Prolaznost.
Već mi se oči sklapaju, ali moram nešto napisati – nisam dugo.
Doma sam. Srce mi je poraslo za barem tisuću brojeva. Sretna sam, ali .. doma me nisu dočekale najbolje vijesti. Naime, svi koje volim – umiru. Svi umiremo, jelda? ...
Nje više nema. Imam doma još uvijek jednu malu keramičku lopticu koja je po sebi imala rupice u koje si mogao staviti lavandu – to mi je ona poklonila. Sjećam se i kad sam došla kod nje, a ona je jela juhu od rajčice – tada sam ju prvi puta probala, prvi puta jela – i nikad poslije. Bila je divna žena, voljela sam je, a sada ..nisam je uspjela niti pozdraviti, niti ispratiti. Zapravo nisam je već dugo ni vidjela, ali jednostavno dok znaš da netko postoji tada valjda niti nemaš neku veliku potrebu da ga i vidiš jer jednostavno znaš da je tu, a sada kada je nema – sada bi htjela da je doma, da je mogu posjetiti, pozdraviti je. Ali ja ionako nikad ne idem na posljednje ispričaje dragih mi osoba, jednostavno ...ja ostanem doma, zatvorim se sa suzama – hermetički.
To nije sve. Jedno od mojih najmilijih me uskoro napušta; s njom sam provela djetinjstvo. Ma nema stvari koje nisam voljela a da je ona spremila. Sjećam se; svakog puta kad bi došla kod nje, otvorila bi zamrzivač i tražila sladoled; tada mi je ta snjeguljica mirisala iako je bila u zamrzivaču i iako je bila zapakirana - imala je miris. Nakon moje ''Lijepe'', ovo če mi biti drugi najveći gubitak ... Ne znam oču li to moći uopće izdržati. Taj glupi rak i tko ga je i zmislio: mrzim ga, nek se goni..
Ako sam zbog nečeg ljuta na svu tu situaciju, onda je to iz razloga što je sve to sporo, ... i mučno za svih. Mrzim mrzim mrzim !!!!! Ne mogu emocije opisati riječima trenutno. Ta mi glupa bolest oduzima svh koje volim. Sad bi psovala; ali neću.
|
