ponedjeljak, 10.07.2006.

Pisac. Uspon.

slika bannera za net

Izašao je novi broj "Književne republike" u kojoj je objavljena jedna moja, pa mogu je nazvati čak- i novela. Jedna je od mojih starijih, ali sam bio dosta zadovoljan s njom. Izdavači ovog časopisa su "Hrvatsko društvo pisaca" i "Profil", a časopis uređuju Velimir Visković (glavni i odgovorni urednik), Branimir Donat, Tonko Maroević i
Sibila kiss Petlevski. Evo vam samo mali djelić, a za ostalo morati ćete kupiti časopis
"Književna republika", godište IV, ožujak-travanj 2006.

Hvala Boži na reklami.


MJESEC NAD GLAVAMA, UŠTAP NA OČNJAKU
Siniša Bahun

Posvećeno....onima koji znaju da im je.

On je uvijek bio čudan. Još dok smo bili mali. Dok smo mi skakali okolo i grizli jedni druge on je stajao po strani pokunjene glave. Sjećam se da mi ga je jednom bilo žao pa sam mu prišao i ugrizao ga za uho. Da sam to učinio bilo kome drugome počelo bi žestoko valjanje u prašini ali on je samo jauknuo i legao na pod. Pokrio je uho šapom i cvilio, uopće me ne gledajući. Pomislio sam da sam ga možda prejako ugrizao, iako se u igri ponekad znala i pustiti krv pa nitko nije pokunjeno ležao. Prišli su mu i drugi. U početku su ga zbunjeno gledali, ali su se onda odvažili. Jedan ga je gricnuo za leđa, drugi za rame. Kako je svima postao zanimljiv svi su ga počeli zadirkivati povlačeći ga za uši i rep.. Ali nije uzvraćao. Samo je ležao na travi i cvilio. Kad sam mu ja prišao da ga opet gricnem nekako se smirio i pogledao me svojim dubokim smeđim očima. Ostali su ga i dalje grizli, ali od trena kada me tako pogledao prestao je cviliti. Ležao je na zemlji, šutio i trpio, ne radeći nikakav zvuk. Ja sam osjetio nešto u tom paru očiju, nešto što me je jednostavno primoralo da se povučem. Nakon nekog vremena pustili smo ga na miru. Bilo je jasno da mu nije do igre, samo nitko nije znao razlog. Kad smo otišli, digao se i pošao svojim Roditeljima koji su ga zabrinuto promatrali. Legao je pokraj Majke i kao da se ništa nije desilo zario svoju malu glavicu pokraj njenog tijela. Oni su ga jako voljeli. Bio je jedini koji im je preživio. Kad su umrli, postao je još čudniji. I dalje je bio s nama ali svi smo znali da u njemu ima nešto što nitko od nas nije razumio. Izgledom je bio poput nas, ali nešto u njegovom ponašanju bilo je strano i zbog toga su ga mnogi prezirali. Pogotovo Vođa. Vođa nas je, star i iskusan- ali nevjerojatno snažan i velik, vodio već jako dugo, znao je naše Roditelje kao mlade i svi smo imali golemo strahopoštovanje prema njemu. Ali usprkos svom tom lovu, gladima, borbama i bitkama Vođa nikad nije vidio nekog poput njega. On je bio nešto novo, čudno, nevjerojatno i strano. A što je bilo strano, nije bilo dobro za nas. Ipak, bio je od velike pomoći u lovu. Mogao je puno trčati i njuh mu je bio izuzetno oštar. Kako je vrijeme prolazilo porasli smo i izjačali se. On pogotovo. Usprkos tome što je imao čudan običaj da svoj plijen preda gladnim mladima čiji roditelji zbog starosti ili slabosti nisu stigli uloviti ništa- jako je ojačao i bio jednak nama koji smo rasli s njime. Ali jednu sliku čuvam u svome sjećanju, iako nikada nisam razumio što ona znači. To je bilo doba velike gladi, snijeg je pokrio šumu i Plijen se povukao u svoja skloništa. Iz lova smo se