... ja sam lovac na zmajeve.... i ja ne smijem vjerovati da su ljudi zli.... i zato će ona uvijek biti za mene Oceaneyes. Na kraju.... kao....hajde Sinke, popij taj Zoloft i nemoj piti....Sinke, nemoj piti....znamo da ti je teško, ali ono....ti lijekovi su opasni kada se miješaju s alkoholom.... Ali daj.

Odi u guzicu, Oceaneyes.

Uglavnom....

You're an accident waiting to happen
You're a piece of glass left there on the beach

Bilo je naporno tih dana. Tris i ja smo se upoznali i bilo je super. Tris je bio zadovoljan s mojim mačevanjem, i ja s njegovim, i Tris i ja smo bili braća ali nismo si to stigli reći. Stari dvor bio je ukrašen jutarnjim zrakama sunca koje su grijale jednu staru komodu s prašnjavim knjigama. Tris je bio zadovoljan. I ja isto. Kupio sam Trisu šalicu na kojoj piše nešto lijepo, da mu bude za uspomenu. I dok sam je premještao u svome ruksaku ušla je klinka. Mda.... nije mi bilo ništa. Okej, prekrasna je, ali kada već radiš dva posla ( lov na zmajeve i dramaturgiju ) i u oba susrećeš lijepe žene.... kao, ništa. Ali ona je bila posebna.... po nečem.... ona se, ne znam, kao što sam rekao.... ona se zaljubila u mene. Pojma nemam kako.... jedva da je bila punoljetna i iskreno.... u biti, možda sam ja neiskusan, ali prvi put sam to shvatio kada se smijala i rekla da je, ne znam, nešto njoj nacrtano na pupku. I onda mi ga pokazala. Onako, lijepo, pola tijela pokazala. Bilo mi je blesavo. Mislim, mislio sam....ne znam. I od onda je stalno radila takve stvari, ali puno plemenitije.... kao, daj da pročitam tekst, i nagne glavu prema mom licu i gleda papir u mojim rukama....znate onaj osjećaj, kada ste zapravo....imate neke osjećaje koje ne možete nazvati ljubavlju niti zaljubljenošću....i u tom trenu....ona jedan milimetar dodirne svojim licem vaše, one, kožu na vrhu obraza. I znate da to, ne znam, da misli nešto drugo, onda bi pazila i ne znam.

Važno je napomenuti, na njenom licu.... bilo je nešto.... znate, to je patetika..... teška....ali ona je imala dva najdublja oceana na licu s kojim je gledala.... Imali ste osjećaje da bi, kada bi poljubili te oceane, osjetili morsku, slanu svježinu. Kada bi je poljubili u oči.... željeli bi da su..... hoću reći, znate.... hoću reći....kada sam je ja poljubio u te oceane na tren....na tren sam pomislio da je svako dijete u Africi sretno.... i da svi imamo za jesti.... i da djeca ne umiru u pobačajima i ratovima.... i da je sve na svome mjestu, da se fazani iz Slavonije druže s tuljanima, i tako to. Da nema zmajeva u biti, i da ja ne moram više biti lovac na zmajeve....

