Možda je već pomalo i isfurano govoriti o podjeli na ono muško-žensko, ali ponekad kad neke žene iz "ženskih" udruga vidim na televiziji, kao da dobijem dodatni poticaj za priču. Forsirana i neprirodna jednakost muškaraca i žena mi je totalna bezvezarija, čak i kada se pokušava zamotati u celofan ravnopravnosti. Naime, u nekim zemljama slične udruge smatram ne samo korisnim nego i nužnim. No u Hrvatskoj je ipak pravo žene na toj razini da mu udruge koje se bave teorijom davno savladanom nemaju što pomagati na načine na koje to vrlo često rade. Jedno je izboriti svoju poziciju unutar obitelji, nevezano za spol, a drugo htjeti da se za "pravo" da nađem balans u zajedničkom življenju bori tamo netko.

Što se podjele poslova tiče, iako smo već 100 puta govorili, mogu još jednom o tome kako ja to vidim. Smatram da se baš svaki dobar odnos među bilo koje dvoje ljudi temelji na dogovoru. Prema tome, na koji način će se oni rasporediti spada ipak u individualni dogovor temeljen na željama, sklonostima, sposobnostima. Ne mislim da mi treba muškarac da promijenim žarulju. Isto tako za zakucati čavlić u zid ne treba mi muška pomoć. No baš da želim dijeliti sve poslove, ne hvala. Nošenje vreća, brušenje i lakiranje parketa, a i neke druge, svakodnevne poslove mi se ne radi. Čudno mi je da neke femnistice toliko zdušno brane onu da i "žene mogu dosta toga raditi". Baš me zanima što bi rekle da vide muškarca koji bere blitvu dok se žena muči noseći vreću krompira od 30 kg.

Ono što mi je i totalno besmisleno je ona priča kako u politici treba biti pola-pola omjer muškaraca i žena. To mi je takva neopisiva glupost da jednostavno ne mogu vjerovati da netko može tako nešto zahtjevati. Jer odakle nekome pravo da spolom podređuje kvalitetu? I tko kaže da u nekoj zajednicu ne bi bilo i 70% sposobnih žena. Smiješne su takve brojke, jer to je kao da kažete "u školi mora raditi 50% muškaraca". Pa ne može se izmisliti muške profesore ako ih NEMA. Ili zamislite da FER počne uvjetovati da omjer muškaraca i žena mora biti pola-pola. Stanje kakvo je u politici je takvo jer je to prirodni tijek, ne zato što netko nekome brani da u politici bude. Većina žena ipak prirodnim putem (ne nametanjem) odabere neki drugi poslovni život, koji je manje zahtjevan po pitanju vremenskog angažmana. Uostalom, kada zaokružujem izbor na glasačkom listiću, biram onoga koga smatram dovoljno dobrim, ne onoga koga bih kao trebala izabrati radi spomenute "solidarnosti". I da, koliko ste puta čuli onu "ženska solidarnost". Što bi bilo da se počne spominjati muška?

Posebno me živciraju oni zaključci kako i žene same nisu na tom nivou da prepoznaju na početku spomenute udruge kao nešto dobro i pozitivno za njih. Iskreno, kosa mi se digne na glavi kada se netko umisli da treba drugoga učiti na koji način treba razmišljati. Kao, dajte žene da vas mi naučimo kako treba sa muškarcima. Smeta me jer se u takvim situacijama previše naglašava spolnost, a premalo individualnost. Ono u što sam sasvim sigurna je da je do nas samih da izaberemo na koji način ćemo se ophoditi s ljudima, kako ćemo izboriti svoj status u društvu i nekoj životnoj zajednici te hoćemo li ili nećemo više voljeti prati suđe ili farbati stan, ili uostalom oboje ili nijedno.

Gledam neki dan "Otvoreno", o zlostavljanju vezanom za slučaj ubijene mlade žene i majke. Među ostalim, u emisiju su se javljali gledatelji. Sjećam se dvoje gledatelja. Prvi je bio jedan tata koji se godinama bori za svoju djecu i u tome ne uspijeva, druga je bila žena sa svojom pričom. Ni voditeljica, ni sve te žene u studiju UOPĆE se nisu osvrnule na njegovo pitanje, preskočile ga kao da je manje vrijedan i odmah krenule na odgovor za ženu. I onda se TAKVE bore za nečija prava? Ne, ne branim muškarce, jer uostalom, vi znate da me katkad baš živciraju. Ali uvijek (još i u dječjoj dobi) bila sam slaba na nepravde i zato me ovakve stvari baš iritiraju. Smatram da je uvijek prvo ČOVJEK pa tek onda spol, dob, boja kože, vjera ... Udruge koje se bore za ravnopravnost spolova morale bi dati naglasak na ovo "ravnopravnost", a ne na "spol". Ovako, ne vidim u njima baš nikakav smisao.

Većina ljudi ne dobije inspiraciju za kupovinu u doba dana kada izgleda da bi se jaje moglo ispeći na suncu. Većina isto tako u to doba dana, ako već odluči ne biti doma i hladiti se kako god zna i umije, i k tome ne mora biti na poslu ili obavljati neke druge obaveze, sjedi u dubokoj hladovini, pije ledeni čaj ili jede sladoled. Ponekad sam i ja među njima. Ali danas sam bila među onom inspiriranom manjinom iz prve rečenice.

