Ovaj grad.
Sjedim na terasi petnaestog kata. Slušam, gledam, nervozno odgovaram na sms poruke, pa zatim opet slušam. Ja tu ne pripadam – zaključujem.
Ne sviđa mi se ovaj grad, ne znam želim li studirati to što sam upisala. Već četiri godine želim studirati kroatistiku, a sada kada sam tu – tri dana prije početka predavanja; ja to nekako ne želim.
Sigurna sam da bi to htjela da sam u svojem gradu ili barem u blizini. Ali ovdje to ne želim. Nedostaju mi moji bližnji.
Noću plačem.
Jučer mi je trebalo jako malo da odem do kioska, kupim i zapalim cigaretu. Bila sam tužna, a osjećala sam se nervozno, neshvaćeno, neprihvaćeno, usamljeno, ...ostavljeno?
Tri dana ovdje, a meni se čini kao godinama. Mučno mi je i sve mi se gadi. Povraća mi se od ovoga grada, od svega – nisam ja za ovo.
Svaki početak je težak, a promjene dobro dođu ali ja nisam spremna. Meni zapravo ništa nije nedostajalo tamo gdje sam bila svih ovih osamnest godina.
p.s. ispričavam se jer vas ne stignem čitati i pratiti,ali budem čim uhvatim vremena. <3
|