Hey hey sha la la
Hey hey sha la la

Manevar nisam ja izmislio, ali znam da mu je autor neki drugi lovac na zmajeve. Ili nešto takvo.... Ali palio je na nju.... Kafić je bio lijep, ali neuredan. Znate, kao, ne znam. Lijep kafić. I taj tip koji je bio uz nas.... nisam bio fer prema njemu. Jako sam se lijepo razgovarao i to je bio pametan dečko.... ali ispod stola, njena i moja ruka su vodile ljubav.... mislim, to nije bilo maženje kao, daj da te držim za ruku.... to je bilo poput valova koji su prelazili jedan pored drugoga....patetika, totalna.... znate, hahahaha, patetika totalna.... i kada je taj tip otišao.... e pa, onda se odjednom desilo da ,je li, mislim....ne znam ni sam, mislim, u jednom trenu sam se dignuo i shvatio da me te njene ruke drže za ramena....i iako sam se bojao, opet, bio sam nekako siguran....kao, super.... Htio sam nešto reći o laptopu, ali možda se Bog smilovao pa mi je šapnuo manevar.... ona me je držala za ramena a moje su ruke bile na njenim koljenima. A njene usne.... kako da kažem....Bože, imala je prelijepe usne. I ja sam rekao....» Ja ne znam što će sutra biti.... niti prekosutra.....niti dan nakon....niti što je bilo jučer niti što dolazi idućih godina....i tako....ali ja znam da ću ja sad tebe poljubiti.... i neću te čak niti pitati.»
U njenim oceanima.... nije bilo neke ljubavi, ne znam....bilo je nečeg takvog, ali ja ne znam to objasniti.... bilo je valjda....ta nekakva ljubav kada držite dečka, drage cure, dečka koji vam kaže takvu stvar. I onda je....ne znam. Ne sjećam se mnogo.... u biti znam.... otvorila je usne i onako, malo zažmirila. A ja sam ostao visjeti u zraku u istoj pozi jer nisam mogao doseći do njenih usana jer mi je smetao stol za kojim smo sjedili. Bilo je blesavo....kao, ja rekao.... «Znaš, kao plava trava, nikamo ne idem, tko te pita što si pila, jeli smo sedamdeset puta»...pričao gluposti dok sam odmicao stol.
I pričam ja tako gluposti.
I poljubim je.

You're dangerous 'cause you're honest
You're dangerous, you don't know what you want

«Lijepo smo zabrijali.»-rekla je
«Tebi je ovo brijanje?»-pitao sam uz smiješak.
«Pa ne znam.»
«Ljubav ili avantura.... ne znam ni ja....»-rekao sam.
«Što?»-rekla je i oči su joj zasjale.
«Hoću reći....ako je ovo ljubav, onda ćemo je blagosloviti....ako je avantura, onda ćemo je se sjećati s radošću.»
Dao sam joj mjesta da se povuče. Da, kao, hajde, nije mi stalo do tvojih poljubaca....
Nije mi stalo do tvojih poljubaca, Oceaneyes. Kao, nije. Mislim, ako želiš, možemo biti dečko i cura, i nije da ja sada ne znam kako to želim, ali da imamo djecu i da radimo djecu koja mi se smješe iza tih tvojih dubina na licu.... i kao, ti bi ne znam....
«Ja bih voljela iskreno....hoću reći....» Bože, kako je bila prelijepa kada je to rekla. Ne znam da li je bila ljepša njena bojažljivost i neiskustvo ili....ili moje neiskustvo. I strah. Eh,da. Ali ja sam onda rekao «Ja bih te volio voljeti», a ona je tog trena stavila svoju ruku na moju glavu i poljubila me.... i tako. Cijelo vrijeme mi je kroz glavu išla misao kako joj reći za moj junf i sve.... ali onda me je poljubila i opet su se fazani igrali s tuljanima. I tako, nismo se ljubili dugo, ali.... junferu je sve super, a mislim da je sve to super.... i da je Oceaneyes u biti super cura.... i kada je rekla da se boji da kada se ja vratim u Zagreb da ću je prevariti i tako to....neiskusno derle ne zna da sam ja lovac na zmajeve....i kao, ne zna....i ja sam iz torbe izvadio jedan papir i rekao da ću joj napisati predbračni ugovor.... i tako, svi su se u tom bircu smijali.... Oceaneyes i ja smo radili ugovor....Članak 1 bio je da smo vjerni i da imamo povjerenja..... Članak 2 da imamo razumijevanja i da nikamo ne žurimo....kao ono, smijala se «kao, jedan članak kaže da smo strpljivi a drugi da ne žurimo.» A ja sam joj to pravno objasnio da kao, biti strpljiv znači da nećemo odmah pokolebati se pred problemima.... a ovo drugo, kao ne žurimo- da ne traži od mene da se ženimo za devet mjeseci. « Smijala se. Svidjelo se to mojoj Oceaneyes....mojoj Oceaneyes, curi u koju sam se zaljubio. Napisali smo dva primjerka ugovora i oba potpisali.... I tako....
I onda smo opet malo pustili fazane da se igraju s tuljanima.

