Petrusijan

Možda i čudan naslov za neke, možda i čudno vrijeme za mene, ali znam da će ona ovo pročitati i da ne znam hoće li znati što sam htio reći u 2 bloga prije... Nisam nikada razmišljao o tome da možda i jesam samo prijatelj kojeg dugo nije vidjela, da nam je to vrijeme provedeno u razgovoru proletjelo u tren zbog toga što nismo nikada baš tako razgovarali ona i ja nasamo... Ali iskreno vjerujem da ako nam je suđeno biti ćemo sretni, ako ne osjeća ono što sam ja osjetio proći će... kao što je prošlo i prije, ali ako je i ona to sve osjetila barem malo, znam da bi uz mene bila i mogla i trebala biti sretna... Sve dajem za ljubav za osjećaje za nekoga do koga mi je stalo jeer smatram da samo takav moževoljeti i biti voljen... ma opet sam počeo pričati bedastoće, pa možda ona i nevjeruje u prinčeve na bijelom konju?! možda si ja umišljam da sam nekoga vrijedan, a ustvari sam možda kao i svi drugi... Mogu samo reći da srcolomac nisam, ali i da mi je puno puta razočaranje slomilo srce, pa sam opet živ... a pišem o njoj, koju sam oduvijek volio i kada mi je kao klinka i išla možda na živce, i kada sam se jednom napio i pričao gluposti kada sam ju sreo, a ona je znala da sam pijan i nije mi ništa rekla, i njene velike oči tko na ovome svijetu ne bi volio?! tko se za njih ne bi borio?! znam da smo odrasli, da smo se promijenili, možda se naizgled i ne poznajemo, ali vjeruj mi sve one žene koje sam ljubio, tebe sam ljubio, i sve one ljubavi koje sam osjećao ne mogu se mjeriti sa ovom sada... Možda je sve ovo i uzalud, jer kao što sam rekao zauzeta je... i možda će me izbjegavati nakon ovoga, ali znam da bi joj pružio svu ljubav svijeta i poklonio sunce, i mjesec i zvijezde, a da li je ona spremna to preuzeti, tko zna... ah nitko ništa ne zna... krhko je znanje.. moj Cesariću... i da završim, nakraju se odam o svemu tome...
kako ide ona od Kamova: "krvca joj obliše sisu..."
kako se samo sjećaš toga?...
strašno...

i kada sve ovo pročitaš, pročitaj ponovno i pravi se kao da to nisi pročitala, jer se bojim da ako sve ovo nije onako kako bi ja htio da bude, da ćeš se uplašiti i pobjeći, otići daleko, a to ne bih htio da te izolira od mene... ja nikada nisam brzao, nisam ništa učinio, a da nisam dobro razmislio, i sada sam otkrio ovdje nešto što sam davno trebao ti reći, ali nisam... oprosti bio sam pre, pre, pre mlad...


Legici

Kad oči zaklopiš
dal nekad na me pomisliš
bar na tren...
Bili smo nekada
samo tuđa lutkica
za ples...
a sada sklopi okice
i pripremi usnice
da ljubim te
da grlim te
i ne puštam nikada...
jer kada na te pomislim
ja sve zaboravim
bar na tren...
E, moja ljubavi
Neću se kajati
ako i ne voliš kao ja...
Jer znam da dosta je
sve što ostaje iza nas...
tada ću ljubiti
i tebe gubiti
u snovima...
a ti ćeš voljeti
njemu se predati
zauvijek...

Ma izvlačim iz kompa nekakve pjesmice, pa evo neka bude i ova objavljena, sa početka ove godine.... Ma pukao sam ovih dana, sad me Arsen i njegove pjesme tjeraju da pišem....


Dunavskom prema Sjenjaku...

Nešto me vuče
Da ti dođem na prag
I kažem još jednom
Oprosti
vjerujem
Možda i luđak sam ja,
Da ćeš ti suze propustiti
I poći za mene tad…
Jer svaki put kada
odlazim daleko
Prođem ulicom sjećanja
I pomislim na nas…
Možda vara taj osjećaj
Što obuzima sad,
Dvije tri ruže u ruci
Možda poprave dojam
I ti se nasmiješiš
I Kao nekada
I pročitam ti u očima
Sve naše proživljene pustolovine
Zajednička druženja
Poljupce, svađe, razgovore…
Zar previše tražim
Zaboravljen, ostavljen i nesretan
Dok kročim Dunavskom prema Sjenjaku
Vrteći film iz dvije i četvrte
Ili je bila dvije i peta
Više me sjećanje ne služi
I možda bolje odustati
Pred pragom naše ljubavi
Nego osramoćen biti
Kada hladno otvoriš vrata
I pitaš tko sam i kome cvijeće nosim
Tvojoj majci?
A iza tebe klinci tvoji se igraju
Tamo gdje smo mi
Sretno ležali…
i razbijali barijere
rušili vlasti
i hrlili na barikade…
o ljubavi moja bivša
što ćeš reći
kada vrata budeš otvarala
Jedne zime
Kada budeš kroz plač šaptala mi ime…

zašto nas uvijek iste zime podsjećaju na zaboravljene živote, zašto nas ljudi koji se vole tjeraju na razmišljanje o bivšim zagrljajima... Zar je teško shvatiti da nas ovaj svijet samo želi iznova razočarati, i reći nam, eto opet si pogriješio, učinio krivi korak prema vječnosti... Svaki moj ponovni dan čini korak unatrag i kada jednostavno misliš da si sve ostavio iza sebe stigne te iz nekakvog kutka srca nekakava babaroga... možda i niasm smio napisati u prošlome blogu što sam napisao, možda ću je uplašiti i ponovno izgubiti još jednu mogućnost, ali ja sam takav, jednostavno lakše živim sa nečim ako znam da sam barem pokušao... Živim do kraja u nadi da svaki pokušaj u mene ugrađuje mogućnost idealne osobe i da ću jednoga dana prestati razmišljati ovako pesimistično, ili zašto, pa ja sam taj koji pokušava, koji se nikada nije promijenio i neće, ne želi, jer ipak iskreno i pošteno sve se na kraju naplati... samo kažem da sam imao situacija u životu kada sam prouzročio suze, vjerovatno ima i zato sam platio... i iz iskustva mogu reći, najgore je kada gradiš svoju sreću na suzama nekoga drugoga, jer tada sreće nema, isto kao i svijet na lažima, jer kad tad zapuhne vjetar i sve se sruši kao kula od karata... nije to pravda Svevišnjeg, jer on je predobar za nas nego su to dugovi našeg izbora koji dolaze na naplatu... ja se nadam da više nikome neću priuštiti suze, jer svoje osjećaje uvijek dajem iskreno i bespoštedno, i tako znam da sam NORMALAN......

Mojoj budućoj

Ova tmurna osjećanja
Kao da mi žele reći
nemoj tugovati sam...
jer ni tuga ni plač
nisu vrijedni toga
ti nemoj plakati sam...
i kada te ljubav razočara
napusti i ostavi
kada zaboravljen budeš od svih
ti nemoj ostajati sam...
jer ona što te čeka
budi se zbog tebe
diše dahom tvojim
i vrijedna je svega,
svih suza, patnje, bola...
jer samo ona zna
kako je živjeti s tobom
i nakon
svitanja...

mene nema, pa opet dođem, pa me opet nema par mjeseci i tako, ali ta čežnja što me tjera da pišem u smirajima dana i ne da mi mira u bunilu noći kao da mi želi reći da sam još živ... Eto prošlo je dosta vremena i više nisam onaj zaljubljeni dječarac kojega je napustila ljubav njegova života, ili možda jesam? Više niti sam ne znam otkuda da počnem svoje nove stranice, niti kome da se vratim da pozovem jednostavnost i gledam očima djeteta, niti to više nije dobro, jer će nas kad tad dotući naivnost i povrijediti možda i više nego smo zavrijedili... I kada gledam sjedeći na kavi, njene prekrasne oči i tu svu ljepotu što izlazi iz njenog lica, slušam riječi što govorimo jedno drugome, mogu biti nekakave puke gluposti, jer dok ju gledam ja se divim Bogu što postoji i što mi je dao priliku da gledam... Da upijam i uživam, ali ona ima drugoga, a ja nevjerujem u muško-ženska prijateljstva i postaje mi nelagodno, jer se moram ponašati kao da mi ne znači ništa, a žudim svakim pogledom za njenim usnama, i htio bih ju grliti, i biti samo njoj draga i opet osjećati da nitko na svijetu ne postoji... Da li se tako osjećao i On dok je meni oduzimao bivšu, jer ako je tako onda nek im je sa srećom... I da li tako uvijek mora biti, da sreća nekoga ovisi o nesrećama drugih ljudi, ili je to samo ljudska sreća?
A sada na kraju ovoga svega samo bih htio da bude moja i da ju ljubim i grlim zauvijek...


Kada nas više
nebude
i zime prestanu
kiše prestanu
a jutra se pretvore u noći
tada više nećemo
biti spremni na ljubav
biti spremni na žrtvu
tada prestati će
sve naše težnje
da nekoga posjedujemo
da nekoga učinimo sretni
i sretni budemo
ali do tada
dopusti da te volim
da budeš dio moga sna
i da se budimo
zagrljeni
umorni
ali sretni
zajedno...