Već tjednima kao kupujem hlače. I obilazim, njuškam, a baš se ništa ne događa. Ustvari, možda se ipak događa - uočavam da broj modela koji na normalno-nesavršenom ljudskom tijelu izgledaju očajno prelazi u beskonačnost. Danas - pokušaj x-ti. Nakon nekoliko beznačajnih uleta u trgovine, ušla sam u jednu. I problala 4 komada. I opet ništa. Skoro da mi je bilo žao ljubazne prodavačice. Toliko da smo kratko pročavrljale o muškim kupovinama. Zato molim svekoliki muški puk, a i onaj ženski kojem to uspijeva, da mi objasni kako uspiju koristiti onu "dođem, vidim, uzmem i odem" koja ne podrazumijeva čak ni probu nego "od oka" procjenu nakon koje ide "bit će dobro" i koja oduzima otprilike 10 minuta vremena. Neki kojima je ta tehnika čista apstrakcija imaju za posljedicu jako bolne noge. Toliko da mi je došlo da vrištim po cesti ili da otrčim do rive (figurativno, jer bi od trčanja riknula) i nekako ih umočim u more. Ne, nisu tome krive štikle, samo obične sandale koje očigledno nisu za ove avanture.

Drugi osvrt je na ono što se događa u kabini dok isprobavamo odjeću. Za vas ne znam, ali kod mene se danas desila dubokoumna spoznaja. Da ona svjetla djeluju gotovo secirajuće i da sve kad biste i htjeli sakriti nešto od sebe, ne bi uspjelo. Znala sam da imam celulit, ali baš da ga je toliko ... Nije mi jasno čemu im služe ti reflektori, kao da trebaju osvjetliti operacionu salu. I kao da nije dosta što se stiskamo u nečemu veličine pola kvadratnoga metra, što i ako se potrefi da postoje vješalice, izgledaju kao da su pravljene pred jedno 30 godina i što kako god navlačite zavjesu, ostaje "šupljina" s jedne ili s druge strane, a u nekim slučajevima i obje.

Čuli ste za ono da si neke vrhunske svjetsko-prestižne prodavačice uzimaju za pravo procjenjivati tko ima koliko novaca u novčaniku i tko ima koliku kupovnu moć pa pomažu onime "nije to za vas"? Nije mi se danas desilo to, ali moglo bi se reći slično. Kupujem i traperice već neko vrijeme pa tako uletim u skoro uvijek, ali ne i danas PREbučni Wit Boy. Ne patim od markica, ali činilo mi se da tamo znaju imati onakve kakve volim, a i cijene ne dostižu neku astronomiju poput onih od 700-800 kn kakve sam vidjela. Valjda neke prestižne, ne bih znala. Uglavnom, odaberem one koje mi se svide i pitam Ju imaju li moj broj. Ona me gleda i prozbori "ali te su vam jako plitke" ne imajući namjeru pogledati imaju li ili ne, nego unaprijed određujući kako te nisu za mene. Prvi odgovor bio mi je pogledom koji je rekao "o, mala, nisam te pitala za savjet o tome želim li ili ne da mi ona stvar izleti iz gaća, a ni to da procjenjuješ do koliko godina netko ima pravo nositi plitke, a od koliko idu mrkvaste". Ne znam ni sama kako sam se suzdržala pa sam samo rekla "pa nisu baš toooliko plitke" da bi dotična koju sekundu poslije shvatila da je na krive mislila i da uopće nisam pitala te senzacionalno plitke. Usput mi je te jako plitke pokazala na sebi. Možda sam zloća, ali kad sam vidjela onih dječjih 40-ak kila bez imalo ženstvenosti, pomislila sam da bi na "pravom" (makar i celulitnom) ženskom tijelu ipak stajale bolje. Ovaj je post pun nevidljivih smajlića, ali ovaj sam morala staviti. Jer je poseban. Pjegav.

Kupila sam hlače ipak, na nekome trećem mjestu (i to je figurativno, jer bilo je i više nego treće), još su bile i na sniženju. Nadam se da će Hrvatska uskoro imati svoj standard koji se najavljuje, jer činjenica da mi je M bio mrvicu tijesan, L mrvicu velik, a S sličnog modela prevelik ipak zbunjuje. Srećom, prodavačica je bila profesionalna, čak i više od toga i pomogla mi da se odlučim. Drago mi je da sam uspjela nešto kupiti, ali nije to taj danas doživljeni trenutak sreće. Zahvaljujući jednom zgodnom dečku, ili kad malo bolje promislim, zahvaljujući čak dvojici zgodnih, napravila sam jedno dobro djelo. Iako je bila riječ o sitnici, nevjerojatno je koliko takve stvari ispunjavaju čovjeka. Volim to. Baš volim.

Kako sam već bar 100 puta ovdje rekla, volim svoju državu, svoj narod i sve one kojima je Hrvatska domovina. I baš zato uzimam si za pravo da mogu biti i kritična, bez da to ispadne anacionalno, nesuvilso ili neko "mlaćenje prazne slame" razmišljanje. Moram pisati o ovome, jer vidim da već u više navrata sa ljudima kojima pričam o onome što se događalo u Njemačkoj, dobijem napad kreštanja. I to još u razgovoru s istomišljenicima. Što bi bilo da se ne slažemo? Uglavnom, blog je pravo mjesto za izbacivanje viška energije pa onda ... I da, nemam namjeru pisati o nekim stručnim elementima, jer kako znate, pojma nemam o tome. Više sam mislila pisati o mentalitetu i onome na koji sam način doživjela njegovu vezu sa svim događajima.

Nije mi bila jasna ona euforija u kojoj gotovo da je prestao život u Hrvatskoj kada je bila u pitanju reprezentacija. Pjevalo se, plesalo, nosilo kvadratičastu odjeću. I da, uzimalo se godišnji mjesec dana? Joj. Uglavnom, toliko euforije kao da je nogomet jedino vrijedno, jedino bitno i kao da treba jednako kao i zrak kojega dišemo. Nadalje, reklame, trgovine, autobusi, balkoni - sve u znaku kvadratića. Onako kao da smo u najmanju ruku bili već u četvrtfinalu. Onda, cjelodnevni programi, riječi hvale koje su postale i nerealne. Da, sviđalo mi se navijati, sviđalo mi se gledati utakmice, sviđalo mi se se čuti himnu, sviđalo mi se vidjeti jedinstvo, ali ...

