It's not a hobby; It's way of life!

srijeda, 30.11.2011.

Poziv...

Danas sam napravila nešto loše..idiotski.

Zvala me majka kako djed ima rođendan i nek ga zovem.
Znala sam to, cijeli sam dan to znala ...ali valjda uvijek kad previše misliš o nečemu onda to nekako nakraju malo zaboraviš.
Uglavnom, utipkam ja broj i zvoni ...zvoni..i nitko se ne javlja.
Stanem ...i jednostavno; stislo se srce i sve..
Zovem pogrešan broj; zovem broj osobe koja se više nikada neće javiti...zovem prazan dom u kojem nje više nema..
Opet mi je došlo da budem tužna; jer to najbolje znam i biti. U tome sam uvijek najbolja.
Depresija mi je drugo ime...

Već nekoliko dana živim..osjećam da živim i ..jednostavno kao da sam nekako krenula ali to je samo iz razloga što ja vjerujem u situaciju.
Ne znam jesam li luda, spremam li se postati luda ili što...ali ja ću uvijek zvati taj broj: čekati da se netko javi..
Kad prolazim, gledat ću da li je prozor otvoren, dali je ona vani .. gledati ću, nebih li je vidjela negdje.

Evo opet. Stislo mi se srce; ali kao da sam ga osjetila negdje u trbuhu..kao da više nije na svom mjestu. Kao da više ništa nije na svom mjestu .. kao da nemam dovoljno zraka u ovoj sobi.
Iako je prozor otvoren. I iako je zima. I želim da mi bude zima.

Čitala sam na jednom blogu kako nekoga možeš osjećati i u zidovima, i u prašini ... istina, možeš.
Ja mogu.
.....
Image and video hosting by TinyPic

*Coldplay - Yellow*
*The Verve - The drugs don't work*

- 00:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.11.2011.

Legalizacija.

Ispravak kolokvija prebačen je za prvi mjesec. Ja sam sa obavezama za ovu godinu skoro gotova.
Sretna sam.
Danas sam se odlučila za vožnju Ri zajedno sa još nekoliko djevojaka – neke su ubrzo sišle s busa, te uzele drugi bus kako bi otišle natrag na fax. Baš mi je drago da ja danas nemam izbornih predmeta. Cijeli dan slobodan – za fotografiju.
I tako smo se mi vozile dvojkom po Ri .. zapravo uvijek isti smjer, pa malo presjedale na jedinicu i tako stalno. što smo našle? Ništa posebno; jednu plažu za koju smo shvatili da nije gradska ..ali to nije bitno. Jedino bitno jest to da nigdje nisam zapela, pala i razbila nos, zube ne znam što dok sam se penjala po kamenju; ali kasnije sam i od toga odustala pa sam lijepo sve naokolo išla i preskakala ograde.

Image and video hosting by TinyPic

Ima lijepih mjesta u ovoj Ri. Ali uzalud ...
Tek je ponedjeljak ..ali je dobro iskorišten; nekoliko novih slikica i nekoliko pričica za priču.

Ah zapravo, ima jedna stvar koju bih izdvojila. Malo je neprimjerena, ali ipak je priča iz Ri .. nisam ja izmislila.
Srela sam jednu ženu, stariju ženu; bakicu ... i čula sam o njoj kako je ona dok je bila mlada zapravo bila ''kurtizana'' bih ja rekla, ali zapravo nije bila niti to, nego niže od toga, ali uglavnom – to joj je bio posao. I sada ona lijepo moli za novce kako bi si mogla platiti račune. Eh, što sad reči? Vjerovati u tu priču? Pa zašto ne. Imala je obučenu nekakvu haljinu i nešto ... pa možda i jest istina.
E sad .. dodala bih ovo, s obzirom da sam upravo pogledala ''emisiju'' na youtubeu; gdje Vuco govori o tome da; zašto se prostitucija u Hrvatskoj ne bi legalizirala? ... eto, da se legalizirala; ova bi žena sada imala svoju mirovinu i ne bi trebala prositi ...