Well you tell me things I know you're not supposed to
Then you leave me just out of reach

Odlučili smo tajiti. I moram odmah priznati, to je bila moja ideja.... mene je to zabavljalo....a ona se osjećala sigurnije.... i dok sam jednom, nakon poljupca, promatrao njene oceane s te blizine da sam osjećao morsku obalu.... pričala je o Oscaru Wilde-u. I o njegovim aforzimima....znate, kao kada je rekao za sebe da boluje od genijalnosti.... a ja sam rekao da jako volim Wildea....i da se furam na njega. Da sam plagijator Wildea kada govorim o svojoj genijalnosti....jer mi smo svi genijalni....i svi smo divni.... i ovaj svijet ne može biti toliko ružan ako pored te zgrade u kojoj smo bili ima toliko krošnji. I da sam ispod njih ja našao nju....moju divnu Oceaneyes....i trebalo je biti super.... trebao sam joj reći da apstiniram od seksa prije braka, ali da zapravo to sve skupa....da nisam neki mamlaz, da je to samo jedna sfera mojeg postojanja, da onako....da nije to teško i zacementirano.... i da ako se i desi.... da će barem biti olakotnih okolnosti oko tog grijeha....kao....da mislim da će to biti kao «Vodili su ljubav, nisu se trošili. Pogriješili vrijeme, samo to.» Ali nešto se desilo tada.... osjetio sam zmaja.... zmaja....ne strašnog, ali nije trebao biti tu....mi lovci na zmajeve, mi ih možemo osjetiti....kao što valjda oni osjećaju nas.... znate kako se kaže....»When the dragon comes, the DragonSlayer emerges»....i to je cijela priča o meni. Držao sam je u svome zagrljaju i držao je.... nastojao sam disati zrak koji je izlazio iz njenih nosnica....ne znam zašto, nije nekakav fetiš....he he....znate, kao, svijet bi bio puno ljepši kada bi mi ,bića na ovome planetu, toliko voljeli jedni druge da želimo disati zrak koji izlazi iz nosnica drugih....ne znam....he he, bilo bi lijepo....i smiješno.... stalno bi bili jedni drugima na nosu....he he...he he.....zar ne? I tako, pitao sam je....kao.... «Da li si ti tužna radi nečeg?» I kao, ona ništa. Šuti. A u očima joj piše kao....»Ti....tebi je stalo....» Šuti. Gledao sam je svojim očima. Ja nemam tako lijepe oči kao neki drugi ljudi, ali one mogu od vas dobiti ono što želite reći.... kada vas lovac na zmajeve pita da li ste tužni....to znači da ste....ne znam.... da ste....mislim, mi smo ljudi koji.... kada vas lovac na zmajeve pita da li ste tužni, onda vi u svome srcu znate da smo mi lovci na zmajeve. Vi nas prepoznate. I ona me je prepoznala. I pomakla je svoju predivnu glavu gore-dolje. Bila je tužna radi nečeg. Pitao sam je.... ali onako, kao....»Jesi sad sretna?» I nasmiješila se. I primila me za ruku. I opet, fazani i tuljani. Nije rekla što je problem, ali nisam navaljivao. Uplašio sam da na trenutak prestane vjerovati u to što vi mislite da su bajke....znate kao, ljudi misle da zmajevi ne postoje.... i ne postoje lovci na njih....ali sve je bilo super....Oceaneyes me je primila za ruku i išli smo prema nekim našim prijateljima. Maknula je ruku a ja sam joj stavio svoju na guzu. Nisam je zašlatao, samo kao.... onako, čisto kao, tapš-tapš, znate, ništa seksi. Nije željela da misle da smo skupa. Prijatelji kojima smo išli. I rekla je zamuckujući, moja draga Oceaneyes je rekla zamuckujući.... «Sinke....ja ne znam....ja sam imala jednu vezu koja je trajala jako dugo....i ne bih trebala reći to....to se ne kaže ljudima koji se znaju tako, par dana....ali znaš....idu naši prijatelji....neću ti reći sad...idu naši prijatelji, ne stignem to reći kako spada....» «Daj reci!»-rekao sam zaljubljeno i opušteno. «Ja sam djevica.... i ne bih željela da žurimo....» A ja , budala, kažem....»Ja sam isto djevac.».... a ona me razočarano pogleda....kao....»Nije smješno, Sinke, nije mi lako biti djevica. Jako je teško biti djevica danas, Sinke.» To nije rekla, to joj je pisalo u očima. I onda je potrčala svojim prijateljicama. A ja sam bio tako sretan. I bilo je super. I ne znam.... Isuse....hvala.... ti si genij....ovo je prekrasno.... pokazati ću joj blog i onda će vjerovati....pa ja već pola godine ovdje govorim da sam djevac. I tako to.... i na kraju krajeva, nije grijeh oženiti se, imati djecu.... i tako....voljeti nekog više od svake kapi krvi koja kola srcem živog lovca na zmajeve.... i iako nije grijeh reći Mihaelu da bi voljeli, kao, zmajeve....malo manje loviti i posvetiti se toj predivnoj drugoj osobi.... nije li grijeh nekoga voljeti više....mi lovci na zmajeve....smo jako rijetki....naša krv, u našim srcima....znate ljudi....ona je....mislim.... kako to reći.... Da li bi dali život za nekog, samo tako....to nema veze s junfom, znate....junf, seks....to su samo ljudske radnje.... seks je lijep ali u biti, on je samo stvar kao išmrkavanje nosa....ako ga začinite ljubavlju, tek onda postane nešto više.... znate, meni su neki ljudi rekli da sam ja zreliji od nekih bludnika....ali tako...hoću reći....po zakonima ovog svijeta....grijeh je nekog voljeti više od svog života a da ga znaš samo jedan dan.... i niti ja to ne mogu objasniti....ne mogu....ali kao.... ako je to za ovaj svijet opasno....ako je to grijeh za ovaj svijet....onda će ovaj lovac na zmajeve biti grešnik kakvog nema....


