It's not a hobby; It's way of life!

petak, 30.03.2012.

ajoj.

Žao mi je. Takva sam ...
I dobro da blog nema osjećaje....

novi:

NOVI blog....

- 13:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 28.03.2012.

:(

Valjda je najteže prići blizu srca osobe koja te je polako prestala voljeti ...
Gledati kako netko samo tako prihvaća tvoje glupe zahtjeve, kao npr.: ''nemoj me zvati više'', ''pusti me na miru''.. - ja sam uvijek vjerovala da osoba koja me voli da neće odustati, da će me baš tada kad to kažem zvati ...

ali također ne razumijem zašto ako me netko voli ne želi biti samnom - za sada. Što za sada? Zašto sada ne, a poslije da? ... sada nisam poželjna, voljena, dovoljna? ...
Poslije ću samo odjednom biti? ... u tom slučaju osjećam se i osjećala bih se iskorišteno.

Sada sam malena, ...totalno bespomoćna i ne vjerujem da ima osobe na svijetu koja bi me samo tako ostavila - kad bi me sada vidjela. Zašto me ti ostavljaš ... imaš li srce, ili barem pola? ...

što je to ljubav ... ? meni nije uzvraćena, ne osjećam je ... :(

http://www.youtube.com/watch?v=GemKqzILV4w&ob=av3e

- 15:33 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.03.2012.

Mama hvala :)

Ja znam što je moja majka radila prije devetnaest godina ...mučila se sa trudovima i konačno - donijela me je na svijet :)
Mama hvala ti na tome, hvala ti što si mi podarila život. Sretan mi rođendan, svi ste pozvani na palačinke :)

- 13:41 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 06.03.2012.

nesvjestica mladost-ludosti

Jučer sam se onesvjestila. Znam da je sve ovo mladost-ludost, ali ja sam se svejedno onesvjestila. Trajalo je to dugo, iako mi se činilo kratko.

Hodam sa šalicom u ruci kako bih popila malo vode. Uzimam šalicu vode i jedva ju vraćam u umivaonik. Nisam htjela da se razbije, a osjetila sam kako je postala preteška da bi ju držala. Spustila sam je lagano, a onda sam pala na pod. Ne sjećam se kako, jednostavno znam da sam ležala na podu i vidjela druge kako sjede. Oči su mi se zatvarale, a onda sam čula zazive. Dignuli su me na noge – krivo! Stojala sam iznad umivaonika dok su me držali, a ja sam iako nesvjesna svega – svjesno bacala vodu u svoje lice. Htjela sam se probuditi, htjela sam da nestane i bol u glavi i svi ti teški osjećaji.
Nisam više mogla i rekla sam kako ne osjećam noge, popuštaju. Tada su me izvukli iz toaleta i htjeli samnom ne znam gdje, rekla sam da ću se ponovno onesvjestiti – to sam i učinila – onesvjestila sam se. I dalje se ne sjećam. Kasnije sam ležala u hodniku, dok su mi dizali ruke, glavu .. ne znam što su radili. Valjda sam se bila malo probudila. Rekla sam im da me legnu i dignu noge u zrak. Tada sam pogledala na sat i shvatila kako je prošlo 20 minuta od zadnjeg čega se sjećam.
Vidjela sam ih u bijelim boljeskovima, sve je blještilo. Iskreno, već sam zamišljala slike kako hitna dolazi po mene. Ma zapravo, mislila sam da jebeno umirem! No nisam umrla.

Ovo jučer nije mi trebalo. Ali neka se je dogodilo, zapravo me sve to skupa i probudilo – vratilo me u život. Od sada živim i samo mi je nebo granica.

- 20:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.03.2012.

moja mana.

Ova bol se ne može opisati riječima. Još jedna ovakva noć, sa suzama. Često se družimo u zadnje vrijeme. Suze, bol i ja i prazan stan. Zapravo, nije prazan ali meni je. Ničeg nema, samo ja i tišina. Voljela bih vratiti vrijeme.

Želim ga osjetiti pored sebe, njegovu toplinu, njegovu ljubav...a to nikada više neću moći. Hoću li ga vidjeti više. Ikada? Želim. Ali, ne smijem. Ako je on odabrao da me ne želi, onda ne želim ni ja. A želim, jako to želim ...

Najradnije bih sada htjela da nemam srca, da nemam osjećaja. To bi mi jedino moglo pomoći – i ništa više. Ja samu sebe tjeram dalje, a na svakom koraku zastajem. Kako je teško kad nekom ne možeš reći koliko ga voliš, koliko stvarno voliš. A još je teže kad ''taj'' to čuje, ali ne reagira, ne shvaća ...odbacuje to na neki način ... ne znam. Ne znam ništa. Ne vidim ništa. Ne čujem ništa. Ne želim ništa. Ništa ništa ništa ništa. Samo njega ...

- 00:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #