It's not a hobby; It's way of life!

subota, 29.10.2011.

Riječka gerijatrija.

Osjećam potrebu za pisanjem o ljudskom mentalitetu ovdje u Ri.

Nitko nikoga ne pozdravlja. Nitko se nikome u autotroleju ne ustaje – osim ponekad. Ja sam trenutno u fazi ne ustajanja starijim osobama i u fazi ignoriranja njihove prisutnosti; samo iz razloga što; kada sam nedavno upitala jednog čovjeka u kasnim godinama želi li sjesti; on je meni odgovorio kako je on do sada bio na plivanju i kako za kralježnicu nije dobro da je u sijedećem položaju i kako će on stajati.
Razmišljala sam o tome i shvatila da se uvrijedio. Time što je rekao kako je do sada plivao, htio je vjerojatno, po mojem nekom zaključku reči kako je on još uvijek čovjek u formi, kako drži do sebe, do svojeg zdravlja i kako pliva. Izravno rečeno: '' mlad sam, mogu i stajati – sada sam uvrijeđen.''
Uredu. Ignorirala sam to. Pomislila sam kako taj čovjek jednostavno samo nije htio sjesti i to je sve.

Nakon nekoliko dana opet sam ušla u bus – sjela. Tada sam primjetila jednu stariju gospođu koja je imala hrpu vrećica, opet sam pristojno upitala želi li sjesti; rekla je ne, no ja sam se svejedno ustala – a ona je sjela i zahvalila.
Razmišljala sam i o ovoj situaciji; zašto odmah nije rekla da želi sjesti. Zašto je nekome neugodno reči o tome kako želi sjesti jer ne može stajati ili nešto slično. Ne znam.

Zatim je opet prošlo nekoliko dana i tada sam zadnji put postavila pitanje: ''želite li sjesti''. Tada sam dobila ovaj odgovor: '' Nisam ja tako star, ja još uvijek izlazim na punk-rock koncerte. Ja ti mogu biti i tata, ali mogu ja stajati samo ti sjedi.'' Nisam znala što bi na sve to rekla, samo sam se smješkala; vjerojatno sva crvena u licu od neugodnosti. Tada je on još dodao: ''a vidi kako je simpatična, jesi li iz Dalmacije?'' .. rekla sam da nisam, na što je on dodao kako se to i vidi jer da su dalmatinci lijeni i da ne bi oni nikada ni upitali takvo pitanje. Ne znam što bi na sve to rekla, na ovu situaciju nemam nikakvih komentara i o ovoj situaciji uopće nisam htjela razmišljati.

Od tada, kada sjedim u troleju – samo gledam u mobitel, knjigu ili kroz prozor. Ignoriram sve i svih.

Ali.

Čula sam prije nekoliko dana gospođu kako govori, drugoj gospođi (koja joj se ustala i pristupila joj mjesto) da ona neće sjesti, jer da; kad se već mladi neće njoj ustat, da neće ona sjesti ni na mjesto te druge gospođe. Iskreno, nije da ja nisam htjela ponuditi gospođi mjesto; problem je u tome što nisam niti primjetila tu ženu jer sam nešto radila na mobitel. Ali iskreno, da sam ju i primjetila – ne bi joj ustupila mjesto.

Bezobrazna je.

- 19:02 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.10.2011.

Česta priko mora.

Srce mi je na mjestu. Veće je za nekoliko tisuća brojeva.
Čuti jučer Alena Vitasovića bio mi je najljepši poklon ovog vikenda. Ne mogu opisati riječima koja sreća me je tada prošla.
Vidjet poznata lica oko sebe – napokon. Grliti osobu koju voliš i pjevati pjesme – zauvijek želim.
Nemam nikakvih dobrih riječi da opišem ove dobre osjećaje. Osjećaj sreće, ispunjenosti.

Uvijek, nakon nekog takvog događaja – meni posebnog; poželim napisati o tome i nešto lijepo, ali nikada ne mogu; emocije su prevelike, široke .. kao more. I još uvijek, nakon mnogo puta; nikad nisam pronašla riječi koje bi takvo nešto i mogle opisati.
Najdraži parfem pomješan mirisom (smradom) cigareta; oči peku. Sva ta radosna i poznata lica. pjesma za pjesmom ... sreća sreća sreća. Neka zauvijek traje, neka zauvijek tako bude: već me hvata nostalgija.
Moj dom, moj predivni dom: najdivniji ljudi. Tu je sreća, tu je radost: tu je srce i tu je dom. Nigdje kao ovdje.

* kad bi misec učinija čestu priko mora- da te meni pripelja: vero ne bi žbalja*

Jako lipa pjesmica:

Česta priko mora

- uskoro dobivam net u drugom gradu: jedva čekam da pročitam vaše postove. :)

- 14:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 15.10.2011.

Prolaznost.

Već mi se oči sklapaju, ali moram nešto napisati – nisam dugo.
Doma sam. Srce mi je poraslo za barem tisuću brojeva. Sretna sam, ali .. doma me nisu dočekale najbolje vijesti. Naime, svi koje volim – umiru. Svi umiremo, jelda? ...