- 22:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Ja.

Želim da me netko (ne baš bilotko);
voli zato što sam TAKVA (ovakva)
i
jer se ponašam baš OVAKO.

Ne želim da me netko;
svakog dana osuđuje
i
vrijeđa pitanjem: ''Zašto si TAKVA?'' ...

(...)



Image and video hosting by TinyPic

- 00:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.11.2011.

Vječnost..

Njezin je dom ostao prazan.
Ali još uvijek mogu osjetiti miris kada uđem u njezinu kuću, sobu...
Ona je još uvijek prisutna u svakom kutu svake sobe.

Nikada nisam mislila da će ona biti prva koju ću ispratiti zauvijek. Zapravo, nisam nikada niti o tome razmišljala, ali jednostavno; nisam mislila da će to biti ona.
Uvijek sam govorila, kako bih najradije htjela da ja budem prva, pa da se poštedim svih tih patnja. Sebično od mene, ali jednostavno .. moja hipersenzibilnost graniči skoro sa ludilom nekakve patnje. Ja sam osoba koja kad pati – samo što ne umre od patnje i boli.

Do sad sam imala malo volje za svime, a sada nemam niti to malo volje.
Kod koga ću ja odlaziti kad se budem vraćala iz Ri? Tko će mi raditi najbolje kolače. Tko će mi na pitanje: ''dali me voliš?'' odgovoriti: ''baš si budala, pa znaš da te volim''. Često sam ju to kao mala pitala. Uvijek sam se osjećala nevoljeno, uvijek bi išla od osobe to osobe i pitala: ''voliš li me?'' .. Moja je baka uvijek vikala na mene kad bi je to pitala, zatim bi se počela smijati. Voljela me neopisivo. A koliko sam ja tek nju voljela, koliko ju sada volim i koliko ću je samo voljeti... puno, neopisivo.

Još sam uvijek u šoku, ne mogu i ne želim prihvatiti činjenice. Sa svime bih se mogla pomiriti, ali sa odlaskom ljudi koje volim – nikako i nikada.
Pitam se ova zadnja dva dana; koji je smisao života ako svatko tko se rodi mora umrijeti. To nikako nije uredu. Mora postojati nešto nakon ovog razdoblja koji se zove: život.
I nadam se da postoji, vjerujem da ... postoji svjetlost u kojoj se budimo kada na ovome svijetu zatvorimo oči. Mora postojati, inače kako bismo se svi ponovo sreli: a moramo se sresti.

Image and video hosting by TinyPic

Ne mogu opisati riječima ono što trenutno osjećam. Jer, niti ne znam što osjećam.
Jaku bol, u prsima..svugdje.

Kako je samo hladna bila kada sam ju poljubila....a izgledala je kao da spava; nasmijano. Tako je lijepa...toliko uspomena. Predivnih uspomena koje mi nitko ne može oduzeti. Ali sama pomisao da više neću imati kome zatrubiti kad autom budem pored njezine kuće prolazila, da je više neću moći poljubiti, zvati je da je pitam kako je, što gleda na televiziji, hoće li doći kod nas i želi li da dođem po nju ... pomisao da joj više neću moći reči da je volim, odnosno: pomisao da na moje pitanje voliš li me, neću nikada dobiti odgovor ... ali odgovor već znam: ali ja želim čuti.. želim je slušati zauvijek..

Znam da nije daleko, blizu je. Osjećam je, upravo sada.. smije se i sretna je. Osjećam to. Njezin je duh pristuan i bit će pristuan kroz sve dane moga života...samo njezinog lika neće biti.

Volim te bako moja najdraža... nađi si vječni mir i vječnu sreću. Vidimo se uskoro ...

17.11.2011. <3

*Jesen - Gustafi*

Jesen, aj žuto lišće na česti spi
Ma nis žalostan za to nego ča te više ni
Jesen, aj tepli daž u oči mi daždi
Ma ne plačen za to nego ča te više ni

Spi, spi, pretelju moj
Aš jos je škuro, dana ni
Aš još ni vrime zate ni
Samo spi

Funerali su pasali, nisu mrtvi se tornali
Čekaj, leži, samo spi, dojti ćemo anke mi


- 17:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.11.2011.