Onda se desi ono što se u sportu događa - poraz. Dakle, i najbolji ponekad izgube. A mi, da smo bili imalo realni znali bismo da baš i nismo TOLIKO dobri da bi nas to trebalo šokirati. Da se razumijemo, nisam od ljudi kompleksaša, nisam ni od onih koji potcjenjuju druge, samo vjerujem da sam realna. Hrvati nisu bili realni, a to sam ponajviše uvidjela sad, na kraju te naše njemačke priče. Jer, ono što se sada događa, toliko mi je neshvatljivo da se pitam - kako ljudima u jedan jedini dan netko tko je bio ideal, gotovo predmet obožavanja, postane toliko omražen da sada svi ili gotovo svi traže objašnjenja, traže ostavke, povlače Niku kao da je bio imalo gori od ostalih. Mislim, moram vam reći da me to nervira.

Da ne bude zabune, naravno da mi se sasvim razumljivim čini da se rukovodstvo izjasni, naravno da treba pronaći gdje su nastajali problemi, naravno i da ih ne treba maziti, jer kritika mora postojati. Uostalom, dolaze nova natjecanja pa je nužno naučiti na ovome. ALI rekacija naroda čini mi se JEDNAKA kao i ponašanje igrača na terenu. U trenutku su bljesnuli da bi u drugom trenutku doživjeli neobjašnjiv pad. Pa onda opet sve iz početka. Ne mogu se oteti dojmu da su naši igrači ipak rezultat hrvatskog mentaliteta, nisu došli iz Švedske, a ni iz Japana. Oni su DIO istog ovoga naroda koji se po ničemu ne razlikuje od njih samih. A pokazuje to i po ovim reakcijama. I ne mislim tu samo na neke pojedince, nego i na cijelu javnost koja se možda najbolje ocrtava preko HTV-a, ali i svih ostalih medija.

I da zaključim, osim onoga što je rekao Ivica Osim, da je premalo trčanja (a što je danas nešto bez čega se ne može igrati dobar nogomet), stoji i ono da Hrvati imaju problem sa glavom i onom psihičkom komponentom koja je, smatram, i većinom dovela do toga. Na kraju krajeva, i gubitak živaca isto je jedan od elemenata tipičnih za temperamentnije mentalitete. Što bi značilo da tu trebamo tražiti problem. Ali to onda znači i zaviriti malo U SEBE, jer kad bi se mi trebali promijeniti preko noći, baš me zanima tko bi to bio u stanju.

Ne, ne branim ih nimalo s nekom dozom sažaljenja. Samo smatram da nije u redu svašta im dijeliti. Oni su IMALI želju pobijediti, imali su i ono nacionalno iznutra. Da to nije tako, hrvatska bi ih javnost "razapela" i u utakmici s Brazilom, i u utakmici sa Japanom. Vidjelo se na kilometre da i oni žele isto što i mi. Možda su željeli previše. Možda im je pritisak bio prejak. Možda ... Tko zna. Ali ne želim prihvatiti teorije kako se nisu borili i kako je sve to - sramota.

Ponosna sam da sam dio ovog naroda, ali i spremna na to da ne radimo uvijek sve savršeno. Nemamo savršene igrače, a ni savršenu publiku kojoj se mediji toliko dodvoravaju, valjda jer nemaju kome drugome klicati (kao da se naprosto to mora). Reći da nema navijača koji toliko vole svoj narod kao naši naše mi je moram priznati van pameti. SVATKO voli svoje, baš kao što i svaki roditelj voli svoje dijete ogromnom ljubavlju koja se sa tuđima ne može mjeriti.

Ajme, što se kod mene zaključci otegnu. Evo, ispuhala sam se i sad sam na miru.

****************


Čestitam svima Dan državnosti.

Svi vi koji ne poznajete ovo o čemu ću pisati, dobro za vas. Možda mi netko uspije i reći kako mu uspijeva. Iako postoji velika mogućnost da bez obzira na to opet radim po svom. Ne zato što bih htjela, nego jer u nekim situacijama znam biti velika truba. Tješim se da nisam baš stalno. Valjda.

Truba - prvi put
Nedavno sam se našla u već poznatom okruženju, kafiću u kojeg sam nekad izlazila i kojeg sam prestala posjećivati. Iz raznih razloga, ali najviše zbog Njega. Ili bolje reći zbog onoga što se u meni zbivalo, a ima veze s Njime. Sada, nakon određenog vremena, zaključila sam da nema baš nekog posebnog razloga da opet ne svratim na isto mjesto. No, valjda mi iz dosadašnjeg iskustva nije bilo dovoljno znati da mi neće biti ugodno vidjeti ga u društvu nekih drugih cura. Ljubomorna sam, iako sam već odavno trebala prestati imati taj osjećaj. Nije nikad bio osobito jak, jer vjerovala sam mu, ali i nekad i danas neke se stvari nisu promijenile, jer još uvijek ne volim vidjeti kako mu pažnju mame neke druge. Znam da život ide dalje, ali ... truba sam.