Nje više nema. Imam doma još uvijek jednu malu keramičku lopticu koja je po sebi imala rupice u koje si mogao staviti lavandu – to mi je ona poklonila. Sjećam se i kad sam došla kod nje, a ona je jela juhu od rajčice – tada sam ju prvi puta probala, prvi puta jela – i nikad poslije. Bila je divna žena, voljela sam je, a sada ..nisam je uspjela niti pozdraviti, niti ispratiti. Zapravo nisam je već dugo ni vidjela, ali jednostavno dok znaš da netko postoji tada valjda niti nemaš neku veliku potrebu da ga i vidiš jer jednostavno znaš da je tu, a sada kada je nema – sada bi htjela da je doma, da je mogu posjetiti, pozdraviti je. Ali ja ionako nikad ne idem na posljednje ispričaje dragih mi osoba, jednostavno ...ja ostanem doma, zatvorim se sa suzama – hermetički.

To nije sve. Jedno od mojih najmilijih me uskoro napušta; s njom sam provela djetinjstvo. Ma nema stvari koje nisam voljela a da je ona spremila. Sjećam se; svakog puta kad bi došla kod nje, otvorila bi zamrzivač i tražila sladoled; tada mi je ta snjeguljica mirisala iako je bila u zamrzivaču i iako je bila zapakirana - imala je miris. Nakon moje ''Lijepe'', ovo če mi biti drugi najveći gubitak ... Ne znam oču li to moći uopće izdržati. Taj glupi rak i tko ga je i zmislio: mrzim ga, nek se goni..

Ako sam zbog nečeg ljuta na svu tu situaciju, onda je to iz razloga što je sve to sporo, ... i mučno za svih. Mrzim mrzim mrzim !!!!! Ne mogu emocije opisati riječima trenutno. Ta mi glupa bolest oduzima svh koje volim. Sad bi psovala; ali neću.

- 02:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.10.2011.

Danas nije moj dan.

Nakon devet dana ja sam i dalje stranac u ovome gradu.
Ovaj grad više nije bilo koji grad, sada je to moj grad. Grad u kojem imam prijavljeno boravište do sedmoga mjeseca. Mrzim se zbog toga što sam potpisala taj ugovor. Najveća pogreška bila mi je prihvatiti to da odem studirati baš u Ri. Mogla sam ostati bliže svojem domu, obitelji, ..mogla sam studirati bliže ljubavi. A sada sam ovdje.. daleko.
***

Danas sam bila na predavanjima. Slušala predavanje ... . Sve sam čula što je predavač govorio, ali jesam li slušala? Nisam. Sjedila sam, prebacivala nogu preko noge, zapisivala nekakve bilješke ali nikako nisam mogla pratiti što se to govori u toj prostoriji. Misli su mi bile daleko, zapravo; cijelo sam vrijeme razmišljala o tome kada mi ide vlak za doma.

Zatim slijedi čekanje ovjere za popust na vožnju vlakom. Naravno kad sam došla na red rekli su mi da to oni više ne obavljaju i da moram na studomat, ali ja sam već bila na studomatu i navela sam im da studomat uopče ne prihvaća nikakve naredbe. Rekli su mi da čekam čudo. Upravo mi čudo i treba!

Čekanje koordinatora da mene i par djevojaka premjesti u drugu grupu, odnosno da nas u piše u drugi izborni kolegij iz razloga jer kolegij u koji smo upisane niti nije naš kolegij – nemamo prava na njega, rekli su nam. Ni sam on nije znao di če s nama, ali našao nam je mjesto. Taj divan utorak, od jutra do sutra na predavanjima – jedva čekam ..

Napokon napuštamo taj dio grada, čekamo bus. Zapravo lažem. Pored fakulteta čeka bus – linija trg – kampus – trg. Naravno, mi se uputile prema busu, ali kada smo se mi bile samo desetak koraka od njega, odlučio je krenuti. Valjda mu se baš tad kretalo. Čudan je taj javni prijevoz ovdje u Ri.

Sada (tada, jer sada sam doma, u svojem pravom domu jer jedino tu i imam internet,a i vikend je) sam u svome stanu. Pokušavam se spojiti na nekih od mreža koje hvatam, ali neide. Čak sam i lozinku dobru unijela, pogodila sam lozinku od čak dvije mreže – ali ne želi se spojiti. Spaja se, spaja i spaja ali nikako da odobri. Ne znam zašto. Ne razumijem mreže u ovom neboderu.

Napokon, pet sati je i idem u grad na kavu. Potrebna mi je.

Danas nije moj dan.

- 18:11 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 08.10.2011.

Ovaj grad.

Sjedim na terasi petnaestog kata. Slušam, gledam, nervozno odgovaram na sms poruke, pa zatim opet slušam. Ja tu ne pripadam – zaključujem.

Ne sviđa mi se ovaj grad, ne znam želim li studirati to što sam upisala. Već četiri godine želim studirati kroatistiku, a sada kada sam tu – tri dana prije početka predavanja; ja to nekako ne želim.
Sigurna sam da bi to htjela da sam u svojem gradu ili barem u blizini. Ali ovdje to ne želim. Nedostaju mi moji bližnji.

Noću plačem.

Jučer mi je trebalo jako malo da odem do kioska, kupim i zapalim cigaretu. Bila sam tužna, a osjećala sam se nervozno, neshvaćeno, neprihvaćeno, usamljeno, ...ostavljeno?
Tri dana ovdje, a meni se čini kao godinama. Mučno mi je i sve mi se gadi. Povraća mi se od ovoga grada, od svega – nisam ja za ovo.

Svaki početak je težak, a promjene dobro dođu ali ja nisam spremna. Meni zapravo ništa nije nedostajalo tamo gdje sam bila svih ovih osamnest godina.

p.s. ispričavam se jer vas ne stignem čitati i pratiti,ali budem čim uhvatim vremena. <3