Minimum minimuma.!

Image and video hosting by TinyPic

Glava mi je prazna. Ma lažem. Uopće nije.
Puna je svega; de saussurea najviše! A i naglasaka također i svega hrvatskoga.

Nemogu vjerovati da nakon toliko sati učenja - iako, učila sam deset sati manje od predviđenog, ja iz prvog kolokvija dobijem točno bodova za prolaz. To se može očitati kao nesposobnost da nastavim dalje.

Ne mogu vjerovati da mi jedna takva stvar kao što je fakultet komplicira život. Do sad mi škola nikad nije bila problem. Sve sam lijepo riješavala uglavnom na vrijeme. Imala sam i vremena za sebe, sve svoje hobije, ...za ljude oko sebe. Imala sam čitav svijet, a sada osjećam da se sve ruši ..

Što je najgore. Ako pokupim stvari – najviše će to roditelje povrijediti. A ne želim nikoga gledati kako plače zbog mene. Nisam toliko vrijedna. Ne kažem da nisam, ali – suza nisam vrijedna. U to sam uvjerena.

I tako .... studirati hrvatski jezik uopče nije toliko lako i jednostavno. Ma ja prezirem hrvatski jezik; zapravo...dok sam učila, čak sam pomislila kako je sve to zanimljivo i kako bih mogla to zavoljeti s vremenom; ali sada sam razočarana ...

Jedini razlog zbog kojeg želim nastaviti dalje; jest treća godina i sve te hrvatske i europske književnosti..ali sad se sve više pitam; tko će doć do te treće godine..

- 13:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 16.11.2011.

Potraga za srećom?

Sada je 1:15 a ja još uvijek ne spavam. Ne mogu zaspati. Zapravo, nisam niti pokušala. Jednostavno osjećam da i kad bi pokušala nebih mogla – neda mi se..
Osjećam da mi se povraća, ne znam zašto; možda od svega ovoga.

Dosadna sam sama sebi sa pričama kako želim i kako idem doma ali ja stvarno želim ići doma. Jednostavno; osjećam da trpim i osjećam da više ne mogu trpjeti – da više ne mogu izdržati.
Kao da cijelo ovo vrijeme samu sebe uvjeravam da ja ovo želim (ma i želim, nije da ne želim ali ...).
Nekako, kao da mi je više stalo do toga da druge ne razočaram nego da ja budem sretna. (nekada treba žrtvovati vlastitu sreću zbog sreće drugih?)

Ne znam što da radim. Trenutno kao riješenja vidim nešto kao ... bacit se pod vlak.
Ali to je samo neka filmska priča – jer tako u filmovima riješavaju probleme. Ja moram smisliti neki bolji način. A način bi bio taj, barem trenutno tako mislim; otići doma.

Sve me boli. Osjećam bol po cijelom tijelo – najviše u duši.

Image and video hosting by TinyPic

Mislila sam da je studiranje jedan lijep period života; zasigurno i jest ali ja kao da ne dozvoljavam tim lijepim stvarima da dopru do mene. Potiskujem samu sebe, svoje osjećaje i sve svoje. Već danima...ili u zadnjih mjesec dana.
Čovjek bi trebao imati neke normalne probleme, a ne ovakve kao i ja: dvoumim se studirati ili ne – pa kakva sam ja to osoba ? (nenormalna, čudna..ili kako je to moderno reči: posebna).

Nekada možda nešto želimo toliko jako da to i ne želimo... Barem ja to tako sada vidim i osjećam. Želim i ne želim istodobno (uzmimo u obzir da mi je danas neki hipersenzibilan dan ...smije mi se, pa mi se plače pa mi se opet smije – pa plačem).