vraćali iscrpljeni, po noći smo jedva spavali od hladnoće a ujutro se često desilo da se netko slabiji nije probudio. Jedne od takvih noći svi smo ipak nekako zaspali na livadi. Hladnoća je bila ledena i mnogi su snivali drhteći ali glad i iscrpljenost učinili su svoje. Tada, usred noći, probudio me neki šum. Dignuo sam glavu nadajući se nekom zalogaju ali to je bio samo vjetar u krošnji. Tad sam ga vidio. Livada je bila ispunjena promrzlim pozaspalim tijelima, ali u sredini svega toga bila je njegova prilika. Samo je sjedio na snijegu i zagledano promatrao mjesec svojim bistrim smeđim očima. Potpuno miran, obgrljen tim tihim svjetlom, plivao je u vlastitoj samoći i nekoj skrivenoj svetosti koja ga je tog trena prožimala. Kao da nije bilo ničeg drugog u ovome svijetu osim te goleme nebeske kugle koja je bliještila na nebu i grlila ga svojim zracima. Bilo je to čudno iskustvo, promatrati nešto tako, osjećati, ali ne razumjeti. Još trenutak sam ga tako gledao, a onda me je zabolio vrat pa sam vratio glavu na komadić smrznute trave . Htio sam zaspati, ali nekakvo unutarnje uzbuđenje mi to u početku nije dalo. Nešto mi je govorilo da sam vidio nešto posebno i nesvakidašnje. Ali umor zbog lova brzo mi je vratio san na oči. Svanulo je jutro, a iza tog još mnoga. Glad je postajala sve veća a noći sve hladnije. Imali smo rane na nogama od promrzlosti pa su i naši najbolji lovci počeli šepati. Lovine je bilo sve manje i manje. Kada se jedno jutro dva lovca i tri mladunca nisu probudili, Vođa je odlučio ono što je bilo već davno jasno. Ako želimo i dalje opstati, onda moramo spasiti one koji su se mogli spasiti. Najmlađi i najstariji će umrijeti jer nije vrijeme za njih. Od starih nema puno koristi a mladih će opet biti kasnije. Trebalo je prehraniti one koji su mogli sve ovo preživjeti- mlade lovce koji su nas sutra mogli vratiti. Među njima sam bio i ja. Još uvijek mlad i neiskusan ali ipak dovoljno snažan da preživim. I on. On je bio čak i jači od mene. Ali već smo vidjeli da Plijena nema uokolo i da se ne možemo pouzdati u lov. Sad kada nas je bilo tako malo, morali smo se dobro prehranjivati jer svaki koji se ne bi probudio ujutro bio je lovac manje. Znali smo što to znači. Ja to nikad nisam radio. Vođa nekoliko puta i nikada mu nije bilo drago to ponovo raditi. Ne zbog toga što je to bilo samo po sebi opasno, već zato što smo znali što će se desiti iza toga. Ali nismo imali izbora, to je bio jedini način. Pala je noć i mjesec je opet sjajio nebom kao i one večeri. Trčali smo- svi koji su trebali. Svi smo znali što ćemo napraviti, ali skoro nitko kako to uistinu izgleda. Vođa nas je vodio. Trčao je pred nama i mi smo ga slijedili pouzdavajući se u njegovo vodstvo i iskustvo. Došli smo na rub šume i gledali ih. Bijeli mekani Plijen, zaštićen drvenom ogradom mirno je spavao u svojoj sigurnosti. Sve je bilo mirno i tiho, jedino što se čulo bilo je uzbuđeno dahtanje nekih od nas koji su nakon dugo vremena vidjeli toliko hrane na jednom mjestu.


U na kojem sam napetom komadu stao! Morat će se kupit "Književna Republika". Zar ne bi bio sjajan dar nekome za imendan? Da ne spomenem da je posvećena našem Desnici, koji je ogromna frajerčina u domaćoj književnosti.

- 16:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>