Oh, the deeper I spin
Oh, the hunter will sin for your ivory skin
Took a drive in the dirty rain
To a place where the wind calls your name
Under the trees the river laughing at you and me
Hallelujah, heavens white rose
The doors you open
I just can't close

Kolege su potrčale naprijed. Kasnilo se. Mi smo išli malo sporije. Stali smo pod jednim fenjerom, starim fenjerom. Rijeka koja je prolazila kroz grad šumila je.... i odjednom je počela padati ledena kiša, ali ne jako. Ona je drhtala od zime, ali znate....kao....meni ništa nije smetalo....»Smijem te poljubiti na kiši?»-pitao sam je.
Nasmiješila se i da....znate,već.... fazani i tuljani. Bože....Bože, ti si genij. Ti si genije....i ja sam zaljubljen. Bože dragi....tako sam živ, osjećam kako mi krv šumi u ušima i te dvije mušice koje su letjele na svjetlu fenjera.... i kišne kapi koje su poput kometa jurile kroz te snopove....i Oceaneyes....Oceaneyes....Biti će sve u redu, Oceaneyes. Ja.... Bože.... koja patetika. Kakva patetika, a opet....kao da ne može drukčije....


Well you left my heart empty as a vacant lot
For any spirit to haunt

Ispod jednog kipa sam je čekao. Poslao sam joj već dvije poruke. Rekla je.... pjevala je.... kao....jako volim mjuzikle....oni su dio mojeg svijeta.... ja sam pitao da li ja mogu biti dio njezinog svijeta....i ona je rekla da već jesam.... ali kao.... da ne bi željela da na završni tulum idemo zajedno.... kao, rekla je jedna prijateljica....jer cure, he he, one moraju imati prijateljicu kojoj sve kažu. Prijateljica joj reče «već se svašta priča». U redu. Prvo sam mislio, malo ću se zafrkavati. I bili mi na tulumu. I ja odoh van malo....i pošaljem poruku. Sutra idem u Zagreb, pa hajde....da se još jednom pozdravimo.... nije se javila. Ušao sam unutra....a ona je bila pored neke čudne bratije.... nisam ih nikada prije susreo. Klinci odjeveni kao kvazi-nešto-punk-rock. Ma znate, kao, punkeri s dvadeset. I smijali se.... I ona se smijala....ali ja nisam bio ljubomoran.... Poslao još jednu poruku i rekao kao.... daj mi nešto reci prije spavanja....i otišao. I sutra, bio sam....a fakat su super ti novi vagoni u vlaku....čisti, lijepi....i bila je neka draga bakica. I ja sam imao mobitel u rukama. I zazvoni. Kao, stigla poruka. «Bla bla bla bla. Oprosti.» U biti kao, «Biti ću iskrena. Ja moram biti trenutno sama. Ti nisi dečko za mene. Oprosti.» I ništa, znate....u biti....ne znam.... Bože....hoću reći....znate što želim reći.... želim reći da sam to zapravo očekivao....jer želim reći da kada živite ovako kao što ja živim onda nekada upadnete u vlastitu kratku priču....onako, dese vam se neke stvari koje bi vi napisali svojim likovima i ovo je bila jedna od tih.... i tako.... mislim....ne mogu to opisati....ali kao....kao da sam u toj poruci preko mobitela....ne znam....hoću reći....to je dramaturgija....to je dramaturgija