Nema mi ništa smisla. U ovih sam mjesec dana od jedne sretne osobe napravila nesretnu osobu, zatvorenu, ''potisnutu'' i ...neodlučnu, ranjivu – bespomoćnu. Baš takva sam sada. Želim vratit vrijeme .. ili barem prestati sa ovim mukama.

Nekad, povlačenje i nije tako loša ideja – ne znam što čekam...

Želim zaustaviti vrijeme na ''jedno vrijeme'' ili barem dok ne vidim što želim, dok se ne dovedem u red – dok ne budem sretna. ..

- 01:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.11.2011.

Samo ne sada.

Ja sam naučena na čistu kuću. Naučena sam da, ako ja nešto ne obavim – tu je moja mama ili moj tata.
Naučena sam na puno lijepih stvari.
A sada..
A ovdje..
To nije tako.
Nije čisto. Ne miriši kao što doma miriši. Nije lijepo kao što je doma lijepo.
Jednostavno .. nije to to.
I mogu biti uredna. I mogu čistiti stalno. I mogu se smijati ..
Ali ovdje..to nije to.

Želim spavati.
Nemogu.
Nervozna sam, a...''nervozu ne možeš israti'' (Žena-bomba, Ivana Sajko)

Počela sam piti bijeli čaj.
Zašto?
To je kao djetalno. Pa neka je.. probat ću.
Želim od sebe napraviti anoreksičnu osobu, da se vijorim na vjetru.

Sada želim biti bilo tko.
Samo ne ja.
Sada želim biti bilo gdje.
Samo ne ovdje.

Sada bih voljela da nitko od nas nije ''mi.''
Voljela bih da si ti netko drugi.
Tada bih ja bila ja i bila bih ''vi''.

I ''vi'' bismo bili ''mi''..
Ali nismo. Nečemo nikada biti.

Ne želim biti ovdje.
Želim biti daleko.
Želim tebe ljubavi moja ...


Image and video hosting by TinyPic


- 23:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.11.2011.

Ljubavno pismo.

Rekao si mi da napišem nešto o tebi. Ali ja imam inspiraciju samo kada je o lošim stvarim riječ. Vidiš, takva sam.
Sada bih ružne riječi napisala, ali previše te volim.

>> Danas sam zamišljala nešto ružno. Zamišljala sam da te odvode od mene, zapravo .. zamišljala sam da odlaziš. Da zemlja pada po tebi i da te više nikada neće biti. Zamišljala sam sebe u crnini, u suzama.<<

Vozila sam se vlakom. Nasreću, nije bio pun pa sam sjedila sama – nekoliko je suza, na te pomisli poteklo.

Vidiš; samo jedna mala glupa zamisao o svemu tome kako bi to bilo ...tjera me na plač.
Rekao si mi prije nekoliko dana kako bi najradije plakao jer me voliš, a što sam ti ja rekla? Rekla sam ti; ''sjećaš li se kada sam ti govorila kako me sve boli od silne ljubavi (nikad dovoljne) koju osjećam prema tebi? '' . Smijao si se, rekao si da sam smješna. Da kako me nešto može boljeti jer te volim; da pričam gluposti.
Sada kada i ti voliš mene – sada shvaćaš.

I danas nam je lijepo i volimo se...grlimo. ljubiš mi nos, zatim čelo ..zagrljaj.
Sutra; nekoliko ružnih riječi..pa još ružnijih – pa dno... pa me gaziš. Zašto?
A prekosutra? ... opet me voliš i žao ti je.

Image and video hosting by TinyPic
(nekako me podsjećaju na nas..)

Nek ti ne bude žao riječi i djela koje si rekao. Ja, kada zaklopim oči prije spavanja pitam se hoću li sutra otvoriti oči. Kad bi se i ti to pitao, možda neke riječi ne bi ni rekao; ili bi ih barem pokušao zamjeniti boljima.

Volim te. Putuj samnom ..

- 23:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.11.2011.

50 lipa.

Sva sam puna inspiracije ovih dana. Toliko ''zanimljivih'' ljudi susrećem ovdje da bi bila prava šteta da o njima nešto i ne napišem.

