It's not a hobby; It's way of life!

srijeda, 28.09.2011.

Odlazak.

Već nekoliko dana pakiram kofere. Spremam sve stvari u kutije.

Moj život u kutiji i na kotačima. Tužno kako zapravo sve i stane. Samo osamnaest godina mog života. Bijednih osamnest godina .. ali mislim da su to zapravo bile najbolje godine – tek sada bijeda dolazi. Bojim se od svega novoga. Novi grad, novi ljudi, okolina ... sve. Užas. Plačem ...

Cijelo ljeto samu sebe psihički pripremam na sve. Uvjeravam samu sebe, samoj sam sebi potpora ali danas sam se slomila. Samo oču zagrljaj, svoju sobu i suze. Ništa mi drugo osim toga ne treba.

Image and video hosting by TinyPic

Danas niti vaga nije moj najbolji prijatelj – pokazuje broj kojeg nemogu podnijeti. Nikad nisam imala ovoliko puuuno kilograma. Nadam se da je to sve od stresa i od svega toga i nadam se da ču se tog viška već nekako i riješiti. Vjerojatno oču. Tamo neće biti mamine kuhinje (iako ja vrlo dobro kuham, obožavam kuhati) i neće biti vremena za istraživanje u hladnjaku. Barem se nadam.

Danas zapravo nikako nije moj dan. Samo bih plakala. Sve me živcira, sve mi smeta, sve me rastužuje ... odlazim. Od svih i od svega svoga... jedino mi je drago da odlazim od tog ER mentaliteta.
Svi govore da promjena dobro dođe. Netreba meni nikakva promjena. Uredu, možda treba, ali mislim da odlazak u drugi grad uopće nije bio potreban.
Eh da mogu vratit vrijeme i onaj ''klik'' na stranicama d.mature ..

- 02:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.09.2011.

ovisnost.

Droga je na ulicama, a što mi radimo? Mi nazivamo ljude narkomanima umjesto da im pružimo pomoć.
Pitam se zašto uopče postoje pogrdne riječi za ljude ovisnike. Ljudi ovisnici žive sa svojom bolešću, ali nažalost njihovu bolest nitko ne prihvaća kao bolest.

Znala sam samu sebe uhvatiti u nekim ružnim razmišljanjima o ljudima koji piju kada nisu žedni – koji se jednostavno opijaju – nisam to nikada shvaćala, sve do trenutka kada sam shvatila da imam isti problem kod kuće.
Ne, on se nije opijao. On je samo pio. Shvatila sam to zapravo tek onog dana kada je odlučio popričati samnom, kada mi je rekao da se ide izliječiti. Tada sam bila tako zbunjena, često uplakana. Nisam zapravo shvaćala što se to događa; jesam li ja imala zatvorene oči dok se je svo to vrijeme to događalo? Gdje sam ja živjela, s ''čime'' sam ja živjela ...

Sramila sam se sebe, njega, svoje obitelji. Zapravo, ružno je reči da sam se sramila – jer nisam se sramila: nikada. Jednostavno, sve mi je to bilo čudno, ružno ... događa li se to upravo meni, nama ?

Image and video hosting by TinyPic

Danas sam jako sretna osoba po pitanju toga. Ne sramim se – ponosim se. Njegova borba mi je nešto najdivnije što sam u svome životu vidjela, osjetila .. najdivnije kroz što sam prolazila zajedno s njim.
Moram priznati da se on srami onoga što je bio prije – ali ne vidim nikakav razlog. Popravio je svoje pogreške – samovoljno. Upravo ta samovolja i ukazuje na problem, na jednu vrstu bolesti – jer alkohol je bolest, a on je uspio pobjediti tu bolest. Ne mogu opisati sreću i ponos s moje strane.

I sada, razmišljajući o ljudima koje vidim svake subote kako se valjaju prljavim podom, kako piju a da nisu žedni, pitam se: Gdje im je obitelj, potpora, prijatelji ? Sada nema nikoga u blizini – sada kada je čovjeku najteže; kada mu je zbilja potrebna pomoć.

I što pravi razliku između alkohola i droge ? Nema razlike. Ti su ljudi bolesni ljudi i potrebna im je pomoć. A nitko im nije potpora, nitko im ne nudi posao ...
Ali politika je ovakva. Ako vi nemate nikakvih problema, a imate posao, postavljate sljedeće uvjete: ''Posao da ponudim bivšem narkomau? Bivšem ovisniku? Jednom ovisnik – uvijek ovisnik.''...
A ako je vaše djete,otac,majka ovisnik tada pitanje glasi ovako: '' Zašto osuđujete? Dajte priliku...''

Što ćete vi učiniti?

- 22:47 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.09.2011.

Rezervacija karte.

Nekada trebaš platiti kartu ne biš li shvatio tko ti je prijatelj, a tko to nije. Nikada prije nisam razmišljala o tome: o tome da trebam možda pokupiti stvari i otići na put kako bih upravo to i shvatila. Danas sam to učinila. Pokupila sam stvari, kupila kartu i sjela na bus. Iako neispavana, nisam mogla u busu oka sklopiti jer sam se osjećala tako nelagodno. Nikako da se namjestim, nisam znala kud bih s nogama a kud s rukama. Sjedila sam i razmišljala jer mi je u tom trenutko jedino to preostajalo. I tako je prošao jedan sat, pa dva sata. No, tada sam već bila pročitala nekoliko stranica knjige Nives C. Kakva žena, kakva knjiga- ne može te ostaviti ravnodušnim. Nikako. Zašto? Iz razloga jer ne razumiješ čitaš li nekakvu tužnu istinu ili hrpu izmišljenih stvari.
***
Image and video hosting by TinyPic

Napokon, nakon četiri sata putovanja stigla sam u Zagreb. Taj divan grad, a kakvi su mu ljudi?

I tako hodajući prema glavnom trgu odnosno prema svojoj prijateljici, nazvala sam svojeg jako dobrog skoro pa najboljeg prijatelja. I zovem ga ja valjda jedno desetak puta na taj mobitel koji je jedva lovio signale i što se dogodi? Osoba se ne javlja na mobilni telefon. Uredu, ne mora.
Ali kakava je to maloumnost, ignorirati nekoga tko nije u svom gradu. Najgore je od ljudi ne dobiti nikakvo objašnjenje za njihove odluke. I nakon takvih ljudi, sretna sam što na kraju dana imam nazvati nekoga tko nije tako egocentričan i upicajzlen. Nekoga tko je jednostavan i izuzetno divan. Cijenim to što imam pokraj sebe, ali eto kako nikad ne možeš znati koliko je tko pouzdan.
***
Karta do Zagreba me stajala 300 kuna, a bitno je znati tko ti je prijatelj a tko to nije. Ova spoznaja je itekako vrijedila 300 kuna. I još bi 300 kuna dala da takvu osobu nisam niti upoznala... ali opet, zašto ne?

- 22:49 - Komentari (11) - Isprintaj - #