Truba - drugi put
Vezano za istog Njega, imala sam priliku progovoriti koju s njime, jer dao mi ju je. Ali ne, od prevelike analize, zaključila sam da mi je najbolje da šutim. A sad mi je žao. Nije mi jasno zašto mi se u nekim situacijama lampice pale kasnije. Zapravo, jasno mi je. Jer uvijek tražim neke optimalne situacije u kojima sve mora biti "sicher" i u kojima bi me valjda ubilo da riskiram. Da ne ispadnem truba. Svejedno, ispala sam. Pred sobom.

Truba - treći put
Život je poput knjige. Sastoji se od listova na kojima su ispisane misli, riječi, djela, osjećaji. Stajati na jednom listu i ne okrenuti novu stranicu znače propustiti sve ono što novi list nosi. Možda i on nosi nešto što nam se ne sviđa, ali zato uvijek postoji i onaj sljedeći. A i prethodni je tamo gdje je iz nekog razloga. Inače volim čitati, nekad i "gutati" listove, ali ponekad stojim na jednoj stranici i ne mičem se. Kao da je list zaljepljen najsnažnijim ljepilom na svijetu. Kao. Nije, jasno da nije, ali čak i potpuno svjesna toga, ne poduzimam ništa. I što sam onda nego truba?

Da ovo ne bi preraslo u nešto što će potpuno ugroziti moju reputaciju, možda je bolje da stanem. A nije da ne bih mogla još.

Jučer, nakon što sam se dobro umorila čisteći, bacila sam se na kauč da se malo odmorim. Nije me zasmetao čak i nogomet na tv-u, iako sam baš to jutro bratu rekla kako ovih dana imamo široku lepezu ponude na tv-u pa možemo gledati nogomet, nogomet, ili pogađate - nogomet. Uglavnom posjela sam se i moglo bi se reći ... uživala u ljepoti. No možda ipak da krenem od početka.

Moj prvi susret s nogometom bio je jako davno, onda kada je tata svoju djecu počeo educirati o bitnim stvarima u životu. Naime, znate li ijednog Dalmatinca koji svoje dijete ne bi podučio što znači riječ Hajduk? Odonda nisam pokazivala neke ekstremne znakove interesa za taj sport, osim što sam uz tatu i brata više silom prilika nego iz puke želje, povremeno pogledavala poneku utakmicu. Naravno, sazrijevajući, a i silom nekih drugih, političkih prilika, jačao je i moj osjećaj za nacionalnu pripadnost pa je nogomet postao ne samo sport nego i način da tu pripadnost osjetim silinom kakvu, sigurna sam, dobro znate.

O nogometu znam vrlo malo. Barem kada je struka u pitanju. Znam doduše što je zaleđe, što je jedanaesterac, koliko se igraju produžeci i što ide nakon njih. Znam i što je slobodan udarac, što su žuti i crveni karton (mislim da je žuti karton karton žute boje, a crveni crvene što je kako vidite senzaciolano otkriće ). Dakle, jasno vam je na kojoj je razini moje nogometno znanje. Ali, naravno postoji ali. Taj "ali" znači da to što ne znam puno stručnih pojmova i što ne znam dati analitičan pregled utakmice, ne znači da i ne znam ponešto drugo. Iz spomenutih razloga, rijetko mi je promakla koja utakmica naše reprezentacije. Ne vjerujem da ima netko tko se ne sjeća 1998. i onoga što su postigli Vatreni. Ali nije to jedino čega se sjećam.

Sjećam se 1997. kada je Alen Bokšić u Ukrajini dao gol koji nas je i odveo u Francusku.
Sjećam se Vlaovićevog gola u utakmici koji za posljedicu ima ono poznato širenje ruku i klimanje glavom (još kad bi me netko podsjetio koja je to bila utakmica, jer zaboravila sam )
Sjećam se Francuske i utakmice s Japanom kada smo imali brdo prilika, a Božo Sušec je rekao da "neće pa neće". Najzad je htjela (lopta ući u japanski gol ). Nadam se da će ih i sad ući onoliko koliko treba.
Sjećam se Palerma i onoga kada je isti Božo rekao "pletu naši mrežu" (ili tako nekako). Ispleli smo 2:1 onda kada Talijani još nisu ni znali tko je Hrvatska. Mislim da su odonda poprilično naučili.
Oooo, kako se sjećam Njemaca. Jako. 1996. su nas nezasluženo i uz pomoć suca izbacili iz utrke za evropskog prvaka, ali smo im u Francuskoj s 3:0 pokazali da pobjeda nije nešto rezervirano za par "zvučnih" evropskih imena. Pamtim i da su strašno bolno doživjeli taj poraz pričajući u svojim medijima neistine. Eh, što je teško priznati da je netko drugi u određenom trenutku bolji.
Trebam li reći i da se sjećam da su Nizozemci plakali kad su u srazu s nama izgubili broncu? Bilo mi ih je žao, ali bolje da su plakali oni, nego mi.

Sjećam se i Šukove devetke, ali ako ste pomislili da je sve ovo rečeno samo da bih se bavila našom reprezentacijom, prevarili ste se. Jer, povod za sve ovo je kauč s početka priče. Kad sam se posjela, taman se odigravala utakmica Portugal-Iran. Nije tajna da i mi žene volimo gledati nogomet. Mislim, gledati kako nama suprotni spol trči za tamo nečim okruglim može biti jako ugodno, jer ima tu zanimljivosti raznih vrsta ... južnoameričkih, arapskih, evropskih, ali moji favoriti nakon naših su definitivno i neupitno Portugalci. Navijam uvijek da pobijedi bolji, navijam i za one koje protivnik potcjeni. Ali ... kad sam jučer ugledala Devetku ...o Bože, što je ljepote na kugli zamaljskoj. Devetka = Pauleta, za one koji ne znaju ... I sad, za koga drugoga bih kad ne igra Hrvatska, molim vas, trebala navijati? Slike ... nisam se mogla odlučiti koja je bolja pa sam rekla - šteta da se obje ne vide.