Ovaj sam četvrtak odlučila izaći sa dvije novopečene prijateljice, kolegice ili kakogod da ih trenutno nazovem. Nije to sad zapravo ni bitno s kim sam bila, kako i gdje. Ima jedna određena situacija zbog koje sad sve ovo i pišem.
Naime, dok smo sjedile na klupici (ja sam tada zapravo stajala iz razloga što je klupa, zajedno sa mojim hlačama bila mokra zbog prethodnog prolijevanja alkohola) nama se pridružio čovjek- sakupljač plastičnih PRAZNIH boca. Tada mi se već malo vrtilo, sve sam ja razumjela – mogla sam pričati o bilo čemu. Samo mi se malo vrtjelo , a s obzirom da skoro nikad ne pijem ..to je valjda bila i normalna pojava.

I tako pričam ja priče kad odjednom dolazi policija; super .. Novi grad. Novi ljudi – odlučim se; popit nešto nakon sto godina i eto ti odmah policije. Međutim, ovi su bili dobri policajci, došlo mi je da im kažem čitav tekst lijepih riječi i to samo iz razloga jer su lijepo došli, pozdravili i rekli kako ne možemo biti tu jer kao smetamo gostima hotela. Još jedan stvar za koju sam bila jaaaako zahvalna (tada) jest ta da su nas oni zapravo uputili na jedno drugo mjesto, gdje možemo biti jer; tamo ne smetamo nikome.

E sad, trebalo je pokupit svoje stvari i otić, ali tada sam ja shvatila kako moje boce nema. Nije bila PRAZNA. Uopće nije bila prazna, bilo je tu još ''tekućine'' za jedno piće. Htjela sam razgovarati sa čovjekom, ali to nije baš bilo previše moguće iz razloga što je njega tada policija ispitivala dokumente i slično. I to sve samo zato jer je sjedio pored nas sa dvije vreće pune PRAZNIH boca. Virnula sam u te vreće i ugledala svoju bocu. Svoju PRAZNU bocu koja...nije bila prazna, ali ju je on odlučio ispraznut i stavit ju u vreću.

Image and video hosting by TinyPic

Čula sam kako mu policija govori da ima problema sa boravištem i kako se nije odjavio i tako nešto slično. Kada je policija završila s njim, otišla sam do njega i počela razgovarati s njim kako nije uredu da je on moju bocu ispraznio i uzeo ju bez pitanja. Rekla sam mu također, kako bi ja njemu dala tu praznu bocu, kako ću mu uvijek dati praznu bocu ali kako ta još nije bila prazna. Gledao me zbunjeno i rekao kako nije on uzeo tu bocu,nego da su mu je drugi što su bili samnom dali. Ispričala sam se.

Kolegica mi se poslije smijala kako sam napala tog jadnog čovjeka, iako smo obadvije znale kako je on uzeo bocu i ispraznuo je. A ironično je zapravo to što smo mi, kad smo tek došle pričale o tome kako ti ljudi kupe boce i kako neki znaju samo ispraznit bocu i uzet je bez ikakvih pitanja.

Što sve ljudi neće napraviti za 50 lipa. Ne znam kako bih danas komentirala ovu situaciju. Ovo što se dogodilo je pretužno. Nemam nikakvih riječi osim tih: suviše tužno. Radije bih da mi je rekao kako mu treba dvije, tri, četiri ili pet kuna pa da mu dam kune, a ne tu jednu jadnu bocu za 50 lipa ... ali shvatila sam da zapravo, tom je čovjeku to zapravo i posao; jedini posao. A svaka se kuna treba zaslužiti. Pa eto ..

- 22:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.11.2011.

Maloumnost.

Srela sam danas jednu ženu srednjih godina. Lažem, bila je čak i starija od toga – ne zaslužuje status mlade osobe.