života....posljednji put kada sam je vidio, rekla je da sam postao dio njenog svijeta....a idući put kada se sretnemo, nećemo si biti ništa....nikada nismo razgovarali....tu....nikada....jedna poruka i to je jednostavno.... tako.... možete li zamisliti, mislim, sada se malo smijem kao- he he he he- ali zar nije to nekako jezivo....pozdravite se s poljupcem....poruka preko mobitela.... mrtva, glupa poruka, mrtva, ništa....i drugi put kada se sretnete....pitao sam zašto....»Nisi ti kriv. Možemo li biti prijatelji?» Razgovarao sam dalje....pisao poruke mirno i hladnokrvno....znate, kada se borite protiv zmaja, morate biti mirni i hladnokrvni.... ali u redu. I iz načina na koji je to pisala....znao sam da je to zaista Oceaneyes. A što je ona skrivala? Što? Zmaja? Pa ja bih ga, kao....ali što ako ona možda tog zmaja voli na neki čudan način....kao što žena voli muškarca koji je tuče.... i tako.... što....

Who's gonna ride your wild horses
Who's gonna drown in your blue sea
Who's gonna ride your wild horses
Who's gonna fall at the foot of thee

Dva ujutro je trenutno. I whiskey je pri kraju. I ne znam. Ne znam što da sad napišem, u ovom trenu. Da li se ona smije negdje....»mislio je da sam djevica»....ili plače «zna da sam djevica». Ali ja to ne mogu. Kao, znate, ne bi trebali spašavati princeze u koje smo zaljubljeni.... ne znamo što je za njih najbolje. Nismo dovoljno hladnokrvni....Ali Oceaneyes....
Oceaneyes....
U rukama držim naš predbračni ugovor.
Oceaneyes....
Zmajevi, ljubavi....ti ne znaš kako izgledaju....nije fer....nema veze s iskustvom.... ljudi će reći, on je junfer, pa sad to kao ima neke veze.... što, da nisam junfer bih bio zreliji? Što bludnici znaju a ja ne znam? Što bludnici uopće znaju? Ili ljudi koji nisu bludnici i nisu zli u srcu, ali seksaju se prije braka. Kao, to je užas.... kao, ti Sinke nisi tako nizak da se seksaš prije braka.... kao, Sinke, potpuno je normalno da čovjek koji ima 25 godina bude junfer.... potpuno je normalno....ti su mlad, pa to ne razumiješ....ali tvoja će ti žena biti zahvalna....zato što ljudi ne apstiniraju od seksa prije braka, zato ima puno rastava.... a posebno to važi za žene, znaš Sinke....žena se muškarcu zapravo samo jednom može podati jer ima samo jedan himen, Sinke.... i ako tvoja supruga neće okrvaviti plahtu prve bračne noći onda je....kao, ne znam....onda si prevaren Sinke.... znaš Sinke, ti ništa ne znaš o životu....Sinke, mladiću.... I na kraju, imaš taj opsesivno-kompulsivni poremećaj....znaš.... imaš rane koje tvoji prijatelji ne žele....Sinke, te rane koje imaš.... tvoji prijatelji....oni ih se boje.... Sinke....ti si neiskusan....cure su....moraš biti pametan....moraš biti taktičan....već ti govorimo otkad te znamo, otkad si postao lovac na zmajeve....da ne smiješ nikada reći da nekog voliš....ne, nikada....možeš to misliti, ali nemoj reći....