Mudrost dana:
S obzirom na interes svekolikog puka, nogomet bi trebalo kao predmet uvesti u škole. Naravno, u Bolonjskom procesu gdje je mogućnost biranja kolegija velika, i fakulteti bi trebali pratiti trendove.

Mislim da već jako dobro znate dvije varijante prema kojima kod mene nastane post. Jedna je ono da "vruća" pišem o temi koja mi u tom trenutku na bilo koji način nešto u životu znači. Druga je da mi se u glavi ideja rodi ranije. Danima, tjednima, čak i mjesecima. A onda se desi neki vanjski poticaj koji pogura usput i ono od prije. Današnji je ovaj zadnji slučaj. Tema mi je ugodna, ali poticaj je bio sve samo ne to.

Sjedim neki dan ujutro u busu uživajući u lijepom, ne prehladnom jutru, napola spavajući, napola gledajući ljude koji ulaze i izlaze, žure i jure. Zapravo, bude se, baš kao i ja. I onda ... i onda ... želudac mi javlja neku strahotu. Ali baš strahotu. Ne, "jadnik" nije pojeo ništa, isto tako nije ga ništa ni boljelo, ali se okrenuo. Doslovno. Jer, preko nosa dobio je signal da su na stolici iza njega karijesom zahvaćeni zubi. Ako ste pomislili da je riječ o 2-3 karijesa, onda vam sa stomatološkom sigurnošću mogu reći da to ne može biti istina i da ih mora biti barem 15-20. Strašna gnjilež, moram vam reći. Smrad me podsjetio na onu ustajalu vodu u vazi u kojoj cvijeće ostane predugo. I inače je to stravično, ali rano ujutro ...

Srećom, dao nam je Bog da nosom osjetimo i neke ljepše stvari o kojima sam vam zapravo i htjela napisati koju. Prvo, jako volim mirise neke hrane. Bolje reći, od neke, a posebno kad mi zakruli, skoro zaslinim. Npr. kad prolazim kraj neke malo bolje pekare (ne pitajte me kakva je to, ali sigurno nije ona iz koje se širi miris "lažnog" kvasa i kemije), pizzerije ili kad se nađem u nekom trgovačkom centru u kojem se taman okreće piletina.

Volim i mirise prirode. Miris mora, miris kiše, miris snijega, a i miris planine, posebno borovine i drugih crnogoričnih stabala. Posebna je priča cvijeće. Ne mogu reći da mi je svako cvijeće lijepo i mirisno, ali ima nekoliko primjeraka od kojih mi život postane još ljepši samo sa par "snifova". Mislim da bi "top 3" bile ruže (ne one silikonske koje uopće nemaju mirisa), ljubičice i ciklame.

Volim osjetiti i razne druge mirise, npr. miris novog namještaja, miris u knjižarama, miris plastike - znate onaj kao što je bio "miris Jugoplastike"? Pamtim ga još kad sam s mamom i tatom išla gledati za plastične sandalice i kolutiće za na plažu.

Posebna su priča mirisi s kojima se namirišemo, ako ste i vi među onima koji vole nabaciti nešto na sebe. Ja volim. Naravno, ne sve mirise. Marka mi stvarno nije bitna. jer miris mi se sviđa ili mi se ne sviđa. To što košta 300-400 kuna ne daje mu ono da mi se mora svidjeti. Kao što i onaj od 50 može biti jako jako dobar. Posebna su priča mirisi na muškarcima. Ako je pravi, onda baš VOLIM. Mislim, ako je pravi miris (a poželjno je i pravi muškarac ). Jednom, ima od toga dobrih 10 godina, išla sam na kupanje. Upeklo sunce, ja opet u busu, a ispred mene neki Lik. Nisam mu vidjela lice, ili možda jesam, ali sam ga zaboravila. Sjećam se da nije bio dugački autobus (vi koji se kupate u Kostreni, nije bila desetka), nego onaj kratki za Kraljevicu, Ožlak i što ja znam koja još mjesta. Ovo zadnje je skroz nebitno, osim same činjenice da sam zapamtila tako nebitnu stvar. Uglavnom, gospodin Lik je tako fino mirisao da mi se nije dalo ići van iz autobusa. Nemam pojma ni tko je bio, ni kako je izgledao, ni koliko je godina tada imao, ali se sjećam mirisa koji je bio jako jako dobar. I koji bi, da budem metaforična, otvarao mnoga vrata.

Pišući sve ovo dolazim do zaključka da se u autobusu mogu doživjeti svakava iskustva. Od problema sa želucom do prelijepo-mirisnih, a i oku ugodnih.

Morala bih biti stvarno zaostala u razvoju kada ne bih znala da nije isto imati dijete i planirati ga imati jednoga dana. Mislim tu prvenstveno na onaj aspekt ponašanja bitnim za odgoj, obrazovanje, ali i za brigu o djetetovu budućem životu koje nije isto onda kada sve to živimo u praksi i onda kada imamo samo teoriju kako bi to (barem otprilike) trebalo izgledati. Sasvim mi je jasno da barem 90% onoga što trebam znati ne znam, jer to se uči praktično i nikako drugačije. Međutim, jedan dio ostaje ipak na onome da neke stvari ne samo da trebamo, nego i moramo promišljati PRIJE. Ne toliko planski koliko učeći na pogreškama drugih, ali i živeći onako kako smatramo najispravnijim. I baš zato, ponekad me smeta kada dobijem rečenicu iz naslova u bilo kakvom komentaru na bilo što vezano za djecu. Ono kao da je netko tko još djece nema retardinjo koji eto ne vidi dalje od nosa.

