Taj se lik -
Peratović - u mojoj biografiji odjednom pojavio onda kad sam se prvi put vratio iz Australije, dakle 1995. Bilo je to u
Panorami. Uglavnom bi se ušuljao u birtiju u Radićevoj, kod
Krole (preko puta “Panorame”), sjeo bi nepozvan, šutio i valjda slušao i pamtio, iako površno. Ako bi nešto i rekao, nije bilo
vrijedno spomena: spomena: ili je bilo glupo-pretenciozno, ili
podjebavačko-izazivački...
Pod smokvom koju je
Katarinina mama zasadila u backyardu kuće u četvrti Northote na sjeveroistoku Melbournea, s nevjericom sam iščitavao u jednom od
Globusa kako me, koji mjesec kasnije Peratović - polemizirajući s
Goranom Milićem - prvo proglašava pijancem, zatim me naziva kolegom, a potom se, koji tjedan kasnije, intervjuirajući nekakva udbaša, “stručnjaka za emigraciju” (neću mu spominjati ime, o mrtvima - šutnja) , poziva na pitanja iz mojega razgovora s
Božom Vukušićem. Međutim, to pitanje i taj odgovor je tadašnja glavna urednica
Globusa Đurđica Klancir bila izbacila iz razgovora, nikada nisu objavljeni. Što to znači? Eh, pa to znači da je
Peratović “vrtio” po mom kompjutoru u
Globusu, iz kojega ja nisam izbrisao tekstove (tko bi se toga sjetio?), nastojeći smisliti štetu
Boži, meni, kome li, pozivajući se na činjenice koje ne postoje, na pitanja i odgovore koji nikada nisu nigdje objavljeni…
Mate Bašić, Imotske novine, br. 8, travanj 2005.