Ljudi te se boje, Sini...Sinke....

Planirao sam se tući za rektorovu nagradu. Kad sam dobio popis ljudi koji su je dobili dosad, uplašio sam se da me netko u budućnosti ne poveže s tim ljudima.

Moja lijeva strana:
U posljednjih nekoliko dana desilo se mnogo. Iako malo kasnim, ne mogu se oteti dojmu da su stvari izmakle kontroli u ovoj zemlji, ali i na planeti generalno. Prije par dana slavio se dan antifašističke borbe. Drugim riječima, dan kada se prisjećamo Hrvata koji su se borili protiv fašista prije četrdeset godina. Partizanski pokret počeo je u Hrvatskoj, tada NDH, što vuče za sobom golema povijesna pitanja zašto je narodu kojem je po nekim interpretacijama tada trebalo biti najbolje- odnekud sinula ideja da se pobuni protiv tog blagostanja i nezavisnosti.

Progon Crkve u doba komunizma je činjenica. S druge strane, povijesne reference koje današnja Crkva navodi su smiješne. Naime, ako je Crkva bila proganjana maltene kao u prvim godinama kršćanstva, tko je gradio Crkve? Ako odemo u urabanistički zavod i izvadimo neku brojku ( a sumnjam da nije dvoznamenkasta, jer radi se o periodu od gotovo 50 godina ) ispasti će da su te Crkve od četrdesetih do devedesetih u tadašnjoj zemlji radili komunisti!

Ali nisam želio početi s time- naime kad promatram kako je Hrvatska danas opljačkano slobodna, u meni se pojavljuje nekakvo zrnce razumijevanja komunističkog režima. Od Jelene Brajše pa do kriminalne privatizacije, čini mi se da je svaki hrvatski domobran dokaz da se platilo više nego što se dobilo.

A misa na dan antifašističke borbe održana na Golom otoku, poznatom komunističkom zatvoru, u biti je javno svrstavanje Crkve na jednu određenu stranu. Stranu koju bi trebalo definirati- i pitati svećenike koji su je odlučili zastupati što misle o njoj.

U reportaži jednog informativnog programa razgovaralo se s čovjekom koji je robijao 5 godina na Otoku jer je na Crkvu napisao "Živjela Hrvatska". Imam dojam da su ljudi koji su ga tamo strpali zaista mamlazi svoje vrste, ali nekako mi se čini da će mu Crkva za par dana doći s računom za ličioce.

Moja desna strana
Famozni Gay-pride Hrvatske opet se održao na Zrinjevcu. Uz veliku dozu policije i zaštitnih mjera, homoseksualci su se prošetali Zagrebom.

U rukama su držali transparente s natpisama "Živjela perverzija", "Volim Carlu Del Ponte" i tako dalje.
Naravno, velik broj pripadnika anarhističke sub-kulture bio je u prvim redovima. Lako ih se prepozna- liče navijačima i vjerojatno bi bili navijači da nisu anarhisti. Poznati su po tome što bilo kakav mirni prosvjed pretvaraju u nasilnički obračun s policijom. Nakon što organizatore prosvjeda policija privede, te zabrani daljnje mirne prosvjede , anarhisti odlaze u parkić na dnevnu dozu trave ( na koju mjesečno troše više nego ja na svoje Captain Black Original cigare, uvoz iz Nizozemske ), zatim odlaze kući i igraju se na playstationu koji im je tata kupio jer je dobio povišicu s deset na dvadeset tisuća kuna u državnoj firmi.

Ipak, možda najgore što se moglo desiti upravo je plakat koji je bio na svakome uglu. S golemom petokrakom pored koje je napisano ćirilicom sve u vezi pride-a, čovjek ne može a da ne poveže da su dva i dva politiziranje homoseksualaca u svrhe nekih poprilično mrtvih režima ali živih interesa. Iako razumijem da mnogi homoseksualci iz Srbije dolaze na gay-pride, ovakvo politiziranje nanijet će im tešku štetu. Što radi homoseksualac koji je domoljub? Ima li takvih? Ako se kaže da nema, ja bih volio da mi netko objasni da li je i ta karakteristika posljedica homoseksualnosti?

Zaključak:
Nisam desničar, a Katolik sam. Ima li homoseksualca koji nije ljevičar? Možemo li ići na kavu negdje i u miru razgovarati, a da mene ne ubiju moji , a njega njegovi?

Nadam se da ima.

Trenutno na jednom drugom forumu lomim koplja s gomilom Amerikanaca. Riječ je o računalnoj igri "America's Army" u kojoj se borite naravno protiv terorista koji nisu muslimani, samo tako izgledaju. Čovjek bi rekao da se ne radi o nečem posebnom- tek jednoj od gomila igrica- da ova igra nije proizvedena od strane Američke vojske. Da bi se igrala, morate posjetiti njihovu stranicu- na kojoj imate desetine linkova za vojne centre. U tim se vojnim centrima naravno, radi regrutacija. Gomile mladih Amera sad hrli na tu stranicu jer misle da se buka od pušaka može stišati kao što se smanjuje glasnoća na zvučnicima. Igrica je potpuno besplatna, i možete je skinuti za badava ( ali ćete platiti prijenos podataka, kao što i inače radite ).

Igra je takozvani FPS ( First Person Shooter ) koja se reklamira kao vojnički realizam. U njoj se pokušava dati svojevrsna simulacija pravog ratništva i dešavanja na bojištu.

Ova kontroverzna igra rasplamsava diskusije na sve strane. Čak su i akademske vode krenule k tome. Profesori psihologije na američkim fakultetima govore da se radi o poprilično površnoj reklamnoj kampanji za ratove. Amerika će najvjerojatnije u idućih nekoliko godina morati primjeniti redovno regrutiranje vojnika jer interes za vojsku je masovno nestao- kad su ljudi shvatili da Irak nije baš mjesto na kojem bi se našli. Ovo je jedan od pokušaja da se popravi ta situacija, i ne sumnjam da će u tome uspijeti.

Što se igrinog realiteta tiče, jedan američki veteran s podsmijehom je dočekao taj komentar. Naime, u igri nema ni kapi krvi, niti nekog urlikanja kad igrača ubije protivnik. Čuje se tek nekakav "splat". Isti čovjek je rekao da je potpuna glupost da ikakva računalna igra može dočarati život u vojsci. Dizanje u četiri ujutro, čišćenje zahoda, loša hrana, vrućina- i gomile nespomenutih detalja koji se nikad ne dotaknu u igri zapravo ismijavaju sami sebe u ovoj pucačini.

Ipak, kao i mnogo puta dosad u razgovoru s Amerikancima na netu susreo sam se s popriličnom neozbiljnošću za diskusiju. Većina njih ima nekih dvadesetak godina. Argumentacija se najčešće vodi na nivou da se radi o igrici i da ih ona sigurno neće natjerati da idu u rat. S druge strane, nitko od njih nikad ne pokušava dotaći činjenicu da ima ljudi koji idu u vojsku te da usporedno s tim ova igra računa da manipulira masama.

Moguće je da se radi o liberalizmu, koji je postao apsurdan- afirmacijom svega i dopuštanjem svega razvija se nekakav pomalo zatucani mentalitet. Mentalitet koji se poziva na slobodu govora, iako ta sloboda u praksi zapadnjačkih društava ništa ne znači. Vaše pravo kao Amerikancu da govorite što želite neće promijeniti niti vaše društvo, niti politiku naroda. Ako mislite da rat u Iraku nije ispravan, imate pravo reći svoje mišljenje. Ali vaše mišljenje neće promijeniti činjenicu da se njemu kraj ne približava, ili se barem tako čini. Dopuštanjem svega, naše mišljenje postaje nevažno jer ne utječe na praksu kojom se društvo rukovodi.