Vjerujem da svi znate onaj banalni primjer valjanja djeteta u trgovini kada jedan od roditelja kaže "ne" na neku od mnogobrojnih dječjih želja. Nakon toga slijede urlici, dreka, plač. Metoda po kojoj dijete zna da će nešto dobiti je ona koja mu kod mene garantirano ne bi prošla. Možda bih i ja iznutra plakala skupa s njim (to je onaj dio koji ne znam), ali sasvim sam sigurna da nema te sile koja bi me natjerala da na taj način dijete dobije ono što hoće. Dijete nije glupo zato što je malo. Dijete je pametno i kada jednom taj model prođe, ono se jako dobro njime koristi i dalje. I uporno dobiva. I uporno manipulira. I postaje razmaženo toliko da to, vidim na primjerima drugih, nikako nije dobro. Posebno ne na duži rok.

Sjećam se kada sam neke mame pitala kada misle "preseliti" dijete iz bračnoga kreveta u svoj. Oooo Bože, fatalna greška koju napravi netko tko nije mama prema nekome tko misli da savršeno odgaja dijete. Znam da dijete može ružno sanjati, biti bolesno, nervozno jer mu rastu zubi, ali kada to postane praksa dijete dođe do 5. ili 6. godine u krevetu mame i tate. Jedno je kada je radi prostora to nužno, a nešto sasvim drugo kada dijete ima svoj krevetić. Ne zavređuju li roditelji barem to malo vremena biti sami?

Nedavno sam čula jedan komentar u stilu "nema šanse da išta od mojeg djeteta dajem nekom drugom djetetu, svoje ću davati, ali djetetovo ... niiiikako". Mislilo se tu na jedan od mnogobrojnih balona, ne na neku posebno darovanu igračku. Ono u što sam isto tako sasvim sigurna je da ako budem kada imala dijete, ono će učiti dijeliti neke stvari sa drugom djecom. Onom djecom koja možda za to nemaju novaca. Tako da od mene sigurno neće čuti "neeeeee, to nikome ne dajemo". Naravno da to ne znači da neki razmaženac koji uleti može (poput onog iz Poline priče ) grabiti što mu se prohtje. Ne, to nikako. Jer taj se može valjati kao onaj iz gornjeg odlomka, a da neće postići baš ništa.

Što se tiče učenja sa djecom, nema teorije, ali baš ono s naglaskom da nema teorije da ću sate i sate provoditi sa rješavanjem zadaća, čitanjem lektira, ispitivanjem i sl. Vidjela sam kako su to radili moji roditelji i vidjela sam da su to radili dobro. Nismo ni ja ni brat bili problematični u školi, ali znala se desiti pokoja jedinica (kod njega i malo više od pokoje ), ali nikad se nisu zabadali u to što ne znači da nisu imali uvid u situaciju prateći nas na roditeljskim sastancima i informacijama. Znam da sa nekom djecom treba dodatno raditi, ali takvih je ipak manje. Većina djece sposobna je SAMA savladati gradivo učeći se samostalnosti i snalaženju u novim situacijama.

Moram na kraju spomenuti i ovaj toliko strašan i potresan slučaj u kojem je dijete do smrti izgriženo od psa. Biti ljubitelj životinja nužno ne znači da moram biti zagovornik pasa u stanovima kao i onoga da se dijete od godinu, dvije ili tri pušta u "igri" s psom. Nije mi to ni higijenski tako da ni radi toga to zasigurno ne bih tolerirala, ali čak ako se i odmaknem od tog razloga, preostaje ona situacija u kojoj kao prvo nikada potpuno ne možemo znati što se zbiva u glavi životinje, a druga stvar je da dijete NE zna do koje granice je nešto igra i glađenje, a do koje određeni zahvat rukom, nogom, ustima može životinji uzrokovati bol na koju reagira onako kako jedino zna. Zato, i više sam nego sigurna da svoje dijete ne bih dovela u takvu situaciju.

Puno toga, kako sam rekla, ne znam. Puno toga me je i strah, jer univerzalnog recepta za formiranje djeteta u poštenog i vrijednog čovjeka nema, ali u neke sam stvari sigurna, jer za to mi treba jedino poznavati sebe. A poznam se toliko da znam učiti i na tuđim greškama. I zato, ova rečenica iz naslova može se puno puta i izreći, no ima situacija kada bih isto to i ja mogla reći onima koji to kažu meni. Uglavnom ne kažem, jer su ljudi jako uvredljivi po tom pitanju, ali možda bi trebali znati da ni drugi ne vole konstantno dobivati "lekcije". Tim više što je ponekad i dobro poslušati nekog objektivnog, s obzirom da subjektivnost ponekad nosi i ne samo ono pozitivno.

o Bosni i Hercegovini

Ako o nekoj temi već JAKO dugo želim pisati, onda je to ova. Dosad nisam jer sam smatrala da za pisanje o Bosni i Hercegovini ipak treba malo bolje pripremati. No, kad vidim na koji sve način neki o toj važnoj problematici laprdaju, ne mogu ostati indiferentna. Naime, nikako ne mogu shvatiti zašto neki pri ovakvim temama kao da isključe mozak i krenu mlatiti jezikom, a da pojma nemaju o čemu pričaju. Još kad se u to umiješa govor potcjenjivanja i omalovažavanja začinjen nepismenošću ... taj nivo zasigurno ću nadmaštiti, jer to je jednako težak zadatak kao i riješti koliko je 2+2.

Prvo, neću govoriti stručno, jer ja to ne mogu. Nemam toliko znanja da bih mogla, ni blizu. Usudila bih se reći da čak i ljudi koji se bave tim pitanjem (povjesničari, politolozi, političari ...) ne mogu nikako znati sve ono što Bosna i Hercegovina krije u svojoj prošlosti. Čini mi se da bi onaj tko bi uistinu želio spoznati stanje najbliže istini trebao čitati jako jako puno, iz raznih izvora, i razna područja i k tome, barem se potruditi riješiti svih onih predrasuda koje su skupljene kroz sve ove godine.

Rat u Bosni i Hercegovini se nije mogao izbjeći onda kada je Vožd odlučio da želi svoju zemlju proširiti do granica Karlobag-Karlovac-Virovitica. Možemo pričati što god hoćemo, ali Bosna i Hercegovina je bila tada osuđena na rat, baš kao i Hrvatska. Da se tamo događalo svašta, znamo. Da su pojedinci svih naroda činili zločine i to je činjenica. No, agresor se zna. Zna se i tko je tjerao ljude iz domova, zna se i tko ih je ubijao u logorima. Zna se i da je isti taj agresor uspio napadnute narode uvući u sukob. No, ako je netko od vas pročitao bilo koju knjigu autora koji je ponešto znao o zbivanjima tamo, uvidio bi da je Bosna i Hercegovina bila jedna velika i za mene koja sam to čitala TUŽNA tržnica. Priče o tome kako su ovi i oni dijelili Bosnu stoje, no ako niste znali, nisu to bili samo Milošević i Tuđman, bili su to prije svega Amerikanci, zatim Evropejci, a i kojekakvi Yasushi Akashi koji su se dok su ljudi umirali, zabavljali. Doslovno. Ljubavnice i te stvari. Uglavnom, malo koja krupna, ali i sitna "riba" nije imala svoju viziju podjele Bosne i Hercegovine. Čitajući takve retke pitate se zapravo je li moguće da se na pragu 21. stoljeća na taj način moglo igrati sa svim onim ljudima koji su živjeli u Bosni i Hercegovini i koji su ju prije svega smatrali svojom domovinom. Posljedice podjele isto tako jako dobro znamo pa je na čast svom tom zapadnom svijetu da je pola te JEDINSTVENE države dao onima koji su ju napali.

Kako je u tome svemu prošao hrvatski narod govori činjenica da je od 200.000 Hrvata koliko ih je u Bosanskoj Posavini živjelo prije rata, ostalo (ili se vratilo) samo njih 5.000 (podatak je od prije nekoliko godina pa su moguće manje promjene). U Hercegovini je ipak malo bolje, no nažalost, ni u tom dijelu Hrvati ne prolaze osobito. Sve mi se čini da počinju sličiti manjini, a ne konstitutivnom narodu za kakvoga se vode.

Priče o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu (baš mi pada na pamet i ono što je "naša blogerica" Vesna voljela govoriti, a vjerovatno će i opet kad bude kampanja) uopće ne smatram realnim. Prvo je tu činjenica da su se mnoga područja napadala ili branila iz te države (sjetite se dubrovačkog zaleđa). Drugo, ne želim pomisliti što bi bilo sa Bihaćem da Hrvatska vojska u suradnji sa Armijom Bosne i Hercegovine nije oslobodila grad od opsade. Treće, većinom su Muslimani i Hrvati surađivali u borbi protiv srpskog agresora pa takve generalne tvrdnje mogu biti samo nečija želja za političkom eksponiranosti obojena izrazitom "antituđmanovskom" politikom, ma o čemu god bila riječ.

Što se tiče financiranja Hrvata u Bosni i Hercegovini, smatram to obavezom i dužnošću. Jer, donositi neke zaključke "ma što ćemo mi njima davati" je nešto što mi doslovno para uši. Koji MI i koji ONI? Pa zar na Riječane gledam ljepše nego na Siščane ili Osječane? Kad bi takve priče držale vodu, onda bi se i mi drugi "nemetropla" stanovnici mogli osjećati "ugroženima", jer "sve ide u Zagreb". A ne padaju mi napamet takve optužbe. Makar bi se dalo govoriti i potrebi za decentralizacijom barem nekih područja djelovanja. Uglavnom, govoriti za SVOJ narod kao da govoriš o tamo nekim kukcima mi je stvarno tužno i žalosno. Pa tko će se brinuti za Hrvate ako se neće brinuti sami o sebi? Mislite li da će doći neki Nizozemac i glumiti dadilju?

I još jedna stvar. Gledali ste koji film o nestanku svih onih plemena Indijanaca? Jeste, sigurno. Barem "Ples s vukovima". Suosjećali ste sa njima? Ja jesam. I sada me obuzme tuga kad se sjetim što jedan čovjek ponekad može napraviti drugome. No, pitam vas, ZAŠTO mi se čini da Hrvati ovdje više suosjećaju za nestankom tog naroda, nego za onim što se NJEGOVOM narodu doslovno pred nosom događa? Jednom sam u nekom razgovoru pričala sa jednom obrazovanom, bila sam uvjerena,i realnom i razumnom osobom. Kad je na moju "nestat će Hrvata u Bosni i Hercegovini" (u kontekstu ako se nešto ne poduzme) rekla "neka nestanu", i kao "to je tako, neki opstaju, neki nestaju" osjetila sam ne ljutnju, nego neku tugu i nevjericu. Zar je moguće da netko to može misliti? Onda kada se čak, grozno mi je ovo reći, borimo da ne izumru životinje? Ali bi nam se kao trebalo fućkati za narod koji je dio i nas samih i kojega smo mi dio? Ne znam, ne razumijem ljude koji ne drže do svoje obitelji, i ne razumijem ljude koji ne drže do svojog naroda. U svakom slučaju, oni su do nas držali onda kada krenuli u prve redove i davali tijela i glave za svih nas.