Zašto?
Sjela je pored mene (bez pitanja, jer tako se to u Ri radi). Vozimo se mi tako nekoliko stanica, dok nije u autotrolej ušao jedan stariji gospodin; zapravo .. star čovjek uglavnom. Stajao je jer nije bilo mjesta, a ja sam bila sa strane prozora. Ustala sam, a žena se pomaknula za jedno mjesto. Sva neka ponosna kao da je neznam tko.

Stajala sam na nogama jednu stanicu, a u međuvremenu je jedan gospodin dovknuo tom gospodinu koji je stajao; kako ima mjesta (tamo gdje sam ja ustala, a ta se žena pomaknula) i neka dođe sjesti. Gospodin je zahvalio i krenuo prema mjestu te sjeo – na što je ova gospođa rekla: '' a tko ste vi gospodine da drugima tražite mjesto? Ako možete hodati onda možete sada i stajati. Mi smo s posla, umorni smo, a vi penzioneri samo se vozikate gore- dole.'' ..

Image and video hosting by TinyPic

Čujem i ne vjerujem. Ne znam odakle da ovu sitaciju započnem komentirati; zapravo, ja sam na sve ovo bez teksta – ni više ni manje.
Ti radiš, pomislih, a imaš li roditelje; imaš li ikoga starijega u obitelji? Dođe mi da psujem. Gospodin je samo gledao, šutio i neugodno se smješkao. Tada ga je upitala : '' Budimo realni, iskreno mi kažete, pa koliko ste to vi radili? '' I on njoj zbunjeno odgovara: ''Imam ja 40 godina radnog staža'' .. – Nisam čula razgovor dalje, jer sam morala izaći na svojoj stanici. Sada mi je žao da nisam ostala još jednu stanicu, zanima me što je ta gospođa još bezobraznoga imala za reči. Da sam ostala – bila bih se uključila u razgovor. Sigurna sam.

I tako ja izašla iz troleja, razmišljam o tome što sam upravo bila čula. Neki ljudi nemaju srama. Baš nemaju niti malo srama. Čovjek ni kriv ni dužan dođe u trolej, stajao je – oslobodilo se mjesto – sjeo je. I onda ga frustrirana žena i očito očajna zbog ne znam kojih razloga napadne tako. Samu je sebe zapravo osramotila,na što se ja zapravo pitam: zašto ljudi koji su ''takvi'', imaju potrebu svima pokazati da su ''takvi'' ...

Sa kakvim se još ljudima neću sresti ovdje. Užas.

Btw - pročitala sam negdje.. ''Maloumnost je bila u trendu, sada je smisao života.'' o.O

- 21:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 02.11.2011.

Utjeha kose.

Posjetila sam je ...odnijela sam joj cvijeće, anđelića – jer to je najbolje opisuje (i to je malo) i zapalila sam svijeću. Gledala sam u sve te svijeće i svo to cvijeće koje je stajalo tamo... Nema je već godinu dana a ja je još uvijek tražim iza svakog ugla – u svakoj kovrčavoj kosi.
Sama pomisao da stoji ispred mene .. i da ja tu ne mogu učiniti ništa..jednostavno ..

Sada bi htjela da sam netko drugi. Da su svi oko mene netko drugi – ili barem oni koji su to prije bili. Ali sada svih tih onih koji su bili – više nema. To je tužno – to je znak da starim. Da sam sljedeća.

Kako to Ivo Andrić kaže, a ja uvijek volim reči: ''Potreba za životom'' ...

Image and video hosting by TinyPic

Gledao sam te sinoc. U snu. Tuzan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeca,
Na visokom odru, agoniji svijeca,
Gotov da ti predam zivot kao zrtvu.

Nisam plakAo. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajuci da su tamne oci jasne,
Odakle mi nekad bolji zivot sjao.

Sve bas, sve je mrtvo: oci, dah i ruke,
Sve, sto ocajenjem htjedoh da ozivim
U slijepoj stravi i u strasti muke.

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja jos je bila ziva,
Pa mi rece: Miruj! U smrti se sniva.

Antun Gustav Matos (1873 - 1914)




*The drugs don't work - The Verve

- 02:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #