The second case concerning contempt of court proceedings involved a former counsel in the Aleksovski case. The Trial Chamber had found
Anto Nobilo guilty of contempt of court in its decision of December 11, 1998, because his disclosure of certain information constituted a "knowing" violation of an order of protective measures by the Trial Chamber. In Judgement on Appeal by
Anto Nobilo Against Finding of Contempt of May 30, 2001 (Case No. IT-95-14/1-AR77), the Appeals Chamber allowed the attorney's appeal and instructed the Registrar to repay him the Dfl. 4,000 (Dutch Guilders) (approximately 1,700 USD) imposed by the Trial Chamber in 1998. In particular, the Appeals Chamber did not accept the Prosecution arguments that the Trial Chamber should have found: (1) that
Nobilo had actual knowledge of the protective measures order; or (2) that there was willful blindness regarding the existence of the order on the part of
Nobilo.
Advokatu vracene pare
Anto Nobilo, jedan od branitelja generala
Tihomira Blaskica, oslobodjen je juce optuzbe da je iskazao nepostivanje suda time sto je tokom javne sudske rasprave spomenuo ime jednog zasticenog svjedoka. Radilo se o svjedoku koji je, uz mjere zastite lika i identiteta, svjedocio na sudjenju bivsem upravniku zatvora Kaonik u srednjoj Bosni
Zlatku Aleksovskom. Ime tog svjedoka Nobilo je spomenuo tokom izvodjenja dokaza na sudjenju zapovjedniku HVO u srednjoj Bosni,
Tihomiru Blaskicu, u rujnu/septembru 1998. Raspravno vijece u predmetu
Aleksovski zakljucilo je da je
Nobilo svjesno prekrsio njihov nalog o zastiti identiteta svjedoka, te mu je u prosincu/decembru 1998 dosudilo kaznu od 10.000 guldena. Od toga je morao platiti 4.000, dok je placanje ostatka kazne ovisilo o tome hoce li ponovno pociniti "nepostivanje suda."
Nobilo je istog mjeseca ulozio zalbu na tu presudu, tvrdeci da nije bio svjestan da se radilo o zasticenom svjedoku. U juce objavljenoj presudi, Zalbeno vijece se slozilo s misljenjem prvostepenog vijeca da je optuzena osoba, u ovom slucaju advokat, kriva i u slucaju kad nema "stvarno znanje" o tome da je neki svjedok zasticen, ali je znala da postoji "velika mogucnost" da svjedok ima takav status i to je morala provjeriti. Medjutim, Zalbeno vijece smatra da ovdje to nije slucaj i da Nobilo nije namjerno propustio provjeriti status svjedoka. "Da je taj svjedok bio zrtva, moglo bi se tvrditi da je odvjetnik trebao znati za mogucnost zastitnih mjera... no radilo se o svjedoku-ekspertu", a takvi svjedoci rjedje svjedoce uz zastitne mjere, napominju suci. Prihvativsi
Nobilovu zalbu, petoclano Zalbeno vijece je nalozilo Tajnistvu suda da mu vrati 4.000 guldena koje je platio nakon odluke prvostepenog vijeca.
Tuđmanova sjena nad Mesićem
Prije dvije godine, u decembru 2000. godine, splitski dnevnik
Slobodna Dalmacija objavio je prvo izjavu, a zatim i stenogram svjedočenja koje je
Stjepan Mesić, današnji hrvatski predsjednik, dao Tribunalu u Haagu na suđenju generalu
Tihomiru Blaškiću. Sud je vrlo brzo izdao nalog kojim zabranjuje
Slobodnoj Dalmaciji nastavak objavljivanja, ali se njen tadašnji glavni i odgovorni urednik
Josip Jović odbio tome povinovati zbog "interesa javnosti". Na koncu, sud nije poduzeo ništa, iako je za takvo što predviđeno pokretanje postupka za "nepoštivanje suda", koje pritom može imati vrlo ozbiljne posljedice. Branitelj hrvatskog generala
Ante Nobilo, koji je danas jedan od kandidata za ministra pravde u hrvatskoj vladi, porekao je u to vrijeme da je novinarima dao izjavu.
I rekao je istinu. Izjavu
Stjepana Mesića, koji je tada, osim što je bio opozicioni prvak, bio obični građanin i zaštićeni svjedok,
Nobilo je dao
Markici Rebiću, savjetniku za nacionalnu sigurnost bivšeg hrvatskog predsjednika. Stenogram sastanka bivšeg hrvatskog predsjednika, objelodanjen ove sedmice tokom suđenja
Slobodanu Miloševiću, pokazuje kako je hrvatski državni vrh
Mesićevu izjavu imao već početkom maja 1997, iako je
Mesić sa sudskim istražiteljima razgovarao 19. aprila.
Milošević je stenogram tog sastanka dobio od tužiteljstva tek nedavno, a iskoristio ga je tokom unakrsnog ispitivanja
Imre Agotića, aktualnog savjetnika za nacionalnu sigurnost
Stjepana Mesića.
Tuđman je sazvao hitan sastanak 7. maja 1997. sa ministrom odbrane
Gojkom Šuškom, glavnim i odgovornim urednicima
Vjesnika i
Večernjeg lista,
Nenadom Ivankovićem i
Brankom Tuđenom, svojim šefom kabineta
Goranom Radinom i
Rebićem, i razgovarao o mogućnosti da se ta izjava objavi, a
Mesić žigoše kao izdajnik. Razlog, naravno, nije u tome što je
Mesić svjedočio protiv
Blaškića, nego taj što je u svojoj izjavi teško optužio hrvatsko državno vodstvo za vođenje nepotrebnog rata u Bosni i Hercegovini.
Raspravljajući naširoko o tome kako i kada bi bilo najbolje objaviti
Mesićevu izjavu,
Rebić je tokom razgovora otkrio i "izvor" tog dokumenta. "Naime ovako, ja sam razgovarao sa odvjetnikom Nobilom. On nema ništa protiv, dapače, i on kaže da bi dobro bilo da se to objavi, ali ne bi smjeli citirati da je on dao to, jer on mora biti za diskreciju", kazao je on.
Vjerovatno iz tog razloga dokument nije ni objavljen do decembra 2000, tri godine kasnije, neposredno nakon što je
Mesić pobijedio na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Tada je to bio tek pokušaj njegove kompromitacije, ali u vrijeme kada su
Tuđman i
Šušak vladali Hrvatskom, objavljivanje njegove izjave, a potom i stenograma, moglo ga je koštati života.
U telefonskom razgovoru za
Dane,
Nobilo je vrlo kratko komentirao ovaj dokument: "To je odavno izašlo, i to nije istina." U tom slučaju, međutim,
Nobilo ne bi bio u stanju i dalje zastupati generala
Blaškića, što čini i dalje u žalbenom postupku. Da Tribunal ovakve navode ne uzima olako, za Dane je rekao i glasnogovornik
James Landale: "Tribunal ovakve navode uzima zaozbiljno i za ovakvu vrstu navoda predviđene su pravne mjere."