Nisam za cjepkanje Bosne i Hercegovine pa onda nikako ne mogu biti za ovu sadašnju konstrukciju "države u državi". Smatram da su tri naroda koja tamo žive jednako bitna i jednako vrijedna, i da im ne preostaje drugo nego živjeti zajedno. U miru, i naravno POŠTIVANJU. No isto tako smatram da je dužnost nas ovdje da vodimo računa o tom dijelu nas, jednako kao što je i njihova da vode brigu o nama. Ono što nikad ne bih htjela vidjeti je ono što nam se zna dogoditi i kada je u pitanju neka nam bliska i draga osoba - vidjeti koliko nam je vrijedila tek kada ju izgubimo.

p.s. Još nikad nisam poslala post uredništvu bloga. Mislim da će ovo biti prvi i zadnji put. Zadnji, jer to jednostavno ne volim raditi. Prvi, jer zanima me mogu li na naslovnici biti 2 strane medalje ili baš uvijek moramo gledati jednu te istu.

**************

Post posvećujem dvjema osobama - Jednoj Dragoj Osobi koja čovjeku baš zna napraviti osjećaj topline oko srca. I pokojnom Draženu Petroviću kojemu je danas 13. obljetnica smrti i kojeg smatram VELIKIM Hrvatom. I prije svega VELIKIM čovjekom.

S obzirom da sam žensko (valjda mi toliko vjerujete ), pisat ću ovo isključivo iz moje ženske perspektive. Tražiti (zamišljati) Savršenoga u danima djetinjstva značilo je imati u glavi nekog Princa ili Kraljevića (koliko se sjećam kod mene te faze i nije bilo). Nešto kasnije, postanemo realističniji, ali ne dovoljno pa u prirodnoj naivnosti uvjetovanoj mladenaštvom i neiskustvom za svakog, prvog i sljedećeg pomislimo da je baš on "pravi". No, ako nismo bili te sreće (kao recimo ja) da je prvi to i bio, onda se nakon nekog vremena upitate - kako ga prepoznati. I kako ... svašta se upitate.

Savršeni u očima neke "normalno-prosječne" žene (uzet ću si za pravo da u takvu skupinu spadam ) bio bi pametan, ozbiljan, zreo i duhovit ovisno o situaciji koju mora znati procjeniti, zgodan (relativan pojam koji je u očima promatrača), pošten, iskren, dobrodušan. I naravno slobodan. Kad bih govorila svoj osobni stav, onda bi tu bilo još nekih finesa, ali mislim da za ono što želim reći to i nije toliko bitno. Bitno je da tražiti takvoga uopće nema smisla. Ne zato što takav čovjek ne postoji, jer znam da takvih muškaraca ima puno, nego jer sam čin traženja nije ono što nužno garantira i nalazak.

I onda se fino opustite i živite neopterećeni traženjem, "naletite" na nekoga, provodite vrijeme skupa, uvlači vam se pod kožu i po svukuda, i ne razmišljate da on je ili nije Pravi. Osim svega što vas privuče, tu su i te nesavršenosti i mane koje postanu dio cjeline i uopće ne možete zamisliti da to savršenstvo može biti savršeno bez njih. I ako se pitate gdje je problem - moram vam reći da ga nema. Osim u činjenici da to ne shvatite na vrijeme. I/ili shvatite, ali ne shvati onaj drugi to isto za vas.

Onda se priča nastavlja tako da morate sebe uvjeriti da to baš i nije bio najpraviji i najsavršeniji, jer drugo vam baš i ne preostaje. Jedino što imate dva moguća problema. Prvi je da tražite neko slično "savršenstvo" (koje naravno ne nalazite, jer kako znate - svatko od nas je jedinstven i neponovljiv). Drugi je (kada vam ne uspije uvjeriti se da neki drugi postoji) biti svjestan da ćete cijeli život žaliti za nečim i usprkos tome ići dalje, uzeti što život nosi i zadovoljiti se time. I tješiti se da se u životu (valjda) desi malo više Pravih Savršenih.

Vrlo često čujem kako treba slušati srce, ili intuiciju, ili unutarnji glas, ili kako već to tko zove. Tada, uvjerena sam, ne trebate dokaze da netko je pravi čovjek za vas. Trebate, ali ne one kojima nešto provjeravate poput testa. I zato, ne razumijem one teorije (i prakse) da netko npr. mora isprobati živjeti sa nekime. Jer ona mora vidjeti smeta li joj kad on ostavi čarape nasred sobe? I ako smeta treba ocjeniti koliko je smetnja intenzivna jer valjda postoji neka skala za to? Ne razumjem i da moraju isprobati slažu li se seksualno. Ljubav nije testna situacija. Ako je riječ o ljubavi, onda će se uz više ili manje truda desiti "odgovaranje" tj. kompatibilnost u svakom smislu.

Kako ga onda prepoznati, tog Pravog? S obzirom na okolnosti, mislim da nisam baš najkompetentnija govoriti o tome. Mislila sam da je to možda ono kada vam je netko sav lijep čak i kada se ne dotjera posebno, da je to ono kada idete ulicom i smiješkate se misleći o nečemu što vam je rekao, da je to ono kada vam je prvo na što pomislite ujutro kad otvorite oči i zadnje na što pomislite prije nego ih navečer sklopite, ono kada možete zamisliti nekoga kao oca vaše djece, ono kada vas zanima sve što dolazi iz njegovih usta makar govorio i što je ručao, ono kad osjetite nešto kao da je život potpun i skroz skroz lijep. Eto, to sam mislila. A sad više ne znam.

Ovaj post nema ni glavu ni rep, ali valjda i to nešto govori.