S te strane, nevažno je i moje mišljenje u toj diskusiji. Mnogi pokušaji zatvaranja teme s onim "svatko ima svoje mišljenje" zapravo je najbolji dokaz kako Fukuyamina demokracija nije ništa drugo nego iluzija. Jer ako svatko ima svoje mišljenje- kako se društvo može uspostaviti?

I da, trebam curu. I ide mi na živce što danas ,eto, pišem o kompjuterskim igricama.

Bogu hvala, stanje se smirilo.
Hvala svima koji su nas spomenuli pred spavanje.
U svakom slučaju, svaki put kad se situacija malo primiri shvatim da sam mnogo krhkiji nego što sam mislio. Nije se radilo ovaj put o meni, da odmah priznam. Ali nekad poželim da ja proživim nešto umjesto nekog drugog.


Ali sam zapravo shvatio nešto, nešto što mi je postalo jasno već prilično dugo.
Trebam curu.

Počeo sam jednom pisati knjigu o svome djevičanstvu. Uskoro sam shvatio da bi spadala više u sociologiju nego u neku duhovnost. Počeo sam sebe doživljavati kao društveni fenomen- izolirana roba s greškom. Ne spadam u aktualne tekovine Crkve, njenu arhaičnu i zamornu obranu nacionalnih interesa, njene frazetine i čitanje misala Nedjeljom umjesto živog Isusa i njegove strasti za životom. Statistike su pokazale da praktičnih vjernika u Hrvatskoj ima kao i u doba najcrnijeg komunizma, što znači da se njih nije diralo niti onda, niti danas, i da je problem u Crkvi ona njihova stara "Hodite na izbore, i ne zaboravite s kojom se rukom križate." U vjeri želim čuti "Ustanite, idemo!" i osjetiti pijesak na sandalama Svetog Pavla. Strast koja niče u samoći i lutanju i prkosi im. Ali Vinko Grubišić je jedan od rijetkih koji danas mogu u čovjeku pobuditi tu strast za životom. Crkva će biti ovdje da mi pomogne, ali mora naći neke ljude da pomognu njoj.... ja sam spreman biti jedan od njih, ali ta pomoć neće možda izliječiti ovu samoću.

Prijateljima iz kvarta sam bio super tip, koji uza sve te svoje kazališne predstave nije bio peder. Samim tim što su tako razmišljali....ne znam, idu mi na živce ponekad. Iako su mi vjerniji od 99.99% prijatelja od onih koje imam u kazalištu. Čudan paradoks. Iz svijeta kazališta baš nemam nekih ljudi kojima vjerujem.

Ljudi se stalno ne ljube u kazalištu.

Jedan moj prijatelj neki je dan načinio jednu ogavnu stvar. Odjednom on na kavi izvadi mobitel i počne pokazivati slike svoje djevojke- a kakve, zaključite sami. Oni su već godinu dana zajedno. Ako takav tukac može imati djevojku, ako takav nezreli mamlaz može imati jednu curu koja plače pred televizorom kada je neki emotivni film- što ja radim sam?

Jedna moja prijateljica rekla je da nije stvar u meni. Pa ni u apstinenciji od seksa. "Većina muškaraca u seksu su unutar prosjeka, koji ionako nije baš nešto. Oni koji te impresioniraju, nabroje se na prste- a uglavnom neće jedino tebe planirati impresionirat. Ako znaš sve ostalo, fućkat će se maloj što ne želiš leći s njom. Tvoj problem je što uvijek naletiš ili na glupaču ili na naivku."

Ma u biti, sad kad sve ovo što sam tu napisao pročitam, čini mi se da uopće nemam neku misao vodilju. Činjenica je da sam previše sam i da sam emotivno krhak heteroseksualac. Seksualna frustracija postoji, ali fućka mi se za nju.

Anyway, hajde da čujem komentare. Pa možda nešto napišem nadalje....